Rada i Dragomir
Rada je očajavala jer je znala da njen voljeni može puno i daleko više, pa je na njen zahtjev, ospkrbio nju i Dragoljuba zavidnom količinom ratnog materijala. I njezinim omiljenim oružjem; AK-47. Jer, nije ni Rada bila bez ratnog iskustva.
Piše: Željko Barišić
Dragomir Abazović bio je miran obiteljski čovjek. Živio je u lijepo uređenoj kući, koja mu je vjerovatno pripala na osnovu ratnih zasluga, zajedno sa svojom suprugom Radom i sinom Dragoljubom. Rada je bila energična i odriješita žena i voljela je Dragomira žarom kako je to samo ona znala. Sin Dragoljub bio je napredno i nestašno dijete i pokazivao je vojničke sklonosti baš kao i njegov otac Dragomir.
Malo je nekako bilo nezgodno da se svi zovu Dragomir, mada kod Srba to nije ništa neobično; pogotovo kad je otac dokazao takvo čojstvo i hrabrost za vrijeme ratnih dana.
I logično je da ta dugogodišnja i velika ljubav Rade i bojnika Dragomira bude okrunjena i na taj način, pa je sinu dano ime Dragoljub.
Dragoljub je rastao, Rada je uživala gledajući ga kako klija, a Dragomir je uživao plodove svoje ratne slave i živio i skrbio se o svojoj obitelji kao nepobitni ratni vođa i heroj.
Ponekad bi tako do njih došao eho pršlosti, kao onomad, 1999.-e kada je podignuta optužnica protiv Dragomira za neke nepodopštine davne 1992. kada je, pored ostalog, od 27 Muslimana iz njegovog sela Kozić i okolnih sela (nakon kopanja rovova i što su im u nekim akcijama, najčešće nebranjenih sela, pravili živi štit) ostala trojica živih.
Znali su tako Dragomira zezati njegovi ratni drugovi kako mu se to moglo dogoditi, a Dragomir bi onako kao šereta i ratnik samo odmahnuo rukom.
Jer, ti Muslimani tih godina ionako nisu bili na cijeni. Pa što bi s njima?!
Ali, Dragomiru je već pomalo bio dosadio taj život umirovljenika i stalnog skrivanja, a imao je još toliko planova u životu; maštao je možda i o tome kako će jednog dana postati i član općinskog Vijeća SDS-a, a poslije zna se kako to ide; korak po korak do vrha. Pa i do same Rašine slave, kako ga je to ponekad njegova mašta znala odnijeti.
Ali, ti vojnici EUFOR-a su stalno prijeteći krstarili njegovim krajem.
Nije to dakle bio neki život, kad bi bolje razmislio, iako su mu njegovi zajamčili sigurnost i garanciju da ga nikada neće predati, ali već mu je pomalo bila puna kapa svega, i Rada je očajavala jer je znala da njen voljeni može puno i daleko više, pa je na njen zahtjev, ospkrbio nju i Dragoljuba zavidnom količinom ratnog materijala.
I njezinim omiljenim oružjem; AK-47. Jer, nije ni Rada bila bez ratnog iskustva.
Pričalo se da je jednom tri dana i tri noći puškomitrljezom držala čitav vod mudžehedina nadomak Foče.
I toga kobnoga četvrtka, na sam pravoslavni Badnjak, te, poslije će se ispostavit, slavne Radine 2006.-e, kad su te bjelosvjetske hulje i Vatikanski plaćenici, napali, Rada je bila spremna; zauzela je položaj i čuvala, baš kao onomad, odstupnicu svom dragom, koji je bježao, preskakačući tamo preko živice.
Grmila je Rada rafalnom paljbom, dok je inje padalo a bukve pucale od studeni, i nije ni slutila da bi ona od toga trenutka mogla postati nova Stojanka majka Knežepoljka.