R A K I J E

[Fair Life]

[quote="AUTHOR: Skender Kulenovic

TITLE: Rakije
SOURCE: Pripovijetke Sarajevo "Veselin Maslesa" 1971; p. 37-69: Rakije"]Otvorise se vrata od druge sobe u Rafinoj birtiji, vrata od "druge klase", i iz "druge klase" proli se ovamo u "trecu i cetvrtu" harmonika Derve Merdana. Podlokava mozgove i u "drugoj klasi" Rafine birtije prva rakijska dalga, pisti iz Merdanovih piskova kao iz fiskija pjesma skiktava i vriskava i grgara, ovamo u "trecu i cetvrtu", teskoslatka i ljekovita kad rakija iz mracnih pletara.

Izvaljace se izmaglina Meskine kulje, donese Mesko Zajkinu oku ljute, popade mu je Zajko jos iz ruke i nalijeva u decove raspuhan i razjezeren:

- Pijte, dico!

Cute sva cetvorica, zanose glave i izvrcu decove.

Skacu i podrhtavaju tamo negdje u "drugoj klasi" Merdanovi prsti po piskovima, ulijeva se u usi Merdanova harmonika i lijeze u pukline skorenih hamalskih srca kao melem; skacu Merdanovi piskovi i poskakuju hamalske vratne jabucice, grgara Rafina ljuta, zeravicavo, niz sasusena i prasnjava i pelinasta hamalska grla i iscjedjuje podmukle sugnojice i ispire mucne gorcine po covjeku. Covjek se unutra nekako prepire i izbistrava kao voda niz pijesak i dise kao rosna suma, zabrekne pa bi se zadzilitao kao zdrijebe niz ledine i odlomio bi se kao stijena i zaprastao bi od silina niza strane u prosjeline i sve bi u toj lomljavini samljeo...

- Pijte, dico, nebo vam bogovo! Zajko casti! - popada opet Zajko sisu i nalijeva u decove, a onda mu najedanput bi kao da ce prsnuti od tog sirenja i nadimanja u sebi i crne skrvjelosti negdje dolje u dzigarici, dodje mu da zaurla, pa se onda Zajko razguljaci na Mesku:

- Mesko! - dere se tako Zajko na Mesku na pravdi boga, jer zna da nema ni Mesko stotinu ruku. - Mesko! ...kamo sir? ...a kamo hlib? Jesam li ja, nebo ti bogovo, prvi put danas uniso u Rafinu birtiju? ...i mislite li vi da je vasa birtija jedina na svitu, boga vam bogova?? ...ili je tvom gazda-Rafi Zajkanov dinar manji nego u ostalog svita?? Mezu vamo mojim drugarima, sto ti sunaca!!

Urliknuo je Zajko Hrndelj na Mesku, i od tog urlika pokidale su se prhke paucine od rakijske i duhanske omaglice sto oplicu mozgove sivosanjivo, ustavila je dah od tog urlika i priglusila se Rafina birtija kao da je vani tresnuo grom, i cini se da Merdanova harmonika i pricanja i hohotanja dolaze odnekud ispod podova i iza duvarova...

- ...jok, coceee, jok, jok, jok, jok! varas seee! ... joook! - kroz pritajen dah birtije zameketao je odasvud i zaskakutao suh jareci gazda-Rafin glas. - Joook! Kod gazda Rafe ga je svaciji dinar jednak!

Stoji tako negdje gazda Rafo Kabiljo u svojoj birtiji, vidjen-nevidjen, tankonog, krivokrak, kuljav, glavat, progledava odasvud kroz pasove dima i rakijske magline izdreljenim ugljenim ocima kao prikaza, i iz tih mu ociju kao iz mracnih pecina skace zut slap dinara, a svi su ti dinari jednaki i ne zna se ciji je koji, kao sto se ne zna stoji li to zbilja gazda Rafo na vratima "trece i cetvrte klase" i umiruje li Zajku-Hrndelja, ili se to gazda Rafo samo prividja, ili to samo Rafina birtija misli u predahu o gazda-Rafi, ili to neko iz zamagljenog coska izvodi gazda-Rafino meketanje i kikocuci zavitlava i Zajku i gazda Rafu, ili se to gazda Rafo sav rastocio kao gnjila greda i uprasinio se i upio se i u duhan, i u rakiju, i u mezu, i u duvarove, i u podove, i u hastale, i u krv, i u mozdjane, pa zivi u svemu i udara iz svega kao vonj iz lesine...

- ...jok, coceee, joook! - zvekce odasvud iz birtijske magline gazda-Rafin glas kao napuknut lim. - Jok, joook, varas seee! ...kod Rafo je svaciji dinar jednaak! Dinar je dinar! Na dinar ga ne pise je li dinar od Muharemaga Trtica, i gazda Tono Baskarad, i gazda Risto Camuga, i gazda Rafo Kabiljo, ili ga je dinar od Zajko Hrndelj, i Pavurda Kljakan, i tako dalje, i tako dalje. Gledaj, molim teeee! - i gazda Rafo podmetne obje ruke pod zuti vodopad dinara sto mu se slijeva iz ociju...

- Gledaaaaj: zar nije svaki dinar jednaak, haaa? mores li poznat ciji je ciji dinar, haaa? Nije ga dinar ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni musko, ni zensko, dinar ga je, fala bogu, ravnopravan. Pa dddaaa! To je moj princip! Na dinar ga pise, gledaaaj! - zamahne gazda Rafo rukom i uhvati iz zutog dinarskog slapa jedan dinar kao muhu, pa ga onda podize sa dva prsta uvis.

- Gledaj, narodeee!

Onda gazda Rafo rasiri prste, a dinar mu izleti iz ruke kao golem zut leptir. Trepece tako taj leptir u birtijskom dumanu, a onda odjedanput u tom trepetanju zabatrga te¹kim krilima i ukoluta se u klupko, pa se to klupko razraste i razli u okruglu zutu plocu, i ta se ploca stade onda preznojavati u birtijskim maglinama kao pun mjesec u niskim jesenskim oblacima...

- Gledaj, narodeee! - i na zutoj ploci ukaze se crn usiljen gazda-Rafin prst. - Pise li na dinar da je moj, ili tvoj, ili njegov? Pise li na dinar da je Srbin? da je Hrvat? da je Musliman? da je Jehudija? Jook! Nego mu je, brate, na jedna strana TURA, a na druga strana - i dinar se onda u birtijskom dumanu prevrne kao def na ruci sviracice - a na druga strana JAZlJA, i to je sveee! Pa ddda! Rasiri gazda Rafo ruke i uvuce glavu u ramena. - Pa ddda! Dinar je dinar! Dinar more sve! Dinar je, bog oprosti, bog! Dinar ga nikad nije dosta, dinar ga nema pocetak, nema ga svrsetak, nema ga broj... - i onda zuta dinarska ploca prsne u birtijskim maglinama kao da je neko tresnuo sakom po njoj i razaspe se u beskraj varnica, a te se varnice razrojavaju kao svjetlaci u noci, i ti svjetlaci iz straznjica isukuju tanke svijetle konce kao zlatno pletivo kroz mrak...

- ...Dinar je, bog oprosti, bog! dinar ga more sve kad ga imas, a kad ga nemas, onda jedi zemlja, to li je za dragi bog i za dinar svejedno... Dinar ga bjezi od sirotinja i leti ga do bogatas pravo zube, he-he-he-heeee, to je princip! - razvali gazda Rafo, zvalje od uha do uha, zamekece i zaklopoce zlatnim zubalom i isplazi jezicinu kao prikaza, a dinarske se varnice zakovitlase kroz razdrljenu birtijsku maglinu i sastavise se u rojeve, pa u kovitlacima ulijecu gazda-Rafi u crno zdrijelo kao pcele u kosnicu...

Jos jednom je tako gazda Rafo gutao dinare, mnogo se otada godina prokotrljalo i mnogo se rakija popilo. Gazda Rafo nije tada bio gazda, kakav gazda! nije bio ni covjek, nego izblanjana jelova dascica i na njoj razmeckana i upijena crna slova:

RAFO KABILJO OBUCAR

Stajala je tako ta napukla i nabuhla dascica na jelovoj baraki uz Opcinske Cenife nad Glomocankom, a unutra u baraci cekicao je Rafo Kabiljo, obucar s kalfom Avramom i segrtom Davom.

"Vidim ga jaaa, vidim: iz ova ga baraka, moj Rafaeeel, nikad neces izvuci kapital, nego ces vako kuckati sa cekic dan na dan, dok ti ga ne sjedne smrt za vrat!" ispruzio se tako toga dana poslije rucka Rafo Kabiljo po klupi u svojoj baraci, zavratio je ruke pod glavu i razmisljao o tom dozivotnom kuckanju i grbljenju nad svijetskim djonovima. Avram i Davo otisli su na rucak, lezao je Rafo sam u baraci, i u nozdrvama razlojavao mu se miris cirisa i voska i tutkala i koze i znoja iz svijetskih nogu, prljilo je sunce vani kao usijana pegla, kvasale su i crvale se Opcinske Cenife uz Rafinu baraku i vonjale su bljutavo-kiselo, a Rafu Kabilja pekla je u ustima zgaravica od somuna i sira torotana i haslama, sto je svaki dan ljeti rucavao, i sijevale su mu podmuklo igle kroz cjevanice: treci dan ce udariti kisa. "Reuma iz rat!" osluskuje Rafo ta sijevanja kroz cjevanice, pa se sjeti kako su mu hiljadu devet stotina cetrnaeste govorili: "Ti si, Rafo, sretan, ti ides u trupnu komoru! a miii??" - "Ja sretaaan? Kamo ga sreca da sam kosti ostavio u rat! Ja sretaaan?? Nije ga bog dao veci baksuz od mene... Eto: idem u templ, ne trosim, lijepo ga znam sa musterije, drzim ga se 'svoj svome', nije mi ga kalfa Ibro, nego Avram, nije mi ga segrt Jozo, nego Davo. Paa? Pa opet nista!" izvrne se Rafo na kuk i slozi ruke pod sljepoocice. - "...nista kad si glup. Bacaj ga cekic i prifati ga se za drugi poso: tebi ce, budala jedna, i ovo malo poso polako otet iz ruku Pomodna cipelarska radnja SALIHAGA SVRZIC, i Izradjujem Sve Vrste Najmodernije Zenske i Muske Cipele LUDWIG MAIXNER, i Filijala EKO - Prispjele najnovije fazone! Preporucam se - DANKO PAPO".
"Dobro: lako ga je reci: prifati ga se za drugi poso! Al koji? koji?? de reci koji??? De ga nadji jedan poso gdje bi ga bilo kako ti zelis: mali kapital - velika zarada! de, ako si ga majstor!! deee!"

Nista Rafo nije mogao da smisli. Razjapila mu se olovnosiva praznina u glavi, i cinilo mu se da mu ta praznina razglavljuje kosti u tjemenu, u sljepoocicama, u potiljku, u celu, rovio je Rafo po toj praznini kao krtica i iskopavao jednu misao mekanu i toplu, i punu, i htio je s tom misli da zaspi, a onda mu je legla u sastavljene trepavice Estera Pinto.
Koraca kuci u podne Esterinih devetnaest godina preko cuprije, ispred njegove barake, lida na siljastim lakpetama Esterino pirgavo-bijelo meso pod jarkocrvenom svilom, udara Esteru teska crna zicasta kosa po vratu, dva gusava goluba piju rumenim kljunovima kroz Esterinu svilu augustovsko sunce kao vodu, skripcu Esterine pete, i cijede joj se pod pazusima dvije lokve znoja na haljini. Obamiru Rafi ocni kapci od sna, cini mu se u tom zaspivanju da je Esteru negdje presreo na putu, pa je uzeo na ruke kao ribu, a ona se pandrca nogama i rukama, zanijela je glavu, i kosa joj visi do zemlje. Zario joj je Rafo usta i nozdrve u prsa, mirise iz Esterine koze znoj cist i mlad i sladak, mirise u tom znoju Esterina krv i dusa, srce Rafo tu krv i dusu ustima i nozdrvama, srce i sapce: "Dusa, Esti, dusa tvoja volim, a pljujem ga ja na tvoji sto pedeset hiljada miraz!"
Zahrkao je onda Rafo Kabiljo i usnio toga popodneva san tezak i mamuran, ali san carski, kome treba zahvaliti sve.

Stoji Rafo go golcat, sa svojim obucarskim cekicem u ruci, u hladnoj mracnoj trgovini gvozdja Esterinog oca Morde Pinte. Za pultom sjedi Mordo Pinto i cupka Esteru na krilu i mrsi joj kose: Esti, ti si moj kapital! Gledaju njih dvoje u Rafin goli trbuh. Oblijeva Rafu znoj od stida, hoce da pobjegne, okrene se, jest - zamandaljena su vrata! Poleti Rafo prema vratima, zalupa po njima cekicem bjesomucno, ali su vrata tvrda kao stijena: ne otvaraju se! Usopljen i znojan okrene se Rafo prema pultu: Estera je sad prosijeda, sisata i kuljava, i reze na gvozdjarskom pultu salamu iza staklenih kafeza sa sardinama i ementalerom i pastetama i sunkom i kajzericama, kao u bifeu, a Mordo se popeo na ljestve i s tih tankih visokih ljestava sto drscu istresa iz neke debele vrece dinare. Pljuska odozgo iz vrece zut vodopad dinara i tresti po pultu, a ti se dinari onda odbijaju i lete kroz Mordinu gvozdjariju kao svjetlaci, mrak je u gvozdjariji i tih je svjetlaca puno kao zvijezda, pa se onda ti svjetlaci srojavaju u rojeve i u kovitlacima ulijecu Rafi u usta. Hoce Rafo da kaze Mordi da nije dosao radi dinara, nego da zaprosi Esteru, ali od tih dinara sto mu natrpavaju usta ne moze da progovori, a Estera mu otima iz ruke to njegovo sve: cekic. Srucuju se Rafi sve vise dinari u usta i otezavaju u trbuhu kao kamenje, Estera mu tegli objema rukama to njegovo sve - cekic, Rafo u tom natezanju s Esterom pogleda u svoju ruku: to nije ruka, nego debela salama, i ta salama drzi cekic! Iscupava Estera cekic iz te salame, ali ne moze da ga istrgne, pa onda dohvati noz i hoce tu salamu da zakolje kao gusku... Trgnuo se Rafo Kabiljo iz toga sna u smrtnom strahu. Pod njim na klupi bila je lokva znoja. Iz razjapljenih usta balila mu je zgaravicava slina i cijedila se niz vilice i grizla ga po vratu i savijenim rukama pod glavom kao paprikasto-slana voda...

Mnogo se vremena premotalo od toga Rafinog sna i mnogo se rakija salilo, sjetio se nocas gazda Kabiljo tog svoga davnoga sna i davnoga svog zivota, koji ga je nekad preznojavao tezak i mamuran kao taj san, i koji je mirisao na ciris i znoj iz svijetskih nogu i na crvljive Opcinske Cenife, i koji se cijedio kiselo kroz prasinu u baraci ispod nabubrele jelove dascice: RAFO KABILJO OBUCAR i izgrizao iznutra Rafu Kabilja obucara kao ta paprikasto-slana sluz iz usta.

Penje se nocas gazda-Rafi Kabilju u grlo sva ta davna zgaravicava proslost, kao uzrigivanje, kad god pogleda u Idriza Ceifovica. Biva gazdi-Rafi jetkotuzno kad god baci pogled na Idriza Ceifovica, rekne sebi da nece vise gledati, ali mu se oci stoti put same od sebe otmu i kradomice kosnu po Idrizu, a kad Rafo ne gleda u Idriza, onda mu se na oci navlaci jedna crna nagnjila jelova dascica kao mrena:

IDRIZ CEIFOVIC OBUCAR

Idriz Ceifovic davno je prekipio iz ovog planinskog kotla kao tarhana i davno se, davno otisnuo u svijet kao pas u maglu i lunjao nekud po svijetu trbuhom za kruhom, a prekjuce je iznenada "per sup" ispao iz voza na stanicu kao dazdenjak iz kise, i ljudi su ga jedva prepoznali.
Pao je nocas Idriz Ceifovic krvavo pijan po stolu za vratima u "drugoj klasi" Rafine birtije, s glavom na cikobernici: gornjom usnom zagrizao je cikobernicu, rascepila mu se lijeva nozdrva kao prezrela sljiva i ispod nje se iz cikobernice vitla pepeo po musavobijelom stolnjaku, tece Idrizu iz usta gustobjelicasta sluz, ocelavio je, i cela mu je uvelo zuta kao zarasla bundeva i muzgavoprozirna kao bjelanjak, i cini se da mu se ispod nje vidi kako mu dise mreza blijedocrvenkastih zilica kao u pileta kad se prije vremena izvali iz razbijena jajeta, tece Idrizu kroz te zilice krv blijedocrvenkasta, krv rakijom razvodnjena, a kraj te prozirne cele Idriza Ceifovica lezi prevrnut dec.

Nesrecan je taj Idriz Ceifovic i prenesrecan. Ispraznile su se preksinoc sve cetiri klase u Rafinoj birtiji, Rafo je spustio rolete, i do tri sata ujutro glodali su tako njih dvojica sami samcati svoje proslosti kao dva stara misa natrule daske. Svaki covjek putuje svojom tajnom stazom kao sto svojom tajnovitom stazom tece svaka kap vode. Cupao se preksinoc Idriz Ceifoviæ krvavo, izvracao je Rafi svoje srce i crijeva, pio je rakiju za rakijom i cesto je grcao. Slusao je Rafo kako se Idrizova zivotna kaplja procjedjivala kroz zivotni mulj svojim tajnim stazama i gledao je kako se ta zivotna kaplja kotrlja opet u svoj pocetak i grob kao dto se kotrljaju iz Idrizovih zakrvavljenih ocnih dupalja suze mutnozelenkaste i sveutazive kao rakija.

Idriz Ceifovic, obucar, davno je to bilo, mnogo se rakije otada polokalo, cekicao je tada ispod te nagnjile jelove firme isto onako kao i Rafo Kabiljo, i cekicajuci prelomljen, obazirao se na sve strane i trazio puteve oko sebe isto onako kao i Rafo Kabiljo, i u tom glavoboljnom traganju sjetio se kao kroza san jednog svoga prijatelja u svijetu i pisao mu je svoje gladnjastvo i mucaljivost u sebi, pelinastu i zgaravicavu: sta ce biti sa mnom ovako, druze? Odgovorio mu je taj prijatelj neka dodje k njemu, posao ce imati kod njega u radioni. Prodao je Idriz masinicu i halat i kidnuo jednoga dana tom svom prijatelju u svijet, a treci dan bilo mu je jasno da je opet sve isto, i gore.

Cekicao je tako Idriz Ceifovic kod tog svoga prijatelja u svijetu, cekicali su dani uz njega jednozvucno, vostio je i provlacio sive konce kroz koze, provlacile su se sive cirisave godine kroz njega. Nocivao je po stjenicavim brlozima nakraj grada, i jednom se tako nastanio s jednim kalfom u jednoj sobici bez prozora, ispod stepenica, u dvorictu s pumpom na sisaljku. Poceo se onda sretati u tom dvorictu s Elzom, Kranjicom, zenom skretnicara. Od prvog su dana njih dvoje razgovarali nekako zadahtano, i u Idrizu se pomalo iscahuravala slutnja da u Elzinim grahorastim ocima bubri zelja. Onda su se jedne sparne noci sreli na dvoristu, on je bio samo u gacama, a ona u spavacoj kosulji, isli su u zahod: pocela je ljubav. Onda je jednog dana Elza ukrala sivacu masinu i uloznu knjizicu s cetiri hiljade dinara i pobjegla s Idrizom od skretnicara. Na koncu je konca granulo! Otvorio je Idriz iz Elzinih cetiri hiljade dinara malu cipelarsku radnju negdje na periferiji, cekicao je i razdragano strepio, prelijevalo se nesto u njemu kao zeleni svileni papir u njegovom izlogu, iz kuhinje, odmah iza drvene pregrade u radnji, draskao mu je nozdrve miris sarme, i klepetala je Elzina masina. Elza je sivala privatno.

ELEGANCIJA
POMODNA CIPELARSKA RADNJA
I. CEIFOVIC

Cekicao je tako Idriz, i nije se obazirao na prijeteca pisma Elzinog skretnicara, a kad je taj skretnicar sastavio citavu bandu da ga umlati, sastavio je i Idriz svoju protivbandu, i jedne su noci u krcmi, preko puta, te dvije bande napravile rusvaj, Idriz je oborio skretnicara poda se i rastrgao mu u krkanju usta sa dva prsta "evo vidis s ova dva prsta", i na tom se sve sleglo. Ali, cekic je svugdje uklet: kola su se opet otisla niza stranu. Moglo se ipak sastavljati kraj s krajem, jer je u Elze bilo posla preko glave, ali je ona, na nesrecu, dovukla iz Kranjske svoju sestru Matildu, "kao naucnicu", i "kao pomocnu silu". Matilda! Bilo joj je petnaest godina! Bila je sva sedefasta i blijeda i prozirna kao rosa s planine! "Pokvaren sam, Rafo, pokvaren, smrdi iz mene kao iz cenife!" grcao je Idriz Ceifovic i rastakao grceve u grlu rakijom. Vidio je odjedanput Idriz Ceifovic da Elza ima mlohave lojave pasove sala po trbuhu, i skorena modra usta, i ogromne zelene krpelje zila pod koljenima, i osjetio je kako joj zaudaraju pazuha, zgadila mu se Elza kao balega i oci su mu pocele kliziti niz Matildine prve obline, ujedao se Idriz za usta od stida, ali uzalud, u njemu je tiho pupala i otvarala se prema Tilki ljubav, pamucasta i svilena kao prema pticetu. Onda je Matildi poceo da pupa trbuh. Matilda je rekla Elzi sve. Cudna je bila ta Elza, samo bi se zbog toga sestrinog trbuha sklupcila Idrizu pod noge i ridala bi s glavom medu njegovim koljenima. "Sta da radim s njom?" gledao je Idriz kako se Elzi tresu ramena u hropcu. "Da je pomilujem po kosi?" Mucne su postale i nesnosne noci i dani. Elza je hodala po kuhinji obezglavljena s crnomodrim podocnjacima, Matildi je kvasao trbuh, Idriz se otiskivao u rakijsku dalgu preko puta u krcmi. "Onda udri po rakiji! Ti, Rafo, znas sta je rakija, to ti je fah!" salio je Idriz dec, tekle su mu suze i rakija niz grlo. Bila je srijeda i pola dvanaest navece, doletjela je Matilda u krcmu bez daha: Elza se otrovala! Elza je lezala u krevetu na trbuhu, zavracene glave, s guzvama guste pjene po modrim ustima, a na stolici pokraj kreveta stajala je cedulja: volim te, Idriz, ali bolje da umrem, a ti nastavi s Matildom, zelim ti puno srece, Elza.

To, kako je onda Idriz zalozio Elzinu masinu i skuckao jos nesto novaca pa platio Elzi sprovod s vijencem od ruza, to, kako je na taj sprovod dosao iz Kranjske i Elzin stari otac, klesarski radnik, i to kako se na tom sprovodu pojavio i Elzin skretnicar, pijan kao majka zemlja, i kako je na tom sprovodu ridao i psovao Idrizu, majku tursku pokvarenu, to, kako je toga skretnicara Idriz poslije sprovoda opet oborio poda se i kako bi mu tada zubima grkljan prerezao da ga nisu spasli drugi, to kako je stari klesar samo sutio i sutio i gledao mracno preda se i poslije sprovoda jednostavno uzeo Matildu za ruku i poveo je na stanicu, to kako je krhnuo Idriza teskom klesarskom rukom po sljepoocici i odmah ga prevrnuo na zemlju kad mu je Idriz rekao da je on spreman i da ima namjeru ozeniti se Matildom, to kako se onda poslije tog udarca Idriz podigao sa zemlje i gledao osamucen kako stari i Matilda odmicu niz ulicu; to kako se razbila ELEGANCIJA kao lutka od gipsa, to, kako se dalje Idrizova zivotna kaplja valjala kroz glib od tog Elzinog sprovoda pa do supa, sve to od Elzinog sprovoda pa do supa slusao jo Rafo Kabiljo samo napola, sve to od sprovoda pa dalje bilo mu je mutno i rastegnuto kao kroz suze, i gazda-Rafi Kabilju zaista su se otkidale od crvenih birtaskih kapaka dvije suze. Bilo je Rafi Kabilju jetkotuzno, i bilo ga je nekako pred tim gnjilim Idrizovim sepetom kostiju i sasusenog mesnog pletiva, pred tom Idrizovom kantom ukrvavljenih bljuvotina i suza, stid svoje salovite sije i trbuha ototonjenog medju krake, bilo ga je stid ove cetvoroklasne birtije s pelinkovcima i pripekama i burgundcima i konjacima po rafama ovdje u prvoj klasi, bilo ga je stid i one sisate i kuljave i guzate i prosijede Estere za sankom na kome iz staklenki mirisu kisele paprike i krastavci i suho guscije meso. "Zasto da se stidim?" prekorio se onda gazda Rafo u sebi. "Jesam li mu kriv ja? A zar ga nisam i ja mogao svrsiti vako ko Idriz da..." i tu se gazda Rafo Kabiljo nakostrijesio pred svojom prosloscu, tu mu je odjedanput izisao pred oci onaj san u kome je Esterin otac Mordo Pinto s tankih visokih ljestava u svojoj gvozdjariji izasipao zute dinare iz vrece.

Nije taj san pritiskivao Rafu Kabilja obucara samo kad ga je sanjao: prave su muke pocele poslije! Cinilo se Rafi Kabilju da mu taj san govori: - ovako je i ovako! a on, nesrecni Rafo, on je tvrd i tup kao balvan i nista ne shvaca sta mu taj san kazuje. Pripio mu se uz mozak taj san i danima mu ispija svaku misao nedoumicama kao pijavica sisaljkama, a Rafo ne moze da smisli nista. A usvrdlalo mu se u glavu: "Odgonetni ga, Rafael, taj san, ako si majstor, i zivjeces pod druga zvijezda."

"Ti da ga zaprosis Estera od Mordo? ti? sa ovaj cekic? Mordo Pinto ima kapital, udace Estera za neka manufaktura! Ti??? Ti si budala!" prikivao je tada Rafo nalce na necije pete i uprav progutao gorku pljuvacku, kad uleti u baraku segrt Davo:

- Gazda! eno umro Pero Pastrma!

Bacio je Rafo cekic, iskocio iz barake i uletio a krcmu Pere Pastrme preko puta svoje barake. U birtiji Pere Pastrme svijet se nabijao na pult. Izdigne se Rafo na prste: Pero Pastrma sjedi na stolici, celom je pao po pultu, a s glave mu spao mrk lojav fes
.
- Da nije prepio? -pita neko u tajcu.

- Nije. Ja sam vidio kako se preklopi po pultu. Pipali smo ga. Ohladio se.

Taj Pero Pastrma drzo je tu birtiju preko trideset godina. Kod njega su pili kasapi i zelenari i opancri, sve crne pijanice, posao mu je is dobro i uvijek jednako, ali kapitala Pero Pastrma nije iz te birtije izbio, nego je umro josu mirnodopskim cksrama. Zvio je sam sa znom Anusm. Anus je bila jalova, jalov se Peri cnio cijeli svijet, trijeznio se nije nikada, pola je pic naplacvao a pola toco onako, zabadava. I prerezala ga rakija kao britva. Otisao mu je Rafo na sprovod kao komsiji i, vracajuci se sa sprovoda, ocu gdje neko rece:

-Anusa kaze da ce prodati Perinu birtiju. A sta ima prodati: ono nesto hastala i klupa, ono malo srce i nekoliko pletara rakije.

Tu noc javljali su se vec prvi pijevci, a Rafo se od znojne nesanice prevrtao u duseku u svojoj sobici pod Lipama, krekale su mu u usima te rijeci, cekao je da svane. Otisao je rano izjutra Anusi i pitao je za cijenu. Posao je onda u svoju baraku, a usao Mordi Pinti, i cinilo mu se nekako na pragu Pintine gvozdjarije da gazi kroza san. Pricao je starom Mordi svoje cekicanje i svoj strah kao ocu i molio ga da mu posudi pare da kupi Pastrminu birtiju, a cinilo mu se da trazi Esteru.

- Pametnooo! - razlijevao je stari Pinto kavu u filddzane. - Znam da ga danas od cekic nema egzistencija. Ali ako mislis ko Pero Pastrma, onda bolje umri sa cekic! Iz ona birtija mores izvucci kapital, ako znas! Ljudi su se danas ucrvali ko cenifa. Neko ga pije od sirotinja, neko od dosada, neko od bolest, neko od sevdah, neko od mamurluk, neko od apetit, svak svoje zna. Ti moras gledati kako piju svi, ali ti ne smijes okusiti ni kap! I: rakija ne smijes davati na veresijaaa! Razapni svoja mreza ko pauk i cekaj! On ce prodati gace sa straznjice i donijece ti pare. I, sa cijeli svijet moras lijepo: kad ti ga osuje majka, ne smijes se ni pocesati! Jer dinar je dinar! Svaciji je dinar jednak: dinar ga nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni musko ni zensko, dinar je, fala bogu, ravnopravan. I svaki dinar moras cuvati ko oko u glavi. Gledaj, dinar nosi garancija za zivot: na jedna strana pise mu TURA, a na druga JAZIJA! Dinar more sve! Dinar je, bog oprosti, bog: sve ga more, kad ga imas, a kad ga nemas, jedi zemlja! I ovo zapamti: sa sirotinja ga moras vrlo fino, jer dinar bjezi od sirotinja i leti ga do bogatas pravo u zube! Ako se budes drzao ti principi, onda ce ti letiti dinari u usta ko cele u kosnica! Znam, pametan si i stedljiv. Evo! I sretno ti bilo!

- Tek onda ga je meni puklo pred oci, sta mi kazuje onaj san! - cinilo se nekako gazda-Rafi iz sazaljenja da pred Idrizom Ceifovicem treba zabasuriti ovu pretilu cetvoroklasnu birtiju, pa se lupio dlanom po celu.

- Tek onda!

Nikad niko ne bi mogao Rafi Kabilju izbiti iz glave da on tome svom snu ima zahvaliti sve, jer sve je kasnije teklo u njegovom zivotu onako kako je tajnovito teklo u tom snu. Kupio je od Anuse Pastrminu birtiju, i svijet mu je odmah navalio na cestitanje. Prodao je baraku svom kalfi Avramu za bagatelu, skinuo je Pastrminu staru ispranu firmu i metnuo novu, sjajnocrno prebojenu, s bijelim slovima:

RAFO KABILJO
NARODNA GOSTIONICA

Slusao je Rafo Pintine principe trepcuci ocima, a sve je mislio: "Daj ga ti meni pare, znam ga ja te principe bolje od tebe!" I cinilo mu se nekako da misli: "Daj mi ga, Mordo, tvoja Estera, pljujem ti ga ja na pare i birtija i sve!"

San je Rafi rekao da ce biti i to. Esteri se zaista Rafo Kabiljo zabusio nozdrvama i ustima u prsa, kao nekad sto je bilo iza njegovih trepavica, i srkao nozdrvama njezin znoj mlad i cist i sladak, srkao je u tom znoju Esterinu krv i dusu, srkao i trabunjao: "Dusa, Esti, dusa tvoja volim, a pljujem ga na tvoj miraz!"

Bilo je to kad su se otkrila pronevjerenja u novoosnovanoj Zemljoradnickoj banci. Ostale su prazne prostorije te banke, i u njih je Rafo preprtljao iz Pastrmine birtije, a preprtljale su s njime i opancarske i zelenarske i kasapske pijanice, ali je sad Rafo uredio posebnu prostoriju i za finije goste. Tek sada je posao kliznuo kao po loju Svijet je lokao, vidio je Mordo Pinto da Rafo izbija iz rakije kapital, a Jehundinke iz najfinijih kuca pocele su saptati da Rafo ima najljepse oci i zube u cijelom gradu.

Pinto mu je dao Esteru. Estera je bila jedinica, i donijela mu dvije stotine pedeset hiljada miraza. Kupio je onda Rafo Kabiljo ovu dvospratnicu, prvi sprat je iznajmio doktoru Draganu Katicicu za advokatsku kancelariju, u najgornjem se nastanio on, a dolje je preselio radnju. Iza kuce u basti nad Glomocankom podigao je hladnjake, nije nikad smetnuo s uma princip: svaciji je dinar jednak! I povukao je sa sobom u novu birtiju i kasape i finije goste, a onda je uredio evo ovu prostoriju u kojoj piju i najfiniji ljudi. To je prva klasa. A finiji piju u toj tamo sobi. To je druga klasa. A onu onamo sobu nadogradio je Rafo do zida nad Glomocankom, a ulazi se u nju kroz bastu iza kuce, u toj tamo sobi nad Glomocankom locu opancari i seljaci i hamali Hrndelji i Kljakani i Delici i Krnjaci. To je treca klasa za onoga ko sjedi. A cetvrta za onoga ko stoji. Tako se sale musterije.

- Sta ces, dragi Idriz, takav ga je danas princip! - izdrelji gazda-Rafo Kabiljo oci, uvuce glavu u ramena i raskrili ruke nad Idrizom Ceifovicem.

RAFO A. KABILJO
PRIPEKA UZICKI KAJMAK PELINKOVAC
DELIKATESE NARODNA GOSTIONA

Pokajao se nocas gazda-Rafo Kabiljo zbog te svoje preksinocnje ispovijedi Idrizu Ceifoviæu iza spustenih roleta. "Bogamu. ko da sam ga bio pijan!" Dva dana i dvije noci daje on tom Idrizu Ceifovicu besplatnu zderanciju i lokanciju, a taj Idriz Ceifovic stovario mu se eno mrtavpijan, i to gdje? U drugu klasu, medju finije goste, i pao glavom po stolnjaku i puse nozdrvom u cikobernicu, a iz usta mu se cijedi gustobjelicasta slina kao iz padavicara. "I kome sam se ja ispovijedo?! Sta se tu ja pekmezim? Dosta zaljenja! Propalica jedna! Da je on covjek od posten zanat, ne bi mi tu kvario posao. I ko ce ga sad odlijepiti od moj lokal?! I jos ce napraviti i meni skandal..."

Pisti iz Merdanovih piskova u drugoj klasi pjesma skiktava i vriskava, pjesma teskoslatka i ljekovita kao rakija, grgara nepresusno kroz grlo Rafine birtije, grlo duhanom i rakijom naklano, i lijeze po svim dupljama Rafine birtije kao slatkomastan zalogaj, jer otvorena su sada sva vrata: vrata iz "prve klase" u "drugu" i iz "druge" u "trecu i cetvrtu". Krisnuo je tamo negdje u trecoj Omer Krilic, kao furuna iz magle, popao je poluoku ispred sebe i ubatrgao u drugu klasu, medju finije goste, ugledao je uvelu celu Idriza Ceifovica na stolnjaku kao bundevu pa se dobatrgao do Idriza i polijeva ga po celi iz poluoke. Pljusti rakija po uveloj Idrizovoj celi i cikobernici, ali Idriz lezi kao umlacen covjek u grabi.

- Ko majka zemlja! - kovrca nad preklanim Idrizom Omer Krilic svoju gnjilu crnu kosu po celu, zmirka po finijim gostima u drugoj, rastegao je sivo gumeno lice kao da sanja i iskreveljio crno gnojno zubalo.

Nije los iznutra taj Omer Krilic kad otvori srce, ali je pogan kao krmak, i kralj je sviju propalica u ovom planinskom kotlu. Po zanimanju je on konobar, natkonobar, najsposobniji natkonobar, ali je iz svakog posla izjurivan, i za njega vise nema mjesta nigdje, jer boluje od rakije kao od raka, sav je iskiseljen u rakiji, i rakija mu prokapava iz ociju kao sto mu kapa ona druga bolest dolje, a sve to nakalemio mu je konobarski fah. Zivi sada Omer Krilic s jednom svojom davnom ljubavi, s jednom sobaricom u svratistu Ilije Culjica, koja se sirota nakon mnogo godina opet dovukla iz svijeta kao iskucana kuja, uhvatila se, zacudo, ta sobarica za Omera Krilica utopljenicki, ide s drugima na sobu i daje Omeru iz toga ceha za rakiju. Doderava Omer Krilic crne uglancane konobarske pantalone, podgrijava se u ovoj oktobarskoj drhtavici rakijom i ulazi u zimu bez kaputa, u truloj kosulji s konobarskom leptiricom pod vratom.

- Ko cuskija! - polije opet iz poluoke Omer Krilic Idriza Ceifovica, a onda se zakaslje, i izvali se iz njega hrakotina kao pile iz jajeta i razlijepi se bas po koljenu finijeg gosta Rasida Gluhanica.

Finiji stalni gost Rasid-efendija Gluhanic, POMODNA MANUFAKTURNA RADNJA, nasadila se na siroku straznjicu za susjednim stolom "sa svojim drustvom", s finijim stalnim gostom Abazom Rakljicem, KROJACKI SALON, i s finijim stalnim gostom Jakub-efendijom Prheljicem, TRGOVINA MJESOVITE ROBE. Pred tim trima zagrijanim potpuhanim aksamlucarskim firmama lezala je, sito i podatno, na pladnju nasred stolnjaka, meza od suhog divljeg patka i vlasickog sira i kisele paprike i kiselih krastavaca s usadjenim cackalicama, osjecalo se da je sve to narezano dugim tankim svijetlim nozem, a rakija se zutjela u casicama kao dinja.

"To fakat nije skupo", i fakat je da se te tri firme kupe tako oko toga "fakat solidnog aksamluka" svaku vecer vec nekoliko godina, otkako su im se rasirili poslovi i rasplastile straznjice. "Solidno". Oni bi mogli aksamluciti i u prvoj klasi, kad bi htjeli. Ali nece! Ovako im je "u svom drustvu", u drugoj klasi, sladje i komotnije. Razjarena rakijskom jarom, sujedicava i vodooka Trgovina Mjesovite Robe psovala je milu majku Matanu Garesicu, sadasnjem nacelniku i VELETRGOVINI, jer ga je ta nacelnicka Veletrgovina, cisto iz osvete, uhvatila i globila zbog sverca kahve, i Trgovina Mjesovite Robe dignula je kvrgavi prst, obazrijela se da je ko ne slusa i rekla da vrlo dobro zna i da nece zaboraviti kako je Veletrgovina svercala gaz na vagone. Svijetlocelavi, podlojeni, modro-crveni Krojacki Salon znojio se i topio kao loj na tavi, uzrigivalo mu se misliti nista nije mogao. Pomodnoj Manufakturnoj Radnji caklilo se masno volovsko celo, nadrazeno i razgicano zagrile su joj se vidrine oci, Pomodna Radnja jedva je cekala da se Mjesovitoj Robi makar na cas zaklope labrnje, pa da ugrabi pricati odande gdje se Mjesovita Radnja umijesala, to jest, kako je gospodjicu Vlatku, kad joj je Pomodna Radnja pokazivala svilene carape, Pomodna Radnja uhvatila za ruku, a ruka joj je mekana kao kadifa ... kad se najedanput u tom kadifastom nadrazivanju razlijepila Pomodnoj Radnji po koljenu crna ugnojena hrakotina Omera Krilica, kralja sviju propalica.

Pomodna Manufakturna Radnja dzilitnula se sa stolice i opalila Omeru Krilicu takvu samarcinu da je odjeknulo kroz sve cetiri klase Rafine birtije. Omeru Krilicu iskrivila su se usta i zadrhtala mu brada, zanjihao se car propalica od tog Manufakturinog samara na tankim konobarskim nogama i raspotegnuo poluokom da krhne Manufakturu po glavi, i prsnula bi poluoka po masnom volovskom Manufakturinom celu, ali je doletio Rafin konobar Hamza Piljic i uhvatio Omera Krilica za ruku i oteo mu poluoku, pa ga zgrabio za tur i jaku i poceo gurati u "cetvrtu klasu" ...

"Eno ga!" pomislio je gazda-Rafo. "Sve je ovo meni od onaj Idriz Ceifovic! Taj covjek je meni donio nesreca u lokal, donio nesreca, donio nesreca..." zacrvenio se gazda-Rafo po vratu, zaiglicao ga je znoj pod kosuljom i gledao je Idriza Ceifovica: puse i sad nozdrvom u cikobernicu.
- Uh, majku ti tvoju, platices ti meni taj samar! - zavraca glavu Omer Krilic, u lijetu pod crvenim rucetinama Hamze Piljica konobara. - Bocnucu ja tebe di si najmeksi!

Proletio bi tako pod Hamzinim rukama Omer Krilic i kroz cetvrtu klasu u mrak i liptavicu, ali je uprav iza vrata u drugoj klasi skocio Fehimbeg Ljudevic i oteo Hamzi iz ruku Omera Krilica, pa ga je teskom kratkom rukom spljastio kao musemali fenjer za svoj sto, za kojim je sjedio s Dervom Merdanom, ekscarem harmonika.

- Pusti me, Fehime, da mu oci izbijem! - uhvatio je opet Omer Krilic bocu s Fehimbegova stola, ali je Fehimbeg Ljudevic jednom rukom prikovao bocu za sto, a drugom je pritisnuo Omera Krilica po tjemenu i pribio ga na stolicu.

- Sidi! Ni jedne! Pij! - nalio je onda Fehimbeg Ljudevic Omeru Krilicu spirita u svoju casu.

Fehimbeg Ljudevic vec godinama ne pije rakije, jer je ne osjeca. Njemu se mora mijesati cisti spirit s vodom. I to: tri dijela spirita, jedan dio vode. Fehimbeg Ljudevic cijelog svog vijeka druzio se s tim Merdanima i Krilicima, jer je i sam bio propalica. Neki vrag je u njemu bio jos dok je puzao i toga vraga nije mogao da sprzi ni spirit. Tukao se u osnovnoj skoli s uciteljem, zbog tih tucnjava gruhao ga otac Fadilbeg sakama u rebra, i Fehimbeg je jedva jedvice svrsio tu jednu jedinu skolu, a braca su mu Huseinbeg i Avdibeg prvi ljudi, Huseinbeg TRGOVlNA ZEMALJSKIH PROIZVODA, tecak sto dvadeset i sedam kila, a Avdibeg doktor medicine i narodni poslanik, i eno ih sad obojica sjede u prvoj klasi s Tonom Baskaradom, vlasnikom Banke, vlasnikom suma i Pilana, vlasnikom Tvornice Spirita, vlasnikom Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, samim Gospodinom Bogom s Eksportakademijom. Fehimbeg Ljudevic odijelio se od brace Huseinbega i Avdibega vec davno, ne nazivaju jedan drugom ni merhaba kad se sretnu u carsiji, i svijetu se tako nekako cini da nisu braca. Fehimbeg Ljudevic nije nikad nista radio, njemu se nekako cinilo da ne rade ni drugi oko njega, prazno i dosadno bilo mu je u ovom planinskom kotlu cijeli zivot, prodavao je komad po komad cacevine i lumpovao s tim Krilicima i Merdanima, s kapelnicima i sviracicama, ali je na tim lumperajima samo sutio. Svali tako Fehimbeg Ljudevic svoju zbijenu slotu mesa na stolicu, oko njega je rusvaj, a on samo suti i pije spirit i progovori samo onda kad narucuje pice, i to samo onda kad narucuje drugome, jer njegovo pice i mjeru znaju svi birtasi i to mu pice donose odmah cim sjedne u birtiju. Mora da je Fehimbeg Ljudevic vec dognjio, iako je naoko kao saliven od kremena, jer mu iz obraza izbija modra crnina, crnina gusta i trula, i cini se tako nekako kao da Fehimbegu Ljudevicu u crnim ocima praska zapaljen cumur i da mu iz tih cumurastih ocnih furuna lizu prozirnomodri plamenovi spirita i da mu ti plamenovi obgaraju dvije crne cupave obrve kao dvije strehe nad ocima. Dopija Fehimbeg Ljudevic posljednju kucu. Prije tri i po mjeseca prodao je tu kucu eno onom Gluhanicu, Pomodnoj Manufakturnoj Radnji, a s tim se Gluhanicem igrao u djetinjstvu andzaiza, i taj je Gluhanic bio nekad neka protuha, ali se kasnije nekako spametovao i poslije prevrata prodavao seljacima pazarnim danima nozeve i svirale na jednom sanduku pod Dzamijom, a sad drzi Pomodnu Manufakturnu Radnju i kupio je posljednju Fehimbegovu kucu za sto pedeset hiljada dinara. Od tih sto pedeset hiljada dinara ostalo je Fehimbegu jos samo sedam hiljada, i uz tih sedam hiljada dinara ide s Fehimbegom Dervo Merdan, ekscar harmonika, kao sipka uz bubanj. Zajedno spavaju u svratistu Ilije Culjica i zajedno piju. Fehimbeg Ljudevic pogleda u nabijenu rasplascenu straznjicu Pomodne Manufakturne Radnje, pogleda u crveni obraz Omera Krilica i pomisli: "Da skocim Gluhanicu i da ga popadnem za onu straznjicu i za jaku pa da od njega napravim tovar mesa na ovom podu! Ali mani!" Fehimbeg Ljudevic masi se u dzep od pantala, izvadi hiljadarku, zovne prstom konobara Hamzu Piljica i sapne mu na uho:
- Ciloj birtiji podaj nek pije koje god ko pice pije!

Dervo Merdan zasvira. Ekscar harmonika povije se po svojoj harmonici, i prolije mu se po toj olinjaloj raspuhanoj mjesini slap duge "umjetnicke" kose, slap kose umascene i gnjidave, prolije se taj slap Merdanove kose kao skaf blatnjave vode, a ispod ekscarevih dugih tankih sasusenih prsta zaklokoce iz piskova pjesma. Sav se zgrcio sviracki ekscar i hoce iz harmonike da izazme one mucaljive glasove sto ga pritajeno skriveni godinama izjedaju iznutra kao jetke kapi na dnu crijeva, hoce ekscar harmonika da upaljenim jagodicama prstiju isise te mucaljive glasove iz piskova kao sto se sise krv iz rana ustima, ekscar sada svira sebi, naslonio je uho na harmoniku i ceka te pritajene glasove da briznu, a umjesto tih glasova cuje kako mu oglodana harmonika frfljavo ispuhuje, i cuje kako mu rasklimani piskovi drveno klopocu. Dodje Merdanu da razguli tu mjesinu na rukama kao na konjskim repovima, Merdan skoci i zamahne harmonikom da je spljasti o pod, a Omer Krilic uhvati ga za ruke i svali ga s njome na sto, preklopi se Dervo Merdan po stolu trbuhom preko harmonike, prevrnu glavom Fehimbegov spirit, i rasu mu se "umjetnicka" kosa po stolu kao gnjila metla.

- I ti si svoje odsvirala, harmoniko, majku ti tvoju! - rida Dervo Merdan kao zena, preklopljen po svojoj raspuhanoj cetvororednoj harmonici i gusi se u prolivenom spiritu, u suzama, u kosama. - Harmoniko, kurvo izdrpana, ja te vise necu moliti! U Glomocanki ces ti meni nocas plivati! A ja cu umrijeti s ovim u sebi!

Ostao je Dervo Merdan bez kapele, i bez zene, i bez gaca, i bez zuba, kao sto ce na koncu konca ostati i bez te dotrajale harmonike. U njegovom fahu kurva je bila ona zena i onaj svirac koji su prodavali svoje meso i svoju pjesmu i koji su iz te prodaje izbili kapital. Cica je bila kurva ne zato sto se prodavala jos prije nego se za Merdana udala. Prodavala se jer je morala. Nego je bila kurva zato sto se udala za njega kad su po njegovoj harmonici pljustale banke kao kisa i kad su njemu gosti lijepili djurdje po celu. Nije bila kurva ni zato sto se vodala s drugima iz gusta kad se za njega vec udala, jer i to je morala. Nego je bila kurva zato sto se od njega preudala za pare. Jer ako je Dervo Merdan bio ruzan i strasan kao prikaza, ako je on bio tankokost i kasljucav i zlipav i krezub, onda je i taj s kojim je Cica od njega kidnula bio celav, i s vratom uraslim u ramena, i s bijelom nabuhlom trbusinom od piva, i s patkovim stopalima, i s nogama iksericama, i Merdan "pozitivno" zna koliko je mogao taj Cicin Novi, toliko je sigurno mogao i on, i Cica je s tom nakazom kidnula sigurno ne iz gusta, nego mu se prilijepila uz kesu i sad se opet sigurno voda s drugima iz gusta, a ekscar harmonika sigurno ce i ove zime opet spavati u svojoj logi na Poturima, opet na goloj podnici, opet bez ikakve pokrivke, grijace se danju spiritom dok u Fehimbega tece para, a nocu ce u svom brlogu bez furune raskravljivati modre nokte nad gasnom kantom, u kojoj ce opet donositi zeravice u lugu iz Zabljakove pekare, i cvokotace opet nad tom kantom... ali... cvokotati nece, jer u trideset i petoj godini nema vise nijednog zuba, nema cime da se ujede za usnu do krvi... Dervo se Merdan digne s harmonike izlomljeno i dizuci se ugleda svoju sliku u birtijskom prozoru.

Stijestila se oktobarska noc vani i pritisce masnim ugarenim dlanovima dzamove na Rafinoj bitiji, ogleda se u tim dzamovima, suznim i preznojenim, Rafina birtija i u tom ogledanju utekla je u noc, gleda se Dervo Merdan, ekscar harmonika u tim dzamovima, siv i razbarusen, i cini mu se da stoji vani, u noci, u ledenom mijesanju voda i mrakova, sam. Covjek je kao dzam, jer odjedanput cikne i prsne kao dzam, ali dzam mutan i slijep, jer kroz taj dzam niko nikom u trbuh ne vidi, niko nikom ne moze svog droba noktima izvratiti i reci: evo, ovakav je! i svog srca iznijeti na dlanu i reci: evo, ovako je!

- Daj mi tu harmoniku, majku joj njezinu! - dohvati Dervo Merdan harmoniku sa stola i zabaci kajise preko ramena, zatitrase mu prsti po piskovima kao jezicasti zuti plamenovi, daje stara Merdanova harmonika sve od sebe, uvukao se Merdan sav u nju kao u zenu i zgrcio se u njoj i sapce joj u usta rijeci mutnobulaznjive, rijeci mracnotrabunjacve, a iz harmonike se pjesma zakocenula kao plac. Pisti iz harnmonike ta pjesma mrtvosamotnicki i ispire iz covjeka podmukle sugnojice kao voda iz fiksija, grgara kroz sve cetiri klase Rafine birtije sveutazivo kao rakija...
Grgara Rafina rakijaiz debelih pletarskih grlica, Fehimbeg Ljudevic casti cijelu Rafinu birtiju, nalijeva iz pletara u oke i poluoke i gazda-Rafo Kabiljo, i Estera, i Hamza Piljic konobar, i Mesko Atijas koji toci u treæoj-cetvrtoj, nalijevaju svi, i opet ih je malo. Toci gazda-Rafo Kabiljo i kradomice pogleda Idriza Ceifovica: Idriz Ceifovic, obucar, nesrecnik, jos puse nosom u cikobernicu. "A ipak ga je taj Idriz srecan! Ja ga mislim: ovaj Idriz donio mi nesreca, a on meni donio srecaaa!" misli gazda-Rafo i toci i toceci se smijulji na prosijedu Esteru i miluje joj ocima kulje, skace iz pletara rakija i skace iz ugljenih gazda-Rafinih ociju zut slap dinara kao iz pecine, upio se gazda Rafo kao memla i u duvarove, i u podove, i u dim, i u rakiju, i u krv, i u damare, i udara iz svega kao miris iz lesine, isplazio je masnu modru jezicinu, srojavaju se dinari kroz rakijsku maglinu i ulijecu u razjapljeno gazda-Rafino zdrijelo u kovitlacima kao pcele u kosnicu ...

Fehimbeg Ljudevic casti nocas cijelu Rafinu birtiju, i znao je Hamza Piljic konobar kome nece biti ispod casti Fehimbegovo cascenje, a ako je kome moglo biti ispod casti, onda nije bilo ispod casti Hamzi Piljicu da Fehimbegu zaracuna i to, ali u trecoj i cetvrtoj ispod casti nije bilo nikome sigurno.

Zazinula je treca-cetvrta ovamo u drugu i iz druge cini se trecaa-cetvrta kroz rakijsku maglinu kao duplja, i vidi se kako se u toj duplji valjaju i prejahuju sazvakane meze kao crvi po ugnojenoj strvini, a u tom valjanju meza kljucaju polokane rakije i plivaju po tom kljucanju do prstiju popuseni cikovi kao u pljuci. Iscascavali su jedan drugoga u trecoj-cetvrtoj Zajko Hrndelj i Pavurda Kljakan i Sefikan Krnjatak i Mesa Delic Zaceram, hamali, nalili se Rafine rakije kao zivine i istresli sve svoje nadnice Meski Atijasu, gazda-Rafinom rodjaku s Esterine strane, koji toci tu u trecoj-cetvrtoj. Upravo su se njih cetvorica podigli da krenu, kad donese Mesko dvije oke ljute i spusti ih na hastal.

- Evo! Fehimbeg casti!

Popade Zajko Hrndelj jednu oku i iz trece-cetvrte duplje ubatrga s tom okom u drugu klasu. Trazi Zajko ocima Fehimbega i hoce tom okom da casti njega. Ali je Fehimbeg bas maloprije izisao iz Rafine birtije da pusti vodu, ljulja se sada vani Fehimbeg Ljudevic naliven spiritom na mrtvoj carsiji pred vratima Rafine birtije i ljuljajuci se pusta vodu, ljulja se zuta bognlampa nad cestom i pustaju vodu niska katranasta nebesa, i ta voda klopara po katranastoj policijskoj kabanici. Ljulja se Zajko Hrndelj u drugoj klasi, podriguje i razgleda: Fehimbega nema. Dobatrga Zajko Hrndelj do vrata prve klase i razgleda po prvoj: s Gospodinom Bogom gazda Tonom Baskaradom mezeti u cosku prve, za sastavljenim stolovima, mnogoglava druzina, a jedna cela rumeno zapaljena i lojavo rastopljena okrenuta je ledjima Zajki. "Da nije ono Vejsil Skrgic?" prevali se Zajki Hrndelju onaj Vejsil Skrgiæ u droba kao ljigav tezak gmaz, sto ga nekoliko puta nocas izbljuvava. A taj mu se Skrgic-gmaz opet uvlaci u unutricu, ostaje mu sluzava repina u grlu i drazi opet na bljuvanje. Razraste se pred Zajkinim ocima rumena lojava cela kroz birtijsku maglinu, batrga Zajko prema toj celi, zaobilazi je izdaleka kao vuk ovcu...

Gospodin Bog Tono Baskarad, vlasnik Banke, vlasnik suma i Pilana, vlasnik Tornice Spirita, vlasnik Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, sto cetrdeset kila teski vo Svicarac s Eksportaikademijom, vratio se sinoc iz jedne evropske kupke. Slucajno se nocas samo nacas svratio gazda-Rafi Kabilju, ali ga je tu ugledala i zaustavila sto dvadeset i sedam kila teska Veletrgovina Zemaljskih Proizvoda, Huseinbeg Ljudevic, brat Fehimbega propalice, a onda je dosao Muharemaga Trtica, veletrgovac, onda je za njihov sto prenio svoju rakiju i mezu Vejsil-efendija Skrgic, Trticina desna ruka; onda je dosla Veletrgovina Koze, gazda Risto Camuga, onda drugi brat Fehimbega propalice, Avdibeg Ljudevic, doktor medicine i narodni poslanik, onda Milos Stojkovic, takodje doktor medicine, zvani Lepi, sa svojom zarucnicom Melcom Vucetic, magistrom farmacije, onda doktor Dragan Katicic, advokat, zet Tone Baskarada, s gospodjom, a poslije se skupilo oko sastavljenih stolova jos nekoliko sasvim sivih licnosti. Gospodin Bog Tono Baskarad castio je nocas sve te Kilograme i Velefirme i Naslove picima i delikatesama prema licnim ukusima u cast te cinjenice sto je u kupkama izgubio ravno trinaest kila, ali je Gospodin Bog pio samo kiselu vodu. Tono Baskarad izgubio je u kupkama tacno trinaest kila, dakle sad ima ravno toliko koliko ima Huseinbeg Ljudevic. Uprav je nalijevao sebi kiselu vodu, a Huseinbegu dingac, i uprav je izgovorio kako su sad on i Huseinbeg vrsnjaci po kilogramima, iako ne po godinama, kad je odjedanput zastao i pogledao povrh cele Vejsila Skrgica... Vejsil-efendija Skrgic prislonio je pod stolom svoj list uz nogu gospodje Katicic. Cuo je da je Katicicka vrlo mekana, ali nikako nije bio na cistu da li ta Katicicka reagira na njegov list ili ga uopste ne osjeca i pritisnuo je malo-malo jace, kad je opazio pogled Gospodina Boga povrh svoje glave i okrenuo se. Zajko Hrndelj glavinjao mu je iza ledja i uprav se nadnosio nad njegovu celu, kad se Skrgic okrenuo i nasao se tako sa Zajkom Hrndeljom licem u lice.

- Sta je? Sta hoces? prasnulo je iz masnocrvene aksamlucarske Vejsil-efendijine njuske.

- Jjja se, evo, Vejsil-efendija Skrgiæu, i nocas nallloko... Ssssto ne bi?!... zzza svoje pppare! - skrgutao je Zajko Hrndelj kutnjacima nad Skrgicevom njuskom, i cinilo se da ce iz njega strcnuti kljuc ...

- Kkkazi mi, Vejsil-efffendija, je li ti i sad zzzao moje dice onnako ko danas?

Danas popodne, kad je Vejsil-efendiji, Trticinom knjigovodji, dosao da naplati istovar brasna, Vejsil-efendija je Zajki rekao:

- Hoces jos i na veresiju! A i ovo ces polokati! Je li ja da ti vodim racuna o djeci?!

- Mars! gubi se otale, cujes li! - stidi se Vejsil-efendija da s takvim tipovima javno dolazi u doticaj, stisnuo zube i sake i soptao na Zajku priguseno...

- E kad tti nije zao, evo! - i Zajko Hrndelj krhne debelom okom rakije Vejsil-efendiju Skrgica po lubanji tako jako da je staklo frcilo do pod sise i po flasama, na rafama, za sankom.

Evo koga si pred njegovu smrt za srce ujjjio! - riga Zajki vrela jara iz usta, stisce Zajko odbijen - grlic u ruci i gleda kako se sa stolice spuzava na pod Vejsil Skrgiæ krvav i onesvijesten. Zakovitla se pred Zajkom mnogoglavi mesni koloplet, vriste u tom kolopletu zene i prse zenske kose, osjeti onda Zajko kako mu prosvira kraj uha pivska flasa doktora Stojkovica i ugleda kako se u tom kolopletu uspravlja gazda Tono Baskarad, kao medvjed, i vadi iz dzepa revolver...
Zajko Hrndelj zdrpi Skrgicevu stolicu i preko stola raznese gazda-Tonu po glavi.

Pomace se Rafina birtija u dubinama i zaurla, prvu klasu i zagrokta kao divlji krmak Pavurda Kljakan i u tom skakanju otisnu u taj koloplet drugu Fehimbegovu oku, bubnu ta oka Fehimbegova brata Avdibega Ljudevica u prsa, uletjece za Pavurdom Krnjatak i Zaceram, zidnu Krnjatak stolicu u zarulju, i mrak nastade u Rafinoj birtiji, proguli se Krnjatak iz mraka:

- Mesa! drzi vrata! Pavo, Zajkane, vamo za sank!

Leti kroz mrak Krnjatkovih i Mesinih i Zajkovih i Pavurdinih ruku srca s Rafinog sanka i gruha muklo po kolopletu mesa oko gazda-Toninog stola i muk cikce po lubanjama, po stolu, pod tom prstavom srcom sto dvadeset i sedam kila Huseinbega Ljudevica, svaljeno za stolom, pritisce gospodjicu Melcu Vucetic kao mora, Muharemaga Trtica zavukao se pod sto, opkoracio je lijevom nogom doktora Dragana Katicica i uvalio gospodji Katicic petu ravno u dlake medju nogama, a doktoru Katicicu nasla se jedna ruka u pljuci u cosku, Omer Krilic, kralj propalica, razapeo se na vratima izmedju druge i cetvrte klase, dodao mu je Dervo Merdan ekscar jednu pletaru iz trece-cetvrte duplje, i Omer je otiskuje kroz mrak u Pomodnu Manufakturnu Radnju i Trgovinu Mjesovite Robe i Krojacki Salon; Idriz Ceifovic jos puse u cikobernicu, - sve se to ukazalo kad je sijevnulo zelenkasto, a onda su se opet sastavili mrakovi i vani i u Rafinoj birtiji. Zida vani balvane u ledenom mijesanju voda i mrakova mrka konopcasta nebeska ruka, treste nebesa i tresu se dzamovi na Rafinoj birtiji, zidaju hamalske Krnjatkove i Mesine i Pavurdine i Zajkanove ruke sve sto dohvate na mesni koloplet Kilograma i Velefirma i Naslova u mraku.

- Evo vako... Krh! evo vako... bub!

- Joooj, maaajko moja!...

- ...evo vako... krh, krh! evo vako... krh, krh, krh! ... bub, pras, ciiik!

- Joooj, ubi me, aaah, majko moja!...

Gazda-Rafo Kabiljo sakrio se pod sank i polegao po Esterinim kuljama, cvokoce i zagrcava se i sapce:

- Znao sam ga ja, Esti, znao da ce meni pasirat ova nesreca cim sam vidio ona propalica Idriz Ceifovic...

Zavagnuo se vani pred birtijom Fehimbeg Ljudevic, ustavio malo vodu, zazinuo i slusa ...[/quote]

[car-x]

dje ovo iskopa.. svaka ti cast..

[Fair Life]

dje ovo iskopa.. svaka ti cast..

Dobra prica...

Nego... nisam znao do prije neki dan da se kod nas izraz RAKIJA upotrebljavao ne za 'rakiju' vec za gostionicu, istina... birvaktile.

[car-x]

dje ovo iskopa.. svaka ti cast..

Dobra prica...

Nego... nisam znao do prije neki dan da se kod nas izraz RAKIJA upotrebljavao ne za 'rakiju' vec za gostionicu, istina... birvaktile.

vjerovo ili ne, kod gradacca ima predgradje ili tako nesto sto se zove "rakija"..

[horns&drums]

Odavno ja planiram obici tu Sljivkinu postojbinu.

Planiram s jaranom sjesti u auto i vozati se i degustirati sljivu. Ako ste gledali Sideways znacete o cemu pricam

[novalic]

Odavno ja planiram obici tu Sljivkinu postojbinu.

Planiram s jaranom sjesti u auto i vozati se i degustirati sljivu. Ako ste gledali Sideways znacete o cemu pricam

ako ti bude trebala.. adresa.. gdje ima domace.. prave.... samo javi

[horns&drums]

Naravno Novo, i tebe i Miciku cu ispitati sve, puteve i podrume u Posavini nam lijepoj

[novalic]

cak i prenociste..

[_galaksija]

dje ovo iskopa.. svaka ti cast..

Dobra prica...

Nego... nisam znao do prije neki dan da se kod nas izraz RAKIJA upotrebljavao ne za 'rakiju' vec za gostionicu, istina... birvaktile.

vjerovo ili ne, kod gradacca ima predgradje ili tako nesto sto se zove "rakija"..

istina ziva JA SAM IZ RAKIJE

[horns&drums]

Galaksija, ja sam od RAKIJE :D:D:D


Novo, a sex, imam li i to zagarantirano?

[Stari]

Galaksija, ja sam od RAKIJE :D:D:D


Novo, a sex, imam li i to zagarantirano?

Imas imas....al preko Jajca do Mrkonjica...da ne kazem sad sta gore

[Bosanac sa dna kace]

ih sezona kazan je prosla, sad se rakija raka fino pakuje u flase, flasice, pletare, pletarice, becari lijece mahmurluk, loze vesovku da im bude vruce, gledaju kako snijeg pada i zivakju jedan drugog na sijelo da vide cija je rakija jaca....

[_galaksija]

hahahhah da to bi novalicka trebala da zna

[gemma]

a bome i da zapjeva!

[horns&drums]

Imas imas....al preko Jajca do Mrkonjica...da ne kazem sad sta gore

Kod Nove mi je ionako samo Sisak pasao :D:D:D

[_galaksija]

Imas imas....al preko Jajca do Mrkonjica...da ne kazem sad sta gore

Kod Nove mi je ionako samo Sisak pasao :D:D:D

U gradu se pricalo da ima najljepse jastucnice

[gemma]

Jah, heklane

[_galaksija]

Jah, heklane

i Hafunin Reso se hvalito za te jastucnice mos mislit

[horns&drums]

Meni rekla Hiba Gutava, Nailova mater :D:D:D

[gemma]

To mi sad kazes!
A tamo na piramidi (mozes citat i zamislit je na piramidi;) place kako ne zna onu tvoju pjesmicu...tc,tc,tc...a s jastucnicama i do Rese stigla

[_galaksija]

Ma suti hajd sto je Reso,vec i Ramiz je imo tu posla a cujem i njakav Nagib,jel horns

[Fair Life]

Meni rekla Hiba Gutava, Nailova mater :D:D:D

Poselami Hibu... maksuz.

[novalic]

joj, ne pominjite hibu.. a i drago mi sto me galaxija podsjeti..na.. mada je daleko, daleko od racunice...



hornito, sexa ce biti, ako Bod dâ.... i tebi i meni..

dragan petrov se hvalio da su ove od rakije.. nemas im vremena ni trazit..