Towelie wrote:
Ali nas stepen uverenja je na tom nivou kao da znamo. Recimo, ja sa istom sigurnoscu verujem da postoji Allah kao sto verujem da je sada napolju dan. Dakle, uverenost 100 %.
E, to je novi verovanja kao da je nesto iskustveno dozivljeno. Ne kazem da sam umirao pa se vracao, ali verujem u to isto kao da jesam.
E moj Towelie, ja ne sumnjam da je tvoja uvjerenost (uvjerenost, sama po sebi zanimljiva riječ u-vjerenost) 100%-tna inače stvarno ne bi ni imalo smisla to što radiš, u šta vjeruješ i taj sav napor u praktikovanju koji si dosad uložio, a i kad bi nekad posumnjao (a to je opet priroda ljudskog uma da ima u sebi i mogućnost sumnje) iz bilo kojeg razloga nebi ti bilo nimalo lako napustiti sav taj pređeni put do sad, to je sasvim razumljivo kao i to da si na jedan način ipak takoreći primoran da se boriš protiv bilo kakve sumnje u ispravnost puta koji si odabrao, nemaš drugog izbora na jedan način.
No vidi ovu malu analogiju ili primjer u vezi 100 % -tne uvjerenosti. Ti gore kažeš "vjerujem u to isto kao da jesam".
Neki čovjek npr. može u sebi biti 100 % uvjeren da mu je žena vjerna a ona to nije, ona ga vara a da on to nezna, ili možda obrnuta situacija, vara on nju a ona je u neznanju, u nepoznavanju objektivnog, realnog činjeničnog stanja uvjerena u svoje 100 % - tno uvjerenje da joj je on vjeran.
Vidiš da čak ni 100 % - tno uvjerenje samo po sebi neće promijeniti realno, činjenično stanje u ovom slučaju da neko nekoga ipak vara bez obzirom na 100% -tno uvjerenje.
Nažalost i po prirodi stvari,po prirodi našeg uma i prirodi ovog svijeta naša vjerovanja ( koja su zapravo potpuno razumljiv izraz našeg nadanja u dobar ishod bilo o čemu ili bilo o kakvoj životnoj situaciji da se radi i to je potpuno ljudski za sve nas, bez obzira da li smo vjernici ili ne) se ne poklapaju uvijek, realno život ima svoja vlastita pravila koja mi pokušavamo da shvatimo i naučimo s naporom u ovoj školi koju svi bez razlike pohađamo a koja se zove ŽIVOT.
Vjera u širem a ne u isljučivo religijskom (vjera i religija se ne poklapaju uvijek) smislu ima itekako svoju svrhu u ljudskom životu, ona jeste dio ljudskog bića i samog opstanka na kraju no izbor vjere, izbor onoga u šta će neko vjerovati po meni treba biti ipak slobodan, bez prisile, ubjeđivanja, prijetnji, šarenih obećanja i gurkanja ili stavljanja osobe pod pritisak porodičnog, grupnog ili društvenog očekivanja da bi se na kraju pojedinac povinovao tim očekivanjima kao što se na društvenom nivou to obično i događa, većina nas se na kraju povinuje, normama koje nameće porodica, određena grupa, društvo, neka religija ili pak ideologija.
