Duka Dizel wrote:hAZNADAR wrote:
Kako bi SANU onda po tom svom pravilu imenovao narode koji govore Swahili, Urdu, Mandarin, Kanton,.... ili koji jezik bi nametnuli Amerikancima, Australcima, Meksikancima, Brazilcima,... tu se sigurno nebi ovako provaljivali.
U pitanju je mentalna blokada kod Srba kada su u pitanju Bosnjaci. I tu nema normalne diskusije i normalnih odnosa. Pokazalo je vrijeme da su takvi vise postovali one koji su ih opalili po usima negoli one koji su okretali drugi obraz na samar.
Šta fali bošnjačkom jeziku?
Kažu nije grijeh neznati, veće pitati, a ti si lijepo upitao, pa je red da ti se lijepo i odgovori.
Ako i nakon ovih tekstova koje ti prenosim, budeš imao isto pitanje, znat ćemo da si samo licemjerni zlonamjernik.
BOSANSKIM - nazvase stari Bosnjani, Bosanci, Bosnjaci - jezikom dajuci mu ime po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajuci mu drugo ime,a uporedo upotrebljavajuci isti taj BOSANSKI jezik. U tom naravno grmu leži zec.
Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadrzaj,na pocetku bijase to jezik starosjedilaca zemlje Bosne,da bi do kraja 19 vijeka naovamo, dosao pod osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana,islamiziranog slavenskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopce.U nekoliko osvrta prati se vezanost jezickog izraza pojedinih autora za maticno,bosansko tle,sagledavanju kontinuiteta od prvih znacajnih knjizevnih koraka Bosanskog jezika (Matija Divkovic,16-17 st.),preko Muhameda Hevaije Uskufije (17 st.),Mula-Mustafe Baseskije (18 st.),Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (19 st.) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju - djela naseg savremenika Mehmedalije Mese Selimovica. Tokom tih pet stoljeca ispisivana je rijec o Bosni i njenim ljudima,koja je ujedno i svjedocanstvo o razvoju jezika,njegovom hodu "od gnijezda do zvijezda".Osporiti sva ta STOLJECA vrlo je tesko,bez obzira sto su dugo vremena, ne samo Bosanski jezik ,vec i sami Bosanski muslimani bili predmetom "politickih igara" svih onih koji su tezili za dominacijom tih prostora - bilo iz politickih,religijskih ili nekih drugih interesa.
Sve ono sto Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, muslimani bosanskim, te narodni govori i knjizevni jezik Crnogoraca,plus govori knjizevnojezicka aktivnost svih onih koji se ne osjecaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta cetiri naroda,cini sadrzinu termina jezika za potrebe nauke - srpskohrvatski jezik. "On je predstavljao, kao clan zapadnog ogranka juznoslovenskih jezika,narodne govore i knjizevni standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca.
____________
Desi se, s vremena na vrijeme, da me poneko priupita o jeziku kojim govorim i zatraži da se očitujem o njegovom nazivu. Bez ikakva premišljanja odgovaram da mi se materinji jezik, ovaj kojim zborim i na kojem 'sujem, na kojem nemušto sričem pisma i na kom po hartiji škrabam, na kojem sanjam i na kom me muče košmari, zove bosanski.
Strancima obično pridodam da je bosanski gotovo identičan hrvatskom ili srpskom i da je, zapravo, posrijedi jedan jezik koji je dugo vremena nosio jedan naziv i koji je, iz političkih razloga, preimenovan u tri različita jezika. Svako od korisnika ovog troglavog jezika, stoga, bira sebi kako će ga zvati, ovisno o etničkim, kulturnim i drugim afilijacijama. Ja svoj jezik nazivam bosanskim, iz prostog razloga što dolazim iz bosanskog kulturnog podneblja, što se mahom oslanjam na bosanskohercegovačko kulturno i književno naslijeđe i koristim se karakterističnom bosanskom leksikom.
Birajući sebi pravo da svoj jezik zovem onako kako želim, ja, logično i drugima prepuštam isto; ostavljam im pravo da svoj maternji jezik imenuju kako žele. Iz nekog nepoznatog, ili pak predobro poznatog razloga, drugi (a pri tome ne mislim na strance) to isto pravo niječu meni. Usto obično budem izložen tvrdnjama da "bosanski jezik ne postoji", da je posrijedi "varijanta srpskog" (ili hrvatskog, ovisno o davatelju izjave), niječe mu se postojanje gramatike, historije, leksike; rječju, uskraćuje mu se cjelokupan identitet.
Takvi drski poduhvati dakako idu uz dlaku jednom tersu i zavrijeđuju dostojan odgovor. U skladu s tim, ja sam svoje odgovore dugo vremena zasnivao na slijedećem principu:
Pokaži mi, tačku po tačku, po čemu se to hrvatski i srpski razlikuju jedan od drugoga da bi, lingvistički, zavrijedili nazive različitih jezika i ja ću ti, po tim istim tačkama, pokazati po čemu se bosanski jasno razlikuje od srpskog ili hrvatskoga i, stoga, zavrijeđuje posebno ime.
Do danas mi to niko nije uspio zorno istumačiti, a da ja ne budem u stanju, po istom principu, odijeliti bosanski od ostala dva. Sasvim dobar i uspješan pristup za jednog jezički neizobraženog tersa, ali iz nekog razloga meni nije davao odgovarajuće zadovoljenje. Uvijek sam se osjećao kao optuženik, kao da, iz nekog razloga, moram pravdati samo postojanje i ime svoga jezika.
Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam stoga pribjegao jednom. Već neko vrijeme, kada me počnu daviti sa političko-jezičkim začkoljicama i kada mi kažu kako bosanski ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:
"Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski."
Ovakva izjava obično privuče tri stvari - pažnju, glasne proteste i zahtjeve da obrazložim svoj stav. Što ja, s merakom, i učinim.
Krenimo, prvo, sa srpskim jezikom. Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić. Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, dijelom, Crne Gore i proglasio ga za 'standardni srpski jezik', preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod. On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svoga rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slavena i, sasvim ispravno, poslužio se njime.
Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci. Helem, Vuk je Karadžić Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.
Još jasnijem razdvajanju je poslije pomogla zlosretna jezička politika koja je bila na snazi za vrijeme Vukovog zloglasnog prezimenjaka, a kojom je iz srpskih medija i školstva prognana ijekavica i latinica, čime se srpski jezik, barem privremeno, de facto odrekao i latinice i ijekavice kao svoje kulturne baštine, olako ih prepuštajući drugim jezicima, kao što je bosanski. Hvala na tome.
Hrvatski je jezik donekle slična priča. I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća od strane Ljudevita Gaja i Ilirskog pokreta, te usaglašen sa srpskim jezikom Bečkim sporazumom iz 1850. Kao književni jezik, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika, ali je problem hrvatskog jezika u tome što njime ne govore tri četvrtine hrvatskoga puka.
Jezik koji u školi uče mali Istrijani, mali Zagorci, mali Splićani i mali Zagrepčani nema puno veze sa jezikom koji oni govore kod kuće, tako da, nažalost, moram primijetiti da se većini Hrvata književni hrvatski uveliko razlikuje od kolokvijalnog maternjeg jezika u Hrvatskoj, onog govora kojem ih uče njihove mame. Kada mama iz Zagreba svojoj djeci kaže da idu u posjet rodbini u Bosnu, oni se zapitaju: "A kaj bumo tam delali?" Prevedeno na književni hrvatski, to bi glasilo : "A što ćemo tamo raditi?" Ni nalik.
Nadalje, ako su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda sam hrvatski ne postoji kao jedinstven jezik, već su to u stvari tri jezika - kajkavski, čakavski i štokavski. Službena hrvatska politika ih naziva narječjima, ali ja, ruku na srce, kajkavski ili istarski razumijem jednako koliko i slovenački i češki. Meni je to posve strani jezik. Hrvatska, dakako, ima pravo voditi svoju jezički politiku kako hoće, ali ja osobno podržavam inicijative koje se zalažu za priznanje, recimo, kajkavskog jezika.
Književni hrvatski, s druge strane, jako nalikuje običnom govornom jeziku iz Bosne (i, dijelom, Slavonije, sa izuzetkom slavonske sćakavštine). Njime govore bosanski Hrvati, ali, opet, i druge etničke grupe u Bosni. Iz toga se jasno vidi da je hrvatski, kao i srpski, preuzet i prenesen iz Bosne na opću korist hrvatske pismenosti.
Dakako, završim ja svoje izlaganje sa naznakom da nema potrebe za bilo kakvim zahvaljivanjem, jer smo mi Bosanci (a, vala, i Hercegovci) široke ruke, još šire duše i uvijek spremni pripomoći.
Nemam ja ništa protiv da mi beru šljive i dunje iz bašče, naprotiv. Bujrum, rodilo je, i rodit će opet, grehota je da istruhne, a sevap je da se podijeli. Ali da mi bez pitanja pomjeraš međe, da mi zajmiš i samu bašču, e to ne može! Ne dam! Ni komšijama, ni susjedima. Jasno?
moodswinger
________________________________________
1. Najstarija svjedocanstva o upotrebi imena Bosna datiraju jos iz polovine desetog vijeka, kod Porfirogenita. To je ime starije od tog svjedocanstva, cak i da je predslavensko,ali na nauci je da dalje traga ka osvjetljenju ovog problema.
2. Veliki broj dokumenata, svjedocanstava i drugih cinjenica sacuvano je iz vremena bosanskog Bana Kulina, posebno je zabiljezeno mnogo predmeta sa bosanskim nazivom: bosanski vez, bosanske mahrame, bosanske sablje, bosanski cilimi, nakiti bosanske izrade. Ovdje se necemo upustati u detalje.
3. Bosanski muslimanski pisci, u osmanlijskoj epohi, pisu na stranim jezicima: turskom, arapskom i persijskom, ali su svoj maternji jezik redovito nazivali, i to biljezili , kao "bosanski".
4. Od vremena Kulina Bana, preko vremena vladavine Turaka i do nasih dana, stvarna je i bogata narodna lirika i epika, koju su sakupljali i biljezili kasniji istrazivaci. I sve je to stvarano na bosanskom jeziku. Jedan od skupljaca je bio i vec pomenuti Mehmed-beg Kapetanovic.
5. Konstantin filozof s kraja cetrnaestog vijeka spominje, pored ostalih i "bosanski jezik"
6. Ninski biskup u Peri pisao je 1581. godine jednom fratru "bosanskim jezikom".
7. Jedan od najstarijih pomena bosanskog jezika nalazimo 1436, u Kotoru gdje se u zapisniku o otkupu neke djevojcice od strane kotorskog kneza kaze da je ona "bosanskim jezikom djevena".
8. Prvi bosanski pisac Matija Divkovic ostavio nam je bogato djelo bosanskim jezikom napisano, a bosanskim jezikom su pisali i mnogi njegovi savremanici iz sedamnaestog vijeka. Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735. godine pise da u Bosni ima "devet svecenika koji se pri vrsenju slozbe bozje ispomazu bosanskim jezikom".
9. Bosanski jezik spominje i znameniti putopisac EvlijaCelebija (17. vijek), a spominje i bosanski rijecnik M. H. Uskufije.
10. Prvi nas gramaticar Bartol Kasic (Pag 1575), koji je umro u Rimu 1650, kao rodjeni cakavac zalaze se za zajednicki jezik kod juznih Slavena i napominje da bi to trebalo da bude bosanski jezik. (Rim 1640)
11. Isusovac Jakov Miklja (1601 - !654) istice da je od svih jezika "bosanski jezik najljepsi".
12. Hrvatski pjesnik Andrija Kacic-Miosic (1704-1760) prevodio je sa latinskog i italijanskog "na bosanski".
13. Bosanski jezik spominje i Matija Antun Reljkovic (1732-1798). 14. Mula Mustafa Baseskija u svom "Ljetopisu" tvrdi da je Mula Hasan Niksicanin govorio "pola turski pola bosanski".
...
14. Hercegovacki srpski prvaci, na primjer Prokopije Cokorilo, traze od Alipase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi "covjek vican bosanskom jeziku", a vodja hercegovackog ustanka Pero Tunguz znao je govoriti:"Razumi me, covjece, bosanski ti govorim"!
...
15. Gramatika bosanskog jezika izdana je za potrebe skola i izdao ju je Frane Vuletic, a stampala bosanska vlada 1880. Bila je u upotrebi do 1911, ali je od 1908. promijenila ime u "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".
16. Franjevci su 1894 otpisivali M.P.Desnicu da ne govore srpski, "nego bosanski". ...
17. I nasi pisci dvadesetog vijeka, iz bosne i van nje, govorili su o bosanskom jeziku. Tako, na primjer, Petar Kocic kaze na pojave germanizacije: "Germanizacija dovodi do varvarstva prema nasem velikom,silnom, sjajnom i slobodnom bosanskom jeziku...To nas,kao stare i dobre Bosnjake mora boljeti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep, mnogo ljepsi i narodniji i od jezika u istocnim srpskim zemljama koji se tamo razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grcke sintakse".
18. O bosanskom jeziku su se najbolje izrazavali i cuveniji ljudi od pera,kao sto su bili Aleksandar Belic i Isidora Sekulic. Posebno je u tom pogledu interesantan Belicev rad "Bosanski jezik i stil".
Naila Hebib-Valjevac