Intervju pripremio i vodio Djordje Krajišnik:
U okviru projekta muzička scena CDA, koja se održava u Sarajevskom ratnom teatru, 17. maja koncert će održati Rambo Amadeus & Two winnetous. Sa Antonijem Pušićem, samozvanim svjetskim mega carom i jednom od najživotopisnijih figura na regionalnoj muzičkoj sceni bivše Jugoslavije, razgovarali smo o muzičkoj industriji danas, Crnoj Gori, ekološkom aktivizmu, estradizaciji društva i neizostavnom, i pomalo za razgovor dosadnom, turbo-folku
DANI: Govoreći o tome kako smatrate da je pred nama vrijeme inverznog entertejmenta jednom prilikom primijetili ste da će, moguće, pjevači uskoro plaćati publici, što znači da će se plaćati oni koji znaju slušati. Šta po Vašem mišljenju uzrokuje odsustvo kvalitetnog konzumenta umjetnosti danas?
RAMBO: Svakako, pretrpanost ponudom, koja je uzrokovana prije svega dostupnim alatom za proizvodnju sadržaja. Prije 30 godina trebalo vam je opreme koja košta pola miliona eura da bi snimili tehnički pristojan sadržaj, pa je proizvodnjom sadržaja mogla da se bavi samo odabrana elita, tatini sinovi. Danas na svakom kompjuteru od 200 eura može da se proizvodi tehnološki ispravan sadržaj. Dakle, ponuda je mnogo veća od tražnje, došli smo do Marksove teze da će svi biti umjetnici, međutim, sad se postavlja pitanje ko će taj ogromni konglomerat sadržaja da sluša i konzumira?
Evo, nije prošlo mnogo od postavljanja te moje teze, a ja već dobijam novac da bih preslušavao razne bendove. Doduše, usput i da bih savjetovao, ocjenjivao, ali… prije svega slušao. Kvalitetnih konzumenata ima i dalje, ali njima nedostaje glavni kvalitet, želja za novim sadržajem, jer su pretrpani. Zapravo, danas ulazimo u sferu u kojoj je najpoželjniji sadržaj mir i tišina, bijeg od te zastrašujuće ogromne ponude.
DANI: Kada to govorite imamo na umu činjenicu da su u muzici glavnu ulogu preuzeli internet, društvene mreže i video servisi. Koliko je to svojevrsno ubrzanje komunikacije i protoka informacija doprinijelo kvalitetu muzike, a šta joj je oduzelo?
RAMBO: Donijelo je demokratičnost, nije više potrebno da čekate red da vas čuju kod nekog razmaženog i prepotentnog urednika koji je na fotelju sjeo jer ima uticajne roditelje. Dovoljno je samo da okačite sadržaj na internet i, ako je zanimljiv, naći će svoju publiku.
Nedostatak je taj što sada postoji ogromna šuma ponude, u kojoj je zapravo mnogo nezanimljivog, nekvalitetnog, pa treba više vremena da se pronađe nešto novo što zadovoljava kriterijume.
DANI: Sve to o čemu govorite uzrokuje i masovniju proizvodnju, pa se u nekom ranijem poimanju muzike teško dolazi do ostvarenja koja se zadržavaju duže od jedne “sezone”. Kako se Vi nosite sa time, odnosno postoji li neki “recept” kako uprkos svim tim mogućnostima ostati autentičan i dosljedan?
RAMBO: Pa ja sam dinosaurus, zaostao iz prošlog vremena, u tom smislu sam u prednosti jer su putem televizije i novina svi saznali za mene, a nove generacije nasljeđuju od starijih zanimanje za moj sadržaj. Iz istog razloga opstaju iz prošlih vremena i mnogo dosadniji autori nego što sam ja.
DANI: Kada kažete to “mnogo dosadniji autori nego ja”, nadovezao bih se na Vašu konstataciju da ste uvijek bili manjina. Kakva je pozicija umjetnika na manjinskoj margini?
RAMBO: Udobna, stabilna, nezavisna od turbulentnih pojava u društvu. Publika vam je malobrojnija, ali neuporedivo odanija. Samo je manje para.
DANI: Ali u singlu E moj Rambo, ostara se kao da žalite za propuštenim prilikama mladosti? Naravno, šalu na stranu.
RAMBO: Pjesma je ironična, govori o čovjekovim zabludama, nametnutim vrijednostima koje u stvari to i nisu, nego samo alat kapitala da tjeraju ljude da rade više i napornije.
DANI: Kad smo već kod kapitala, Crna Gora, čini se, nezadrživo “srlja” ka Evropskoj uniji. Kako Vi gledate na put Crne Gore danas, na Ruse i ostale? Šta je sa sankcijama Rusiji od strane Crne Gore?
RAMBO: Apsurdno je da Njemačka nije dala sankcije Rusiji, a da Crna Gora jeste. Prilično šupački to djeluje, ali pitanje je koliko vlast na Balkanu uopšte ima slobodu odlučivanja, a koliko rade ono što im naređuju oni kojima su dužni pare. Naravno, zemlje bivše SFRJ su jasno i nedvosmisleno pokazale kako gazduju sa svojom zemljom. Imali smo sasvim solidnu zajedničku državu, ali pokazali smo da nam je važnije da se međusobno mrzimo nego da živimo lijepo. Dakle, pošto smo glupi, primitivni, nasilni i destruktivni, mi smo prisiljeni da imamo tutora, da budemo rasitnjeni i da postanemo nečije gubernije, jer je to po nas, sve zajedno, mnogo bezbjednije. Izabrati Evropsku uniju za novog gubernatora je naše nužno zlo jer smo se pokazali kroz istoriju kao dobre sluge, ali zli gospodari. Pri tom, naravno, mislim na sve zemlje bivše SFRJ jer sve one funkcionišu veoma slično.
DANI: Raspad svih tih sistema doveo je, između ostalog, i do toga da je društvena estradizacija danas jedna od najnaprednijih grana “privrede” na našim prostorima. Svi djecu školuju za zvijezde, svi su talenti i svi su na sceni. Otkuda, po Vašem mišljenju, ta potreba za pokazivanjem svega i svačega?
RAMBO: Tehnologija diktira promjenu svijesti. U vrijeme Branka Ćopića nije bilo androida, pa su stidljivost, tajne ljubavi, skromnost i plahost bile vrline. Pokazivanjem su se bavili samo nepristojni. Danas postoji samo ono što je javno, što je android sažvakao. Ali, ipak nije to ni tako loše. Gola guzica postala je normalna stvar, a trebalo je mnogo vremena da ona prestane da bude tabu. U Japanu, naprimjer, od vajkada je tako, jer budizam nije rigidan kad je seks u pitanju, kao ove naše evropske i bliskoistočne religije.
DANI: Vi, čini se, svemu tome ipak suprotstavljate humor, pa ste tako u svojoj novogodišnjoj poslanici poručili ljudima da se više okrenu humoru, autoironiji i smijehu. Šta priječi humor danas, i zašto su se ljudi prestali smijati?
RAMBO: Ljudi su se prestali smijati jer su prestali da žive u skladu sa svojim uvjerenjima. Uvjerenja su šine po kojima mi idemo, a ako napustimo svoja uvjerenja i živimo u strahu i pomirenju sa “zlom sudbinom” onda smo zapravo robovi. A robovi se ne smiju. U socijalizmu smo bili svoji gospodari, pa smo se puno i smijali.
DANI: To da smo postali robovi, podsjetilo me da se bavite i ekološkim aktivizmom. Koliko su ljudi uopšte kod nas osviješteni o nužnosti očuvanja prirode i koliko se može oduprijeti prljavštinama koje nameće mašinerija neoliberalnog kapitalizma?
RAMBO: Svakako da nas očekuju ogromne promjene na globalnom nivou. Strane se već polako biraju. Ekologija i ljevica na jednoj strani, zagađivači i desnica na drugoj.
Naravno, sirotinja, koja je u ogromnoj većini, prirodno je na strani ljevice, a boga mi i na strani ekologije, jer ne zagađuje seljak u vodi do koljena na pirinčanom polju, nego industrijalac, koji sjedi na svojoj mega jahti, dok iz njegovih fabričkih dimnjaka tutnji smog, proizvodeći dolare koji mu pune guzicu svakim blagodetima. A poziciju čuva tako što se bavi svakakvim marifetlucima. Uz njega su privatna obezbjeđenja, naoružana do zuba, korumpirani političari, vojska raznih plaćenika. Ipak, oni su u teškoj manjini.
DANI: Dotakao bih se uz to i još jedne, istina posve drukčije, “nepogodnosti” koja je produkt sličnih faktora, a to je turbo-folk. Često Vas pitaju za njega, Vi ste o tome sve rekli u svojoj istoimenoj pjesmi, no htio bih Vas pitati ne mislite li da se na turbo-folk upire prstom, pomalo nepravedno, da bi se preko te kritike pokrili neki dubinski problemi kojima je on samo posljedica?
RAMBO: Primitivizam je uzrok. Najgora osobina primitivca je njegov prezir prema znanju i učenju novog. Primitivac mrzi i prezire sve što se od njega razlikuje. Demokratija je uvedena prerano, na silu, po diktatu Zapada, pa je bilo logično očekivati da će primitivna većina izabrati rukovodstvo po svom ukusu.
Dakle, rat na Balkanu je zapravo posljedica demokratske procedure i odluke, čim je narod dobio pravo glasa, glasao je za podjelu zemlje, iredentu, nacionalizam, šovinizam, mržnju i rat. Od Vardara pa do Triglava, to jest hronološki obrnuto. Turbo-folk nas je samo, dok se to sve odvijalo, zabavljao po ukusu protagonista.
DANI: Budući da nastupate na obnovljenoj sceni CDA, na kojoj ste svirali i osamdesetih, imate li nekih sjećanja na to razdoblje i koncerte u Sarajevu?
RAMBO: Imam, naravno, CDA je bilo kultno mjesto gdje sam svirao često. Svirao sam prije rata, od 1988. do 1992. godine, sedamnaest puta u Sarajevu, svako malo me neko zvao. Baš sam se lijepo provodio. A kako i ne bi, sa dva’es’ i pet godina.
