Temu pokrećem sa ciljem da makar jedan čovjek ili žena, mladić ili djevojka, ko pročita ovaj tekst prestane sa psovanjem. Kroz diskusije o negativnim stvarima, pogotovu ako govorimo kroz prizmu islama, u prvih desetak stranica svake teme, dođemo do zaista kvalitetnih komentara. Nakon toga dolazi do rasprava, prepirki i onda tema ode u helać
Svjedoci smo sve učestalijeg ružnog govora, kako na ulici tako i na poslu, kako od djece, tako od običnih ljudi, vjernika, nevjernika!
Čitajući razne tekstove zaista sam se iznenadio da je sve više takvih koji podstiču na psovanje, kao na primjer:
- psovanje na poslu smanjuje stres i timski duh http://svetzdravlja.info/2007/10/22/pso ... uje-stres/,
- psovanje zbližava kolege http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/1418/183 ... D1413.html
- učenici nagrađeni za psovanje na testovima http://www.javno.com/hr/zivot/clanak.php?id=160321
- psovanje na poslu podiže moral http://www.sarajevo-x.com/clanak/071018009
Nije ni čudo kada zbog psovke neko dobije ban, kada dijete na času opsuje pa nastavnik pozove roditelje, kad Šaja psuje djecu i dovodi crnce, itd..
Čitajući zadnji broj Saffa, urednik tog lista koji je inače magistar islamske teologije iz oblasti fikha (islamskog zakonodavstva) je napisao u svom uvodniku jedan zaista kvalitetan osvrt kako islam gleda na psovanje, i čovjeka koji čini to djelo kroz primjer čovjeka koji ide u džamiju, a psuje.
Psovka kao najgori oblik skrnavljenja ljudskih svetinja
Psovka, pa i u onim najrigidnijim oblicima, ne predstavlja nikakvu novinu na bosanskohercegovačkoj dnevnoj društvenoj i političkoj sceni. No i pored toga, količina i raznovrsnost psovki, uvreda i prijetnji izrečenih u telefonskim razgovorima između Senada Šahinpašića Šaje i Muhameda Ali Gašija, te ovoga drugog i N. N. lica, koje smo ovih dana, u formi audio snimki, imali priliku slušati u redovnom programu Federalne televizije, sve nas je, blago rečeno, šokirala. Detaljno i pažljivo preslušavanje spornih snimaka nudi krajnje poražavajući rezultat: ništa od onoga što je sveto bilo kojem čovjeku, od njegove i časti njegovih najbližih, nije ostavljeno a da nije oskrnavljeno.
Šta reći za prijetnju silovanjem trinaestogodišnjoj djevojčici, za psovanje živih i mrtvih, psovanje dženaze, psovanje supruge mrtvom čovjeku, osim da predstavlja najgori oblik verbalnog skrnavljenja najvećih ljudskih svetinja. Kao vjernika i kao čovjeka, posebno me frapiralo saznanje da je dobar dio tih psovki djelo Senada Šahinpašića, koji, prema meni dostupnim informacijama, pripada krugu ljudi koji prakticiraju vjeru i kreće se u društvu uglednih bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta. Ništa, pa ni Šahinpašićeva izjava na sudu da su spomenute prijetnje i psovke samo šala, i da on, u momentu njihovog izricanja, nije bio ozbiljan, kao ni pokušaj nekih bošnjačkih političara da Šajine riječi posmatra u jednom širem kontekstu, u kojem bi se u obzir uzele i dobre stvari koje je uradio, ne može umanjiti težinu onoga što je Šaja stvarno uradio, niti bi ga to, da se spomenuti prekršaj kojim slučajem dogodio u okvirima islamskog pravnog sistema, spasilo krivičnog gonjenja i adekvatnog pravnog lijeka.
- Kako neko ko za sebe tvrdi da je vjernik, makar to bilo i u šali (što je veoma diskutabilno), može reći da će nečijoj kćeri (maloljetnoj ni krivoj ni dužnoj djevojčici) naručiti crnca da je siluje?
- Kako neko ko za sebe tvrdi da je vjernik, makar i u šali, može psovati nečije mrtve roditelje, kada je to, prema Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sudu jednako psovanju vlastitih roditelja i jedan je od najvećih grijeha?
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''U najveće grijehe spada i to da čovjek psuje svoje roditelje?'' ''Kako će neko psovati svoje roditelje'', upitali su ashabi u čuđenju. ''Tako što će psovati nečije roditelje, pa će taj neko psovati njegove roditelje'', odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
-Kako takva osoba može tvrditi da slijedi i voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što mu je kao vjerniku obaveza, kada zna (?) da on, prema svjedočenju njegovih bliskih ashaba, prije svega Enesa, radijallahu anhu, ne samo da nikoga nije vrijeđao ili mu psovao, nego u njegovom vokabularu uopće nije bilo mjesta za vulgarne, ružne, proste i riječi proklinjanja, čak je bježao iz društva u kome se komunikacija između dviju suprotstavljenih strana odvijala na nivou psovki i vrijeđanja, kao što se dogodilo jedne prilike kada je njegov najbliži prijatelj Ebu Bekr, radijallahu anhu, uzvratio na psovku koja mu je upućena iz idolopokloničkog tabora. Upitan zašto je to učinio, rekao je: ''Dok si bio priseban, o Ebu Bekre, u našem društvu bili su meleci, a kada si uzvratio, došao je šejtan, u čijem društvu ja nikako ne želim biti.''
Spomenuti nivo verbalne komunikacije i kulture na kojem je Senad Šahinpašić razgovarao sa, po svemu sudeći, svojim dobrim prijateljem Muhamedom Ali Gašijem (što je jednako opasno kao i njegove psovke), i na taj način mu pokazao svoje razočarenje i nezadovoljstvo ''ponašanjem'' kriminalističkog inspektora Fedralnog MUP-a Edina Vranja, tek je manifestacija jednog dubljeg problema s kojim će se Bošnjaci, a pogotovo njihova vjerska i intelektualna elita, u dogledno vrijeme morati suočiti, a on je površna percepcija njihove pripadnosti islamu, koja se u najvećem broju slučajeva doživljava kao jezička samodeklaracija, i pokoji formalno izvršen vjerski obred, a koja sa stvarnim životom, javnim moralom i društvenom odgovornošću ne mora imati ništa zajedničko. Jedna od najpogubnijih posljedica takve percepcije upravo je ono što je uradio Senad Šahinpašić Šaja.
