Rat budala - dio ko zna koji

[corto malteze]

Oba puta bila sam potpuno spremna. Žuti, ofucani medo darovan za peti rođendan, fotografija nas četvoro kako jedemo vau-vau bombone na livadi i narančaste gumene čizme. Za svaki slučaj.


Autor___________Old School – New Rules


Kovčeg je stajao pored mojih nogu kao otužni pas na kiši, a ja sam kroz malu rupu trpala i trpala sve što mi je došlo pod ruku. Oba puta mater je u ime svih nas odlučila da nećemo ići. Njene sivkaste oči natopljene nečim, jer nisu to više bile ni suze, odlučile su da nećemo ostavit ćaću samog. Mogla sam ti danas biti u Hamburgu ili Antwerpenu. Na dvanaestom katu nekog prestižnog stambenog objekta. E majko, seljanko…

Zadnjih dana o ratu se ne priča kao o nekim fragmentima sjećanja jedne prošlosti, već kao o surovom futuru, da ne kažem kako se jezivo provlači i kroz futur prvi. De bolan, stani malo. Kakav rat? On nezainteresirano odvaja ljetnu od zimske robe, stojeći pred masivnim ormarom kao pred nekim božanstvom, s vremena na vrijeme tek pogledavajući na ulicu kao da nekog očekuje. Isto je bona, ko i onda. Svađaju se i galame na sve strane. Negdje u daljini krckaju šaržeri. I sve poskupljuje. Deja vu totalni. Moje su ruke u džepovima. Prsti među prstima. Na zidu još uvijek stoji onaj goblen sjetne djevojke s knjigom i inicijali tetkini što ga je vezla na prozoru često se bodući u jagodice nespretno.

-Opet će se bježati…baš kad su se svi vratili? –pitam ga.
-Taman posla, da 'vako star negdi iđem, pa tek sam kupio Whirpool friž'der! Okrenu mi leđa brzinski i nesmetano nastavi džempere slagati na gornju policu.

Kad je ćaća gradio našu kuću, did je zahtijevao da se u jednom dijelu podruma napravi bunker. Kažu da je naslonio bradu na lopatu i zagledao se u daljine prema rijeci. Zaratit će, slušaj šta ti kažem, bunker ćemo napraviti. Ne zbog tog što su mu vjerovali, nego zbog tog što su ga strahovito poštovali, dali su mu u ruke papire da crta i kopa po svojoj želji i uvjerenjima. Život je prošao kao vlak iz Čapljine što tutuče umorno uz Ivan planinu, a već smo čekali tatu da izviri iza okuke sa šarenim šljemom na glavi. Bunker je postao naš dom tih godina, mjesto suza odraslih i osmijeha nas djece, koji nismo baš najbolje razumjeli zašto smo sad tu i zašto mama ima blijedo lice niz koje se stalno slijeva slana voda kao more u Bristu. Opet se potvrdilo da did sigurno kad je sam gleda u grah ili kavu u onim fildžanima sa cvjetnim motivima i da se nije zajebavati s njegovim vizijama.

I kažeš, rat će? Ovako glupima drugo i ne bi trebalo. Ali ovaj put da nas sravni sa zemljom. I samo nek dođu bageri, naspu crvenice po cijelom nam teritoriju ovom, da se mogu zasaditi ogromni vinogradi. Nekakve koristi bar od nas ovakvih. Vino neka se zove Žilavi Kaos. Pa da nas piju po cijelom svijetu, da dođemo u Europu, nek se opijaju našim čarobnim sastojcima ludila. Bolje nismo ni zaslužili.



Mogu mislit ekipe iz raznoraznih europskih organizacija i udruga kojima je povjereno bdijenje nad ovom našom zemljicom nakon rata pa dosad. Mi smo njima ko pokusni kunići, smiješni, glupavi ljudi koji kako vrijeme odmiče sve više tonu u svojoj nazadnosti, ma mi im dođemo ko Big Brader. Nad našom mukom smiju se, jedući kokice zarađuju novce, pišu i brane disertacije na temu jada i čemera naše svakodnevice. A mi? Iste budale kao i onih ratnih godina. Kalvariju naših povijesti proživjeli smo na svojim leđima, noseći teret boli i stradanja, patnju ranjenih i križeve mrtvih, a opet bi za puške. Još uvijek nismo pomaknuli s mjesta. Zaglavljeni za kolosijek, zarobljeni čeličnim kuglama svezanim za zglobove, apsolutno ništa nismo naučili i još mržnju potpirujemo svakodnevno ko Indijanci narančasti plamen vatre iz kamena.

Gradeći kuću, uz podrum i čatrnju, za bunker je ostalo malo mjesta. Svaki put kad bi se tata vratio s ratišta i kad bismo pošli spavati, brat bi počeo plakati i vikati - Tata bolan, vire ti noge iz bunkera, znat će di smo! Bila je to jedna od onih situacija koju pamtiš kao najvažnije i najšašavije trenutke u životu i koja ti uvijek navuče osmijeh preko usana ma gdje se nalazio.

Ma znaš šta, neka zarati, neka samo izvoli. Ovaj put me neće promašit vreće s parama. Ne treba mi puno. Njegova ruka, barka i more, jedna kuća na osami i knjiga sa stihovima Š.Menčetića. A vi se komotno jebite u tom ratu.