Ratno Sarajevo

Tisina · Post by **Tisina** » 21/12/2007 20:06

http://www.sa92.ba/v1/index.php

Ovo je galerija radova i fotografija o životu Sarajeva iz perioda 1992. - 1996. Sve fotografije su nastale tokom 1395 dana opsade i ova galerija je posvećena sjećanju na one koji su dali svoj život u njegovu odbranu i odbranu kontinuiteta zajedničkog života raznovrsnih dobrih ljudi.

DaysleepeR · Post by **DaysleepeR** » 21/12/2007 20:12

hvala na ovome!

meki · Post by **meki** » 21/12/2007 20:37

svaka cast na linku!

svako bi trebao bar malo osveziti pamcenje sebi i drugima kroz sta smo sve prosli...

...ovo je simbol toga...

Tisina · Post by **Tisina** » 21/12/2007 20:56

Godine prolaze

Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

nocna_mora1001_noci · Post by **nocna_mora1001_noci** » 21/12/2007 21:18

Mojih najtuznijih 1395 dana zivota...

1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

kod mene je ovako bilo

1992. mama hocu cokoladu
1993. ostarih u godinu dana, daj sta das
1994. proradio tramvaj, nikad sretnija, daj onog keksa iz vijetnama da proslavimo
1995. ovaj rat nece nikad stati... vidi stade, nije moguce, jedem prvi pomfrit...

Umjetnik a · Post by **Umjetnik a** » 21/12/2007 21:19

hvala puno Tišina

Umjetnik a · Post by **Umjetnik a** » 21/12/2007 21:22

Tisina wrote:Godine prolaze

Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

još jednom hvala puno Tišina

Šandor · Post by **Šandor** » 21/12/2007 21:24

Tisina wrote:1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...

Najviše korisnika koji su istovremeno bili na forumu do sada bilo je 487 dana: 26/02/2007 12:53

Tisina · Post by **Tisina** » 21/12/2007 21:25

Peti februar 1994.

Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...

Ozren Kebo "Sarajevo za početnike

ella_sa · Post by **ella_sa** » 21/12/2007 22:15

Evo gledam slike i buica uspomena... strasno... meni se nekada cini da je to bio neko drugi, a ne ja... djevojcica od 13 godina... do djevojke od 17 godina...
Hvala za link

emmiirr · Post by **emmiirr** » 21/12/2007 23:02

http://www.youtube.com/watch?v=mUVJU3uWOuo

Nele · Post by **Nele** » 21/12/2007 23:17

E kada se sjetim tog sra... djecak od 10 godina na prvoj liniji, nisam izaso haman 4 godine rata od toga 2 iz podruma(trg pere kosorica kasnije smo dobili naziv trg heroja) i nekako ostah normalan a dok ovo pise mislim da cu zaplakati, pa cu prestati .........

ps rekose da ce ko prezivi rat jesti ce zlatnim kasikama a nista od kasika a kamo li od zlata

sve najbolje ljudima koji su prezivili rat u sarajevu, oni koji nisu nadam se da su u raju ili dzenetu

GandalfSivi · Post by **GandalfSivi** » 21/12/2007 23:26

More materijala...

http://www.bhdani.com/arhiva/251/sadrzaj.shtml

suad-sarajevo · Post by **suad-sarajevo** » 22/12/2007 02:06

A je li ima neko onu ratnu pjesmu od Faruka Jažića i to live snimak - u studiju - Procvjetali zlatni ljiljani. Ja mislim da se tako zove pjesma ili možda Bosna pjeva kad je najteže. Hvala.

Tisina · Post by **Tisina** » 22/12/2007 12:08

....Vec dvadeset dana nemamo struje i vode. Rano je. Oblacim mnostvo dzempera i carapa.. Radim gimnastiku. Silazim na Obalu. Nailazi Meho Zaimovic. Ide po vodu. Koracamo uz Miljacku. Nigdje nikoga. Ne mislimo na snajperiste. Jezimo se kad prolazimo pored razrusene Poste. Neko je posjekao lipe ispred «Dva ribara». Gradimir Gojer mi kaze da je umro Miodrag Zalica. Spustam se u Miljacku improvizovanim stepenicama. Bistra je. Uzimam lijep direk i nosim kuci. Pomaze mi komsija Miro Franjkovic da iscijepam dragocjenu lovinu.
Vatra pucketa. Zlatina majka Samija mi kaze da imamo malo namirnica i vrlo malo ulja. Mislim na Zalicu.
Smrzavam se na Televiziji. Dajem intervju nekom njemackom novinaru. Snimatelj Tonci Vidos mi rece da ima vode u stolariji. Razgovaram sa majstorom Tufom, kojeg odavno nisam vidio. Tocim vodu u veliki kanister. Pricamo o Miodragu Zalici. Samo stari radnici Televizije znaju ovaj prostor. Neko vrijeme tu je bio restoran. Sastajali smo se za stolom u uglu : Veljo Stojanovic, Miodrag Zalica, Milan Bilbija, Jan Beran i ja. Veljo je davno preminuo. Bilbi je otisao u Lepetane.O Janu slabo cujem, a Zalac je umro na Ilidzi.
Idem studenom ulicom, pustom i razrusenom, i mislim na Kafkine rijeci « Kao pas», rece K,» i cinilo se kao da je stid u njemu jaci od smrti.»
Komemoracija u Kamernom teatru.
Ne zna se kojeg je dana umro.
Kaca Doric cita divan Zalcev tekst.
Grado Gojer govori o Miodragu.
Dugo cutimo u slavu Miodraga Zalice. Zalice pjesnika, dramskog pisca, boema, pijanca, oca Pjera i Nine, Kikinog muza i naseg drugara.
Mislim na njegove drame, pjesme, radio i televizijske emisije.
Mislim o njegovom osobenom humoru kojem smo se toliko radovali.Idem pustim, ranjenim, razorenim, Zalcevim Sarajevom i ponavaljam :» Abilona je dolazila na njegov grob, dok je njegov grob jos bio ziv i dok je bila ziva Abilona.»
Nisam siguran da tacno izgovaram stihove, ali jezivo zvuce u praznim ulicama kojima smo nekada ludovali.
Sastajem se sa Zlatom u « Klubu Sarajeva», kod Beska i Omera. Dolazim do sanka i narucujem pice. Za sankom su na redu vojna pitanja. Svi su generali. Demobilisem se, jer meni kao obicnom redovu nije mjesto u oficirskom koru.
Pijemo caj, tri hiljade bonova.
Curi sjeta, tuga i bezizlaz.
Volimo ovo mjesto jer ima puno svjetlosti. Gazde su vrlo ljubazni i docekni.
Povremena pucnjava.
Mislim na Zalicu. Prvi put sam ga vidio prije mnogo godina na jednoj knjizevnoj veceri. Ucestvovali su: Izet Sarajlic, Dara Sekulic, Esad Velic, Luka Pavlovic, Najo Kurt i Miodrag Zalica. Upravo je bila izasla iz stampe Zalicina knjiga « Trznice sna». Recitovao je stihove : « Plavo ulazi u granje...» Ponovo smijeh. Njegovo tamno kvadraticno lice ostalo je potpuno mirno. Ponovio je: « Plavo ulazi u granje...» Opet smijeh. Opet isti stihovi i tako vise puta. Najo Kurt je podigao ruke i zamolio publiku da prestane da se smije, jer ce Miodrag uporno ponavljati stihove. Zavladala je tisina. Zalac je krenuo : « Plavo ulazi u granje...» Tajac. Zastao je. Cekao. Kazao je pjesmu do kraja. Aplauz. Kao sto znate, pjesma je lijepa i publika je to osjetila.
Tih godina procuo se kao moderan literata i boem.Njegova pjesma « Huni» govorila se po parkovima, kafanama, na recitalima i ljubavnim sastancima. Sirile su se glasine o njegovom vulkanskom talentu, a prepricavale anegdote i nestasluci. Prestao je da objavljuje poeziju i okrenuo se pozoristu. Teatar je paklena rabota. Ko ude u tu carobnu kutiju nema mu povratka. Napadali su ga i hvalili. « Evropska trava « je bezocno i nepravedno kritikovana, a « Zagrljenici» postali su kriticarski hit i komad u modi. On je uporno pisao. Prevodili su mu komade i uspjesno igrali u inostranstvu. On je uporno pisao. Postao je slavan u Poljskoj, gdje su mnogo voljeli i rado igrali njegove komade. Govorio mi je da najvece uvazavanje zasluzuje Spanac Lope de Vega, koji je napisao stotine pozorisnih komada, a uporno citirao drugog spanskog velikana Kalderona de La Barku da « sanjati budan moze biti isto toliko znacajno kao i pravi snovi.»
Njegovi komadi nisu pisani kao izvjestaj iz svakodnevnice. Daleko su od svake dokumentarnosti. Teatar Miodraga Zalice je svijet za sebe, koji je on izmislio i egzistira u okviru njegovih pravila daleko od regionalne i nacionalne odredenosti. Nije to kosmicka osamljenost, a ni univerzalna hladna istina o ljudskoj egzistenciji. Teatar Miodraga Zalice sagradio je sanjar mastovit i nerealista koji prezire klasnu , politicku i svaku drugu prozaicnu sukobljenost.
Godinama smo radili zajedno u istom programu televizije. Radio je svoj posao, ne mjesajuci se ni u sta.Znao je upitati kolegu Milana Andrica : « Koja je danas , godina»?
Da bi se odvojio od svijeta, posvetio snu i negiranju podmukle realnosti, bila mu je potrebna prividna odsutnost, koje je ponekad bila realnija od uobicajene prozaicnosti. Jednom prilikom vodila se rasprava o teskim dogadajima u nasoj stvarnosti. Zalac je listao neke papire, naizgled potpuno odsutno. Iznenada je poceo da prica:
« Tacno 12. oktobra 1936. godine bila je neka svetkovina Univerziteta u Salamanki. U klupama,pored studenata i falangista u plavim kosuljama spanjolskih fasista, uz filozofa Unamuna kao rektora, sjedili su i nadbiskup Salamanke , gospoda Karmen Franko i general Astraikoji je odrzao agitorski govor. Govor su prekidali fasisti povicima Viva la muerte ( Zivjela smrt ).
Javio se Unamuno i rekao:
« Cuo sam jedan morbidan uzvik, bez ikakvog smisla: Zivjela smrt! I ja koji sam proveo zivot praveci paradokse koji su izazivali srdzbu onih koji ih nisu razumjevali, u svojstvu strucnjaka za te stvari, moram da kazem da je ovaj barbarski paradoks za mene odvratan.
Ovaj Univerzitet je hram inteligencije, a ja sam njegov glavni svecenik. Vi skrnavite ove svete zidove. Vi cete pobijediti, jer imate vise brutalne sile. Ali nikoga necete uvjeriti...Za tako nesto bilo bi potrebno da imate nesto sto vam nedostaje : razum i pravo na vasoj strani...»
Zalac je zastao. Kao da i sada vidim tu situaciju. Iznenadenje. Uzivao je i dodao:
« Bile su to posljednje rijeci velikog filozofa, mozda gest iskupljenja bog ranijih simpatija. Umro je u kucnom zatvoru, dva mjeseca kasnije...»
Naizgled mrzovoljno, usutio je.
Vrijeme je ucinilo svoje.
Sarajevo nije veliki grad i sve se zna. Bilo je mnogo velikih fudbalera i jedan je Hase. Mnogi su se okusali u pisanju drama, a jedan je Zalac.

Mirza Idrizovic «Spomenar»

Prozor · Post by **Prozor** » 23/12/2007 21:02

amrica · Post by **amrica** » 23/12/2007 21:44

keks koji smo dobijali uz americke pakete imao godinu proizvodnje 1965.!!!!

nocna_mora1001_noci · Post by **nocna_mora1001_noci** » 23/12/2007 23:52

Prozor wrote:

svaka cast na slici!!!!!

Prozor · Post by **Prozor** » 24/12/2007 03:40

Cast pripada urednicima gore-pomenute stranice.

suad-sarajevo · Post by **suad-sarajevo** » 24/12/2007 03:42

suad-sarajevo wrote:A je li ima neko onu ratnu pjesmu od Faruka Jažića i to live snimak - u studiju - Procvjetali zlatni ljiljani. Ja mislim da se tako zove pjesma ili možda Bosna pjeva kad je najteže. Hvala.

Ratno Sarajevo

#1 Ratno Sarajevo

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9

#10

#11

#12

#13

#14

#15

#16

#17

#18

#19

#20