Rat "s one strane nisana"...

[Ahmmed]

"rat s one strane nišana"....To bi, valjda, trebala biti teritorija koju smo zvali okupiranom ili....?

[Eborg]

"rat s one strane nišana"....To bi, valjda, trebala biti teritorija koju smo zvali okupiranom ili....?

Da,gledano iz perspektive RBiH...

[Prozor]

"rat s one strane nišana"....To bi, valjda, trebala biti teritorija koju smo zvali okupiranom ili....?

ma, i dalje je okupirana moj @Ahmmede...

[Ahmmed]

koga interesuje moze ovdje procitati interensantnu ispovijest
http://www.mycity.co.yu/Blog/Moja-ratna-prica.html

Hvala na linku,jako interesantna pricha...

priča je fanastična...oduševila sam se saznanjem da ima ljudi koji o ratu mogu da pišu bez politike i nacionalizma
svaka čast

Ma, priča je....da ne kažem šta

Da nisam bio u Sarajevu, ne bih, iz ove priče, ni znao ko to puca na njega....Ali, o Žepču sam sve saznao....I da, priča je bez nacionalizma i politike, još jedna u nizu onih koje nas trebaju uvjeriti da su svi krivi....Ili, da niko nije kriv....pa ćemo se igrati mir...mir....I uvaženi autor, onako lijepo, na početku priče, kaže da ne bi o uzrocima rata ...o gospodarima rata....

Ili ja ne razumijem lijepu književnost....Pa ne umijem da se izrazim....Već, neotesano , bez imalo dara,kažem da zbog nekih drugih obaveza, nisam imao kad prodavati kolače , na pijaci, 1993.....

[zelenashica]

@Ahmmed
hm...uopšte nisam pomenula traženje krivaca za dešavanja s one strane nišana...i mislim da je korektno u svakoj priči tražiti političku nit.....uzroci rata,gospodari istih, su za neku drugu temu...ovdje je bila koliko svatih samo priča o čovjeku koji je prošao obje strane,koji jednostavno kao i svako drugi se borio da na što bez bolniji način prebrodi nemili period života......bila ovo književnost ili ne ,meni je sad fkt ne bitno,ono što u svemu zapazi je da je i na drugoj strani bilo ljudi,sasvim običnih,normalnih koji i pored svega znaju o ružnim stvarima poput rata pričati bez mržnje,..........i ne želim polemiku ko je šta radio 1993......i to je priča za druge teme......
ipak mislim da nisi priču pročitao s pažnjom,jer mislim da jesi i sam bi uvidio stvari o kojima ja napisah u predhodnom postu...a narvno to su bez politike,bez nacionalizma....pa zar nam to nije potrebno poslije svih onih godina prepunih istog...hvala

[popajic]

Zanimljiva tema...bilo bi interesantno cuti i razmisljanja ONE strane.
Ali,te neke konstatacije da postoje dobri i losi cetnici su sve samo ne realnost.Mobilisani vojnici su pomalo druga prica,ali cetnici...to mi vise lici na glupost nego na merhametluk i pomalo se okrece na mir-mir,niko nije kriv rezon.

[ahuseino]

@Ahmmed
hm...uopšte nisam pomenula traženje krivaca za dešavanja s one strane nišana...i mislim da je korektno u svakoj priči tražiti političku nit.....uzroci rata,gospodari istih, su za neku drugu temu...ovdje je bila koliko svatih samo priča o čovjeku koji je prošao obje strane,koji jednostavno kao i svako drugi se borio da na što bez bolniji način prebrodi nemili period života......bila ovo književnost ili ne ,meni je sad fkt ne bitno,ono što u svemu zapazi je da je i na drugoj strani bilo ljudi,sasvim običnih,normalnih koji i pored svega znaju o ružnim stvarima poput rata pričati bez mržnje,..........i ne želim polemiku ko je šta radio 1993......i to je priča za druge teme......
ipak mislim da nisi priču pročitao s pažnjom,jer mislim da jesi i sam bi uvidio stvari o kojima ja napisah u predhodnom postu...a narvno to su bez politike,bez nacionalizma....pa zar nam to nije potrebno poslije svih onih godina prepunih istog...hvala

Prochitao sam mu postove do 6-te strane, znachi negdje do pola...

Prochitachu sve ali...

Prije nekoliko godina sam kupio knjigu Svjetlane Broz od jedne americhke ne-vladine agencije - "Friends of Bosnia". Kont'o sam, haj' da pomognem nekakvom cilju pomirenja i usput pomognem agenciji u ime bosanskih izbjeglica...
Prochitao sam tri priche (knjiga se zove "Dobri Ljudi u Zla Vremena" ili tako nesto, i zbirka je "nashih" pricha iz rata). Sve su u glavnom o raznim situacijama gdje su ljudi pomagali, spashavali one "druge" na svojoj teritoriji. Tako kazem, prochitao sam tri priche i nije mi se svidio tok, te prestanem. Iako pokazuju dobre ljude, voljne pomochi komshiji svom, druge vjere, priche poistovjechuju sve "strane" kao "svugdje je bilo svashta"... iako, siguran sam jeste; ali ogromna nesrazmjernost pricha u zbirci (vjerovatno je u knjizi kvantitativno balansirano preko svih "strana") sa dogadjajima na terenu mi je ostavilo gorak ukus. Ne mislim da je jedan narod pod nozem genocidnog koljacha zasluzio da ga se svrsta u istu kantu za ovim neljudima, i josh pod izgovorom pomirenja. Opet kazem, siguran sam da je i bilo zlochina sa "nashe strane" (specijalno sa "pomagachima" Arapima u Zenici), ali po mom mishljenju nije bilo po planu/mapi, sistematsko istrebljivanje, zauzimanje teritorija i protjerivanje. To je moj problem... "svi su bili isti", "sve strane su krive", pod velom pomirenja etc... Dok su ovakva djela dobra da izbace stvarne priche na svjetlost dana, i eto ponude nekakvo kvazi-priznanje, uvijek "umotaju" par detalja da ze pokaze kako su "svi patili"... Knjiga mi je vishe ostavila utisak "pranja ruku i krivice" nego bilo sta drugo...

Autor OVE priche chini mi se ide po vrlo slichnoj liniji. Kaze nema politike ni nacionalizma, ali ovo sto je @Ahmmed rekao, mi je upalo u oko odmah. Ko puca, ko koga ubija? Dalje, ton u prvom dijelu priche na Svrakinom je predstavljen na isti nachin kako bih ja ochekivao da moja majka meni pishe sa Grbavice, gdje su maltretirani (poslije mi prichala), mlacheni na svakodnevnoj osnovi, itd... Ipak mislim da nije bilo tako u Sarajevu, al' eto valjda je diskutabilno.

Anegdota: baba - Srpkinja, moja komshinica, nakon masakra u Ferhadiji, nakon sto joj je granata odnijela obje noge, tokom granatiranja u podrumu sa stanarima pred svima tvrdi i svadja se sa ljudima da je moja jedinica bacila granatu, eto bash tu pred moju kuchu (ne zato sto je moja zgrada nego zbog reda za hljeb)...
Samo anegdota o slobodi govora... Al' eto, ima raznih dijelova grada gdje nije bilo tako valjda...

Tokom prvog dijela, sudechi po bodrenju na tom, ipak srpskom nacionalnom forumu, autor je ochito heroj sto je izdrzao tamo u zatochenju u Sarajevu dok ga, neiskazano, maltretiraju... a i dok ga "neko" bombarduje. Ne mislim da zvuchim negativan, autor se ochigledno trudi da ostane nepristrasan, ali ja mislim da ne uspijeva samim preshuchivanjem nekih stvari, najbitnije - osjechanja.

Valjda ono sto ja trazim je da chujem je kako se taj "neko" osjechao u vezi sa svim, ali specifichnim stvarima. On preprichava dogadjaje na jedan vrlo "chitljiv" nachin, anegdote, detalji, ali osjechanja su mu vechinom generalizovana - "sve je ovo otishlo u PM"; "Zasto smo se borili/svadjali?"; "Rat je uzas i zlo" i sl... ali i malo dijete a i najvechi chetnik che se sloziti sa ovim izjavama, pitanje je lichnih principa preko kojih se prelazi u ime rata. Chesto sam raspravljao sa ljudima Srpske nacionalnosti koji su ostali, i u glavnom je pricha "nije ovo moj rat", kao "ja sam pacifista"... Ja bih vishe razumio da mi kaze "ne mogu pucati na svoje"... jer na kraju, nije to ni moj rat, i meni je bio nametnut, i ja bih volio da sam mogao odletiti odatle...

Valjda ne zvuchim previshe kritichan? Moram autoru odati priznanje za nekoliko stvari... svidja mi se da nas nije prikazao kao kakve mudjahedine tamo da drugoj strani (sto valjda i govori o korektnosti), i svidja mi se kako je opisao svoje rovovanje i komandira kome je mogao vjerovati chak i sa bjegom.

U svakom sluchaju chu zavrshiti stivo...

[Vares City]

Zanimljiva tema...bilo bi interesantno cuti i razmisljanja ONE strane.
Ali,te neke konstatacije da postoje dobri i losi cetnici su sve samo ne realnost.Mobilisani vojnici su pomalo druga prica,ali cetnici...to mi vise lici na glupost nego na merhametluk i pomalo se okrece na mir-mir,niko nije kriv rezon.

Eeee moj "popajic"!!!

Sta si ocekivao da Ti ovu pricu(inace jako doro napisanu,hronoloski,emocija,malo rodoljublja,....)napise neko ko je negdje iz NIODKUDA dosao sa druge strane nisana,...a takvih je bilo najvise,....njima je bilo najvaznije sto vise trofeja,tj. usiju,glava,nausnica,prstenja,lancica,sporeta,televizora,auta,silovanja,.....jest i to je dokazano!!!!!

Pa ne moze valjda takav neko,akonista ne iz griznje nekakve savjesti(a ona kad tad proradi!!!)napisati malte ne jedno dirljivo stivo koje neko zove R A T!!!!

Ma takvi tvrdim ne znaju i kojeg datuma im je Krsna Slava!!!!

[sarajovasi]

KRVAVA SARAJEVSKA KOSULJA

Sjećajući se stare arapske priče o dobrom sultanu, koji je bio žrtva pohlepe za vlašću, dok je preživljavao osam stotina dana u Sarajevu, Kojović je, veli, posmatrao kako se suludo maše krvavom košuljom, sarajevskom, prizivaju Bog i đavo, očekuje njihova pomoć, siju iluzije i fabrikuju laži. Svoje dnevničke zapise bilježio je, kaže, "nemo plačući duboko u sebi" Prokletstvo ljudsko da zaboravlja ni mene nije mimoišlo i priča o krvavoj košulji, do ratnih sarajevskih dana, bila je gotovo izbledela iz mog sećanja. U dugim sarajevskim noćima, ophrvan strahom i besanicom, glađu i hladnoćom, prisećao sam se prošlosti, onog ljudskog i lepog, mada svestan da u prošlosti niko i ni za šta nije našao rešenje; sećanja o susretima i zbivanjima sama su navirala i sama se upoređivala sa onim što se dešavalo u nekad lepom Šeheru. Priču o krvavoj košulji ispričao mi je, pre mnogo vremena, Faruk Kadumi, jedan od lidera Palestinske oslobodilačke organizacije, u nameri da ukratko kaže o sudbini svog naroda. U arapskom, pa i čitavom islamskom svetu, po toj priči, istorija nije zabeležila nijednog vođu kojeg je narod voleo. Izuzetak je bio neki kalif iz Damaska, ili sultan, ne sećam se više šta je bio, kao ni njegovog imena, koji je najmanje vremena provodio u svom prelepom dvoru. Putovao je vrelim pustinjskim peskom prateći nomade i namernike, pomažući im da prežive i pronađu put do svog odredišta, zalazio u sela i radio sa seljacima učeći ih kako najbolje da iskoriste plodnost zemlje, gradio džamije i sa vernicima redovno upražnjavao pet molitvi dnevno, obožavao decu i igrao se sa njima, a o ratnim pohodima niti je pričao niti razmišljao. Iako su ga takvog svi voleli i obožavali, jednog dana pronašli su ga izbodenog sabljama dimiskijama, u džamiji gde je učio namaz. Njegova dva bratića, željni vlasti, sile i rata, smišljeno i tajno, u vreme kad ih niko nije mogao primetiti, lišili su ga života, skinuli s njega košulju i krenuli svetom. Svuda su mahali krvavom košuljom i tražili pomoć od prijatelja i poznanika, od svih koji su ikada čuli za njihovog omiljenog vođu, kako bi pronašli ubice i primerno ih kaznili. Ljudi, ganuti krvavim mrljama na poderanoj košulji, okupljali su se i pomagali sultanovim bratićima, u stvari ubicama, verujući da je dobrog vladara ubio neko drugi. Možda uistinu nisu znali, ili nisu hteli znati, da je omiljenog vođu mogla ubiti samo nečija želja za vlašću, za moći i bogatstvom. Osam stotina krvavih dana u Sarajevu sećao sam se ove priče, posmatrao sam kako se suludo maše krvavom košuljom sarajevskom, kako se prizivaju i Bog i đavo i očekuje njihova pomoć, kako se seju nade i iluzije i fabrikuju laži, kako na velikom balkanskom smetljištu izrastaju mržnje i kolektivni strahovi; gledao sam, najviše iz svog haustora i u svom haustoru, kako se sve rastače, kako nepovratno nestaju "neraskidivo bratstvo i jedinstvo", komšiluk i njegov ljudski lik, kako je nad svim ljudskim vrednostima odviše lako zadominirala opaka želja za vlašću, snaga oružja, moć novca, velike politike, što sve samo po sebi donosi nesreću i ne ostavlja ni delić nade za mir i međusobnu toleranciju nacionalno i religijski izmešanog sveta. Beleške iz mog dnevnika niti mogu zakrpiti prosečenu košulju niti sprati krvave mrlje. Beležio sam ih nemo plačući duboko u sebi, a to je najteži oblik tuge, spoznavši odviše kasno kako sam ipak živeo u jednoj tragičnoj, mračnim strastima rastrzanoj zemlji, sklonoj kavgadžijstvu i svakakvim podelama gde se enormno lagalo i u kojoj niko i nikome u duši nije verovao. U ovoj knjizi nema izmišljenih ljudi i događaja. Zato sam obavezan na jedno upozorenje: nisam znao, a nisam ni mogao znati, šta su ljudi osećali i mislili; beležio sam šta su govorili i radili. Možda to nije dovoljno za konačan sud o njima. (Nastaviće se) Objektivnost "'Krvava košulja sarajevska' ne bi zračila onim čime zrači velika literatura, da u njene temelje nije položen princip objektivnosti. Kojović je taj princip ispoštovao sa fanatizmom s kojim se poštuju veliki predsmrtni zaveti. Kojović nikome nije ostao dužan niti je prepustio zaboravu ni najmanju mrvu dobrote, ali je, kako bi rekao Pavić, odlučan i da nijedan šamar ne odnese u grob, mada je, poštujući princip 'pozitivne diskriminacije', bio sklon da uvrede 'sitnije od šamara' lakše oprosti Hrvatima i Bošnjacima - muslimanima nego 'svojim' Srbima... " (Todor Dutina, iz predgovora drugom izdanju knjige). "Pakao oni drugi" "Tokom potonjeg rata i neposredno iza rata na sve tri strane (i na srpskoj i na hrvatskoj i na muslimanskoj) pojavio se ogroman broj tekstova koji, kao da su se među sobom utrkivali ko će posvedočiti o što više brutalnosti i surovosti 'onoga drugoga'. Na Balkanu su, inače, 'pakao oni drugi'. U Kojovićevoj knjizi nema mnogo krikova i on se trudio da ih bude što manje i zato mu i jeste pošlo za rukom da i u književnom i u političkom i u socio-psihološkom smislu njegova knjiga bude svedočanstvo nečega što je strašnije od krika neporecive mržnje koja nezadrživo prokulja svakih pedesetak godina. Kojović je jedan od rijetkih koji su shvatili i 'zločin separatizma' i 'zločin zajedničkog života'... "

Moje duboko ukorenjene navike i jutros su pobedile racionalno razmišljanje: iako je subota, neradni dan, a i poslovi su već uveliko zamrli, ustao sam rano i pre šest časova izišao iz kuće. U isto vreme, iz kafića koji se nalazi tik uz ulaz kuće u kojoj stanujem, u ulici Matije Gupca, izašao je Mustafa Šošić, vlasnik tog kafića, moj komšija na spratu, a sa njim pet ozbiljnih, kao od brda odvaljenih ljudi, koje pomalo i poznajem jer ih poslednjih meseci često viđam, baš u ovo za kafanu neprimereno vreme. Ljubazno, kao uvek, pozdravio me komšija, a petorica ljudi, četrdesetih godina, selo je u svoje nove, duge i crne automobile i sporo, sa neverovatno malim razmakom između vozila, otklizalo niz moju strmu ulicu. Izgledali su kao duga, crna zastava, zloslutna, što jedva leluja na vetru. Krenuo sam u suprotnom pravcu, uz ulicu razmišljajući i pitajući se - šta ovi ljudi rade svu noć u kafiću: sigurno nisu pili, primetilo bi se; možda su kockali ili radili nešto što ne mogu dokučiti, ali u svakom slučaju neobično je, posebno što osim vlasnika nema druge posluge, a njega ranije nisam viđao da poslužuje. Ima u tome nešto tajanstveno pomislih. Sreo sam usput svog krojača, uvek veselog starijeg čoveka poreklom iz Bratunca, snishodljivo prisnog, sićušnog, male uske glave i ispijenog, bolešljivog lica, ali vraški vrednog i upornog i nadasve dobrog majstora svog zanata. "Bajram mubarek olsun", pozdravljam ga; bi mu drago, uzvrati širokim osmehom i srdačnošću, pozva na "kahvu". Kancelarija je bila gluva i hladna, ne greje se subotom, a pošte malo, i jedna neobična poruka: vozač šlepera obaveštava dase vratio sa puta iz Trebinja i da više ne želi da ide tamo, jer je u dvorištu trebinjske štamparije video grafičke mašine opljačkane iz dubrovačke štamparije "Budućnost". Prelistao sam novine, i sarajevske i beogradske, zagrebačke više ne dolaze, i od svega što piše, a naročito od onog što se naslućuje, hvata me gorčina. Dosađujem se, telefoniram i konačno prijatna vest: porodica mog brata, posle tridesetpetogodišnjeg boravka i života u Dubrovniku, uspela je da izvuče živu glavu. Deluju, u razgovoru, beznadežno, poraženo i gnevno, naglašavajući da su bez ičega - što ruha na njima, što kruha u njima. Tešio sam ih da život uvek počinje od danas, ali nisu marili za utehu. Pred podne u kancelariju ulaze Idriz Fazlić i Ratko Drašković, uvek nerazdvojni i dobro veseli. Pozivaju na piće, a razlog je uvek lako naći; današnji je poseban: objavljeno je ko su dobitnici šestoaprilskih nagrada grada Sarajeva, najvećeg priznanja koje ovaj grad dodeljuje svojim istaknutim građanima. Posle nedavnog izbora među biznismene godine u BiH, Ratko Drašković je dobitnik i šestoaprilske nagrade. Pridružujem im se u piću. "Kao što znate, mene ne zanima politika, mene zanima posao, ali sa ovom politikom ili politikama, kako hoćete, nema posla ni pravog biznisa", govori Ratko Drašković. "Proći će i ova ludost kao i svaka druga. Šta smo mogli i očekivati - kad je poplava, prvo govna isplivaju", odviše glasno uzvraća Idriz. "A poslednja potonu", kroz smeh uzvraća Drašković, potom se uozbilji i nastavi: "Slušao sam svog komšiju, bio je ljut i bijesan, on bez ustezanja teško optužuje vlast, naročito Ministarstvo unutrašnjih poslova da je organizovano sakrilo ubicu svata na Baščaršiji, a da je trganje zastave svatovske, dakle, srpske, naljutilo Srbe. Od ljutnje do mržnje nije daleko." Događaji s početkom marta teško su se zaboravljali. Ako se i po čemu osećala razlika među nama, onda je ona bila u stepenu žestine gnušanja zbog pomenutih događaja. "Ma ko će nas trojicu posvađati", pita Idriz i sipa viski kojeg sve brže nestaje iz flaše. "Misliš li i ti tako?" obraća se meni i, kao da već zna moj odgovor, žustro trlja ruke. Vratio sam se kući bučnim sarajevskim ulicama. Proleće je, subota, puno je poznatih lica koja pozdravljaju širokim osmehom ili veselim mahanjem, ali je dosta i onih, naprasno uočljivih, neprilagođenih proletnom Sarajevu, koji na svim uglovima gde se seku ulice, u svim pasažima, pa i duž ulica, u grupama, sa ogromnim svežnjevima novčanica u rukama - kupuju devize. Njihova lica su ozbiljna, nekako oštra, mračna, zastrašujuća, pa sam se obradovao kad sam, polazeći uz Dalmatinsku ulicu, sustigao Milana Ačića, generala, nekad komandanta sarajevske armijske oblasti. Bio je u civilnom odelu, nekako neobičan. Nismo puno pričali, što nije bio rezultat međusobnog nepoverenja, naprotiv. Ipak je nešto lebdelo u zraku zbog čega se i mislilo i govorilo sa zadrškom. Na direktna pitanja, od čega se i sastojao naš razgovor, odgovarali smo najčešće nekim nedefinisanim osmehom ili čuđenjem. Još uvek nije mogao da otrpi bilo kakvu kritiku na račun Jugoslovenske narodne armije: "Bojim se", rekao je, "da je od svih državnih, političkih i drugih struktura koje su federativnu Jugoslaviju činile državom, ostala još samo armija. Koliko će to i ona biti, zaista ne znam". Postoje vremena i okolnosti kad mišljenje drugih i nije naročito bitno. O važnim životnim pitanjima čovek, ipak, odlučuje sam. A spadao sam u onaj krug ljudi koji su bezrezervno verovali da, dok je Jugoslovenska narodna armija u BiH, da je to i moja država, dok je Armija u Sarajevu, da je to i moj grad. Neko je tražio, a ovde se nikada ne zna ko šta traži, ali se slepo sprovodi, da se u svim stambenim objektima organizuju noćne straže. Prošlu noć proveo sam u besmislenom dežurstvu na ulaznim vratima. Pričalo se o uličnim bandama, pljačkašima, i ubistvima. Držimo zaključana vrata, na njih sa unutrašnje strane naslonimo velike metalne police donesene iz jednog napuštenog kafića, a od naoružanja imamo samo moj pištolj kojeg svake noći nosi neko drugi. Ubojito oružje koje ima komšija Mustafa Šošić služi, izgleda, za njegovu ličnu odbranu. Dežurao sam sa dr Nikolom Barbalićem, ozbiljnim, mirnim i uvek racionalnim čovekom, profesorom matematike na Mašinskom fakultetu, koji je sušta suprotnost svojoj vrlo žovijalnoj, pa i agresivnoj supruzi, inače ćerki jednog od najuticajnijih Hrvata revolucionara iz Drugog svetskog rata u BiH. Ona niti hoće niti može da prikrije mržnju prema "srbijansko-crnogorskom agresoru, koji je počinio nevjerovatne zločine u Sloveniji i Hrvatskoj, a ako se ne dotuče, učiniće i u BiH". Hladnu i mračnu noć prekraćivali smo na razne načine, ponajviše buljeći u praznu noć, koja je, začudo, bila mirna. Svaki put, kad bi dohvatio flašu rakije koju smo imali, profesor je ponavljao istu misao: pošto ne znamo šta će biti sutra, zato noćas budimo zadovoljni. Kad se malo razdanilo, izvadio je iz džepa "Islamsku deklaraciju" Alije Izetbegovića, koju je, kako reče, kupio juče od uličnih prodavača, a bilo ih je po čitavom gradu. Pročitao je knjižicu sa zanimanjem, i nije, kako je rekao, uspeo da odgonetne koliko je njena sadržina opasna u ovom smutnom vremenu kao ideologija ili kao program. A primenljiva? Pokaza mi podvučen citat koji ga je naterao da analizira naše stubište: "Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ovog islamski poredak se svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje". Matematičar se pretvorio u analitičara i, priznajem, iznenadio me podacima, koje, bez njega, ne bih, sigurno, nikada saznao. U našem stubištu je dvadeset stambenih jedinica. Od toga, pet je čisto muslimanskih porodica, šest srpskih, dve hrvatske, jedna jevrejska i šest mešovitih brakova. Od mešovitih brakova, tri muslimana su oženjena Srpkinjama, jedan Srbin je oženjen muslimanskom, jedan Hrvat je oženjen Srpkinjom i jedan Srbin je oženjen Hrvaticom. "Jugoslavije više nema", nastavlja moj sagovornik, "nema, dakle, ni Jugoslovena; kad sve smiješaš, postaviš na svoje mjesto, ima li šansi za većinu"? "Ima, iz našeg stubišta četiri srpske porodice otišle su daleko", htedoh se našaliti, ali nije tako izgledalo. S prvim mrakom počelo je da puca po gradu i oko grada. Već se privikavamo na pucnjavu ne pitajući ni ko puca ni zašto puca. Sinoć je, priča se, u naselju ispod našeg, takođe predveče, zapucalo. Ljudi, već izbezumljeni od straha, zatvaraju se u kuće i podrume, a kriminalci potom mirno i bez straha opljačkali samoposlugu, odneli novac, piće, cigarete, kozmetiku. Prvi jutarnji pozdrav, na završetku dežurstva, doneo nam je Mustafa Šošić, obratio nam se nekako ljubazno i pokroviteljski. A onda, sav napregnut, kao izvođač kaznenog udarca na nekoj odlučujućoj fudbalskoj utakmici, snažno je šutnuo limenku, praznu konzervu koja se otkotrljala prema podrumu, a koju smo koristili kao pepeljaru i na kojoj je dr Barbalić ćirilicom napisao: pepeljara. "Ozbiljni ljudi ne smiju sebi dopuštati gluposti zbog kojih se u ovom vremenu može nastradati", rekao je Mustafa i otišao. Doktor Barbalić je crnim flomasterom, krupnim slovima, s druge strane limenke, napisao: pepelinica, i to latinicom. Isprobao sam svoju fudbalsku veštinu, snažno šutnuo limenku koju više ni Mustafa ni Nikola nisu mogli pronaći, otkotrljala se u prljavu vodu u našem podrumu. I dok su negde štektali kalašnjikovi i mitraljezi, po drugi put sam čitao "Islamsku deklaraciju". Ako i nisam shvatio prava značenja Izetbegovićevog programa, počinjem da shvatam zašto se prodaje po gradu i zašto je čitam po drugi put. (Nastaviće se) SESTRINA PRIČA Ponedeljak, 6. aprila 1992. Skoro će ponoć, osećam se izgubljeno i prazno. Valjda je to zato što ništa ne razumem. Da li to počinje rat i protiv koga? Nabrajam poluglasno, sam sebi, vojne kasarne u gradu i nikad nisam siguran da li ih nabrojim šest ili sedam. A silna vojska u kasarnama, i strašno naoružanje. Ko to sme i ko može na takvu silu? Nesposoban da mislim i zapisujem odlazim u sobu osamnaestogodišnje ćerke koja čitavo veče sluša "Partibrejkerse", beogradsku grupu koja je upravo imala sjajan koncert u Sarajevu. Ćerka mi saopštava, puna radosti, da je grupa, posle velikih i ozbiljnih problema, uspela da ode iz grada i stigne u Beograd. Pokušavam da zaspim, a pritiska me priča moje sestre koju je danas penušavo ispričala, da su Srbi zmije otrovnice, ljuti poskoci. Ako ih ostaviš na miru, možeš pored njih da spokojno provodiš godine i vekove. Oni ne napadaju. A, ako, ne daj Bože, ugroziš zmijsko gnezdo, ili još gore, ako im staneš na telo, njihov savršeni odbrambeni mehanizam reagovaće munjevito, smrtonosnim ujedom. Nedjelja, 26. aprila 1992. Šetao sam gradom. Imao sam utisak da se ništa ne dešava i da se ništa nije desilo. Ulice su pune prolaznika, živosti, žurbe, proletnjeg šarenila: već su oživele bašte u kojima sede dokoni i zaljubljeni. Sreo sam Idriza Fazlića, starog poznanika i saradnika u firmi u kojoj radimo, veseo, nasmejan, snažno me zagrlio: "Sretan ti praznik, Hristos vaskrese, da li se tako kaže?" "Hvala", govorim iznenađeno, ponavljam istu reč, a Idriz, shvativši da me iznenadio, tapše me po ramenu i tiho, sasvim tiho dobacuje: "Nikada tebe Karadžić neće primiti među svoje". Sedeli smo u kafani, pričali o nevažnim stvarima, možda je sa dugogodišnjim poznanicima bolje ne počinjati teme gde postoje osnovane pretpostavke da različito mislimo. Teško je objasniti zašto, ali Idrizova opaska da me Karadžić neće nikada primiti među svoje, pomalo me žuljala i našao sam pravo vreme da uzvratim. Ulični prodavac hodao je između stolova i prodavao "Islamsku deklaraciju". Kupim je bagatelno i pošto sam je ranije čitao, lako nađoh mesto koje se Idrizu ne može dopasti. "Zašto to đubre kupuješ i zašto čitaš? Jebo te Alija", reče mi nagnuvši se preko stola. Nagnuh se i ja preko stola i čitam mu jedva čujno: "Poseban zadatak islamskog poretka je efikasna borba za eliminiranje ostalih oblika antiodgoja: Islam je zabranio, a islamski poredak će, konkretnim mjerama, onemogućiti: sve oblike alkoholiziranja naroda; javnu i tajnu prostituciju; pornografiju u riječi, slici, na filmu i tv; kockarnice, noćne i dansing klubove i druge oblike zabave koji su nespojivi sa moralnim shvatanjem islama". "Tebe neće primiti Karadžić, ja zbog pomenutih zabrana neću kod Alije, ostaje nam, dakle, da popijemo, ti plaćaš, Vaskrs je". Dugo smo sedeli, a onda me Idriz otpratio. Nikako nisam uspevao da pronađem u "Deklaraciji" misao koju sam dobro zapamtio, da "Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama", pa je ispalo da ja to nisam zapamtio dobro i da nemam dokaz da moj poznanik nije dobar musliman. Kod kuće je bilo vrlo svečano, postavljen sto za ručak na kojem se, kao ukras, izdvajala puna posuda uskršnje obojenih jaja. Moja sestra, koja stanuje u blizini, donela je uskršnja jaja, ali i neobičnu novost: da je komšija Hilmija, pitajući je šta nosi, istovremeno upitao da li su to Kojovići postali Srbi. Utorak, 5. maja 1992. Konačno je trijumfovala divljačka strast za rušenjem i uništavanjem, za ubijanjem. Eksplodirala je mržnja! Sve što se dešavalo do prije tri dana izgledalo je bledo i bedno, kao lovačke hajke, kao šenluci na svadbama ili o verskim praznicima. Gore ljudi, tramvaji, autobusi, kuće. S okolnih brda sikću vatrene munje. Prolama se gradom strašna tutnjava, sve podrhtava. Najviše vremena provodimo u podrumima i stubištu gde se, u strahu i panici, odvija neprekidan "demokratski dijalog" o tome šta se, u stvari, dešava. Ne znaju svi za direktive. "Ovo je velika vojnička pobjeda civilizacije i nove građanske države. Brđani koje predvodi onaj psihopata iz Jagomira izgubili su rat sa građanima i sad se svete granatirajući starce, djecu, žene", preglasno govori Aleksandar - Aco Knežević, i stalno gleda u svoju suprugu Denizu, Mostarku, koja samo ponavlja: ne može se više ponoviti Mostar. Doš'o nam ćovjek na nišan. "Nije, bolan, psihopata nego psihijatar", unosi se Aci u lice Hilmija Jerković, star i bolestan komšija, operisan od karcinoma, inače donedavno jedan od najvatrenijih članova stranke Jugoslovena. Poziva me Hilmija da izađemo iz podruma i popušimo po cigaretu. Primiče mi se, nekako prisan, hoće nešto poverljivo da kaže: "E, moj dobri komšija, ne bih htio da poginem ili umrem, a da to nikome ne ispričam. Onaj Fadl, što ima svoju vojnu jedinicu i što se uselio u prostorije na uglu naše zgrade, moj je sestrić, ali daleko mu kuća od moje. Razbojnik je, i bio i ostaće, lopov i kriminalac kakvih je malo u gradu. Do sada se dovoljno napljačkao da ne mora da misli šta će biti sa njima ako ga metak ne pogodi. On je u nekoj velikoj igri: izvršava naređenja kad treba pucati, a nikoga ne pita kad treba pljačkati. U njegovim prostorijama sam čuo da su "Zelene beretke" bile riješile da svom vrhovnom komandantu, po njegovom povratku iz Lisabona, uruče poklon - oslobođen glavni grad od jugoslovenske vojske. Zato su u nedelju napale odavno opkoljene kasarne i komandu na Bistriku. Da bi odbranili kasarne i spasili vojsku od masakra koji im je pripreman, sa položaja oko grada počela je urnebesna paljba. Kriminalci su uspjeli da zarobe generala Milutina Kukanjca, pa jugoslovenskoj vojsci i nije preostalo drugo nego da na aerodromu zadrže Aliju Izetbegovića i zamijene ga za generala Kukanjca. E, nije ni to išlo lako. S jedne strane predsjednik države, a s druge samo general vojske koja je u rasulu! Posredovanjem generala Mekenzija i Ujedinjenih nacija dogovoreno je da iz grada iziđe čitava komanda sa opremom, a u isto vrijeme da predsjednik Izetbegović bezbjedno stigne na svoje odredište. Ovakvi kao moj Fadil, kojima je jedino stalo do pljačke, presreli su kolonu u Dobrovoljačkoj ulici, pobili pukovnike misleći da će u vozilima naći novac i druge vrijednosti..." Ko zna koliko bi, i šta, još ispričao moj komšija da negde blizu nije udarila granata, potresla se zgrada, a zacvilela stakla, pa sam naglo otišao u svoj stan. Uključio sam televizor, što u poslednje vreme retko činim, i postao još više potišten i izgubljen, slušajući one na televiziji kako viču. A dobro kaže naš narod - ko ima šta da kaže, nema potrebe da viče. Argumenti su uvek glasniji od ljudi. Srijeda, 13. maja 1992. Zadržao sam naviku da rano ustajem, ali na posao idem kasno. Poslova više nema, okuplja se nekoliko zaposlenih koji stanuju u neposrednoj blizini. Ne žele ljudi da se izlažu opasnostima, nikada se ne zna gde će i kada zapucati, a posebno gde će da padne granata, ona prva, iznenadna, koja uvek prolije krv. A i same ulice teskobne, preteće, zakrčene zapaljenim automobilima, ježevima, betonskim blokovima i kontrolnim punktovima na kojima su grubi, neljubazni i opaki ljudi. Do kancelarije ima nešto više od jednog kilometra, a četiri su kontrolna punkta. Nemam zasada nikakvih neprilika, a kada usput sustignem svog krojača, onda me i ne kontrolišu, on im samo mahne rukom, pozdravi: selam alejkum, oni odgovore - alejkum selam, i nastavimo mirnodopskim korakom. Moj krojač jutros nije bio dobre volje; nije uobičajeno pričljiv, nije ni snishodljiv kao ranije; nekako se uspravio, čvršće korača, ponaša se kao da je ulica njegova. Zaustavili smo se pred njegovom radnjom, otvara vrata, tri su katanca i dve brave na njima, postavio je i železnu mrežu, kaže da kave nema, da posla ima napretek, a i primeti se kroz otvorena vrata gomila šarenog maskirnog platna od kojeg, sigurno, šije uniforme za nove jedinice i novu vojsku. "Reci ti meni, dobri moj komšija, šta nam ovo čine?", obraća mi se, a ne gleda u mene. "Rekao bih, vala, da su ovo pripremali dvjesta godina. Opaki su Srbi kad su jači, pobiće nas sve do jednog ako nam Bog i svijet ne pomognu. Ja više i ne spavam kao čovjek, stalno sam u polusnu i strahu, djecu imam. Bogami, prijatelju, i u ovom našem gradu sedamdeset posto Srba su četnici, a trideset posto peta kolona." Trgnuo sam se, iznenađen i u trenutku smislim da je najbolje da oćutim, ali se našalih: u koju si trupu mene svrstao, komšija? "Ne zajebavaj", raširi ruke stari krojač kao da će da me zagrli, "pa ti znaš šta ja o tebi mislim". Nastavio sam ulicom sporim korakom, negde u daljini gruvaju topovi, pored mene projuri čovek na biciklu u vojničkoj uniformi i sa crvenim fesom na glavi. Pred samim ulazom u poslovnu zgradu ponovo legitimišu. I dok čekam da pokažem svoju ličnu kartu, pitam sebe, koreći se naravno, da li to iščezava, ili je nepovratno nestao, duh grada, onaj građanski i intelektualni, i svuda prepoznatljiv, ubija li se i definitivno uništava i ono što je tek preostalo jedva vidljivo kod retkog pojedinca - i sa granata s brda i iznutra, smišljeno i sistematski, a sve to sprovode neki novi ljudi, ovde - došljaci iz Sandžaka, istočne Bosne... odgovor je bio ispred mene: preko glava mračnih ljudi koji nas kontrolišu vidim, u parku ispred "Svjetlosti", razvaljena postolja i oborene biste Ive Andrića i Branka Ćopića. U kancelarijama, u podrumu, koje su uređene od bivšeg restorana, gde se nekada okupljala intelektualna elita Sarajeva i čitave bivše Jugoslavije (s gorčinom upotrebljavam reč "bivše" prvi put), a gde smo preselili od kada granate "neselektivno" pogađaju grad, gluva je tišina, zaposleni sede, malo ih je, ali svi puše, jedva se prepoznaju. Primećujem kako Idriz Fazlić smiruje Ismeta Berbića, direktora našeg dizajn-studija. Mlad čovek, oko trideset godina, s lepo odnegovanom bradom, vrhunski grafički dizajner, boem koji ume da živi tragajući za lepim. Brzo sam shvatio da je prestravljen, da je tek stigao ispod Alifakovca, a noćas su tamo i po Jarčedolu orali minobacači. "Pogledajte", okrenu se prema meni i pokaza rukom (u dnu hodnika primetim nekoliko žena i dece skupljenih jedno uz drugo), "noćas su jedva preživjeli, ostali bez ičega i spavaće u ovim kancelarijama. Šta ovim ženama ostaje, šta meni ostaje, nego da svoju decu, da svoja dva sina, jednom je sedam, a drugom devet godina, vaspitavam i spremam za džihad. Njihov zadatak biće jasan, oni će ga obaviti: dvije bombe baciće u dvije srpske porodice. I ja ću time odužiti svoj dug". "Ućuti, Ismete", obrecnu se Idriz Fazlić. Ismet je zastao, slegnuo ramenima, okrenuo se opet prema meni i krenuo prema vratima."Izvinite, predsjedniče", tako mi se još obraćao. Petak, 15. maja 1992. "Gori Ilidža, gori Lukavica", prolama se mračnim stepeništem. Spontano reagovanje mojih komšija raspoređenih po stepeništu između drugog i trećeg sprata nadjačava glas Mustafe Šošića, čije vedro i nasmejano lice izroni iz mraka bledu svetlost lojanice pred ulaznim vratima mog stana. Snažnom baterijom osvetli naša lica, kao da hoće da vidi reagovanja, i svetlo se zadrža na sitnom telu i uskom licu Ace Kneževića koji poskakuje kao da igra kazačok. "Gotovo je, gotovo", sportski krešti doktor Aleksandar Knežević i nastavlja da tapka oko svoje supruge Denize, a mrmlja neke nejasne reči lupajući svom snagom nogama o betonskim stepenicama. Deniza se smeši, valjda zadovoljna predstavom "najzadovoljnijeg građanina Sarajeva", uverena da se nijedan Musliman nijedan Srbin ovako ne ume da raduje. Za Mustafom Šošićem koračaju, između nas, još trojica do zuba naoružanih ljudi i, gotovo trčeći, penju se uz stepenice do šestog sprata da bi videli plamene jezike u daljini. Prepoznajem ih: to su oni što su poslednjih meseci, u neprimereno vreme, rano izjutra, prije šest sati izlazili iz Mustafinog kafića i crnim limuzinama odlazili niz strmu ulicu. I dalje čujemo kako Mustafa glasno popeva: gori Ilidža, gori Lukavica! Komešanje u hodniku se smirilo. Noć je stigla sa bremenom umora i straha. Čitav dan izletali smo na hodnik i u vlažan podrum sa beskorisnim atomskim skloništem punim vode i neprijatnim zadahom baruštine. Jedino čemu služi ovo sklonište jesu jetke dosetke na račun našeg komšije sa šestog sprata, arhitekte Mihajla Vemića, koji je gotovo čitav radni vek proveo u projektovanju i izvođenju skloništa u našem gradu. Ne znam zašto, ali ovde, na pola puta između neupotrebljavanog podruma i šestog sprata, čim počnu da odjekuju granate bilo gde u gradu i okolini, strah natera gotovo sve stanare da se tu okupe verujući da će biti zaštićeni od smrtonosnih poruka sa okolnih brda i planina. Hilmija Jerković, komšija sa istog sprata, namrgođen, ljut, bez reči i pozdrava, oprezno da ne bi koga nagazio, prolazi između nas i uđe u svoj stan. Hilmija ne beži od granata, on ne gasi kandilo u svom stanu ni kada opasno prete i psuju sa ulice ili obližnjih zgrada optužujući ga da, možda, njegov stan treba da bude orijentir za "srboćetnike". On nosi svoju bolest i svoju muku na poseban način. To kandilo u stanu upalila je njegova supruga Božana ima više od dvanaest godina, sinu jedincu umrlom sa nepunih osamnaest godina i, kako tvrde, greškom nekih nesavesnih lekara. U isto vreme upaljeno je kandilo na grobu njihovog sina na Barama od kada, naizmenično, Božana i Hilmija, svako veče posećuju grob svog Brace i dolevaju ulje u kandilo da se slučajno ne bi ugasio plamičak kako se slučajem ugasio život njihovog jedinca. Večeras, prvi put, neće biti doliveno ulje u kandilo. Hilmiji nisu dozvolili da prođe do groblja, tamo je negde "ratna zona", tamo padaju granate kao iznenadna tuča. Ljutito je zalupio vrata, a odmah za njim ušla je u stan i Božana. Nismo razumevali njihov glasan i oštar razgovor, povremeno bi nešto lupilo, a potom se sve utišalo i gasnulo kao i lojanica u hodniku. Iznenada na ulaznim vratima čujemo snažno lupanje, sve jače, uz pozive i psovke. Požurujemo dežurne stražare u stubištu Acu Kneževića i Franju Lastaveca, razbiće nam vrata kako udaraju, a deca uleću u stanove. Strah dolazi u posetu i ko zna šta je kome prozujalo kroz glavu dok su uklanjane metalne police s vrata i dok nisu ušli ljudi što su tražili Mustafu Šošića. Dvojica mlađih, pridošlih ljudi, bez pozdrava je, između nas, prestrašenih, protrčalo do šestog sprata gdje je Mustafa još pevušio: gori Ilidža, gori Lukavica. Povučem se u stan i sa zaprepaštenjem vidim kako bez straha, prkoseći Bog zna čemu i kome, Jelena, moja kćerka, zajedno sa Ivanom i Majom, decom profesora Barbalića, pred otvorenim balkonom sede i tiho prebiru prstima po gitari i pevaju: Đurđevdan je, a ja nisam s onim koga volim. Po balkonu pružila se baka, poražena vešću da gori Ilidža i Lukavica, i bulji u mračan grad. Pogledam prema Trebeviću i prema Ilidži. Trebević visoko podigao nebo pa se preko sedla na Zlatištu vidi bakarna rumen kao kad vulkanska lava isijava. Nešto gori. Iz pravca Ilidže ne primećujem ništa. Vraćam se u hodnik, izvlačim troje mladih, ljut na njih, a komšije još sede u mraku i muku. Odjednom čujemo vrisak, glasan plač i jecaj. Dvojica novopridošlih vuku niz stepenište Mustafu Šošića, skrušenog kao prosušena smokva. Neizvjesnost nije dugo trajala: saznali smo da su među inim tu noć, herojski, "golim prsima protiv ledenog tenkovskog čelika", poginula dvojica najbližih Mustafinih prijatelja, konobara iz kafića u prizemlju. I dalje je mračno i tiho. Razišli smo se. Ne čuju se ni granate u daljini, posustali umorni ratnici, kao i mi, uostalom. Svi smo se povukli u stanove ćutke, svako u svoj brlog u kojem ćemo, odeveni i obuveni, pokušati da odagnamo strah i zaspimo. A smrt? Ne zna se na kom nas mestu očekuje, pa mi nju moramo čekati na svakom mestu. Nedelja, 17. maja 1992. I u stubištu imamo nova lica: u napuštene stanove srpskih porodica uselili su se novi ljudi. Moja komšinica Božana, koja kao suva spužva upija sve informacije, u poverenju nam je saopštila da su u stan na prvom spratu uselile tri mlade devojke, "nije valjda ono što mislim", reče ona, ozbiljno i pomalo ljuta. Ništa se tako brzo ne osuši kao suze, posebno u ratu. Gledam sa balkona Mustafu Šošića, uređen sa dva pištolja na kukovima i trećim pod pazuhom, sa dva noža različite veličine i šarenim gajtanom za pojasom koji pada do iznad kolena, zakačio motorolu u prednji džep, eto tako izgleda moderan elitni sarajevski ratnik. Na rukavu mu vidljiv znak "Patriotske lige". Niko više o njemu ne govori kao o bivšem moreplovcu, "malom sa palube", ni najoštriji kritičari njegovi, kakav je Hilmija Jerković, kojem je, bolesnom, smetala buka u kafiću i ispred kafića do kasno u noć, ne govore ni kako, ni čime se obogatio. Komšije, posebno muškarci, sve češće se zaustavljaju pred kafićem, popiju po neko piće, jer je u domaćim zalihama ponestalo, a u čitavom gradu poodavno je sve opljačkano. Pet naoružanih ljudi, u crnim vojničkim odelima, kreiranim za posebne prilike i specijalne jedinice, zaustavilo se pred kafićem, vojnički pozdravilo Mustafu Šošića i krenulo sa njim prema ulazu u naše stubište. Povlačim se s balkona u stan i gotovo sudarim se sa Mustafinom suprugom Ljiljom, mladom šarmantnom ženom koja se uporno izvinjava što se njen trogodišnji sin, čim su vrata otvorena, iskrade i pravo k nama. "Znam ja da je nemiran, a Mustafa mu sve povlađuje", govori Ljilja. Prolazim pored nje do ulaznih vrata stana, naslanjam glavu na vrata i slušam težak vojnički korak po stepeništu. Mustafa ulazi u svoj mali stan, a petorica nastavljaju uz stepenište. Ne odmičem se od vrata, već znam šta ovo znači i šta će se desiti. Moj pištolj je na stolu i svi potrebni papiri, ali ne mogu da se oslobodim ni straha ni misli šta ako poderu papire? Čuo sam već za takve slučajeve i za posledice. Hoće li se opet komšija Musfata isprečiti ispred ulaznih vrata i zaštititi moju porodicu, kako je to već uradio. Pričao sam najbližim prijateljima o svom zaštitniku, prepričavao svaku reč koju sam čuo i svaki detalj koji sam video kroz špijunku" na vratima kada su ranije navraćali nezvani i neznani gosti i kad su stanove preturali i pretraživali tragajući za oružjem, dojavljivačima, petom kolonom i "srboćetnicima". "Kad se zao čovek pretvara da je dobar, tada je najgori", upozoravali su me prijatelji. Lupanje na moja vrata bilo je tako bučno da je morao čuti i Mustafa. Polako otvorim vrata i već vidim Mustafu. Spustio ruku na rame jednom od petorice, a drugom pokazuje niz stepenice: "Oni su moja briga. Znam i gde im je prašina u stanu, a ne da ne bih znao za oružje. Ja garantujem za njih". Vojnici se ljubazno pozdraviše i odoše, s njima i Mustafa. Vidim ih ponovo s balkona, sede pred kafićem i piju. Utorak, 19. maja 1992. U Bosni kažu da je najveće umeće znati odabrati nekoga s kim se može kafa popiti. Kafa se ne pije sa svakim. Ni sa kim u ovom gradu nisam popio toliko kafe, toliko pića, toliko puta ručao i večerao, koliko sa Nijazom Omanovićem za ovih trideset i pet godina u Sarajevu. I danas sam se obradovao kada mi je došao u posetu. Bio je u maskirnom vojničkom odelu, što me iznenadilo, ali nisam ništa pitao. Ispričao sam mu za svoj svakodnevni strah, za moju muku sa pištoljem, za moguće posledice ako neko iznenada dođe na pretres moga stana. Ispričao sam mu da sam tri puta išao u mesnu zajednicu, prijavljivao pištolj i nudio ga, rekao sam mu da mi stan nije pretresen zahvaljujući komšiji, ali svašta se čuje i svašta se priča, grad je pun ludaka. Neki su, priča se, zbog trofejnog oružja i lovačkih pušaka ostali bez glave iako su imali sva potrebna dokumenta. Ja se bojim, a ono čega se čovek boji dolazi brže nego što se nada. Izgledao mi je zbunjeno i odsutno, kao da ništa nije čuo. Ispijao je kafu, pripaljivao cigaretu jednu od druge, trudio se da bude pribran i ljubazan. "Hoćeš li to da mi kažeš", konačno se obrati meni, "da nije lako biti Srbin u Sarajevu. I nije! Pucaju s brda i po vama i po meni. Granate ne znaju da biraju. A i ovaj ološ ovdašnji, još mu nismo svezali rogove, opasan je koliko i oni sa one strane. I ja sam, ne mogavši da gledam i podnosim ulične heroje, pljačkaše, bagru gradsku, dobrovoljno obukao uniformu i priključio se Vrhovnoj komandi. Smiriće se ovo, dobro je da te čuva komšija, ali čuvaj se ulice. Ona je neumoljiva. Tamo se ljudi odjednom pretvore u masu, a masa ne razmišlja. U ovakvom vrtlogu najvažnije je da te sila ne ponese u neželjenom pravcu". Posmatram ga i ne sećam se da sam ga ikada video ovako ozbiljnog, napetog, kao da će da eksplodira. I odjednom se opusti: "Imaš li kakvu vezu sa Banjalukom? Tamo su mi dva brata. Brinem za njih, ti to razumiješ. A jesmo se rasuli - roditelji su mi u Splitu, ništa ne znam o njima, jedan brat mi je u Cazinu, jedan u Tuzli, nas dvojica smo ovdje. Možda pucamo jedan na drugog". Onda naglo ustade, uze moj pištolj i papire, nasmeši se i reče da se odmah vraća. I vratio se za manje od pola sata. Nasmejan, posve drugačiji, držao je u ruci potvrdu da sam pištolj predao brigadi "Zmaj od Bosne. Laknulo mi je, potapšem Nijaza po ramenu i buljim u potvrdu na kojoj je pečat s ljiljanima. Prvi put tako nešto posedujem. "Ne zaboravi, nisam ja bilo ko, zamenjujem komandanta artiljerije u Armiji Republike Bosne i Hercegovine", sad se već glasno smejao moj dugogodišnji prijatelj Nijaz Omanović. Snažno me zagrlio, kako je to uvek činio, i ukućane takođe, i, učinilo mi se, sumnjičavo vrteo glavom napuštajući dom u kojem se osećao kao u svojem. A ja sam osećao nelagodnost, teskobu, osećao sam kao kad nešto drago, nepovratno nestaje. Nove, snažne eksplozije potisnuše moja osećanja. Iznad krovova zviždale su granate i strah nas ponovo okuplja na stepeništu. Za trenutak obuzme me strah za Nijaza Omanovića. Ne znam kuda je pošao kao što ne znam ni gde padaju granate. Strah i brigu potisnu dilema: ko to šalje smrtonosne granate? Da li to oni s brda oko Sarajeva pucaju na mog prijatelja Omanovića, zaduženog za artiljeriju u Vrhovnoj komandi Armije "međunarodne priznate Republike Bosne i Hercegovine", ili je, pak, moj prijatelj naredio da se kazne pobunjeni "srboćetnici". Četvrtak, 21. maja 1992. Čitav dan je bilo mirno u gradu. Dovoljan je mali predah u sukobima zavađenih ratnika da grad brzo oživi. Prošao sam glavnom ulicom, tako je sada zovu, a nekada se zvala Titova, i prvi put sam od početka rata sreo Muju Čomića, davnašnjeg poznanika, još iz studentskih dana, inače najmlađeg nosioca "partizanske spomenice 1941", što je nekada imalo veliko značenje. Jedva da sam mu prišao, a već mi je u lice sasuo rafal ružnih reči. Nisam imao vremena ni da se iznenadim: "Ti si neozbiljan, naivan i glup. Rat je ovo. Svako izdvojeno mišljenje, svaki pokušaj samostalnog junaštva nije ništa drugo nego izdaja. Izdajnicima niko ne prašta. Zapamti, čovječe, vodi se prljav i nemilosrdan rat. Pobjednici će biti samo oni koji prežive, nema mrtvih pobjednika. I konačno, ućuti! Jezik je ponekad opasniji od puške". Ništa nisam razumeo, Muju Čumića, buljio sam u njega i čim bih pokušao nešto da kažem, pružio bi ruku prema mom licu. "Nije ovo tvoje vrijeme!" Tako me ružio Mujo i krenuo. Uzalud pokušavam, pristižući ga, da ga odobrovoljim i da mu kažem o čemu se radi. Shvatajući dobronamernim Mujino upozorenje, razmišljao sam s kim sam i o čemu razgovarao i odjednom mi postade sve jasno. juče sam u Nemanjinoj ulici, kojom inače idem i na posao i sa posla, video grupu sarajevskih generala "bivše Jugoslovenske narodne armije", poznanike iz skupštinskih dvorana i sa partijskih skupova. Imao sam utisak da su se vraćali sa nekog važnog dogovora, a nedavno sam čuo, u šta nisam verovao, da su upravo general Džemil Šarac, Milan Ačić, Anton Lukežić i Salih Osmanbegović savetnici Alije Izetbegovića za vojna pitanja. Zastali su, tako sam ih stigao, pored ogromne krvave mrlje na ulici gde je nekoga razbucala granata. "Evo šta nam čine ovi tvoji s brda", procedi Osmanbegović. Trznem se i ljutito uzvratim: "Zašto moji, pa oni su i tvoji. Ja im nisam bio general niti sam im komandovao". "Oni ne mogu biti moji, hoće da dijele Bosnu, a Bosna se ne može dijeliti", ljutito govori Osmanbegović. Sada vidim da je bolje bilo da sam ćutao. Petak, 22. maja 1992. Sinoć sam ponovo dežurao na ulazu u stubište sa dr Nikolom Barbalićem. Malo nas je na ulazu i učestala su dežurstva. Duga noć traži sagovornika, a retki su sagovornici kao Barbalić. Saznao sam da mu je majka bila Srpkinja, da je rođen u Skoplju, da je neobično brižan otac koji neprekidno razmišlja kako da dvoje dece izvuče iz ove "vukojebine". Svi, izgleda, mislimo samo o jednom: kako zaštititi decu, porodicu, kako negde otići i u potpunu neizvesnost, samo daleko od pucanja. U dugoj, mračnoj noći prekraćivali smo vreme pokušavajući da odgonetnemo zašto nas je sve ovo zadesilo na ovom ukletom prostoru. Nije bilo teško da se saglasimo da je Bosna, po broju ljudstva i veličini prostora, posve beznačajna, iako istorijski nezaobilazna. Njeno prokletstvo i njena tragedija određeni su smeštanjem na obroncima, na periferiji tri velike religije, tri civilizacije koje se na ovom prostoru dodiruju i isprepliću. Stanovništvo Bosne i Hercegovine niti je imalo niti ima drugog izbora nego da nekom od jačih bude saveznik i poslušnik, a time je automatski nekome postajalo neprijatelj; šta se god na ovom prostoru izabere, nastaje pakao međusobne mržnje i isključivosti, međusobnog uništenja. Malo je, ili možda i nije bilo do ovog krvoprolića, žitelja rođenih na ovom prostoru koji su Bosnu i Hercegovinu doživljavali kao svoju domovinu, više su je prihvatali kao širi zavičaj. Srbi su je, to ni sada ne kriju, uvek više osećali kao deo Srbije, a sebe smatrali delom tog duhovnog prostora. Hrvati nikada nisu ni prestajali da duhovno i organizacijski funkcionišu kao nedeljiv deo Hrvatske, dok Muslimani nikada nisu prežalili propast Otomanskog carstva. Igrajući, najčešće nespretno, tuđe igre, svi su postali zatočenici tamnog vilajeta, a ovaj prostor odavno su civilizovani narodi proglasili kao "un pazs barbare et une gent brutelle" (varvarska zemlja i divlji narod). Naša neobavezna rasprava i površne, paušalne ocene gotovo u potpunosti su potvrđene večerašnjim događajem. S prvim mrakom i celodnevnim mirom vraćali su se uobičajeni tokovi porodičnog života. Supruga dr Barbalića, Mirela, ponovo je izabrana za zamenika javnog pravobranioca Republike Bosne i Hercegovine, sada međunarodno priznate države, a nije, koliko znamo, bila član Hrvatske demokratske zajednice ni Stranke demokratske akcije koje dele vlast. Tim povodom pozvana je moja porodica, kako se to kaže, na kafu i kolače. Naša deca, kojoj ne dozvoljavamo zbog granata i snajperista da napuštaju kuću, stalno se druže i po čitav dan udaraju po klaviru, gitari i sintisajzeru. Dok smo ispijali kafu, sevnulo je, zaslepljujuće blesnulo. Snažna eksplozija potresla je kuću iz temelja. Prasak i padanje maltera i polomljenog stakla od detonacije pojačaše strah. Nagrnu prašina, davi nas, a geleri zabodeni u nameštaj i zidove. "Djeca, gdje su djeca?", izbezumljeno pitaju majke. A ona, skupljena uza zid i jedno uz drugo, bledi i prašnjavi, najviše slični izgubljenim mlinarima. Istrčavamo svi na ulazno stepenište kojim se besciljno tumara i nerazumno galami, komšije u šoku i panici ne umeju naći ulaz u podrum. Sada već znamo: granata je eksplodirala u stanu Šećerovića, dvoje starih i bolesnih penzionera, na trećem spratu, u ulazu do našeg, u stan prvi do mojeg i od kojeg me deli samo jedan zid. Mrak je, niko da se seti da upali bateriju ili lojanicu. U čitavu kuću useli se strah i panika, i stenjemo pod njima. Prvo se pribrao Mustafa Šošić. Jakom baterijom osvetljava stepenice, probija se između nas i silazi do izlaznih vrata, ljut što su zaključana i zabarikadirana. "Smirite se, smirite se", zastao je samo da bi nešto rekao. "Doktorice, pođite sa mnom, molim vas", pozva moju suprugu, a ja mahinalno polazim za njima. Gluvo je sve, samo se čuju naši koraci. Na ulici mrak, bljesne Mustafina baterija, polomljeni komadi nameštaja balkonskih vrata i odeće razbacani svuda i nalećemo na njih. Odjednom odsečno naređenje iz mraka: vraćaj se, brzo nazad! Gasi bateriju, majku ti božju! Supruga i ja natraške se povlačimo prema ulaznim vratima našeg stubišta, a Mustafa nas požuruje i kao da se pravda: ovo je bila greška, nema više granata. Ulazimo u stan, jedva žmirka dotrajala baterija, svuda polomljeno staklo, malter i prašina. Opet blesak svetla sa ulice, trgnemo se, eksplozije nema. Svetlo se ponovo javlja kroz polupane prozore i prepoznajemo: televizija snima u razrušenom stanu Šećerovića. Kasnije je došlo svetlo, gledali smo televiziju. Ponavljale su se stravične slike: granata je raskomadala tela dvoje starih dok su večerali za stolom u trpezariji, delovi njihovih tela bili su razbacani duž čitavog stana, krv poprskala zidove i plafon. Videla se i njihova krvava košulja. Izveštač nas je, sa očiglednim zadovoljstvom, obavestio da su sve zapadne televizijske mreže prihvatile krvavu storiju, da svet već večeras posmatra nezapamćene zločine srbijansko-crnogorskog agresora i terorističke Srpske demokratske stranke na čijem je čelu ratni zločinac Radovan Karadžić; da je svet upozoren da nezaštićeni građani Sarajeva očekuju hitnu pomoć i vojnu intervenciju. Ponedeljak, 25. maja 1992. Naša je ulica, kad nema granata, najveća sarajevska pozornica: dva su kafića u istoj zgradi izuzetno popularna još pre izbijanja rata, a sada je tu još i moderan frizeraj na kome krupnim slovima stoji upozorenje da se papcima u civilu ne daju usluge. Sve je u znaku bojovnika. A oni su različito organizovani i odeveni: zna se čiji Vukovi nose crne uniforme, čiji Tigrovi nose narandžasta odela, čiji mladi Lavovi imaju specijalno krojena maskirna odela, ko ima pravo na pancirne prsluke, ko nosi zelene, a ko crvene beretke. Prava modna revija! Često ih posmatram sa balkona, ponekad i prođem između njih kad nagrnu u kafiće posle ratnih pohoda i zakrče čitavu ulicu, i mogu samo da zamislim koliko odvratno odudaram okupljenim damama ovako civilno obučen. Mustafin je kafić mnogo privlačniji, tu dolaze brojne zvezde interventnih jedinica i specijalaca, a drugi kafić, koji sada vodi izvesni Frejzer, tako ga zovu jer je ogroman, kao dva boksera teške kategorije, ima poseban program i prvi je u gradu, gde od ranog jutra, prvo tiho, a onda sve jače i jače, iz njegovih zvučnika slušamo moderno aranžiranu poznatu pesmu - mlad ustaša. Time je uspeo da se sva vozila sa oznakom HOS-a i poneka sa oznakom HVO-a obavezno zaustave, a ima i pešaka. Danas je poseban dan: pred oba kafića izbačeni stolovi, svi su puni, a i na ulici je mnogo mladih vojnika. Ni jednog u civilnoj odeći! Podne je, za ovo doba godine toplo vreme, razdrljili se momci, posebno oni sa istetoviranim mišicama. U trenutku, iza ugla, iz Nemanjine ulice, uz obaveznu škripu kočnica, kao da se najavljuju, izranja u besprekornom redu pet crnih limuzina i zaustavljaju se pred Mustafinim kafićem. Kao po komandi, očito uvežbani, snažni, krupni, u crna odela odeveni ljudi, iskaču iz vozila, raspoređuju se duž ulice sa automatima i heklerima "na gotovs" (u isto vreme svi pred kafićima ustaju). Razdrljena garda, bez rukava na crnoj odeći, pokazuje snagu raskošnih mišica i istetoviranu kožu, nepomičnog stava u besprekornom stroju, sa uprtim pogledima u svaki prozor okolnih zgrada, svako drvo, svaka parkirana kola, svakog vojnika pred kafićem, u sve što okružuje ulicu i kolonu automobila. Iz srednjih kola, naslanjajući se na štake, izlazi Juka Prazina, kao da izlazi sam Pegamber. Sada mi tek postaje jasno zašto se u mom komšiluku odnedavno priča da mu Ivo Lola Ribar nije ni do kolena. Niko ne prilazi Juki Prazini, muk je, on strogo osmatra ispred sebe, a onda kažiprstom, kao svemogući, poziva Mustafu Šošića. Ne čujem ništa. Bič božji i naš komšija krenuše niz ulicu polako, Juka se naslanja na jednu štaku, a drugu nosi u ruci, podigao je kao zastavu. Zaustaviše se ispred donjeg kafića, Frejzer je utulio muziku, možda gost ne voli pesmu "mlad ustaša". Ponovi se prizor ispred Mustafinog kafića, kažiprstom pozva mladog vojnika, više dečaka. Dotrča. Fijuknu štaka i sruči se na leđa mladića, a ovaj jauknu i zatetura. Fijuknu štaka još jednom, dohvati mladićevu glavu, šiknu krv po licu, pade dečak na kolena i zavapi: šta sam uradio? Ništa nisam uradio! Juka Prazina ga zgrabi za dugu, krvlju ulepljenu kosu, povlači glavu desno i levo i viče: "Drogerašu, je li to stražarsko mjesto?" Još uvek vuče mladića za okrvavljenu kosu, poskakujući na jednoj nozi, prislanja ga uz zid i obasipa lice šamarima i udarcima. Jauče nesrećnik, a onda se prkosno uspravi, odgurnu Jukinu ruku i mirno, bez straha, strese velikom komandantu u lice: pucaj, i tebe će neko na isti način ustrijeliti. Juka izvlači pištolj, nategnu ga i opali metak mladiću kroz kosu. On se samo okrenu i pođe niz ulicu pored Jukinih telohranitelja kao da se ništa ne događa. Još jedan pucanj, mladić nastavlja put, a slavni bojovnik se nasloni na obje štake i vrati u baštu ispred Mustafinog kafića. Napetu tišinu olako rasteruje prigušena muzika iz kafića, a potom sve glasnija, bučnija. Živost je zahvatila posetioce kafića, a onda slušamo hit o Juki i njegovim Vukovima. Oživi ulica što bi dlan o dlan, napuniše se balkoni i prozori znatiželjnika. Svi hoće da vide svog heroja, svog Juku. Istrčaše na ulicu i devojke, i vojnikuše, i ozbiljne žene, opkoliše, na pristojnom odstojanju, kafić i Jukine vukove. "Bože, kad ovako bije svoje, šta radi...", ne dovrši rečenicu moja baka, koja je, iz navike da je ne primete, polegla po balkonu, gleda i sluša. Hoću da joj kažem da su heroji očevi zločina, ali čemu? (Nastaviće se) RATNA ČORBA Družeći se s hrabrim bezumljem, dok smo se sklanjali u stubištu, moja supruga je u lođi, na novopatentiranoj "peći", skuvala ratnu čorbu. Praznu konzervu od graška, sa isečenim poklopcem isprobijanim ekserom i šrafcigerom, u limenku složila red zgužvanog papira, red sitno iseckanih daščica od pregrada iz ormara, na vrh limenke stavila dotrajali grejač iz električnog šporeta, da bi lonac mogao da čvršće stoji, potpalila i uspela da nas sačeka toplim jelom. Suznih i crvenih očiju od dima, garava kao Ciganče uz ognjište, ubeđuje nas da je konačno odahnula: dosta joj je više moljakanja i sa loncima i šerpama hodanja od naselja do naselja uvek očekujući kad će i gde pasti granata. Izum, naravno, nije njen, iz svih kuća jednako dimi
NASTAVI CE SE.....

[sarajovasi]

MY CITY FORUM
Uzeto sa bloga pod imenom DUBARA-MOJA RATNA PRICA



Godinama sebi govorim da ću napisati moju ratnu priču, ispričati što mi se dogodilo tih godina kada me sa nepunih 26 dočekaše dani pakla.
Neću izmišljati, a skeniraću i poneki dokument koji je sačuvan.
Neće svima biti zanimljivo. Nekih događaja se prisjećam kao da su bili juče.
Ratni dnevnik nisam vodio tako da sve datume ne pamtim.
Ponekad, pokušavam da ubijedim sebe da ništa nije ni bilo, da je sve bio ružan san.
Ubjeđivali su me da napišem knjigu, lijen sam za takve ozbiljne stvari.
Govorili su mi da tužim državu, a mislim da sam napravio grešku što sam dozvolio da se zateknem na mjestu gdje rat počinje. Zato bih prvo trebao napisati optužnicu protiv sebe.
Kada bih ponovo povjerovao da će početi rat – pobjegao bih.
Nisam bio heroj a živio sam s njima.
Neću suditi ko je bio u pravu, ratne vođe, ideologe i kreatore neću ni pomenuti.
Ovo će biti moja rovovska priča, surova istina o stvarnosti koja me zatekla u proljeće 1992. godine, u Sarajevu. Sve bivše zaraćene strane u Bosni, imaju svoje udžbeničke datume o tome kada je rat počeo. I ja imam svoj datum koji je ostao zapisan na pogužvanoj voznoj karti, koju sam kupio 28-og aprila u Zenici. To je moje posljednje putovanje Jugoslovenskim željeznicama, od Zenice do Sarajeva. To je jedan od posljednjih vozova koji je stigao do sarajevskih perona.
Ništa posebno se tog aprila nije dogodilo izuzev što sam doputovao u grad iz kog više nisam mogao izaći. Kartu sam sačuvao kao dokaz “hrabrog” putovanja, kao dokaz da je tog popodneva željeznica radila i taj datum sam zaista kupio ulaznicu za rat.
Zapravo, sasvim slučajno sam “izabrao” mjesto gdje ću provesti godine koje su uslijedile. Da sam posebno birao – nisam, da su me birali – nisu.
Kasnije mi se činilo da su samo rijetki imali sreću da biraju i nikako nisam htio da priznam da sam i ja imao izbora.
Odlazak bilo gdje, činio mi se boljim, ali tada bi ovo štivo bilo potpuno drugačije ili ga ne bi ni bilo.
Prvi nagovještaji rata uistinu su donosili dobre priče. Tek što sam završio novinarstvo a najave mojih tekstova počele su da se pojavljuju na naslovnim stranama.
Počeo sam u rubrici „Grad opasnog življenja,“ sarajevskom magazinu „Ven“ koji je prvi objavio duplericu gole Lepe Brene. Činilo mi se da u tim reportažama bilježim istoriju i još nisam shvatao da se jedno istorijsko poglavlje upravo završavalo. Bilježeći prve ratne varnice, nisam stekao slavu i to iskustvo mi kasnije nije bilo ni od kakve koristi.
Iskustvo koje će u potpunosti promijeniti moj život, tek će da uslijedi.
A sve je ličilo na igru. Kad malo bolje razmislim, voznu kartu Zenica – Sarajevo, sačuvao sam iz glupe navike da čuvam sitne papiriće, ulaznice, kupone, prazne lutrije i ništa mi još uvijek nije mirisalo na barut, koji će me kasnije buditi svakog jutra. Da ne bude zabune, Sarajevo u koje sam došao bilo je još uvijek jedan grad. Punktovi i barikade su postojali ali ni slutio nisam da počinje rat.
To što se povremeno čula pucnjava, nije me mnogo tangiralo. Držao sam da “svaki metak ne pogađa.“ Čuvao sam novinarsku legitimaciju (još uvijek saradnička) i osjećao se kao što bi se danas osjećao novinar „Njujork tajmsa“ da počne rat u Americi.
Niti sam imao kakvu ušteđevinu, niti je frižider bio napunjen. To me kasnije strašno opeklo i natjeralo da naučim specijalne tehnike preživljavanja.
Da opet ne bude zabune, sve do 31-og maja 1994. godine bio sam u Sarajevu koje moji sunarodnjaci Srbi nikada vojno nisu osvojili.
Ti prvi dani rata, prošli su gotovo u idili.
Igor, Saša, Halil, još nekoliko klinaca i ja uglavnom smo štelovali akustičnu gitaru, ispili piće koje smo imali i buljili u TV.
Otpjevali smo većinu rokerskih pjesama i osluškivali šta se dešava vani. Pripreme za rat i bez nas su trajale.
Iz tih prvih dana, u tom jednosobnom stanu u Švrakinom selu (preko puta RTV doma), ostale su mi u sjećanju tromblonske mine koje su imale samo jedan cilj – da osvjetljavaju teritoriju. Neko ih se tih dana baš napucao. Po nekoliko njih ispaljivano je svake večeri iznad Mojmila. Imale su mali padobran i pitao sam se zašto se nisu koristile u novogodišnjim vatrometima, čak ni u JNA.
Nekoliko puta sam pokušao doći do redakcije, ali to je bilo nemoguće. Sarajevo je ličilo na bure u kojem sve ključa. Da je vrag odnio šalu, shvatili smo po tome što je hrane bivalo sve manje. Mobilizacija je počela i odlučili smo da ne izlazimo.
Saša je stanovao dva sprata iznad mene, Igor sprat niže, Halil i klinci su bili u susjednoj zgradi.
Često sam ostajao sam i pogled u prazan frižider me činio još više gladnim. Nestale su i posljednje zalihe makarona kojima je istekao rok trajanja.
Halil je donosio instant supu, Igor uštipke, polako smo postajali jedna porodica.
Igra skrivanja je nastavljena, niko nije donosio pozive za rat, a on je uveliko počinjao.
Civili četrdesetih godina, naoružani automatskim puškama, pokucali su na moja vrata. Tog popodneva nisam imao goste, bio sam sam. I tada će se dogoditi nešto što nikada neću zaboraviti.
Smirenost kojom sam bio naoružan, sigurno mi ne bi pomogla, da se nije dogodilo ono što nisam mogao ni pretpostaviti.
Bilo je to prvo opasno triježnjenje. Nisam ih vidio kada su ušli u zgradu iako sam sa prozora moga da gledam svakog ko uđe u haustor. Njih trojica, bezimenih, pokucali su odlučno i uzvikivali: “policija, otvaraj.”
Otvorio sam bez razmišljanja. Odmah su ušli i rekli da su došli u pretres, zbog toga što su čuli da imam telefaks.
Riječ telefaks me totalno zbunila. Bio sam kao omađijan. Za aparaturu kakav je telefaks, bio mi je potreban duplo veći stan i obuka kakvu su prolazili oni koji su rukovali sa tom ogromnom mašinom za slanje i prijem podataka.
Narandžasta “Unisova” pisaća mašina, kakvih je tada bilo najviše, bila je na kuhinjskom stolu.
Jedan je ušao u kuhinju i zagledao se u mašinu, drugi je prešao u dnevni boravak, prislonio pušku i pogledao u spakovanu putnu torbu.
- Spremio se za put negdje? – upitao je.
- Nisam se spremio za put, već sam ovdje podstanar a u torbi su moje stvari – odgovorio sam pomalo uzbuđeno.
U tom momentu sam znao da nisu policajci i da bi bilo vrlo glupo pokretati temu legitimnosti njihovog ulaska u prostor gdje sam boravio.
Njihova lica nisam zapamtio. Razgovor je trajao vrlo kratko. Pogled mi je, ni sam ne znam zašto, često lutao prema odloženoj pušci.
Nisam imao vremena da se uplašim, nisam znao njihove ciljeve. Pominjanje telefaks mašine me baš učinilo nervoznim. Čini mi se, ali nisam baš siguran, da sam pomislio da ne znaju ni kako izgleda telefaks.
I tada se dogodilo.
Ulazna vrata se otvoriše uz tresak i u nezaključan stan je bukvaleno utrčao bivši sarajevski taksista Amir Ferizović. Ništa nije pitao. Odmah je počeo da vrišti: “Ja za njega garantujem, ja sam Amir, ko vas je poslao!?”
Na sav glas je izgovorio ono što ja nisam smio ni da pomislim. Nije prestajao sa vikom i u jednom momentu mi se učinilo da je pretjerao.
Jedan od trojice je odmah krenuo prema vratima. Onaj što je bio odložio pušku, uzeo je u ruke i rekao: „Dobro Amire, ako ti garantuješ.“
Otišli su veoma brzo, dok je Amir nešto psovao.
Možda mi se ništa i ne bi dogodilo, možda bih bio odveden ko zna gdje ali tog dana, shvatio sam da se ne vrijedi kriti.
Sa Amirom, koji je stanovao dva sprata iznad (vrata do Saše) otišao sam u njegov stan i pričali smo dugo, dugo.
Danas se ne pitam zašto me spasio. Nosio je profesorsku bradu, mali “cigaršpic,” i uvijek tražio konflikte.
Istog dana, skovali smo plan o preživljavanju koji je uspješno trajao od maja do početka oktobra.
Njegova supruga Neda, bila je ljekarka u obližnjoj ambulanti. Nas dvojica, zahvaljujući njoj, postali smo dobrovoljci Armije BiH.
Svakod dana, od maja do oktobra, prevozili smo manjerku punu kuhane hrane.
Svakog dana, od Željezničkog školskog centra u Buća Potoku, pa do ambulante u Švrakinom selu, donosili smo hranu koju smo dijelili medicinarima.
Najveći dio smo krali, ali bilo je dovoljno za sve.
Međutim, i ratu, čovjek se odvaži za više. Komad hljeba i kuhana riža, više nisu bili luksuz. Odlazak po hranu znao je biti prava avantura, rizična misija koja se plaća bržim otkucajima srca i strahom od ranjavanja ili pogibije.
Tih nekoliko kilometara morali smo preći u strogo određeno vrijeme. Kuhar bi napunio posude sa hranom, hljeb je bio spreman i mi smo se vraćali u ambulantu. Ljekari u početku nisu htjeli da se hrane “iz kazana,” tako da je uvijek ostajalo viška.
Kako je ambulanta bila u blizini, Amir ili ja bi otišao po šerpu iz stana dok smo ostatak dijelili komšijama iz ulaza.
Jadni ljudi su prislanjali posuđe uz vojnu manjerku, dok sam se trudio da im što prije podjelim ostatak riže, leće (sočiva) i ponekad čorbu od krompira.
Već su bili izmučeni, uplašeni za budućnost ali ni izbliza se nisu privikli na pakao koji se pripremao.
Još se sjećam pogleda Savke, Jasne, Mileta, Hatidže i drugih žena u čijim pogledima se mogla pročitati zahvalnost i molba.
Svi su znali da prvo odvajamo sebi, ali niko se nije usudio da postavi bilo kakvo pitanje. Znali su da Amir ima kćerkicu Lanu, malog Erola a povremeno bi navraćali i gosti.
Takođe su znali da je Amirova narav nepredvidiva i strogo su vodili računa da mu se ne zamjere.
Mi takvi, donosioci hrane za ambulantu dobili smo i “akreditacije” na kojima je bio grb sa ljiljanima i čak je pisala i vojna pošta kojoj smo dodijeljeni. Tada sam ušao u vojnu evidenciju sarajevske opštine Novi Grad i sa čestim policijskim racijama nisam imao problema.
“Akreditacija” je otvarala sva vrata. Kontrolori nisu imali pojma da li sam upravo stigao iz nekog rova ili sam u komandi neke jedinice u formiranju.
Tih dana, užasno sam strahovao da ne dođem u situaciju da zadužim naoružanje. Ne zbog oružja koje mi i nije bilo nepoznato, već zbog onoga što sam golim okom vidio.
Parola „ne pogađa svaki“ više mi nije bila ni na kraj pameti. Činilo mi se da pogađa baš svaki metak.
Granate su zasipale brdo Žuč i jasno su se nazirale eksplozije i čule jake detonacije. Granate su padale i između zgrada i mrtvih je svakog dana bivalo sve više.
Svejedno, posao donosioca hrane, bilo je jedno od lijepih ratnih zanimanja koje sam promijenio za vrijeme ratnog staža u Sarajevu.
Amirova ideja je bila da odemo opštine Centar, do jedne knjižare u kojoj smo pokupovali sve zastavice sa grbom BiH.
Nekoliko stotina zastavica smo mijenjali za cigarete. Jedna zastavica – dvije cigare. Brzo se nakupila gomila „Drine“ koju smo kasnije, što ispušili, što mijenjali za dnevni list „Oslobođenje“ koji nije prestao izlaziti.
Sve do 31-og maja 1994. godine, nisam propustio ni jedno izdanje tih dnevnih novina. Prijateljstvo sa kolpoterima lista, kasnije je bilo od koristi.
I kao što život obično priredi čudne situacije, to mi se ponovo dogodilo. Trgujući sa novinama i cigaretama sreo sam momka koji mi je nekada bio cimer u naselju Bistrik.
Muhamed Vila se iznenadio kada me vidio. Dogovorili smo da se pod hitno nađemo kada smo smislili originalan plan o zaradi novca. Za divno čudo, sve je krenulo po planu. A, broj žrtva se povećavao. Sarajevo je postalo opkoljen grad. Veoma brzo se formirala “linija razdvajanja” koja će uz nebitne promjene – ostati do kraja rata. Još dok su telefonske veze funkcionisale, uspio sam da se čujem sa roditeljima i bratom koji su ostali na teritoriji Žepča, malene opštine u kojoj je Srba bilo oko sedam procenata. Bili su uplašeni. Selo u kojem su živjeli bilo je pored magistralnog puta Šamac-Sarajevo.
Kada su telefonske veze totalno pokidane u ljeto 1992. godine – izgubili smo svaku vezu. Niti su oni imali informacije o meni, niti ja o njima. Prvi kontakt ostvarili smo zahvaljujući pisanoj poruci Crvenog krsta koja je stigla dvije godine kasnije.
To malo selo od stotinjak domaćinstava, uglavnom radnika zeničke Željezare i rudnika mrkog uglja, totalno je poharano u oktobru nesretne 1992.g.
Jedna jedinica je ubila šesnaest stanovnika, što žena, što muškaraca i popalila skoro sve kuće... Teško da na Balkanu ima i jedna osoba koju rat nije na neki način dotakao. Izuzev prepričavanja na momente zamornih detalja, moram reći da ni u jednom momentu, tih zlih godina nisam osjetio usamljenost.
Jeste da se ponekad činilo da je vrijeme stalo, ponekad je izgledalo da će ubijanje trajati beskonačno, bilo je mnogo nemira ali ni jednog trenutka nije bilo tog užasavajućeg osjećaja samoće. Ni u zatvorskoj ćeliji, ni na salušavanjima kod nadmenih inspektora nije bilo usamljenosti.
Sačuvao sam tek nekoliko crno-bijelih fotografija iz rata i ni na jednoj ne mogu da se “sjetim sebe.” Ni kakvog sam raspoloženja bio, ni gdje sam poslije otišao, ni odakle sam došao. Ostali likovi su prilično svjetli i mogu čak da se prisjetim boje njihovog glasa, dijaloga koje smo vodili, u tim čudnim vremenima i na još čudnijim mjestima.
Sada vidim da je ratno iskustvo neupotrebljivo, ali i neponovljivo. Samo rijetki su govorili: “žurim.” U ratu se obično ne žuri.
Ali, gore od svega je činjenica da kad-tad postaješ bezimena brojka, ne junak već običan broj. Mijenjali su mi brojeve i položaje, zatvore i propusnice ali uvijek su dodjeljivali broj. Nije ni slično bankovnom računu ili biometrijskom dokumentu. Jeste da država uvijek pokušava da označi i da te uvijek zavede na nekakav spisak ali brojevi u ratu se neprestano oduzimaju.
Pet poginulih, trojica ranjenih… Nikada ratni izvjestilac nije kazao: “Danas su nastradala dvojica školskih drugova, bivši maturanti IV jedan. Poginuli su na divnom proplanku po kojem su zasipali geleri.” Ratni reporter pročita sirovu statistiku koja pristiže iz nekakvog vojnog pres-centra. Tako je to u okrutnim ratovima, makar i malim..... Nije bilo baš sve bolno ili sam brzo oguglao.
Baš u vrijeme kada sam susreo bivšeg cimera Muhameda Vilu, rođenog u Višegradu, inflacija je počela da divlja i tržište je počelo da diktira nova pravila.
Cimer je bio konobar, vječiti udvarač i šarmer kome su ratna dešavanja uistinu teško pala jer vrijeme dezodoransa i dobrih bakšiša je odjednom nestalo.
Već je bio uključen u neku vojnu jedinicu i nikada nisam odgonetnuo njegovu tajnu kako je uspio da eskivira ratište.
Onako kroz razgovor, uvidjeli smo da se najviše novaca „vrti“ na pijaci pa smo u ljeto 1992. godine, odlučili da se i mi oprobamo u biznisu.
Na Alipašinom polju trgovine uglavnom isu radile. Ono što je preostalo ili je na brzinu rasprodato ili je opljačkano.
Pijačni stolovi su bili mjesto gdje se prodavalo sve i svašta i zapazili smo da ni na jednoj tezgi nema slatkiša.
Nekako smo iz restorana „Bosna“ u opštini Centar donijeli dvadesetak „kuglica,“ kolača koje neki zovu još i „bombice.“
Preračunato u današnje novce, to je moglo da košta nešto manje od dvadeset eura ali smo za oko pet minuta, u blizini pijačnih tezgi na Alipašinom polju, sve rasprodali po dvostruko većoj cijeni.
Novac smo, dakle umnožili i sutradan kupili novu porciju, koja je opet “planula”
Valutu koju je štampala tadašnja vlast smo mudro izbjegavali sve pretvarajući u Njeno visočanstvo – njemačku marku.
I dalje sam donosio hranu za ambulantu a u slobodno vrijeme sa cimerom trgovao kolače.
Ratno profiterstvo nam se baš osladilo i ko zna koliko bi trajalo da restoran u kojem smo kupovali kolače nije prestao da ih proizvodi.
- Znam koga ću pitati za recept, možemo i sami da pravimo kolače – rekao je moj cimer.
Recept koji smo dobili glasio je otprilike: “dvije šoljice ulja, tri šoljice šećera…..”
Pogužvali smo i bali recept, od njega nije bilo koristi. Poslije prvog eksperimenta, imali smo svoju recepturu:

5,3 kilograma prezle
2,5 kilograma šećera
Kanister od pet litara vode + dvije čaše
Dvije grudvice kakao putera
10 supenih kašika kakao praška

Nikada nismo patentirali taj recept koji će nam mjesecima donijeti nevjerovatnu zaradu.

U veliku šerpu sipali smo kanister od pet litara vode + dvije čaše. Ove dvije čaše smo dosuli sasvim slučajno i tog pravila smo se uvijek držali.
Prije nego što voda proključa dodavali smo 2,5 kilograma šećera i dvije grudve kakao putera.
Kakako puter je pokraden iz obližnje fabrike “Zora” i paket od dvadesetak kilograma mogao se kupiti za desetak njemačkih maraka.
Kada se voda zagrije dodavali smo i deset supenih kašika kakao praha, tako da je tečnost izgledala kao tečna čokolada.
Tek što bi voda proključala istresli bi smo pet kilograma i 300 grama prezle. I do ove gramaže došli smo slučajno, samo zato što je prvi put sve bilo onako kako smo i htjeli.
Prezlu smo pravili na slijedeći način:
Kupimo hljeb, isječemo ga na šnite i zapečemo na plati od šporeta, tako da smo imali mnogo tosta….
Zatim pečene komadiće hljeba izmeljemo u običnoj, ručnoj mašini za mljevenje mesa.
Cio proces i nije bio komplikovan ali je zahtijevao vremena.
Mali problem je bio pronaći odgovarajući kalup koji bi nam omogućio da svaka „bombica“ ima istu težinu.
Cimer je iskoristio plastični čep od termos boce, ali je morao da upaljačem progori vrh.
Rupicu na plastičnom čepu napravili smo kako bi jedan prst proturili kroz otvor, što je ubrzavalo zahvatanje smjese, još dok je vruća.

Elem, kada bi voda, šećer, kakao i kakao puter proključali, prezlu je bilo potrebno dodati i smjesu miješati naopačke okrenutom drvenom kašikom.
Nismo nigdje pročitali da se baš tako pravi ovaj kolač i to je uistinu naš ratni recept.
Nakon što jedan zagrabi smjesu, koju je bilo potrebno i rukama umijesiti, slično kao što se priprema hljeb, onom drugom dodaje grudvice smjese koju dlanovima oblikuje u klasičnu „kuglicu“ koja se uvalja u kokosovo brašno.
Cijeli rat, hljeba je bilo dovoljno u Sarajevu a dodatno smo podmitili našeg prijatelja Željka koji nam je svaki dan ostavljao po jednu vreću hljeba. Ipak, nismo željeli da komšije vide kako odnosimo i kupujemo tolike količine hljeba.
Tek što bi hljeb malo ostario, pravili smo dvopek i vezali u čiste plahte, posteljinu... To je bila zaliha.
Od ove smjese, pravili smo tačno 220 kolača koje smo prodavali za po jednu njemačku marku.
Odlučili smo da 20 komada podijelimo policiji, momku koji naplaćuje placarinu za pijačnu tezgu i onima za koje procijenimo da nemaju novaca. Cilj je bio da dnevno prodajemo 200 svježih kolača. Ukupni troškovi materijala za kolače (bez našeg rada i troškova struje) bili su manji od 40 njemačkih maraka.
Slagali smo ih piramidalno na poklopac od električnog šporeta i svako jutro donosili na pijačnu tezgu. I sve za par sati i prodavali.
Dnevna zarada bila je 160 njemačkih maraka i biznis je zaista krenuo. Trajao je mjesecima. 31-og decembra 1992. godine, prilično izmučeni od posla, prodalii smo 660 komada „bombica.” Na pijacu smo ih dovezli pozajmljenim građevinskim kolicima.
Problema sa hranom cimer i ja, nismo imali. Mogli smo sebi da priuštimo najskuplje nareske, čak i vino. I on i ja bili smo saglasni da je veoma glupo da štedimo. Prave bombe su nas zasipale, ljudi su ginuli i pomalo nas je bilo sramota da kažemo koliko novca dnevno zarađujemo.
Jedan drugog, nikada nismo kontrolisali. Nikada nismo došli u bilo kakav sukob. Bili smo ratni poslastičari, profiteri i skromno je reći da je naša tezga, te ratne 1992. godine, bila među najprofitabilnijim „firmama“ na sarajevskom Alipašinom polju.
Naravno, ne želeći da izazivam sudbinu, uzeo sam pseudonim Kemo.
Međutim, nisam morao ni da izazivam sudbinu – ona je sama izazvala mene.
Već u oktobru dobio sam otkaz da donosim hranu za ambulantu. Počela je opsežna mobilizacija i bilo je pitanje dana kada ću biti „provaljen.“ Junuz Kečo, prema čijoj sudbini su Abdulah Sidran i Ademir Kenović napravili maestralni film „Kuduz,“ poginuo je 19. ovog mjeseca. Poginuo je nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, a bili su pošli da ponesu malo hrane za svoj novi dom. Snajperista HVO-a bio je neumoljiv: pucao je prvo u Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć i uhvatio za ruku da je izvuče, ubio je i njega. Nekoliko sati kasnije mještani su ih izvukli i jedva rastavili njihove ruke....“
Ova vijest u novinama u kojoj je u kratkim crtama prepričan životni put čovjeka i njegova smrt – natjerala me na novo razmišljanje o ratu.
Kuduz je bio sinonim ratnika, duha koji se mjesecima skrivao od moćnog državnog policijskog aparata i tajne službe tadašnje Jugoslavije. Priča o njegovom skrivanju i bijegu od policijskih potjera i danas se može pronaći na internetu.
U informaciji o njegovoj smrti ne navodi se sa koje daljine je pucao snajperista, da li se može pretpostaviti da li je poznavao Kuduza (Keču) i zbog čega je likvidirao i djevojčicu od četrnaest godina?
Smrt čovjeka po čijem životu je snimljena legendarna filmska priča, odvela me u depresiju.
Sa nekoliko metaka, za samo nekoliko sekundi, ubijene su dvije osobe koje nisu imale šansu za borbu. Nikakvog bijega, nikakvih jataka, samo hladno „tup“ bez onog „zbogom živote.“
Od Keče se i očekivalo da bude heroj kod svog naroda ali i da preživi.
Ako nije uspio čovjek koji je izbjegao bezbroj hajki, kako može neko ko se sa hajkama nikada nije susreo?
Zanemarimo nacionalnost i ubice i žrtve ali neke vijesti, čak i u ratu, brzo se šire.
Ako je snajperista preživio, ako zna koga je ubio i ako je ponovo gledao njegovu filmsku priču, da li se opija i proklinje svoje ratno zanimanje.
Sumnjam, samo u lošim filmovima hladnokrvni ubica sam sebe prijavi.
Možda će i snajperistu neko držati za ruku kada bude umirao i to je valjda normalno.
U onim sekundama, kada je nišanio na Kuduza i njegovu Sanelu, možda je samo htio da „odradi posao.”
Kako bilo, učinilo mi se da je film koji sam davno gledao bio lažna priča. Sjetio sam se i navodne priče koju je svojim partizanima pričao gotovo epski junak II svjetskog rata, Sava Kovačević.
- Nikada ne jurišaj pognute glave jer metak može da te pogodi samo u glavu. Ako jurišaš, trči uspravno i onda imaš mnogo veće šanse da budeš samo ranjen, u ruku, rame, noge – navodno je kazivao Kovačević.
Nije mi se jurišalo nikako i priča o Kuduzovoj pogibiji samo me obeshrabrila, a skoro da je kucnuo čas kada sam morao uzeti pušku u ruke ili biti osuđen kao dezerter. stvari, da malo pojednostavim, prvih mjeseci rata vodio sam dvije paralelne bitke. Prva: borba za hranu i puko preživljavanje i druga, pokušaj bijega od direktnog učešća u ratu.
Kako je hrane bivalo sve više, zahvaljujući dobrom biznisu sa kolačima, pritiskala me neodoljiva želja da pobjegnem iz grada koji se pretvrao u krvavi poligon.
I što je želja za bijegom više rasla, realna mogućnost da se otputuje, postajala je sve manja.
Pomalo me ohrabrivalo što sam gotovo svakog dana upoznao nekog novog i što mi je ambijent u kom sam živio izgledao sve „prirodniji.“
Koliko god izgledalo uvrnuto i bolesnički, navika da nema električne energije nije me uopšte pogodila. Čak mi se treperenje kandilja sa prvim sumrakom toliko dopalo da sam ubijedio sebe kako je to mnogo bolje nego da struje ima.
Improvizovane svjetiljke svako je pravio ili kupovao po svom ukusu. Veoma brzo rasprodate su zalihe svijeća, fenjera na „gaz“ i u Sarajevu je najpopularnija svjetiljka bila obična čaša napunjena uljem u koju se „umakao“ klasiči fitilj.
Amir i ja smo jednog dana nakupili prilično smole iz četinara i on je imao fix-ideju da će od medicinskog zavoja napraviti fitilj.
Bio je to samo pokušaj. Uzalud smo uvrtali zavoj i utrljavali smolu ali efekat fabričkog fitilja koji je bio mnogo dugovječniji, nikada nismo postigli.
Pokušali smo nešto i sa provlačenjem kroz plutane čepove, kombinovali sa aluminijskom folijom ali „patent“ nikada nije zaživio.
Od Amirovih ideja nije se moglo spavati. Jednom se bio zainatio da će svoj stan zamijeniti za neki koji je granata pogodila, ozbiljno obrazlažući da nema nišandžije koji će ponovo naciljati na isto mjesto.
Toliko je bio ubjeđen u svoje mišljenje da je nekome čak i ponudio trampu. Da ga supruga i djeca nisu odgovorila od te ideje, možda bi i krenuo u njenu realizaciju.
Nekoliko mjeseci kasnije lično je prepričavao da ne može povjerovati, ali da se desilo, da je isti stan pogođen i dva puta.
Atmosfera je bila turobna a čak i Amir za koga sam vjerovao da je sastavljen od neke kombinacije gena kakvu imaju ljudska bića i „pit-bul-terijeri“ (u pozitivnom smislu) znao je koju granicu ne smije preći.
Bio je čovjek koga se plašio i kojem se sklanjao s puta. Fadil Plivac, poznatiji pod nadimkom Baj-baj. Za njega kažu da je mogao da se popne na vrh bandere i da je tako mnogo opklada odnio. Imao je preko 60 godina i oblik glave sličan fetusu od nekoliko mjeseci.
Nije bio visok i uvijek je nosio bijeli policijski opasač kakav su u vrijeme Titove Jugoslavije nosili vojni policajci. Uz njega, često je naoružan kroz naselje prolazio i klinac od desetak do dvanaest godina.
U kakve patrole su išli i šta je pokazivao klincu ne želim da sudim. Tek Amir mi je rekao da tog čovjeka ne gledam u oči a i on je skretao u prvu najbližu ulicu ako bi vidio da idu jedan prema drugome.
Kasnije ću saznati i to nije bila nikakva tajna, Baj-Baj je ubijao sa uživanjem. Ubrzo poslije rata umro je od srčane kapi i ni na jedan sud nije dospio.
Navodno je jednog zarobljenika upucao tako što mu je naredio da pliva po školskom igralištu. Nesretni čovjek je pokušavao da “pliva” sa automatom uperenim u glavu.
Posljednje riječi koje je čuo izgovorio je Baj-Baj:
- Ti ne znaš plivati, moraš se utopiti!
I direktan pucanj u glavu.
Jednog Branislava je živog zapalio, druge vodio „na kupanje“ i strijeljao na obali Miljacke.
Iako ga nisam često viđao, uvijek sam se sklanjao od tog čovjeka koji je hodao pognute glave i gledao oko tri metra ispred sebe.
Danas me više kopka sudbina klinca. Ne smijem ni da naslutim šta je sve dijete moglo da gleda. Nekako se nadam da možda i nije bilo uvučeno u njegova zlodjela. I tada, dok sam od direktnih svjedoka slušao kako su umirali ljudi sa imenom i prezimenom, nadao sam se da su možda preuveličali događaj, da nisu najbolje vidjeli ili čuli što se događalo u podrumu i dvorištu jedne škole koja je pretvorena u zatvor.
Osjetio sam da oni koje sam poznavao i koji su bili svjedoci tih užasnih stradanja, takođe izražavaju prezir i osudu prema mučenju i ubijanju civila.
Nisam ih osuđivao i nisam očekivao da se pobune. Činilo mi se da je kosmos predodredio sudbinu za svakog u Sarajevu i lagao sebe da strane vojne trupe treba da dođu svakog časa.
Zbog svega sam još više počeo da cijenim „uslugu“ koju mi je Amir učinio. Ako sam zaboravio da kažem, tih prvih dana, bio sam svakodnevni gost za njegovom trpezom.
Bio je jedan od onih koji je volio da se njegove priče slušaju i kako nije bio štedljiv na riječima, tako nije štedio ni u svemu ostalom.
Jednom su ga pretukli na ulazu u neku kasarnu jer je valjda provocirao neke nadrndane momke. Vratio se sav u „šljivama“ i začudo opet bio spreman da priča šta mu se dogodilo.
Gotovo da ništa nije krio ni iz privatnog, ljubavnog života i ponekad je bilo naporno slušati sve gluposti koje je bio spreman da obrazloži i detaljiše.
Imao je nevjerovatnu energiju i stidljivo sam obarao pogled kada bi sreo neku damu od pedeset godina, kojoj je govorio kako je lijepa i da u ratu ima još bolji struk. Svakako, njegov rječnik je bio još pokvareniji i bio je spreman da namigne ženi u poznim godinama i tek stasaloj tinejdžerki.
Začudo, nedostatak hrane je ljude možda činio iscrpljenijim ali svakako vitkijim i zgodnijim.
Moja ratna priča, u oktobru 1992.godine tek je trebala da počne. Svi ovi događaji bili su neka vrsta kaljenja, pripreme za momenat koji je nastupio.

(Početak)

Vojna policija je opkolila pijacu na Alipašinom. Ostalo je još desetak kolača koje nisam prodao i trebalo je da krenem kući. Znači, bio je oktobar i ništa nije mirisalo na raciju.
Pijaca je imala nekoliko izlaza ali policija je znala za svaki.
Pokušao sam na blef koji nije upalio. Taman sam zakoračio kroz razbijen izlog i od uspješnog bijega me dijelilo nekoliko koraka.
- Pazi da ovaj ne ode – doviknuo je jedan od policajaca.
Naravno da sam stao. Ljubazno legitimisanje je trajalo kratko. Vojnik je tražio dozvolu za kretanje koju nisam mogao imati jer nisam bio uključen niti u jednu vojnu jedinicu. U tom momentu strašno sam žalio za legitimacijom „donosioca hrane“ koja bi možda i „pila vode“ ali nisam baš siguran.
Dvadesetak nas muškaraca različitih starosnih dobi, potrpali su u jedan kombi i odvezli do napuštene samoposluge u opštini Novi Grad.
Službenik je na licu mjesta dijelio vojne pozive i odmah raspoređivao u neku od formiranih jedinica.
Pitao me da li znam koji sam VES (vojno-evidencijska sposobnost ili tako nešto.) Nisam lagao, rekao sam da sam ABHO (Atomsko biološka hemijska odbrana) služba ali sam namjerno izrekao jednu laž koja i nije bila od velike koristi.
Umjesto da kažem punu istinu kako sam ABHO izviđač, rekao sam da sam ABHO dekontaminator, nadajući se da će raspored možda biti blaži.
Za divno čudo, u Sarajevu je postojala jedna ABHO služba u koju sam raspoređen. Bili smo smješteni u fabrici dalekovoda i prvi dani su bili prava “banja.” U ratu mi je vrijeme veoma sporo prolazilo. Pijačna racija i mobilizacija bili su iznenađenje i malčice je vrijeme počelo da teče brže. Ali, samo tih prvih dana. Poslije je opet stalo.
Potpisivanje poziva za vojsku nije ličilo na skečeve koje su pravili neki avangardni momci, neposredno pred početak rata.
Bila je to prava mobilizacija, bez vojne vježbe – direktno na front. Tako sam je doživljavao i razumio bih svakog regruta koji traži i najluđe načine da ne ode u vojsku.
Dok sam stavljao svoj potpis na poziv koji mi je uručen, činilo mi se da sam krenuo na put bez povratka.
Da nisam potpisao, bilo bi mi suđeno kao ratnom dezerteru. Između zatvorske tamnice i slobode koju nudi front, izabrao sam ovo drugo.
„Zatvorska tamnica“ vjerovatno je podrazumjevala i najteže fizičke poslove, čak i ispred linije fronta, tako da sam između dva zla, samo izabrao ono manje.
Neko će možda reći: „Pa dobro, zašto nisi ostao sa svojim narodom? Ko te tjerao da ideš u muslimansko Sarajevo?“
U Sarajevu sam radio i stanovao. U onom podstanarskom stanu bile su moje lične stvari, pisaća mašina “Unis” (koju sam lično zaradio) i plaćena kirija. Niko me nije tjerao da tog aprila ponovo dođem u Sarajevo ali kada sve saberem i oduzmem, mnogo bih gore prošao da sam ostao u rodnom selu.
Moja tetka Zorica, ubijena je na kućnom pragu. Moji prijatelji s kojima sam odrastao, ekshumirani su poslije rata. U dvorištu svoje kuće, ubijen je Veljko Blagojević, invalid u kolicima koji je preživio njemačke logore u II svjetskom ratu. Ubijena je i njegova supruga Anđa.
Gotove sve kuće su popaljene a više od stotinu domaćinstava, kilometrima su pješačili kroz šumu da bi došlo do Vozuće gdje su ih mobilisali.
Nisam bio svjedok uništenja sela čije ime mi sada zvuči proročanski: Želeće, pa o tim dešavanjima nemam pravo ni da pišem.
Hoću reći da nisam znao za ratne planove, i da mi je čak neko rekao da postoje – smatrao bih ga ludim. A da sam znao, prvim vozom ili auto-stopom bih pobjegao i to bilo gdje, gdje je mir.
Sklon sam vjerovanju da je rat infekcija koja se širi prilično nekontrolisano. Postao sam dio tog haosa i valjalo je da se priviknem na sistem.
Tih prvih dana u vojsci Armije BiH, izgledalo je kao vojna vježba. U ABHO jedinici bilo nas je petnaestak od čega, skoro polovina Srbi.
Komandir je bio Aleksandar koji je prvim konvojem otputovao za Makedoniju i blage veze nemam kako su ljudi uspijevali da se priključe tim organizovanim odlazećim turama.
Mi abehajci, na dosadnim predavanjima ponavljali smo znanja o bojnim otrovima i moja laž da sam dekontaminator, a ne izviđač, nije imala nikakvog smisla.
Niko me nije ni pitao šta najbolje znam da radim.
U smjenama, nenaoružane, slali su nas prema Ilidži gdje smo sa posljednjih spratova zgrade „Hladnjača“ osmatrali ima li upotrebe hemijskog oružja.
Iako ideja i nije loša, nisam imao pojma kako bih prepoznao da su bačeni bojni otrovi. Još manje bih znao kako pomoći unesrećenima
U toj umrloj JNA, učili su me kako da se ponašam u slučaju da eksplodira atomska bomba. Učili su me i kako se puca, barata municijom i mnogo toga čega nisam mogao ni da se sjetim.

(Osmatranje)
Osmatrali smo kao mumije.
Posmatrali smo kako je Vojska Republike Srpske zauzela dio naselja u blizini „Hladnjače“ kada je mrtve i ranjene bilo teško prebrojati.
Još dok sam išao na dežurstvo, vidio sam kako automobilima prevoze ranjene borce Armije BiH. Neki od njih su prevoženi u prtljažnicima golfova, sa otvorenim petim vratima.
Mobilno je bilo i u diverzantskoj jedinici koja je bila smještena u zgradi „Elektro“ na stupu.
Po hranu smo išli kod diverzanata i to je jedan od dana kada sam bio vrlo blizu smrti.
Zgrada „Hladnjača“ je bila klaonica u prizemlju, fabrika pašteta na prvom spratu, a na višim etažama skladištilo se voće koje je u specijalnim komorama dozrijevalo.
Izgledala je kao tvrđava i imala vrlo debele zidove.
„Hladnjaču“ od zgrade „Elektro“ dijeli oko 400 metara. Tih četiri stotine metara trebalo je preći svaki put kada se išlo po hranu.
U smjeni su bili po jedan abehajac i jedan osmatrača iz neke artiljerijske jedinice.
Abehajac je išao po hranu.
Tog dana bio sam dežurni i rokalo se iz svakojakog naoružanja. Baš u vrijeme kada je pauza za ručak, prestala i pucnjava.
Kamo sreće da nisam ni krenuo, artiljerac nije ni insistirao da odlazim.
Iako nisam ni okrznut, bilo je previše blizu i previše glasno.
Sa čorbom od leće (sočiva) krenuo sam prema „Hladnjači.“ Posljednjih stotinu metara „nebo se otvorilo“ i teška artiljerija počela je da zasipa dio oko puta kojim sam išao. Jasno sam vidio da je jedna granata manjeg kalibra pala pred ulaz u koji sam morao ući.... Granatiranje je bilo snažno i nisam mogao zažmuriti; nije bilo mjesta za skrivanje i nikakvog zaklona u blizini. Onespokojavalo me još jedno saznanje, misao koja će me pratiti sve vrijeme dok sam bio osmatrač na spratu zgrade koju sam iz dana u dan sve više mrzio. U njenom podrumu koji je izgledao kao sigurno sklonište čak i od najteže artiljerije – poginuo je čovjek. Prvog dana kada sam došao rekli su mi da je dole u dubokom podrumu i hladovini poginuo policajac koji se sklonio od granatiranja. Kada sam upitao – kako ovdje, pokazali su mi maleni prozor u obliku pravougaonika, visoko iznad patosa, pravi podrumski. Granata je eksplodirala blizu zgrade, jedan jedini geler je rikošetirao i kroz prozor, direktno u vrat pogodio čovjeka. Mogao je i u podrumu da traži „mrtvi ugao“, ali za rikošet ne postoje „mrtvi uglovi.“ Od rikošeta, te nepravilne putanje, i balističari dižu ruke.
Dok sam sa šerpom vrele čorbe pod rukom trčao prema ulazu u „Hladnjaču,“ koja je ipak bila sklonište, dogodilo se nešto što će se kasnije prepričavati kao vic. U paničnom strahu da što prije dođem do zaklona, vrela tekućina se prosula i opekla me po nadkoljenici. Osjetio sam samo toplinu. Prva pomisao mi je bila: ranjen sam. Čak i najteži ranjenici kazivali su da u prvom momentu nisu osjećali nikakvu fizičku bol, već samo toplinu na mjestu ranjavanja. Kada sam utrčao u zgradu, shvatio sam da nisam ranjen, da sam živ i čitav, i da nedostaje samo malo ručka koji sam nosio. Bio sam sretan što živim, ali priča o poginulom policajcu proganjala me. Poput životinje i napetih čula, instinktivno sam pokušavao da procenim s koje strane bi rikošet mogao doći. Možda sam sve preuveličao, možda granate i nisu padale tako blizu. Možda me prepalo što sam direktno gledao prve eksplozije, ali strah je tada bio moj jedini saveznik. Zadihan, predao sam Arifu Huseinoviću šerpu i osjećao se kao heroj. Pucačina je i dalje trajala i sva su čula bila napregnuta.
Istreniran sam da razlikujem “prvi pucanj“, onaj koji nastaje prilikom ispaljivanja projektila, od detonacije koju proizvodi eksplozija kada je cilj pogođen. Svi su tvrdili da “prvi pucanj” niko ne može čuti ako granata padne preblizu. U tome nije bilo logike, ali niko ne želi da čuje zvuk zrna koje će ga pogoditi.

Prekomanda

I tako nekoliko mjeseci. Gledao sam kako gore lokomotive na željezničkom depou, kako vojska zauzima komadić teritorije i naselja. U slobodno vrijeme obilazio sam zgradu. Mislio sam o tome kako su, paradoksalno ili ne, od momenta kada se “Hladnjača” našla u prvoj ratnoj zoni, hiljade životinja bile spašene. Velika automatizovana klaonica junadi, laboratorija za pregled mesa i mesarski noževi, sve je bilo poluprazno i uništeno. A u podrumu zgrade koja je bila namijenjena za ubijanje životinja i preradu mesa, jedan čovjek je rikošetom bukvalno bio zaklan.
Sa posljednjih spratova, pogled kroz male otvore stvarao je lažnu sliku da život normalno protiče. Krovovi su bili lijepi. Jedan od diverzanata u onoj zgradi gdje smo trebovali hrani u šali je rekao:
– Zamisli da si na Trebeviću sa kojeg Sarajevo vidiš kao na dlanu. Toliko je lijep grad da moraš opaliti, sve i da nećeš – izrekao je u jednom dahu.
Ko bi trebalo da analizira ovu rečenicu? Psiholozi, psihijatri, sociolozi? Čovjek koji je u gradu tvrdi da je toliko lijepa njegova ulica da bi je morao razoriti. Ili se uživio u ulogu neprijatelja ili je u svakome od nas čučalo zlo. Da nesreća bude veća, u tom momentu bio sam prećutno saglasan s njim. Kako je sve krenulo da se ruši, pristajao sam da budem dio mašine koja uništava. Nisam dobrovoljno otišao u rat, ali bio sam u njemu i povratka više nije bilo. S druge strane fronta, teoretski i praktično, mogao je biti i moj brat. Užasna misao me potresla, ako on krene na mene – pucaću.
Ubrzo je stigla naredba o prekomandi na prvu liniju fronta, a sa njom i prilika da pucam i na ptice i na ljude, i na brata ako krene na mene. Postajao sam životinja koja se brani i povlačenja više nije bilo. Nije mi bilo žao da napustim “Hladnjaču”, bilo je vrijeme da krenem u pravo vatreno krštenje. Koji drugi izbor je bio preda mnom? Kako se moja ratna priča polako odmotova, uviđam koliko je surovo i teško pisati o njoj.
Ne zbog ponovnog preživljavanja događaja i prisjećanja na mrtve drugove.
U meni nema ni straha, niti želje za osvetom, prema bilo kome.
Prisjećanje na događaje od prije petnaestak godina u meni izaziva nedoumice i budi strah od reakcije onih koji ovo čitaju.
Svako će u svojoj glavi donositi zaključke i postavljati pitanja na koja je nemoguće odgovoriti.
Najlakše je analizarati bitku po bitku, onako, čisto vojnički.
Koliko puta sam čuo: „Mogli smo osvojiti onaj položaj, ali nam nisu dali, stigla je naredba da se povučemo.“
Hiljadu puta je ponovljeno kako su neke teritorije prodate, kao u trgovini.
Ni na jednim pregovrima, ni u jednoj delegaciji nisam bio i nije moje da sudim o tome.
Mogu samo prepričati šta se meni dogodilo, o tome kako nisam uspio izaći iz ratnog sarajevskog kruga.
Tek sada uviđam koliko teško može biti kazivanje sopstvene istine. Pitam se koliko muke treba onima koji pišu istoriju.

Ne pišem „između redova,“ ne pišem za izdavača koji ima obavezu da proda moju knjigu, izuzev nekoliko urednika i prijatelja na ovom sajtu, većina neće ni saznati kako se zove autor.
Ovo pisanje je moja obična želja da ispričam šta mi se dogodilo. U tom pričanju, neka prisjećanja i mene štrecnu.
Dok sam pisao recept za kolače, prisjetio sam se užasnih „recepata za ubijanje,“ koje su primjenjivali na svim stranama. Od toga se diže kosa na glavi, to izaziva jezu.
Nikoga i nigdje nisam ubio i sretan sam zbog toga. To me ipak ne oslobađa krivice, jer sam bio spreman da ubijam.
Kada sam pobjegao na srpsku stranu, prilikom jednog ispitivanja, provjere – kako su je zvali, pitali su me da li bih pucao.
Moj odgovor je bio potvrdan. To ih je razbjesnilo. Nisu željeli da čuju istinu a vjerovao sam da je oni mogu razumjeti.
U direktnoj borbi, niko nikome ne traži ličnu kartu, niti pita za ime. Toga sam bio svjestan.
Ljudi su se dovijali na razne načine da izbjegnu borbu, bilo je i onih koji su sami sebe ranjavali.
I danas ponekad sretnem čovjeka koji je stavio prst na usta puščane cijevi i u žaru borbe opalio. Drugi je pucao sebi u potkoljenicu i nehotice, zauvijek ostao invalid.
Ja nisam bio spreman ni na takvu žrtvu iako svakog od njih razumijem.
Priznajem da sam jednog dana, satima razmišljao i pitao se u koji dio tijela da se ranim, o tome ću kasnije pričati.
Najčešće sam pomišljao na mali prst ali mi bilo žao sebe. Strahovao sam i od toga da bi me sa tako malom ranom brzo vratili na front, pa bih onda bio na dvostrukom gubitku. A takve stvari se ne mogu ni sakriti.
Mali Senči je ponekad govorio da bi u slučaju napada, kroz puškarnicu proturio cijelu nogu.
Obeshrabrio ga drugi čovjek koji je rekao da se to već dogodilo, navodno je izbačena noga kroz „šubu“ privukla nišandžiju jednog tenka, koji je odmah nanišanio i – opalio.

Ponizna odanost ratnim vođama, bacala me u očajanje. Podanički mentalitet koga nije nedostajalo, u tim godinama koje su prošle, mogao se osjetiti na svakom koraku, na svakoj radio-stanici, u svim novinama i televizijskim stanicama.
Dok ovo pišem, gadi mi se na podaništvo pa zbog toga neću pisati po nečijim željama, samo zato da bi rekli kako su „oni drugi đubrad, a mi eto nismo.“
Neću ništa da generalizujem, pa neka oproste oni koji bi još da ratuju.
U to ime, nastavljam ovu priču, poslije koje ću biti sretniji, samo zbog toga što sam je ispričao. Kao kad dobrom drugu kažeš: „Hej, moram da ti ispričam šta mi se dogodilo...“ Sve do momenta kada je po mene došao crveni golf „dvica“, bila je obična zajebancija.
Kada ti u gradu u kojem litar nafte košta više od dvadeset maraka, ponude vožnju limuzinom, posebno kada benzina nema ni na crnom tržištu, onda je jasno da ta vožnja mora da se plati.

Jedinica u koju sam raspoređen, imala je zvučno ime: 102. motorizovana brigada. Neko je baš bio maštovit kada je davao to ime, iako izuzev golfa koji me dovezao do komande, drugo vozilo skoro da nisam ni vidio. Momak koji nas je dovezao, umjesto nafte – natočio je obično crno prerađeno ulje. Golf je teže palio i na auspuh je izlazio prilično crn dim, ali je vozio. Uprkos iskustvu o izdržljivosti njemačkih golfova, ostao sam zaljubljen u francuske modele.
Jedinica u koju sam raspoređen bila je toliko motorizovana da smo uvijek pješačili, gdje god da krenemo. Istina, izuzev jednog putovanja, nismo se nigdje ni pomjerali. Već na prvi pogled bilo je jasno da se na Stupu II ne planira ići naprijed. Radni vodovi su svake noći kopali tranšeje i utvrđivali položaje; vojničkim rječnikom kazano, linija je već bila utvrđena.
Prvo približavanje liniji fronta izazivalo je čudan osjećaj. Kada sam izašao iz automobila, u civilnoj odjeći, pomislio sam da opasnost vreba sa svih strana. Dodijeljen sam III četi, kojom je komandovao Suvad Gagula, i II vodu za koji je bio zadužen čovjek po nadimku Agresor. Odjeljenjem je komandovao Osman Zuko, mršavi mladić rođen u blizini Baščaršije. Ohrabrilo me kada sam vidio da su u mom odjeljenju, od deset vojnika, petorica bili srpske nacionalnosti. Nije bilo specijalne pripreme. Stigli smo u prizemlje kuće i odmah dobili oružje i ratni raspored. Kako nije bilo pucnjave, nije bilo ni straha, gotovo da je atmosfera bila opuštena. Rovovi su imali imena: kec, dvojka, trojka, četvorka.... Naizmjenično, smjenjivali smo se u svakom od njih i ostajali po tri dana. Zatim smo tri dana bili slobodni i naredna tri dana provodili u tzv. „pripremi.“
Svaki od vojnika imao je svoju priču i svaku je valjalo čuti. Bilo je tu i ljudi u godinama i onih vrlo mladih. Moj dolazak i prvi dan na frontu ni po čemu nije bio poseban, niti je bilo ičega što bi vrijedilo izdvojiti. Izuzev možda sarajevskog aerodroma: bio je toliko blizu da smo se mogli domahivati sa pilotima.
Biti raspoređen u nekom od memljivih rovova u kojem osluškuješ svaki zvuk, svestan da si uvučen u rat iz kojeg nema izlaza, i gledati kako svakodnevno poleću avioni, slično je kao daviti se u okeanu i gledati kako brodovi odlaze.
U tim dokonim časovima, nišanio sam u avione i pomišljao da povučem obarač. Pa neka sve ide do đavola.
Nisam pucao. Svaki metak morao se pravdati, a Osman Zuko je uvijek bio prisutan. Dužili smo po stotinu metaka, dvije bombe i automatsku pušku. Sve to, očišćeno i ispravno trebalo je predati drugoj smjeni.

…

Brzo sam shvatio neke prednosti boravka na prvoj liniji. Zvuči paradoksalno, ali mjesecima nisam čuo ni jedan metak, niti bilo kakvu eksploziju u blizini. Mine su padale po gradu, po brdu Žuč koje će ostati sinonim borbe za sarajevsko ratište; okršaji su bili u okolini, ali ne i na samoj stupskoj liniji. Avioni su uz manje prekide i dalje slijetali i polijetali, dopremajući humanitarnu pomoć. Izgledali smo poput rudara, prljavi i nenaspavani. Činilo se da su već svi prihvatili rat kao normalnu pojavu. iskopanu zemunicu, svako je unosio svoje iskustvo i svoju predstavu o neprijatelju, neovisno od one koja je zvanično prezentovana. Senči koji je za sve nas bio sinonim kukavice, kretao se oprezno, pazeći da ne zakači ni jedan kamenčić. Uzrečica mu je bila: „šuti, nešto se čuje.“ Kad god bi izgovarao: „šuti, nešto se čuje,“ zaustavljao je disanje, podizao slobodnu ruku i držao je tako u ukočenom položaju. Puška mu je uvijek bila otkočena i sa metkom u cijevi (pravilo je nalagalo da zrno mora biti u cijevi, ali sa zakočenim mehanizmom), a prst uvijek u blizini obarača. Posebno se plašio tenkova, mada je izbjegavao da izgovori i samu riječ „tenk.“ Kada je jedan od težih artiljerskih napada bio završen, proveo sam dva sata u rovu sa Senčijem, koji se pokazao kao pouzdan saborac. U tih dva sata, nakon napada, kretao se u polupognutom položaju, gotovo zgrčen, a iz rova je izlazio svakih nekoliko minuta.
- Nešto teško je prešlo rijeku – kazao je Senči. To „nešto teško“ trebalo je da shvatim kao tenk, mada ni jednog tenka nije bilo na vidiku. Strahovi kojima je bio pritisnut u njegovim čulima stvarali su vizije.
Senči od mene nije tražio budnost i neprestano osmatranje. Možda zato što je smatrao da je u tome najsposobniji ili zato što je mogao da vjeruje samo svom strahu i sopstvenim čulima. Tek, nikada nije zaspao niti zapalio cigaretu u rovu. Čak i kada bi se upustio u kratak razgovor, prekidao ga je bez riječi objašnjenja, izlazio iz zemunice i osluškivao... poput usamljenog srndaća koji na proplanku njuši svaki dašak vjetra.
Zaista mi je drago što je preživio rat, ali ne vjerujem da je u stanju da prepriča jedan događaj, ijednu anegdotu. On nije doživio rat. Proveo ga je u napetosti, osluškivanju, osmatranju. Bio je otkočena puška koja nišani i posmatra, a sudbina mu je dodijelila da ništa ne vidi i da nikog ne ubije. Kako je bio jedan od nas desetorice u istom odjeljenju, dežurstvo s njim značilo je da mogu mirno spavati. Nebrojeno puta, naprosto sam odrijemao ta dva sata provedena sa njim u rovu.
Viša komanda je zaključila da u rov dvojica Srba ne mogu skupa. Jedan Musliman i jedan Srbin, to je bilo pravilo. Tu nepisanu naredbu preneo nam je u povjerenju Osman Zuko, skoro izvinjavajući se što je tako. Zuko je bio jedan od onih s kojim si bez razmišljanja mogao da se upustiš u svaku avanturu. Komandovao je odjeljenjem ne na osnovu čina ili galame, već drugarskim držanjem prema ljudstvu i ličnim primerom – bio je prvi kad je trebalo uraditi ono što je najteže.
Poginuo je pred kraj rata, negdje u borbi. Nikada neću zaboraviti mladića koji je na mojoj fotografiji ostao zabilježen sa cvijećem na reveru. Sumnjam da bi iko iz te jedinice u kojoj je bio komandir mogao nešto ružno reći o njemu. Zuko je bio oličenje poštenja, iskrenosti i svega što je tih godina bilo deficitarno u ljudima. Možda zbog prijateljstva sa svima nije mogao da napreduje, ali niko mu nikada nije mogao reći da je đubre. Srbi koji su konstantno bježali iz Armije BiH na teritoriju Republike Srpske, mogli su čak da mu kažu i datum prebjega. Taj čovjek nikada ne bi izdao. Čini mi se da je na borbenoj liniji najviše vremena bilo za razmišljanje. Previše. Previše onih sati kada se ništa ne dešava, kada se ponavljaju jedna te ista pitanja i stereotipni dijalozi.
- Kako je bilo?
- Kao i uvijek, pripazi samo sa lijeve strane, onima iz prošle smjene bilo je nešto sumnjivo.
I tako iz smjene u smjenu.
Primjećivalo se da smo sa različitim „intenzitetom“ ušli u pucnjavu i svako je, kao i u drugim prilikama, pokazivao djelić svoje osobenosti, htio to ili ne.
Saša je vječito nešto komponovao, Bera crtao stripove, drugi smarali pričama o prijedratnim vremenima.... A, vrijeme je ipak sporo prolazilo.
Stariji Rom Suljo, pogođen je snajperskim metkom dok je išao pored iskopanog tranšeja. Vijest se brzo pročula i od tada je svako pognute glave gazio blatnjavim usjecima.
Poginuo je jednog popodneva, pedesetak metara od mene. Pucanj se nije ni čuo. Pogođen je u glavu i nije mu bilo spasa.
Suljo je nerado došao u rov i s njim su voljeli svi proćaskati, upravo zbog toga što je bio Rom.
Bili smo smješteni u privatnim kućama naselja Stup II, gusto naseljenog mjesta koje je pretvoreno u front.
Prozorski otvori bili su zakovani i dodatno obloženi zbog granatiranja. Gornji spratovi su bili prazni.
Redovno smo slušali radio vijesti i polako gubili nadu da će mir ikada biti potpisan. Bilo je to vrijeme beznađa, apatije, skromne ishrane ali ne i hladnoće.
U svakoj kući za smještaj bio je razveden zemni gas ili „plin“, kako smo ga zvali. Nije se štedjelo. U zimskim mjesecima grijali smo i previše. Dok smo spavali i odmarali, opijali su nas gasovi zemnog plina i tjerali na spavanje. Niko i nikada nije doživio trovanje zbog toga. To je bio sedativ za spavanje i jedina rasvjeta koju smo koristili u zimskim noćima.
Bio je praktičan i zbog toga što nije odavao položaj. Nije bilo dima. Bili smo nečujni spavači na prvoj liniji fronta.
Najviše dežurstava proveo sam u kući koja je bila i sjedište prijeratnog preduzeća „Stanić.“ Na stepeništu te kuće nastale su i fotografije koje sam postovao.
Prednja strana kuće, ona koja je bila okrenuta prema Igmanu, bila je potpuno izrešetana. Kao da je stotine hiljada gelera (a možda i jeste) pogodilo tu stranu.
„Zizina kafana“ u kojoj su nekada gostovali muzičari bila je totalno uništena. Pored njenih temelja bio je prokopan tranšej.
Mineri su noću postavljali mine ispred naših položaja. Nekako je bilo sigurnije poslije toga.
Bilo je i onih koji su spavali s puškom u naručju. Oni su imali „lagan san“ i trzali su se na svaki korak.
Najpopularnije oružje bila je automatska puška sa drvenim kundakom, proizvedena u Kragujevcu. One bez kundaka, u žargonu smo zvali „ciganka.“
Municija se svaki put prebrojavala i niko nije imao posebnu želju za pucanjem.
Nije mi se pucalo ni zbog činjenice da to zahtijeva temeljito čišćenje puške. Poneko je čak stavljao mali komadić krpice, kako se cijev ne bi dodatno zaprašila.
Vijesti od rodbine nisu stizale. Mnoge ofanzive oko Sarajeva i drugih gradova bile su žestoke. Ispod sarajevskog aerodroma „Butmir“ prokopan je tunel, koji je služio kao jedini pouzdan izlaz iz opkoljenog Sarajeva.
Monotonija kao da nas je uljuljkala, sve dok se nije dogodio napad – pravi napad, koji nije bio ni nalik onima kakvi se mogu vidjeti u akcionim filmovima. Dok pišem moju ratnu priču, na momente mi se čini da ponovo ratujem, ovaj put sa samim sobom. Tako je jednostavno reći, i to često ponavljam sebi: napiši samo istinu! Ali, u tom prepričavanju istine, ulovim sebe kako sam svjesno prećutao neke događaje o kojima mi se, iz ovog ili onog razloga, ne priča. Mogu tek zamisliti, koliko teško i surovo može biti „suočavanje sa istinom“ onih koji su bili na visokim pozicijama, i to ne samo onih iz svijeta politike.

I nije bilo teško opisivati ratne drugove, to je gotovo poetska obaveza, koja iziskuje nešto prisjećanja i volje za pisanjem. Nije lako govoriti o sebi, o onome što sam činio i što mi se sada čini kao veliki grijeh. Da li je to bila samo želja za preživljavanjem? Da li me napunjena puška odvela malo na onu stranu gdje se moralni zakoni tope, a uzvišene ideje nestaju? Da li sam negdje žestoko pogriješio?

Kada bih lagao sebe, odgovor na sva postavljena pitanja, bio bi negativan.
Ali, ako ravnodušno pogledam u ratnu prošlost, nalazim prljave tragove koje sam, takođe, ostavljao. Oni koji su poslije rata prolazili mjestima gdje se ratovalo, mogli su vidjeti uništene i opljačkane kuće; normalan čovjek se zapita: „ko je to odnio?“ Spreman sam da priznam da sam bio jedan od onih koji su sa „četom za odbranu“ ponešto i ukrali.

I opet ulovih sebe kako lažem. Kažem „ponešto“ a dobro znam o čemu se radi. Neko iz smjene, u kući iz koje smo odlazili na stražu, primjetio je da se na gornji sprat kuće može popeti uz malo vratolomije. I sačekali smo noć, tiho poput miševa, popeli se na etažu više. Nas četvorica poštenih ratnika. Vratili smo se sa vrećama i tako danima, u sumrak, odnosili vlasništvo jedne porodice: kupili tuđe tanjire, šerpe, posteljinu, polovnu obuću, garderobu, čačkalice, pegle, zavjese i sve što je bilo u kući. Danima smo poput termita odnosili tuđe uspomene, koje je taj neko godinama sticao.

Kuća je bila bogata i prepuna, netaknuta i neprozračena. Ostali su albumi, fotografije, pohvale i diplome koje smo jednostavno gazili. Na kraju, kada više nije imalo šta da se odnese, počupali smo parket koji je završio kao drvo za ogrjev.

Sad kad razmislim, niko od nas šestorice nije razmišljao o tuđim uspomenama. Da smo tom čovjeku, vlasniku kuće, sačuvali makar fotografije, uspomene koje više ne može naći – vjerujem da bi nam oprostio parket, šerpe i zavjese.

Što je najgore, bili smo uvjereni da činimo dobro djelo, pomažemo sebi, zbog toga što je kuća bila u blizini borbene linije i realno je mogla biti pogođena zapaljivom granatom. To je bila laž kojom smo zaljevali svoje neljudske postupke i stali u kolonu hiljada pljačkaša, koje smo u svakoj prilici bili spremni verbalno osuditi.

I dok prepričavam moju ratnu priču, ubjeđujem sebe da činim ispravnu stvar. Ponovo lažem sebe, kako ću istinitim kazivanjem sprati dio odgovornosti zločestog grijeha iz mladosti. Hoću li? Ne vjerujem. Košulja koju sam ukrao iz te kuće, više ne postoji. Cipele koje sam obukao, te noći kada sam postao kradljivac, davno su istrulile na nekom smetlištu.

Ime i prezime vlasnika kuće još je u svježem sjećanju. Nismo poštovali njegove sportske nagrade koje je osvajao na fudbalskim takmičenjima, uredno složene negative kolor i crno bijelih filmova iz fotoaparata.
Nijednog momenta, čini mi se, u meni nije proradila svijest da je i moja kuća isto tako ostavljena i da po njoj neko gazi moje uspomene. Niti sam ja zatekao išta od svojih uspomena, kada sam došao na porušene zidine, niti mladi fudbaler u čijoj sam kući bio može da vrati svoje uspomene.

Koliko god razmišljao, ništa me ne oslobađa krivice. Bio sam jedan od onih koji su krivi za uništene i opljačkane kuće. I eto vam odgovora, zašto su kuće poharane a uspomene otišle na smetlište. Prvi napad bio je za sjećanje.
Poslije njega, nijedan akcioni film za mene više nema nikakvog smisla. Pucačina u kojoj junak prazni šanžere, nadopunjava ih i u pokretu ubija bandite, baca bombe ili pretrčava brisani prostor – samo je nestvarna imitacija života. Poslije prvog i jedinog ratnog sukoba na tom dijelu ratišta i u toj vojsci, pucanje je za mene postalo kombinacija geometrijskih pravila i linije života ili sudbine svakog ratnika ponaosob.

U početku nije ličilo na ofanzivu, izgledalo je kao obično granatiranje. Tek što smo preuzeli smjenu na rovu, koji je u našem i oficirskom žargonu uvijek označavan kao „kec.“ Rov je pokrivao jedan trougao; na desnoj stranici trougla bila je glavna saobraćajnica, tramvajska i putna. Očekivati da napad dođe s te strane bilo je van pameti. Svakog dana gledali smo pravi poligon (čistinu) ispred puškarnice rova. I osjećali se prilično sigurno. Čak i sa razdaljine od nekoliko metara bilo je nemoguće primjetiti rovovsko utvrđenje. Dobro zamaskiran, zatrpan zemljom po kojoj je izrasla trava, bio je neka vrsta sigurne utvrde kojoj ne prijeti opasnost. Lijevi bok bio je već kritičan; u slučaju da ta lijeva strana „popusti“, sasvim sigurno našli bismo se u okruženju, jer je i iza „keca“ bilo podosta brisanog prostora.

Dakle, bio sam na krajnjoj desnoj strani linije fronta u solidno utvrđenom rovu, do kojeg se moglo doći jedino dubokim prokopanim kanalima. Kako su kanali ili „tranše“ bili iskopani u cik-cak, jedina odstupnica – mogla je biti u tom pravcu. Teoretski, mogli smo bježati kroz kanale, ali onda dežurstva ne bi imala nikakvog smisla.

Počelo je laganim kontinuiranim granatiranjem iz oruđa manjeg kalibra. Prvi projektili padali su relativno daleko od nas, ali znali smo da postajemo meta. Kako su sati odmicali, granatiranje se pojačavalo. Počeli su da nas tuku iz teškog naoružanja, haubica i tenkova.

Bila je jesen 1993. godine i lijepo vrijeme. Danas je veoma teško razumjeti to neprestano granatiranje, iz sata u sat. Bili smo svjesni da se vrši priprema za pješadijski napad. Artiljerija nas je činila bezumnim.

U kući iz koje smo odlazili u rov, udaljen nekih stotinak metara, postajalo je „prevruće“. Nije bilo nikakvog skloništa, samo zidovi kuće i betonska ploča. Instinktivno, ljudi su zauzimali položaje koji su im najviše odgovarali. Najčešće je to bio klečeći položaj sa rukama na potiljku, u nekakvom poluskvrčenom čučećem stavu. Bahro je povremeno ponavljao, upravo u tom stavu: „Slaba je ovo kuća, samo da je ne pogodi.“

I onda kratko, veoma kratko zatišje, svega minut ili dva. Poslije zatišja obično su padali teški projektili. Eksplozija granate od 60 milimetara, zaista je zvučala smiješno. Toliko smiješno da smo se morali nasmijati. Bili su to nekakvi kiseli osmjesi, kao da se radujemo i nadamo da je municije za veće kalibre nestalo. Ali, nije.

Nismo pričali mnogo. Tek ono što se mora i svima su ruke podrhtavale. Čuli smo kako se ruše susjedne kuće, kako pršti cigla i beton. Zasipala nas je zemlja, a geleri su zveketali po krovu. Sve što je bilo do tada, izgledalo je kao pristojno ljetovanje. Ovo je bio organizovan i pripremljen napad, baš na liniji gdje smo dežurali i osmatrali.

Dotrčao je komandir voda, zadihan i uzrujan. Teško se moglo vidjeti da je uplašen, ali bio je. Sopstveni strah, pomalo je prikrivao zadihanošću.Vikao je:
– Ko je na kecu? Sunce vam jebem! Već dva sata Šemso je tamo mrtav!

Ni danas pojma nemam s kim sam otrčao do keca. Uglavnom, ja i taj neko krenuli smo da zamijenimo mrtvog čovjeka.

Šemso je poginuo od minobacačkog projektila 120 milimetara koji je pao tačno na ulaz u rov. Ispred samog krova. Njegova nesreća bila je u tome što nije uspio da se skloni na lijevu stranu. Pokušao sam da crtežom prikažem najuže mjesto događaja. Da se pomjerio samo pola metra ulijevo, možda bi preživio, mada u tim situacijama sama detonacija može donijeti velike nevolje. Eksplozija minobacačke granate, čiji smo rep pronašli, vrlo je snažna i ubojita. okupili smo krv sa ulaza u rov i pomjerili mrtvo tijelo. Potom su stigla dvojica sa šatorskim krilom i odnijeli čovjeka koji je bio prva žrtva napada. Dva sata u rovu – pridržavali smo se rasporeda dežurstva čak i u najtežim momentima – proticala su veoma, veoma sporo. Gurali smo se u onom dijelu za koji nam se činilo da mu nova granata ne bi mogla nauditi. Dolazak smjene nije donio nikakvo olakšanje, jer je pomjeranje stotinak metara unazad značilo samo novi pakao.

I tako dva nepuna dana. Uzalud je neko zahtjevao pojačanje. Pojačanje nije stizalo.

Nastavice se............

[elffas]

About-Krvava kosulja.... Nemoj,matere ti!
Ja sam procitao knjigu,kupljena u Sarajevu i smatram da bi trebalo hraknuti svakog majmuna sto je prodaje. Zeninoj strini od koje sam knjigu pozajmio,sam rekao da je nece dobiti nazad,ko je cito ,cito je. O opisima dogadjanja ,mjesta i osjecanja pisca ne bih,ima svjedoka,nek oni kazu svoje,ali za skoro svaku granatu ili snajper ,bez dokaza,bacati neosnovanu sumnju na ArBiH je zaista da ti se povraca.

[mojgrad]

Nemoj,matere ti!
Ja sam procitao knjigu,kupljena u Sarajevu i smatram da bi trebalo hraknuti svakog majmuna sto je prodaje. Zeninoj strini od koje sam knjigu pozajmio,sam rekao da je nece dobiti nazad,ko je cito ,cito je. O opisima dogadjanja ,mjesta i osjecanja pisca ne bih,ima svjedoka,nek oni kazu svoje,ali za skoro svaku granatu ili snajper ,bez dokaza,bacati neosnovanu sumnju na ArBiH je zaista da ti se povraca.

Toliko o slobodi pisanja i licnog misljenja

[sarajovasi]

Svako iam pravo na svoje misljenja i sta ce da cita.Pa nema vise socijalizma

[black]

Eh, pa izgleda da je doslo vrijeme da ce se kao autenticna cijeniti samo iskustva onih koji su imali priliku da vide „obje" strane price o ovom ratu – onu „nepatvorenu", „objektivnu", jer „znaju obje perspektive"… jos malo pa ce najvjerodostojniji svjedoci ovog rata postati oni koji su iz armije BiH prebjegli u vojsku RS… jer „znaju obje strane"…
A iz price ce se onda, naravno, izbaciti politika i nacionalizam – jer sta bi to, pobogu, politika i nacionalizam imaju da traze u prici o ratu i stradanjima ljudi?
I sta nam ostaje? Ostaje to da ce u istorijskom sjecanju – koje se djelimicno vec pokazuje i ovdje, opet najvise na*ebati oni koji su i u ratu najvise na*ebali…

Sad me razapnite slobodno, ali ja na onoj drugoj strani nisana – srpskoj, srpsko-republickoj, repoublicko-srpskoj, kako hocete - za vrijeme rata vidim izrazito malo ljudi. Toj nekolicini koji su ostali ljudi skidam kapu, ostale cu prihvatiti kao ljude u pravom smislu rijeci tek kad vidim da su se oprostili od milosevicevizma, dodikovizma i ostalih ubleha koje su kako onda tako i danas sacinjavale srpsku nacionalnu ideologiju…. I kad popuste sa pricama da su svi jednako odgovorni i za pocetak i za tok i za ishod rata – jer nisu…
Da, ljudi smo svi… ali postoje ljudi i ljudi… da, postoje ljudi svih nacionalnosti koji rat nisu zeljeli, pa su nehotice uvuceni u njega… samo sto oni jedne nacionalnosti, koji ga nikako nisu zeljeli, najebase maksimalno, dok su neki drugi, druge nacionalnosti, presutno drzali palceve onima sto u ime njih kao kolektiva ratovase sa ciljem da istrijebe ili na minimum svedu ove prve… da to nije bio slucaj, ja bih danas rado povjerovao da ga i oni nisu zeljeli i/ili da se nisu nadali ishodu koji je bio u planu JNA i milosevica…
Ljudi moji, pa zapitajte se malo – da li bi napadi na Sarajevo, na ostale gradove, brisanje sa lica zemlje cijelih sela, ubijanje ljudi, genocid, sirenje miloseviceve nacionalisticke ideologije poput epidemije i odrzavanje te idelogije u zivotu u minimalno promijenjenoj varijanti i dan-danas medju srbima u BiH i sire – da li bi to ikada bilo moguce bez presutne saglasnosti onih koji "nista nisu mogli", nego su se, eto, "slucajno zatekli" gdje su se zatekli?

Za mene u ovom ratu jeste postojala ona ispravna i ona pogresna strana… na pogresnoj su bili oni koji su nisanili sa planina, brda, iz suma… na ljude, zgrade, spomenike, gradove, sela…. Na pogresnoj su bili oni koji su zalazili po selima tamaneci i protjerujuci druge ljude… I koji su se, misleci da sluze visem nacionalnom cilju, stavili u sluzbu velikodrzavne ideologije, pasivno ili aktivno, jer bez takvih koji ce se staviti u sluzbu ideologije, i pasivno i aktivno, ona ostaje samo ideja na papiru. Ovako, rezultirala je u genocidu.
I kada to oni sto su bili na drugoj strani nisana pocnu priznavati, onda mozemo pricati o LJUDSTVU...


A do tad - nek idu kukati nedje drugo, i milosevicu koji ih je doveo do toga gdje jesu jos onda kad su se zaklinjali u njegovo ime. A ovima koji bi da budu "objektivni" i "neutralni" ocjenjivaci situacije, preporucujem da se ukljuce u plave shljemove. Tamo je ta vrsta "objektivnosti" odavno prihvacena.

Da ne bi bilo zabune: nije ovo nikakava mrznja prema srbima, mrznju prema kolektivu ili svim clanovima tog kolektiva ja ne mogu osjecati niti osjecam, niti sve trpam u isti lonac...ali jeste razocarenje, ljutnja i gnijev kada vidim koliko malo kajanja, spoznaje vlastite odgovornosti i vlastite uloge u ratu dolazi od strane clanova tog kolektiva, cak se trazi da se potpuno zaboravi ta uloga, time sto ce se svi strpati u kategoriju "ljudi"... ako je to nekome najvisi domet koji se dostigao u procesu preradjivanja rata u BiH, ja sam slobodan da kazem da meni nije...

[Prozor]

ova "krvava kosulja" je - fuj! cetnicka propaganda ugladjene vrste... onako hinjski kako smo navikli, ne kaze se ni ko puca, ni na koga, sve samo "ludilo" i "mrznja"... kratko receno uvreda za sve sarajlije, i ne znam ko moze za ovo davati pare!?
sto se tice druge price nisam je citao, nemam vremena jos...

[kv99]

"Krvava kosulja" kao da je napisao neki od novinara Beogradske Politike ili neki cetnik sa Serbiancafe:

"Ne znam kuda je pošao kao što ne znam ni gde padaju granate. Strah i brigu potisnu dilema: ko to šalje smrtonosne granate? Da li to oni s brda oko Sarajeva pucaju na mog prijatelja Omanovića, zaduženog za artiljeriju u Vrhovnoj komandi Armije "međunarodne priznate Republike Bosne i Hercegovine", ili je, pak, moj prijatelj naredio da se kazne pobunjeni "srboćetnici". "

Po ovome "neko sa brda " ( ne kaze ko ) granatira oficira zaduzenog za artiljeriju ( znaci legitimni vojni cilj) ili da ABiH granatira "pobunjene Srbe" tj implicira da su Srbe granatirali da bi ih kaznili kao narod .
Nije ni cudo sta su radili cetnici sa brda kad su ovakvi hodali po ulicama Sarajeva

[Prozor]

moram i ovo...

"Izveštač nas je, sa očiglednim zadovoljstvom, obavestio da su sve zapadne televizijske mreže prihvatile krvavu storiju, da svet već večeras posmatra nezapamćene zločine srbijansko-crnogorskog agresora i terorističke Srpske demokratske stranke na čijem je čelu ratni zločinac Radovan Karadžić; da je svet upozoren da nezaštićeni građani Sarajeva očekuju hitnu pomoć i vojnu intervenciju"

i opet ovaj hinjak kao eto, sta, ne slaze se sa osudama na racun agresora? poslije upravo ove scene koju je osvjedocio? cini mi se da su neki gotovo imali neko odvojeno gledanje na granate i one koji ih salju, i to sve dragi Boze jer su iste nacije, pa dokle necija iskrivljenost i bezobraznost moze ici?

i onda kao jos iznenadi ga sto mu je prijatelj u uniformi, mozda su svi trebali kao on sjediti kuci i razmisljati ko salje granate...

[exliberal]

Svidjalo vam se ili ne tako je bilo..biti srbin u sarajevu tokom rata nije nimalo bilo jednostavno....
....citajuci ove postove pokvari mi se raspolozenje.....fuj...sjetih se rata ..i kad mi sad heroji kazu da bi trebalo ratovat....uf dabogda

[Ahmmed]

Svidjalo vam se ili ne tako je bilo..biti srbin u sarajevu tokom rata nije nimalo bilo jednostavno....
....citajuci ove postove pokvari mi se raspolozenje.....fuj...sjetih se rata ..i kad mi sad heroji kazu da bi trebalo ratovat....uf dabogda

Da sam jučer umro ne bih znao da biti Srbin u sarajevu tokom rata nije bilo nimalo jednostavno....Ja sam nekako mislio da biti čovjek u Sarajevu, tokom rata nije bilo nimalo jednostavno....

A šta ti toliko pokvari raspoloženje, dok si čitao ove postove? To što nismo svi prodavali čokoladne kuglice po sarajevskim ratnim pijacama, pa onda, kad nam se ukazala prilika otperjali "svojima"??

I zaista, uz sav moj respekt prema svima koji su ostali u opkoljenom Sarajevu, u kojem sam i ja bio sve vrijeme, uz svo moje poštovanje prema Srbima koji, definitivno, svojim ostankom na slobodnim teritorijama jesu poslali jednu drugačiju poruku i uz punu spoznaju da su sigurno i osjetili i doživjeli podozrenje i sumnjičavost komšija Bošnjaka i Hrvata, ne mogu, brate više ni da njihovu odluku da ostanu, glorificiram do nebesa.
Jer, uradili su jednu, od samo dvije normalne stvari koje su mogli uraditi : Ostati u svom gradu ili otići negdje gdje neće poslužiti ostvarenju velikosrpskih ciljeva. Ostankom u Sarajevu, pokazali su da vole svoj grad, da su ga spremni braniti, da im je država BiH. Isto kao i meni. I sad bih ja trebao svaki put da padnem na dupe, kad čujem da je neko od Srba bio u Armiji BiH?
I ovim ne umanjujem sramotu Sarajeva, kad je u ljeto 1992 ubijena, na bigajri hak, porodica Ristović. Niti umanjujem zločin u Kazanima.
Razočarenje , nakon svega, naravno razumijem. Ali, ono nije samo srpski specijalitet, kad je Sarajevo u pitanju.

[elffas]

Ime,svaka chast pogotovo na zadnjoj....

[Edin H.]

Odlicna prica "DUBARA-MOJA RATNA PRICA" sarajevovasi

[shana_majka]

.

[Nosferatu]

Odlicna prica "DUBARA-MOJA RATNA PRICA" sarajevovasi

"...i upali folushka .."

Jel foluska?

Voz iz Zenice 28 Aprila 1992? Koji je prosao "bez vecih problema"? Pa ja odoh vozom iz Sarajeva 6 Aprila, na voz se pucalo, pucalo se po zeljeznickoj stanici, ljudi zaljegali u intervalima plaseci se i ne znajuci odakle dolazi i ko na koga puca, a on, 3 sedmice kasnije, kao hadzuka iz grada iz kojeg svako ziv bijezi, on Srbin, iz selendre neke, koji "nije informisan", vozom, dolazi natrag u Sarajevo, jer je kao podstanar imao uplacenu kiriju? Plin na koji se griju prve linije? Bas me interesuje sta bi bilo da rokne granata po toj nekoj cijevi, jel bi - digla plinovod sljedecih 200-300 metara u zrak, ili ne? Mirni Stup 1993 godine? Na kojem gledas kako sljecu i poljecu avioni, price o tome kako na prvim polozajima klepecu geleri po krovu (pa geleri su klepetali svima nama po krovu, sumnjam da bi to borac koji je par mjeseci na frontu uopste registrirao, a sumnjam da je i bilo krovova vise na prvim linijama do 1993 godine). Jos kad uzmem u obzir da se radi o "novinaru", koji nije nijedan broj Oslobodenja propustio do nekog datuma 1994-te (ako je bio na liniji kako su mu ga donosili, svaki dan? - uz hranu jel?), slabo nam ga pise "novinar".

Kao da prica tudje price, koje je nacuo pa od njih izvezao jednu cijelinu u koju je i sam samog sebe uvjerio da je to njegova neka istina... a najbolji dio je kako je rekao da je on dekontaminer a ne izvidjac, a ovi ga poslusali, kao sve je islo po VES-u, cak i pred kraj 1992 godine... Sve se plasim da bi njega od 20 godina slali u neke atomsko-hemijske odrede, a one od 40-50 na prvu liniju jer "taki ti je VES". Da ne spominjem da tamo gdje je bila "banja" trebala je stela, a on kao Srbin podstanar u Sarajevu s 20 godina u dupetu, iz selendre neke od Zenice, odakle njemu veza da bude u "banji"...

Sve u svemu... tanko brate... ako grijesim oprosti, ali... ne moze se svakome ni vjerovati na ono sto pise.

[shana_majka]

.

[Nosferatu]

Jel' to bio nekakav rat u Sarajevu !?
@noske..nishta te nisam skonto (il' ti mene, ako je komentar meni upucen!?)

Ma ako si procitao pricu o Dubari, sve si skontao, pitam te jer ti vladas materijom bolje od mene...