Recept dugovječnosti ?!

[encian]

u bosni te drustvo gleda kao starog sa 60, u japanu ni blizu. kod nas kad odes u penziju nemas vise sta da radis, zavisis od toga hoce li te djeca gdje odvesti, hoce li ti kakav dalji rodjak navratiti da te upita kako si, ponekad odes nekoj od prijeteljica, mnogo cesce doktoru i to je sve. ovdje tek od penzije pocinjes da radis sta hoces. ljudi se udruzuju u volonterske grupe i bave se raznim stvarima. npr. cesto po festivalima ima mnogo grupa starih ljudi gdje pjevaju, izvode lutkarske ili obicne predstave, plesu nekom jednostavnom koreografijom. jedna teta sa kojom sam radila pocela je uciti engleski kad se penzionisala (60 u japanu). dosad vec sama drzi casove engleskog, japanskog i matematike po prostorijama mjesnih zajednica i sl za djecu koja ne mogu to stici nauciti sama u skoli . osim toga clan je volonterske organizacije koja bez nadoknade docekuje strance u gradu i pokazuje im znamenitosti. da bi to sto bolje odradili, grupa angazira strane studente da ih poduci o svojim zemljama. u "slobodno vrijeme" uci strance japanski i bavi se ikebanom. ponekad i planinari. jedino ih djeca ne paze ko nasa. jedna druga japanka isto tako aktivna ne cuje se sa djecom mjesecima, "no news is good news" kaze. eh cija bi nana otisla da se bavi lutkarskim pozoristem sa 70 u bosni? moja sigurno ne bi. japanske dede i nane putuju i zabavljaju se sami, ne cekaju na djecu i ostale da bi nesto uradili.

ma da skratim pricu, mislim da stav prema zivotu igra ogromnu ulogu. kad nemas sta da radis, naravno da ces samo izmisljati sta te boli i kad ces umrijet. kad imas obaveze, pa makar i one koje si sebi naturio a drage su ti, situacija je skroz drugacija. takodjer stav prema zdravlju. nasima su doktor i trave zdravlje. ovdje kad odete u sportski centar, 50% polaznika su dede i nane. ujutro u 6 jedino oni i izadju da dzogiraju. opet, nijedna nasa nana ne bi ni spram mrtve glave.