R.I.P Joe Frazier

Rukomet, tenis, odbojka, atletika, vaterpolo,...

Moderators: Tomahawk11, Charuga

Post Reply
User avatar
just principe
Posts: 4349
Joined: 28/03/2011 21:31
Location: ANTIklix
Contact:

R.I.P Joe Frazier

Post by just principe » 08/11/2011 11:50

Bivši svjetski prvak u superteškoj kategoriji, Joe Frazier, umro je u Philadelphiji nakon kraće borbe s rakom jetre sa 67 godina.

Jednom od najvećih boksača u povijesti prije nekoliko tjedana dijagnosticiran je rak jetre, a nakon toga primao je pomoć u hospiciju u Philadelphiji. Posljednja borba ipak nije dugo potrajala.

Joe Frazier 1964. godine osvojio je zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju nakon što je tamo otišao kao zamjena za Bustera Mathisa od kojeg je izgubio u kvalifikacijama.

1970. godine u New Yorku je osvojio pojas svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji (po WBA i WBC verzijama) porazivši Jimmyja Ellisa, a 1971. postao je prvi čovjek koji je pobijedio Muhammada Alija. Držao je naslov do 1973. i poraza od Georgea Foremana.

Smokin' Joe ipak je vjerojatno najpoznatiji po tri slavne borbe s Alijem, "Fight of the Century", "Muhammad Ali vs. Joe Frazier II" i "Thrilla in Manila".

Frazier se umirovio nakon poraza od Foremana 1976. Pokušao se vratiti 1981., ali neuspješno. Odradio je jedan meč i onda definitivno objesio rukavice o klin.

U karijeri je imao ukupno 37 mečeva. Dobio je 32, od toga 27 nokautom. Četiri je puta izgubio, a jednom je bilo neriješeno.



User avatar
ultima_palabra
Posts: 46692
Joined: 15/12/2008 16:53
Has thanked: 1 time
Been thanked: 14 times

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by ultima_palabra » 09/11/2011 13:34

Legenda... u karijeri izgubio samo od Alija i Foremana. Bio nezgodan protivnik za Alija, a Foreman ga je raznosio po ringu... nekako su njih trojica bili kao kamen-papir-makaze :)

sokkia
Posts: 2776
Joined: 23/08/2010 15:19

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by sokkia » 09/11/2011 13:47

da, nedavno sam gledao dokumentarac "triler u manili"gdje frejzer negdje pri kraju filma kaže otprilike ovo
"vidite li alija i onu njegovu bolest,da ja sam mu to napravio,neka se zna da sam ga ja onako udesio,a ja evo sam zdrav dobro se zabavljam i uživam u životu"
eto koliko je sve relativno u životu-za kratko vrijeme i bolest i smrt a ali i dalje živi sa parkinsonovom bolešcu,dokle? bog zna :sad:

User avatar
just principe
Posts: 4349
Joined: 28/03/2011 21:31
Location: ANTIklix
Contact:

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by just principe » 09/11/2011 17:08

vrijedi procitati
http://www.hrsport.net/blogovi/428317/f ... smokin-joe

Nakon kratke i teške bolesti, u 68. godini, preminuo je bivši svjetski prvak u superteškoj kategoriji, osvajač zlatne olimpijske medalje, ali i prvi boksač koji je uspio poraziti Muhammada Alija, jedan od najvećih šampiona ovog sporta, Joe Frazier. Rak je, nažalost, i u ovoj borbi bio jači...

Pojas, po WBC i WBA verzijama, u superteškoj kategoriji osvojio je 1970. godine u borbi s Ellisom, a trilogija borbi (Fight of the Century, Muhammad Ali vs. Joe Frazier II, Thrilla in Manila) s legendarnim Alijem ostat će zapamćena sigurno kao jedna od najspektakularnijih u povijesti ovog sporta.

Fight of the Century

Madison Square Garden bio je poprište prve od tri borbe između Fraziera i Alija. Smokin' Joe (27) je u taj dvoboj 8. ožujka 1971. godine ušao kao vlasnik pojasa, branitelj naslova, dok je Ali (29) tada bio izazivač, nakon što mu je bila oduzeta titula i licenca za borbu, jer je 1967. godine odbio novačenje za Vijetnamski rat. Odlukom Vrhovnog suda SAD-a 1970. dopušten mu je povratak u ring, a dvoboj s Frazierom bio je vjerojatno najiščekivaniji sportski događaj godine.

Frazier je gubio u prvim rundama borbe, ali nije posustajao, okrenuo je borbu u svoju korist, čak i srušivši Alija u knock-down u 15. rundi, obranivši na kraju titulu jednoglasnom odlukom sudaca.

Muhammad Ali vs. Joe Frazier II

Nešto manje od tri godine kasnije, 28. siječnja 1974., održan je i toliko očekivani uzvrat. U međuvremenu, Frazier je izgubio titulu od Foremana, što je sigurno utjecalo i na ishod ovog dvoboja. I uvod u borbu bio je žestok jer su se dvojica boraca zakačila u studiju ABC televizije, prilikom najave borbe. Meč je protekao u dominaciji Alija, koji je ovom pobjedom dobio priliku izazvati tadašnjeg prvaka Georgea Foremana, u listopadu iste godine. U borbi u Kinshasi, jednoj od najvećih u povijesti, legendarnoj The Rumble in the Jungle.



Thrilla in Manila

Trilogija između ovih dviju legendi zaključena je borbom na Filipinima, popularno nazvanoj Thrilla in Manila, 1. listopada 1975. godine. No, rivalstvo između dvojice boksača, koje je bilo izraženo i prije same borbe (Ali je na press konferenciji prije same borbe donio gumenu lutku gorile, koja je trebala predstavljati Fraziera te u svom stilu izjavio: "It's gonna be a thrilla, and a chilla, and a killa, when I get the Gorilla in Manila"), nastavljeno je i godinama nakon.

Samo borba je prema ESPN-u proglašena petim najvećim sportskim događajem uopće u 20. stoljeću. Frazier je doslovno boksao s oba zatvorena oka posljednjih nekoliko rundi, dok je i Ali jedva stajao na nogama. Iz Frazierova kuta željeli su prekinuti borbu nakon 14. runde, Smokin' Joe je tražio nastavak, no, trener Eddie Futch je samo rekao: "Gotovo je. Nitko neće zaboraviti ovo što si učinio danas!". No, ono što u Frazierovom kutu nisu znali, niti Ali više nije mogao nastaviti borbu. Krenuo je prema svom treneru da mu skine rukavice, prije početka te posljednje 15. runde, i da nije bilo odluke Frazierova trenera, Ali bi predao meč. Poslije je i izjavio kako je u toj borbi bio najbliže smrti.

"Frazier je odustao samo trenutak prije nego bih to ja učinio. Joe Frazier, kažem sada cijelom svijetu, izvlači ono najbolje iz mene, on je fantastičan i Bog ga blagoslovio." Kratko je Ali, ponovno u svom stilu, nakon borbe samo još rekao: "On je najveći borac svih vremena, odmah uz mene!"


Jednako velik, poput Alija

Rivalstvo, jedno od najvećih u povijesti sporta općenito, dvojice šampiona nastavilo se i nakon što su objesili rukavice o klin. Međusobna prepucavanja ušla su u legendu ovog sporta, ali kao što je i Ali priznao, Frazier je bio jedini koji mu je znao uzvratiti.

2001. godine stigla je i Alijeva isprika u New York Timesu za sve ružne riječi koje je uputio Frazieru tokom karijere. Prvo je Joe ispriku prihvatio da bi se kasnije ipak predomisli i izjavio: "Nije se ispričao meni, nego novinama. Još uvijek čekam da mi to kaže osobno." No, naravno ubrzo je uslijedio i odgovor slatkorječivog Alija: "Ako vidite Fraziera, recite mu da je još uvijek gorila!"

Američki sportski novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade, David Halberstam jednom je prilikom fantastično izjavio: "Jedini način na koji smo spoznali istinsku veličinu Muhammada Alija je bila kroz identičnu veličinu Fraziera. Na kraju, nije bilo prave razlike između njih dvojice, kao boraca, a kada će navijači i sportski povjesničari pogledati u prošlost, gledajući ponovno te borbe, smatrat će ih legendarnim klasicima, bez obzira tko je bio pobjednik, a tko poraženi. Obojica su postali i ostali neraskidivo povezani kroz te tri nevjerojatne borbe."

Kada se pogleda u prošlost i neka bolja vremena ove plemenite vještine te se pogledaju ove beskompromisne borbe, koje su izvlačile najbolje iz svakog od boksača, uspoređujući ih s današnjima, izgleda kao da su se ti momci bavili nekim sasvim drugim sportom. Počivaj u miru, Smokin' Joe.

mikogoago
Posts: 1182
Joined: 31/10/2009 17:33

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by mikogoago » 18/11/2011 23:44

Počivaj u miru, Smokin' Joe.Bio si jedan od najvecih shampiona boksa ikada rodjenih :thumbup:

User avatar
vinnie_jones
Posts: 1147
Joined: 29/04/2007 00:09

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by vinnie_jones » 19/11/2011 00:12

RIP Smokin' jbg imao si peh da si boksovao u NJEGOVO vrijeme

prekucava omaž od Dežula, ne sjećam se kada sam zadnji put ovako nešto pročitao vezano za sportsku branšu :thumbup:
In memoriam: Smokin' Joe Frazier
Gonna Fly Now
Piše: Boris Dežulović

Image
Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti

Bilo je kasnije i većih borbi, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, Rumble in The Jungle ili Thrilla in Manila, ali sve su bile samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci - historijskog meča u njujorškom Madison Square Gardenu, originalnog i za mnoge jedinog pravog Fight of The Century, Meča stoljeća.

Dvadeseti je vijek, doduše, već vidio dva "meča stoljeća" – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba "crnog bombardera" Joea Louisa i njemačke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. - ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meč iščekivao kao što se čekao 8. ožujka 1971. i konačni obračun dvije neporažene žive legende, 27-godišnjeg Joe Fraziera, apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji sa dvadeset šest pobjeda u nizu, od čega dvadeset tri knock-outom, i 29-godišnjeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona sa trideset jednom pobjedom u nizu, od čega dvadeset pet knock-outom.

Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva. Pojas je uzeo 1964. kao Cassius Clay i najmlađi svjetski prvak do tada, pa se obratio na islam, uzeo ime Muhamed Ali i glasno odbio stati na branik domovine u dalekom Vijetnamu. "Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnčugom", objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu četiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon čega su mu oduzeli boksersku licencu i pojas prvaka svijeta, te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratničke pobjede, protiv Quarryja i Bonavene, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.

U suprotnom kutu, u tom će ga pojasu čekati Joseph William Frazier zvani Smokin' Joe, strašni udarač iz Philadephije čiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajući prijenose boksačkih borbi odlučio postati Rocky Marciano, i od starog šatorskog krila i kukuruza napravio boksačku vreću. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreću i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za liječnike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neće moći ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.

Osim za najbolji lijevi kroše još od Sugar Ray Robinsona.

Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiću, gdje su mu mlađi učenici i djevojčice davali po pola sendviča da ih nakon nastave prati kući. Amerika je pak prvi put za Frazierov lijevi kroše čula kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.

U to je vrijeme već živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeći za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastička dvorana. Onda je nakon Olimpijade morao operirati palac, ostao je bez posla u klaonici i Božić 1964. dočekao bez dolara za poklone djeci. Aktualni olimpijski pobjednik preživljavao je prodavajući ulaznice za bokserske mečeve. Bilo je vrijeme da prestane sanjati i zakorači u divlju džunglu profesionalnog boksa.

Ostalo je slavna povijest: od pobjede knock-outom nakon samo minutu i pol u svom prvom meču protiv Woodyja Gossa, u sljedećih je pet godina nanizao dvadeset četiri pobjede, uključujući i onu protiv Oscara Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovačkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao četiri runde prije nego mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Čuvala nitko nikad, ni Muhamed Ali ni George Foreman, nije oborio na pod.

Smokin' Joe je tako 1967. viđen kao izazivač neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu. Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni upražnjeno prijestolje.

Joe Frazier, međutim, tuđe neće, a svoje ne da, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, za poluilegalnu WBC-ovu titulu nokautirao je Bustera Mathisa – jedinog čovjeka koji ga je u životu pobijedio, u američkim kvalifikacijama za Olimpijadu u Tokiju – pa sačekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, da ga 1970. u četvrtoj rundi dva puta pošalje na pod, prije nego Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, baci ručnik u ring - bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san, i preselio u snove svoje siromašne braće. Bio je prvak svijeta.

Sve od tog trenutka, cijeli je svijet čekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meč koji će dati odgovor na pitanje je li pojas svjetskog prvaka prevelik za Smokin' Joea i tko je istinski šampion. Meč koji će pokazati hoće li Muhamed brdu ili brdo Muhamedu, i koji je, i prije nego je dogovoren, nazvan Fight of The Century. Tako će započeti najveće rivalstvo u povijesti boksa.

Meč stoljeća bit će mnogo više od tuče dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu – demokrate, intelektualci i cijela crna Amerika čekali su povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja - dok je s druge strane stajao "republikanac" Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braća, Ali i Frazier su odjednom postali smrtni dušmani: Ali je cijelu stvar okrenuo na "rat rasa", predstavljajući sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, "čiča Tomu", poslušnog crnog slugu bijelog kapitala koji mu je podmuklo ukrao njegovu titulu.

Smokin' Joe je bio šokiran iznenadnim vulkanskim bijesom bivšeg prijatelja, podsjećajući kako je odbio sudjelovati u WBA-ovom cirkusu i u Bijeloj kući osobno tražio od Nixona da se prvaku vrati licenca, pa čak i financijski pomagao Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, međutim, nije gasio: večer uoči borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izađe van, pucajući iz pištolja.

Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan čovjek više želio i nestrpljivije čekao borbu od Alija i njegovih navijača: Joe Frazier. Ljuti je Smokin' Joe bio upravo kozmički napaljen da dokaže kako je zaslužio titulu, sad već tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naručio pobjednički party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. "Fraizerov pobjednički party?!", smijao se Ali. "To će biti kao vjenčanje bez mlade!"

Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nezamislivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju čast.

Bio je to početak jednog divnog neprijateljstva.

Nikada do tada nije se stoga neki bokserski dvoboj iščekivao kao što se čekao Meč stoljeća. Tristo milijuna ljudi čekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko američkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su ulični neredi.

Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vrijedniji od izvoda iz matične knjige vjenčanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, političkim i mafijaškim vezama, nije mogao doći do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao s kamerom, kao fotoreporter magazina Life. "Ja sam Frank Sinatra", rekao je Georgeu Kalinskom, kućnom fotografu Madisona, "i želim da mi u pet minuta objasnite sve što znate o fotografiranju." Ipak, prošao je bolje od Burta Lancastera, koji je bio – televizijski komentator.

Garden je te noći bio Zemljin pol, u dvoranu se natiskalo pola Hollywooda, pola Kongresa i pola Billboardove top-liste, bili su tu i valjda svi preživjeli Kennedyji i posada upravo sletjelog Apolla 14, najavljivač je predstavio legende Jacka Dempseya, Sugar Raya i Joea Louisa, a onda je konačno, u deset i pol navečer, sudac Arthur Mercante raščistio gužvu u ringu i pozvao borce da se pozdrave. Prema njegovom svjedočenju, Ali je procijedio prema Frazieru: "Znaš li da si u ringu s Bogom?" "Bože", odbrusio mu je Smokin' Joe, "večeras si na krivom mjestu."

Onda je Mercante označio početak Meča stoljeća. Pola svijeta je zaustavilo dah, a Madison je eksplodirao.

Počelo je kako se i očekivalo: Ali je plesao svoj laki ples, kao nekad, "letio poput leptira i ubadao poput ose", a Frazier se branio na konopcima i čekao. Od četvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je počeo vraćati, i uskoro je Smokin' Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve češće ljuljao na konopcima. Epska borba trajala je cijelih petnaest rundi. U četrnaestoj se Ali vratio, izgledalo je da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u petnaestoj rundi, Frazier dočekao ono što je čekao: Alijev napad desnim aperkatom. Dijelić sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu čuveni Smokin' Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.

Ali je brzo skočio na noge, no taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su već znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono označilo kraj Meča stoljeća, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija, i najveća pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neće moći reći da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neće zajebavati s Billy Boyem.

Bilo je kasnije i većih mečeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.

Nakon meča oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Nakon nekoliko dana proširila se vijest da je Joe Frazier preminuo od posljedica borbe. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti Smokin' Joea, najavivši povlačenje iz boksa. Šućur njegovom Allahu, vijest se uskoro pokazala lažnom, i odmah je počelo odbrojavanje do revanša.

Nastavak Meča stoljeća Frazier neće dočekati s pojasom prvaka: izgubio ga je dvije godine kasnije, 1973. u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlađeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeće godine konačno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meč godine - svakako ne one na kraju koje je pobjednika čekao meč sa svjetskim prvakom Foremanom.

Bila je to "samo" borba dvojice izazivača, "polufinale", ali nikad duže i nestrpljivije očekivano polufinale. Uoči borbe opet su pale teške riječi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a čak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meč, poput plesa dvojice drvosječa na Opernballu u Beču. Suci su presudili Alijevu pobjedu, veličanstveni je lajavac dočekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zepelina.

Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom afričkom Rumble in The Jungle na stadionu u Kinshasi i po drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksačkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krčio put natrag, i preko starih znanaca, Jerryja Quarryja i Jimmyja Ellisa, konačno 1975. izborio status izazivača i treći nastavak.

Ovaj put, međutim, neće biti kao u prethodnom. Ovaj put bit će to opet meč za titulu prvaka svijeta. I još više od samo-još-jednog-meča-za-pojas: bit će to, kako je zapisao čuveni sportski novinar Jerry Izenberg, "svjetsko prvenstvo njih dvojice". Da se u trećem i zauvijek odlučujućem okršaju jednom zasvagda zapiše čija majka crnu vunu prede, a čija – što bi rekao Ali – bijelu.

Ovaj put bit će to jedan od najvećih događaja u sportskoj povijesti i najbolji meč u cjelokupnoj historiji boksa.

Promotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila, Triler u Manili. Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgrađu glavnog grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu i izvanredno stanje, pa su se Filipini činili jedinim prikladnim mjestom za takav meč.

Muhamed Ali je, pak, izvanredno stanje podigao na najviši stupanj. "Frazier je previše ružan da bude prvak", govorio je. "Ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!" Fraziera je za ovu priliku nazvao "ružnim gorilom", pa pred meč nabavio malenoga gumenu gorilu i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao ga šakom, ponavljajući: "It will be a killa... and a chilla... and a thrilla... when I get the gorilla... in Manila."

Sve je izgledalo kao četiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samopouzdan da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na početku plesao, letio i ubadao, a Frazier čekao. I opet je oko polovice meča Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, no nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus četrdeset, najbliže paklu što su ikad bili. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.

Od desete runde Smokin' Joe je boksao s dvije biljarske kugle umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko: tek kasnije saznalo se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu branio praktički slijep. I dalje se, međutim, borio. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.

Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: ostalo je zabilježeno kako je, u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.

The Champ je obranio titulu, ali ovoga puta nije zabavljao navijače vrijeđanjem "čiča Tome". Odao je javno poštovanje svom smrtnom neprijatelju, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao, i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. "Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene", rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, pa Frazieru preko njegova sina Marvisa poručio kako mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin' Joe ispriku, naravno, nije prihvatio.

Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije., 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put, i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke prije desetak godina.

Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin' Joe Frazier objavio je kraj.

Njegov je pak arhirival 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas, i službeno postao The Greatest, najveći bokser svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in the Bahamas, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.

Onoga dana kad su Smokin' Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. "Mi smo sada stari ljudi", poručio mu je Ali, "i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo."

"Ne zovi me starcem", kratko mu je odgovorio Frazier.

Tako su prije trideset godina, u osam dana prosinca 1981., dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, The Greatest, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveći svega, svačega i svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Jo Frazier je otišao na drugu stranu.

Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća - "Ali-Frazier IV", kako su ga nazvali promotori – boksački dvoboj Joeove kćerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćerke Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.

Smokin' Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao, razveo se od žene i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Cassiusom Clayom, kako je Alija zvao cijeli život: čak i u indeksu imena u njegovoj autobiografiji Muhamed Ali je naveden s opaskom "vidi: Cassius Clay". Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. "Najradije bih ga bacio u onu vatru", rekao je televizijskom reporteru.

Prije dvije godine, međutim, bolest je sustigla i Smokin' Joea. Nakon što mu je dijagnisticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksersku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao kako u njemu nema više gorčine, ni bijesa za Muhameda Alija. "Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli." Prošlog ljeta, na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smješka, pa rekao: "Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu."

Onda se prije koji tjedan iznenada proširila vijest da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put nije bila lažna.

U ponedjeljak, 7. studenog, u 67. godini života umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni Smokin' Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. "Svijet je izgubio velikog šampiona", poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.

Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.

Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin' Joe mu je ispričao kako je u bokserskoj mladosti u Philadelphiji zarađivao kruh u klaonici Cross Brothers, pa trenirao koristeći juneće polutke kao boksačke vreće, i svakog jutra trčao uz monumentalno stepenište Muzeja.

Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak, i mogao dolje vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a pospana se prljava Philadelphija budila iz sna. "Getting strong now, won't be long now", pjevala bi treća smjena, polivači ulica, kamiondžije, kurve, pijanci, beskućnici i proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.

"Gonna Fly Now", odgovorio bi Prvak.
http://www.e-novine.com/sport/sport_plu ... y-Now.html

User avatar
ultima_palabra
Posts: 46692
Joined: 15/12/2008 16:53
Has thanked: 1 time
Been thanked: 14 times

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by ultima_palabra » 19/11/2011 03:01

Kakav članak :shock: Naklon do poda :thumbup:

User avatar
4m3l
Posts: 1109
Joined: 04/04/2010 00:31

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by 4m3l » 20/12/2011 12:24

Zna li iko ovdje ko je Jure Cuvalo :D

User avatar
burek_in_space
Posts: 17290
Joined: 04/12/2007 16:32

Re: R.I.P Joe Frazier

Post by burek_in_space » 21/12/2011 07:59

4m3l wrote:Zna li iko ovdje ko je Jure Cuvalo :D
Ja znam za Georga Chuvala. :mrgreen:

Post Reply