Psihološki problem?

[R A V E N]

Ovdje ima slabih odgovora. Nema neke velike pomoći.

Ko je je otvorio temu, neka pogleda na Internetu .PDF-ove, ima ozbiljnih resursa. Daće ti naši vjerovatno samo neke tablete, ali mislim da će ti slabo pomoći, da ti najiskrenije kažem.

Ali mislim da je ovo trol u pitanju.

[AdemSisak7]

Nije sramota otici psihologu.

Moja prijateljica je neko vrijeme tijekom prošle zime (3-4 mjeseca) išla kod psihologa.
Mislim da je rekla da je bila ukupno 8 puta.
Imala je gomilu problema, prvenstveno anksioznost i depresija.
U početku je išla svaki tjedan, a potom rjeđe, da bi zadnji put rekla joj psihologinja da dođe za 2 mjeseca.
Ovo ljeto je prvi put sama otišla na odmor i provela ljeto i odmorila se. Prije nije smjela ni do prodavaonice.
Ona hvali psihologinju Sandru iz Mostara (mislim da je link http://www.psiho.biz ili http://www.promente.biz ).
Moj ti je savjet otiđi kod psihologa/psihologinje. Nije sramota.
"Vani" je to normalno, samo smo mi "zatucana" sredina.

[Velkoski]

Jebote jes moj zivot jednostavan, kod mene postoje samo dvije vrste zena: bi jebo/nebi jebo

[tagomago]

de ti proguglaj narcisoidni poremećaj ličnosti - simptomi, pa vidi pronalaziš li se, premda kažu da takve osobe kategorično odbijaju prihvatiti da im se nešto zbiva tamo negdje. svi mi imamo neke traume iz prošlosti, neka dešavanja koja nas obilježe na ovaj ili onaj način.

ako se tu ne pronalaziš, high five, idi probaj s nekim tipom otići na kafu, na druženje.

[Nayya]

E ovako da se ispovjedim:

Ja osjećam ogromnu potrebu da se sviđam osobama ženskog spola, što je zasigurno normalno, ali istovremeno nikad nisam osjećao potrebu za više od toga, a to baš i nije. Da pokušam objasniti:

Primjer 1

Djevojke kojima sam se ja sviđao u životu i koje su htjele nešto sa mnom. To bi u startu za mene bilo dovoljno, redovno bi odbijao bilo kakvu vezu sa njima, ali imao bi smješak na usnama. Čovječe svidio sam joj se.

Primjer 2

Djevojke koje su se mene sviđale a one nisu pokazivale da imaju ista osjećanja. Ja bi ludio za njima. Da mi kaže treba mi transplatacija srca, ja bih potpisao istog trena. Tako je kad se meni neka svidi. Ali vremenom sam shvatio da je jedino što ne izluđivalo i privlačilo to što su me zapravo odbile u startu.

Kada bi takva djevojka jednom pristala na moje udvaranje, kada bi pokazala da i nije ona imuna na mene, nešto bi se odmah promjenilo u meni. Postala bi mi apsolutno nezanimljiva. Čak bi u unutrašnjosti sebe reagovao panično i histerično, moj um bi govorio: "Vodite je, vodite je od mene!" Od onog trena kad bi pokazala da sam i ja njoj zanimljiv, to je za mene sve bilo gotovo, mogao bih da je ne vidim više nikad za života.


I ima to nešto u meni, meni je uvijek predstavljalo neopisivo zadovoljstvo da ignorišem neku djevojku. Znači neopisiv osjećaj, kad ona misli da ću ja nju pozvati da izađemo(jer smo kolege, poznanici, živimo blizu...) i ja primjećujem da se ona čudi zašto ne poduzimam apsolutno ništa, ja ne bih mijenjao taj osjećaj ni za šta. To zadovoljostvo ne mogu opisati.

Meni je draže ne pozvati djevojku na izlazak pa makar i ja ostao doma cijelu noć nego provesti je sa njom. Saznanje da je nisam usrećio meni predstavlja neopisivo zadovoljstvo.


Znam dosta muškaraca koji se trude oko djevojaka dok ne dobiju sex a onda također ne žele više da čuju za njih. Ali to nije moj slučaj. Ja ne osjećam poriv ni za izlaskom, ni za zagrljajem, ni za poljupcem, ni za sexom, ni za brakom i djecom...ništa.

Meni je svo oko sviđanja a koje mi tako puno znači.


Šta se dešava sa mnom?

Definitivno psihički poremećaj ....

[dale cooper]

Jebote jes moj zivot jednostavan, kod mene postoje samo dvije vrste zena: bi jebo/nebi jebo

kod mene samo jedna vrsta zena

Bi jebo, vjerovatno?

[Velkoski]

[ho oponopono]

E ovako da se ispovjedim:

Ja osjećam ogromnu potrebu da se sviđam osobama ženskog spola, što je zasigurno normalno, ali istovremeno nikad nisam osjećao potrebu za više od toga, a to baš i nije. Da pokušam objasniti:

Primjer 1

Djevojke kojima sam se ja sviđao u životu i koje su htjele nešto sa mnom. To bi u startu za mene bilo dovoljno, redovno bi odbijao bilo kakvu vezu sa njima, ali imao bi smješak na usnama. Čovječe svidio sam joj se.

Primjer 2

Djevojke koje su se mene sviđale a one nisu pokazivale da imaju ista osjećanja. Ja bi ludio za njima. Da mi kaže treba mi transplatacija srca, ja bih potpisao istog trena. Tako je kad se meni neka svidi. Ali vremenom sam shvatio da je jedino što ne izluđivalo i privlačilo to što su me zapravo odbile u startu.

Kada bi takva djevojka jednom pristala na moje udvaranje, kada bi pokazala da i nije ona imuna na mene, nešto bi se odmah promjenilo u meni. Postala bi mi apsolutno nezanimljiva. Čak bi u unutrašnjosti sebe reagovao panično i histerično, moj um bi govorio: "Vodite je, vodite je od mene!" Od onog trena kad bi pokazala da sam i ja njoj zanimljiv, to je za mene sve bilo gotovo, mogao bih da je ne vidim više nikad za života.


I ima to nešto u meni, meni je uvijek predstavljalo neopisivo zadovoljstvo da ignorišem neku djevojku. Znači neopisiv osjećaj, kad ona misli da ću ja nju pozvati da izađemo(jer smo kolege, poznanici, živimo blizu...) i ja primjećujem da se ona čudi zašto ne poduzimam apsolutno ništa, ja ne bih mijenjao taj osjećaj ni za šta. To zadovoljostvo ne mogu opisati.

Meni je draže ne pozvati djevojku na izlazak pa makar i ja ostao doma cijelu noć nego provesti je sa njom. Saznanje da je nisam usrećio meni predstavlja neopisivo zadovoljstvo.


Znam dosta muškaraca koji se trude oko djevojaka dok ne dobiju sex a onda također ne žele više da čuju za njih. Ali to nije moj slučaj. Ja ne osjećam poriv ni za izlaskom, ni za zagrljajem, ni za poljupcem, ni za sexom, ni za brakom i djecom...ništa.

Meni je svo oko sviđanja a koje mi tako puno znači.


Šta se dešava sa mnom?

...a ima i gorih patologija...čim pokaže interes za tebe, tvoja pažnja prestaje...pozornost ti determinira odnos...

...šta ćeš dalje...a k'o i do sad što si navik'o...da osujećuješ tuđe nade, želje, potrebe...te svojom unutrašnjom diktaturom umrtvljuješ sebe, jer ne znaš za drugačije...