Radiš da bi bio u plusu 300 KM mjesečno, odvajaš preko 8h svog života dnevno za tuđi komfor, ne napreduješ i ne ulažeš u sebe... po meni takav čovjek ne poštuje sam sebe i ne može očekivati da ga neko drugi poštuje.Kastanienallee wrote:Kao osobi koja je pocela sama od nule u startu s minusom za krov nad glavom, hljeb i sve sto zivoj osobi treba svaki dan i tada i danas bi rekla da. Vi koji ste prividno ususkani i osigurani u zivotu i koji ste navikli da se oslanjate uvijek na roditelje ili bilo koga imate prostor za bezbroj argumenata zasto ne biste uradili nesto sto iziskuje bilo kakva pomjeranja iz te prividne zone udobnosti.
Nakon bezbroj pokusaja pomoci ljudima koji dolaze iz slicne situacije zakljucila sam da je vjerovatnoca da cete izaci iz toga ravna nuli sve dok su vam roditelji tu ili bilo ko na koga ste se navikli oslanjati.
Ne postoji nikakva racunica kojom ce me iko ikada ubijediti da je 400 manje od 0 bez obzira na troskove prevoza, obroka i slicno.
Zivotno iskustvo koje se usput stice izlaganjem makar i poslu izvan struke je neprocjenjivo. Tracenje zivota u prividnoj udobnosti roditeljskog doma i isprazni pregled na vlastite godine koje prolaze u savrsenim kalkulacijama na racun roditelja su nesto cega bih se ja izuzetno stidila i osjecala vlastitim porazom i pobjedom parazitluka nad svim mojim vrijednostima.
To o životnom iskustvu okačite mačku o rep. Životno iskustvo ti samo pokaže da je život surov i da moraš da se ističeš u odnosu na druge. A mislim da to svi znaju i prije prvog posla. Nego mene zanima o kakvim to iskustvima i poznanstvima vi pričate? Šta će to on naučiti kad bude radio neki mizeran posao gdje se ništa ne i pita? Koga će on upoznati kad bude kupovao narandže direktoru? Kako će on tražiti posao u struci i usavršavati se kad dođe mrtav umoran poslije posla koji radi 8+ sati?
P.S. Ovdje ne pričamo o ljudima koji rade takve poslove jer nemaju šta da jedu, pa moraju.
