Medjutim, ja bih ovdje htio da se nadovezem na nesto drugo: na jedno od njenih licnih iskustava koje prenosim:
U obilju materijala koji ovdje diskutujemo ima isuvise negativnog. Tu ne mislim samo na nacin kako neki od nas prilaze stvarima i pokusavaju da uvrijede druge grupe. Ali, izgleda mi da je ponekada previse tema koje su odraz negativnosti tj. oko lopovluka, sebicnosti, primitivizma, bezobzirnosti ili uopste nedovoljne osjetljivosti prema pojedincima, a narocito prema drugim grupama.hananah wrote:Ja zarobljena u konvoju i strpaju nas u skolu na Ilidzi, konvoj pun djece koja gladna placu. Ja fino uzmem lovu i onom strazaru pridjem i kazem "Slusaj, poznat si mi iz Estrade, de svega ti pusti me da odem do samoposluge, djeca gladna, daj da im kupim sta", i naravno morala sam ga ubjedjivati oko sat vremena na kraju popusti, uperi mi pusku u ledja i mi u samoposlugu na Ilidzi, kupim ja tako 8 cekera svega sto sam mogla naci i fino to ponesem a on opet za mnom i pusku u ledja (tako mu naredjenje), ja se fino okrenem i kazem "cuj, necu ti ja nigdje ni pobjeci nit' sam naoruzana, nego ti fino pokazi svoju muskost tako sto ces mi ponjeti ove cekere a ne tom puskom, ipak sam ja dama". On ostao bez rijeci i ponese mi 6 cekera. Ko ne vjeruje neka pita bilo koga ko je bio zarobljen u konvoju 19 maja 1992. godine.
Gornje predstavlja jedan od svijetlijih momenata gdje je do izraza dosla humanost i prihvatanje situacije kao momenta kada je trebalo pokazati pravo ljudsko lice. Vecina onih koji su nosili pusku nisu istu uzeli da bi sa istom nesto nasilno dokazali: mnogima je naprosto ista ugurana u ruke uz naredbu da je upotrijebe. Jer istina je da je u svakom ratu veoma mali broj onih kojima je jedini cilj unistenje drugih; vecina ucesnika je svrstana na jednoj od strana bazirano na manje vaznim detaljima iz njihovog rodnog lista.
Ubijedjen sam da mnogi od vas imaju licne ili familijarne primjere dogadjaja u ratu kada su se tadasnje duboke razlike i nepovjerenje maknule s puta da bi dozvolile prolaz humanitarizmu, medjuljudskoj toplini, prijateljstvu, postovanju...
Izgleda mi da bi takva istinita iskustva pomogla zelji svih nas da prevazidjemo opterecenja i da nadjemo bolji zajednicki jezik. Iskreno se nadam se da ne grijesim.
Da li neko voljan da nesto iznese?
Digger drug, ako za 4 godine onog uzasa si stekao dojam da krajnji cilj nije bilo totalno unistenje, onda stvarno ne znam sta bi ti rekao 
