Islam u Bosni i Hercegovini i vehabije
Oni dolaze po našu djecu
Kako bi naši čitaoci imali potpuniji uvid u razloge reagiranja Rijaseta Islamske zajednice u BiH povodom objavljivanja teksta akademika Rešida Hafizovića, koje objavljujemo u ovom broju, to iz "Oslobođenja" od subote, 25. 11. 2006. godine prenosimo integralni tekst Rešida Hafizovića pod naslovom "Oni dolaze po našu djecu".
Najprije su nam uskratili pravo na samoodbranu i povezali nam ruke kao janjadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine stimuliraju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo treba da rastoči samu supstancu bosanskohercegovačkih muslimana
Piše: akademik Rešid HAFIZOVIĆ
Svaka civilizacija ima svoje tragedije, padove i pogibelji, pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je zadesila muslimane, zbio se godine 1746. kada je bezumnik iz Nedžda po imenu Muhammad ibn 'Abd al-Wahhab sa svojom falangom 'beduina' i ljudi željnih plijena, krvi i ubijanja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i razumijevanju islama onako kako to nalozi temeljnih vrela traže i kako je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća.
Da vehabijsko proglašenje službenog džihada nije bio tek formalan i zanemariv čin posvjedočit će, domalo iza toga, strašni pokolji koje su vehabijske falange načinile najprije u Kerbeli 1802. gdje su ubijene hiljade muslimana, opljačkana njihova imovina, a nisu bile pošteđene ni njihove džamije, turbeta i mezarja; iza toga je slijedilo krvoproliće u Ta'ifu 1803. i Mekki, zatim u Medini 1805., a onda diljem kolijevke islama, a u tim pokoljima nisu pošteđene žene ni djeca, starci i druga nejač. Pred razularenim vehabijskim mačem nestali su muslimanski gradovi i naselja onoga vremena, a hiljade muslimana je udavljeno u vlastitoj krivi. (Vidi: Hamid Algar, Vehabizam - kritički osvrt, Zagreb, 2004.).
Pošast našeg vremena
Hafizović: "Oni (vehabije) su već dobrano načeli naše tradicionalno društveno tkivo
I ništa ne bi bilo neobično u ovim podacima da su oni ostali dio tek poneke mučne epizode iz duge povijesti islama i muslimana, ali su oni, nažalost, i dio naše svakodnevice i užasna pošast našega vremena. Taman kada su europski muslimani u Bosni, Bošnjaci kao autohtoni europski narod, pomislili da su preživjeli najgore, kako-tako zadržali tlo pod nogama nakon okrutne i krvave agresije koja je netom bjesnila ovim prostorima, uto ih je zadesila nova noćna mora, podlija i opasnija, strašnija i neizvjesnija negoli ijedna u dosadašnjoj inače krvavoj povijesti ovdašnjih muslimana. Sada kada su reducirani do broja ispod kojeg se niko više ne može zvati narodom niti može računati na opasnost i preživljenje, bosanski muslimani su zaraženi novim, fatalnim virusom, kao recidivom tek minule agresije, a utjelovljenje tog virusa je prepoznatljivo u arogantnoj, namrgođenoj, agresivnoj i za ovaj prostor i vrijeme anahronoj pojavi zvanoj vehabizam. To je 'najbolja' tekovina karadžićevsko-mladićevskog načrtanija i njihova zavjereničkog scenarija, tekovina koja je tu, među nama, s ciljem i nakanom da dovrši ono što ovaj zlotvorni dvojac i njihovi mentori nisu uspjeli tokom agresije. To zacijelo nije samo njihova tekovina, već tekovina i zluradih vehabijskih mentora sa Istoka i Zapada, iz Saudijske Arabije, ali i iz nekih političkih centara moći u Europi, baš onih čiju nečasnu ulogu u agresiji na Bosnu dobro pamtimo i nepogrješivo prepoznajemo. To je onaj politički trougao koji je u rasponu Moskva, London i Pariz uporno zatezao krvavi judin pokrov i njime pritiskao Bosnu, tako da ona ni danas nije u stanju da diše. Najprije su nam uskratili pravo na samoodbranu i povezali nam ruke kao janjadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine sitimuliraju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo treba da rastoči samu supstancu bosanskohercegovačkih muslimana. To bi, valjda, trebao biti dobar predujam da se po istom scenariju razriješi i muslimansko pitanje u Zapadnoj Europi koja je danas islamofobičnija negoli ikada ranije. (Vidi: Brendan Simms, Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne, Sarajevo.Beograd, 2003.).
Ovaj zavjerenički savez vehabijskih mentora sa Istoka i iz nekih centara moći sa Zapada nije ništa neobično i ne ozbiljuje se prvi put u povijesti muslimana. Već daleke 1865. godine imamo prve dodire i zavjereničke antimuslimanske saveze sklopljenje između Britanaca i tada već prestrojenih saudijsko-vehabijskih falangi u Nedždu. U tom nečasnom antimuslimanskom savezu obje strane su imale svoje precizno definirane interese: saudijsko-vehabijske falange su crtale granice svoje države u samom srčanom tkivu muslimanskog svijeta, a Britanci su učvršćavali svoju premoć u Perzijskom zaljevu i kovali planove za komadanje Osmanske države. (Vidi: Hamid Algar, ibd., str. 43-49; usp. Hemper's memoirs, djelo o britanskoj špijunaži u muslimanskom svijetu onoga vremena, Teheran, 1973.).
U znak zahvalnosti za prilježnost u realiziranju spomenutog britansko-vehabijskog antimuslimanskog saveza, britanska kruna je kasnije odlikovala saudijskog vladara 'Abd al'-Aziza ibn Sa'uda ordenom viteza reda Bath sa Raspelom.
Sa istim takvim ordenom oko vrata kralj Fahd se 1935. godine slikao skupa sa britanskom kraljicom Elizabetom koju je posjetio u njenom kraljevstvu.
Zavjerenički savez
Nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana i muslimana sa nekoć zavidnom muslimanskom duhovnošću i literaturom, bosanskohercegovački musllimani su danas druga značajna meta vehabizma u ovom dijelu svijeta. Ne tolerirajući njihov tradicionalni, suživotni i autentični islam, protkan najraskošnijim duhovnim tonovima sufizma, produhovljene tefsirske literature i mudroslovne gnostičke, irfanske knjiženosti, vehabije su stigle u Bosnu i, danas još potpomognute nekolicinom pristalica iz autohtone muslimanske zajednice, sa isključivom nakanom da zatru i najmanji trag bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu, da izbrišu i najsićušniji otisak osmanske kulture prepoznatljive u ovdašnjim raskošnim i prebogatim spomenicima islamske materijalne kulture, u našim džamijama, turbetima, mauzolejima, tekijama, mezaristanima, citadelama i slično. Na udaru je sve što temeljito ne sliči njihovoj jednoumnoj, priprostoj, 'beduinskoj' i monotonoj 'kulturi' i 'tradiciji'.
To su već uradili u kolijevci islama, uništivši najdragocjenije povijesne tragove islama iz vremena Poslanika islama (a.s.), to su također učinili u Afganistanu, u Čečeniji, u Iraku, posvuda gdje su stigli i gdje su se uspjeli razrasti poput nezaustavljiva korova. Dolazeći pod izgovorom da pomognu muslimane, oni su, zapravo, poput nezvanih emisara iza sebe ostavljali samo krvavi trag, krvoproliće, smrt i neviđeni užas.
Oni to pripremanju i ovoj zemlji, njenim muslimanima, ali i ne samo njima. Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama.
Oni su među nama. Šireći praksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli naše tradicionalno društveno tkivo. Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i akademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama, posvuda.
A Rijaset Islamske zajednice u BiH kao da se tek budi i pomalo naslućuje pošast koja se nadvila nad europskim muslimanima u BiH. Napokon je objavljena jedna Rezolucija i Adenda toj Rezoluciji, i osnovana jedna Komisija koja će pratiti provođenje te Rezolucije. Kako je to nepodnošljivo premalo, i kako je to zastrašujuće prekasno! Štaviše, kada se malo bolje razmotri, dometi Rezolucije neće biti ništa bolji od onih kakve je dala sada već gotovo zaboravljena Deklaracija europskih muslimana, koju je nekoć bio objavio Rijaset Islamske zajednice u BiH.
No, vrhunac ironije je u tome što tekst Rezolucije ne daje nikakve instrumente kojima se toj pošasti može stati na put, nego im se još tepa i iskazuje golema skrb za njihova građanska prava.
Neki od prvih suradnika poglavara Islamske zajednice u BiH se još utrkuje da kaže kako su to "fini ljudi iz naših džema'ata". Da nisu objavljeni makar i tako sadržinski beskrvni dokumenti, poput Rezolucije Rijaseta, čovjek bi mogao pomisliti da su muslimanske religijske institucije u BiH blagonaklone prema njima.
Vehabijski emisari
Tim prije što nikome u tim institucijama ne smeta niti im para uši dok vehabijski emisari otvoreno i bezočno lažu na Poslanika islama: on je naime u njihovoj hudoj duhovnoj optici pastir, gonič deva i beduin, premda svi životopisi o njemu, od Ibn Hišamove Sire do djela Muhammed, život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima, autora Martina Lingsa, svjedoče o njemu kao aristokrati par excelance i plemenitašu iz ondašnjeg mekkanskog društva; oni vele da je Poslanik islama (a.s.) nosio neurednu, nekresanu, raštrkanu bradu, a sve biografije njegove kažu da je razina njegove kulture življenja i uređivanja bila takva da je dobar dio muslimana ni do danas nije dosegnuo; oni vele kako je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute šalvare, pa stoga i oni nose okraćene pantalone, a svi danas znaju da je i tada i sada u tom dijelu muslimanskog svijeta galabija nacionalna nošnja, pa ju je i sam Poslanik (a.s.) sa ponosom nosio, a i najudobnija je za tamošnje klimatske uvjete. Da i ne govorimo o drugim detaljima. Ali, avaj, svi šute pred notornim neistinama o islamu i Poslaniku islama (a.s.), pred uvrjedama na račun našeg tradicionalnog islama koje vehabijski emisari bezočno šire svaki dan, i kao da je svima stalo da im je Poslanik barbarin i da im je islam retrogradan i preživljen.
Dok odgovorni u ovoj zemlji šute i pretvaraju se kao da se ništa neobično ne dešava među nama, vehabijska karavana ide dalje, namiče novu hipoteku ovoj napaćenoj zemlji i njenom narodu, osobito ugađa svojim mentorima na Zapadu, koji zadovoljno trljaju ruke i čekaju pogodan čas da jurnu sa svojim vojskama i donesu "slobudu za Bosnu", baš onakvu kakvu su donijeli i iračkom narodu prije dvije-tri godine.
Za pakao na sliku pakla u Iraku, Čečeniji, Afganistanu i Palestini, koji vehabije u Bosni brižljivo pripremaju ovoj zemlji, neko od najodgovornijih u državnom i religijskom vrhu ove zemlje već danas bi morao preuzeti odgovornost.
Komentari zar da ovako pricamo
Napisao almir od 2006-11-28 18:02:50
--------------------------------------------------------------------------------
esselamu alejkum. pa zar ovako muslimani pricaju i koriste literaturu koju objavljuju strani ne-muslimanski casopisi da bi napadali svoju bracu. Ja nigdje ne vidjeh kakvog akademskog osvrta na vehabije, samo rekla kazala. Zar je to sve sto je ostalo od intelektualne debate. Ja mislim da je poraz Hafizovica u tome sto nema sta da kaze na ovu temu a da istovremeno ima uporiste u serijatu.
Napisao Almir od 2006-11-28 18:06:42
--------------------------------------------------------------------------------
i jos nesto, ja se pitam da li Resid napada vise vehabije ili reisa?
Napisao Ismail od 2006-11-28 18:19:26
--------------------------------------------------------------------------------
Podjednako, brate, rekao bih.
Hafizovic, kao polusiija, mrzi tzv. vehabije, a ujedno su mu oni i odlicna prilika da napadne Reisa.
Ali to je karakteristika svih gubitnika. Resid i Enes nikad nisu prebolili gubitak na izborima za Reisa.
Zato ne cudi ovakva njihova izgubljenost
izvor znanja
Napisao Almir od 2006-11-28 18:35:04
--------------------------------------------------------------------------------
ok Reside, znamo da Poslanik a.s. nije nosio rastrkanu bradu, ali, ti nam preskoci dio u kome si trebao da objasnis kakvu je bradu nosio? Pa kad pretabiris tirmizija i muslimove hadise vidjet ces da je stav u kome i Ebu hanifa donosi svoje misljene o haramu brijanja brade u stvari nesto sto nije za ismijavanje. Pogledaj i stare slike Bosne i nasih predaka - do 1945.
