Meni se uvjek desava da ljudi ne mogu a da ne diskutiraju cinjenicu da ja ne vjerujem u boga, iako ja nemam ni najmanju zelju da diskutujem o njihovoj vjeri. U sustini stvarno mi je naporno da objasnjavam osnovnu stvar a to je da ako za nesto nema dokaza, vjerovati da to jeste je ekvivalentno ludilu.
Bog - nema dokaza - neko vjeruje u njeg - to je razumno i pozeljno.
Vilenjaci - nema dokaza - neko vjeruje u njih - pravac psiholog ili mentalna institucija.
E kad tu osnovnu logiku ne mogu da shvate, ja bas nemam volje da raspravljam zasto sam ateista.
Druga reakcija je da te ljudi skoro pa zale. Moja mama na primjer ne moze da se pomiri sa cinjenicom da su joj djeca ateisti kada je ona vjernica, pa nam stalno govori kako smo u zabludi i kako cemo mi vec doci na svoje (brat i ja).
Mama je stara i ne bih da joj rusim nade, pa ja obicno ostavim sve na tome da je pustim da prica.
Prijatelji su dugogodisnji i tu nema problema. Njih nije briga a i vecina ih ne vjeruje.
Najvise budalastina dozivim sa ljudima koje tek upoznam. Vjernici su bas naporni ljudi.
