Ratnicka razmjena vjere

[Orbini]

Bez neke moguce paralele sa danasnjim vremenom vrijedi malo podsjetiti na jedan stari i pomalo cudan ratnicki obicaj koji je bio normalna pojava u B. Krajini, Kninskoj krajini i Hecegovini - u XVII i XVIII-om vjeku. Naime, radi se o vrlo dinamicnom predjelu gdje su se povazda vodile carke, lokalni ratovi,... u predahu izmedju oficijelnih ratova. Ovo je bio predio naseljen uglavnom ratnicima i granica se neprestano pomjerala, gradovi padali iz ruke u ruku itd. Iako se radi o ljutim neprijateljima s obje strane, zabiljezeno je u mnostvo zapisa uzajaman respekt a posebno jedan obicaj - prosto receno - razmjena vjere - u prakticne svrhe naravno. Ratni zarobljenici su imali svoju cijenu i obicno je postojao otkup, tako da se cesto desavalo da se pobjednici jagme za zarobljene ratnike jer je svaka ziva glava kostala finih para. Desavalo se da se djamije podignu od otkupa pokojeg zarobljenog oficira kao napr. Ferhadija, i takvi su po pravilu dospijevali u ruke pasa, begova, i drugih visoko rangiranih vojnika. Obicna vojska je dijelila ostale zarobljenike i obicno je jedan zasluzan vojnik dobijao jednog zarobljenika kao ratni plijen. Tako je bilo i na drugoj strani kod krscanske vojske a pogotovo kod domacih ratnika diljem spomenutog prostora. I onda dolazi najzanimljiviji dio. Bilo je normalno, u par perioda i preovladavajuci obicaj da jedan drugom daju vjeru. I ratni zarobljenik, i vojnik koji ga posjeduje. Daju vjeru u tom smislu kao rijec i postenje da ce se jedan drugom oduziti. Ukoliko nije bilo nista od otkupa a to se u par perioda cesto desavalo - zarobljenik se oslobadjao sa obecanjem da ce pomoci ukoliko ovaj drugi dopadne zarobljenistva. I to se desavalo - da pobjednik dobije zarobljenika na bojnom polju kao plijen i poslije ga oslobodi uz jamstvo da ce ovaj sretnik pomoci ovom koji ga pusti ukoliko dopadne ropstva. Poslije bitke je bilo normalno da se pobjednicka strana razmili po zarobljenicima i ukoliko se "stari znanci" prepoznaju, to je znacilo - usluga za uslugu. Zarobljenik koji je nekada bio u obrnutoj situaciji se pusta, uz precutno odobravanje prisutnih a radilo se to i krisom - tek ukoliko bi pasi pobjedniku palo na pamet da ih sve pogubi ili posalje kao roblje na galije. Taj obicaj nije nikad nigdje bio zvanican, niti zapisan kao zakon, jer ga ni postojeci zakoni nisu opravdavali a ni vjerske knjige. Obicaj je nastao spontano iz ciste prakticnosti i da bi imao vecu snagu - na simbolican nacin se razmjenjivala vjera. Jedan drugom dadnu svoju vjeru i to ih je obavezalo do groba. Radi se o ljudima ratnicima, kojim je postenje i data rijec imala daleko vecu tezinu nego neko moze pretpostaviti. Za kraj evo odlomka iz Celebijinog putopisa i kako su taj obicaj dozivjeli on i vojnici koji su iz drugog kraja dosli tu vojevati. Godina nije spomenuta, to je sredina XVII-og vjeka i Celebija je sudionik jedne bitke na planini Prolog kod Livna. Krscanska vojska je iz Sinjske krajne upala u livanjsko polje i doslo je do bitke u kojoj vojska sastavlena od domacih Bosnjaka i garnizona izvana - savladala krscane i raspodijelila zarobljenike po glavi kao ratni plijen. Igrom slucaja Sejdi Ahmed pasa je dosao na ispomoc domacim ratnicima i kao najvise rangirani odlucivao o raspodjeli plijena. I odlucio je da se imaju svi zarobljenici pogubiti sto je izazvalo negodovanje medju gazijama jer je to bilo za njih cisto bacanje para. I onda Celebija pise:

------------------------------------------------------------------
Jedan krajiski gazija, medjutim, bio je sakrio jednog krscanina haramiju pod kozu. Kad su tog junaka i onoga nevjernika koga je on cuvao prijavili pasi, pasa se rasrdio i naredio:
- Odmah mi dovedite toga covjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.
Kad su obojica dosli na stratiste i kad je pasa naredio.
- Odmah krvnika! - ovaj se junak savio oko vrata svoga zarobljenika, te pomazuci i placuci rece:
- Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojistu, mi smo jedan drugom dali vjeru. Ako njega pogubis, on ce s mojom vjerom otici u raj i to ce za mene jadnika biti steta; a ako ja umrem, pri meni ce ostati vjera ovog zarobljenika koga sam ja pobratio, pa cemo oba u pakao, te sam opet na gubitku.

On se bio slozio na svoga zarobljenika, i nije ustajao s njega.
Kad je odvazni pasa upitao:

- Hej, gazije, sta je ovom covjeku?
Serhatske gazije mu odgovorise:
- Kad nasi junaci na ovoj nasoj krajini padnu u krscansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s krscaninom i zakunu mu se na vjernost. Krscanin da vjeru muslimanu da ce ga u slucaju potrebe izbaviti iz nevjernickog ropstva, a musliman, opet, zada vjeru krscaninu i rekne: " Ako ti padnes nama u ropstvo, i ja cu tebe izbaviti od Turaka."
I tako dadu jedan drugom cvrstu vjeru [ahd-u eman] rekav:
"Tvoja je vjera moja, a moja je vjera, opet tvoja."
"Jeli?"
"Jest."

Zatim laznu medjusobno krvi. Tako se pobrati musliman s krscaninom.
Eto u ovom slucaju je ovaj nevjernik pobratim ovoga gazije. On je nekada izbavio iz ropstva ovog muslimana. Sada je eto taj nevjernik sto je u rukama ovih ljudi postao suzanj. Ako ga njegov pobratim spase, onda je ispunio svoju zadanu rijec i vjeru [ahd-u eman]. Zatim bi od njega uzeo svoju vjeru a njemu vratio njegovu vjeru. I ako neko bude ubijen prije ispuni rijec - svakom ode tudja vjera. Premda nema ovo ni u muslimanskoj ni u krscanskoj svetoj knjizi, to je ipak ovakav obicaj na ovoj krajini cest.

Kad su na to sve kazali pasi, on je rekao:
- Oslobadjam ih obojicu.

Na to obojica nokat na ledinu i iscezose. Svi mi medutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom