). Kako je došlo do dijagnoze, tj. da li vas (ili osobu koju poznajete) je neko drugi (prijatelji, policija, ljekar opšte prakse itd.) uputio "ljekaru za dušu" ili ste sami spoznali da nešto i nije baš kako bi trebalo da bude? Mnogi oboljeli ne prihvaćaju svoju bolest, što je u suštini prvi korak ka ublažavanju tegobe. Nazivam to ublažavanje tegobe, jer konačno ozdravljenje ne postoji. Postoje samo načini življenja koji olakšavaju svakodnevnicu.
Evo ja ću početi. Imam skoro 33 godine i prije skoro 4 godine dijagnosticiran mi je poremećaj ličnosti, koji se zove Emotivno nestabilna ličnost, impulzivni tip, šifra F60.31. Živim normalno, s obzirom na sve prepreke koju ova bolest nosi sa sobom. To normalno je da sam bila odlična učenica, vrlo dobra studentica i kasnije radnica. Oduvijek sam bila jako društvena, a nedavno sam postala i majka. Ovo nabrajam čisto da bih pokazala da se prividno nisam ni po čemu razlikovala od ostalih. Na površini, naravno.
Ja sam oduvijek znala da nisam kao ostali i dugo sam živjela sa raznim problemima, za koje sam tek kasnije saznala da su to zapravo sve simptomi ove bolesti. Moj tadašnji momak mi je savjetovao da napravim termin kod psihijatra i da se posavjetujem. To sam i učinila i od tada su mi stvari postale mnogo jasnije. Živjeti je postalo lakše, jer postoje metode koje pomažu pri osjećaju tegobe. Što se tiče ove bolesti, medikacije nema. Sami ljekari je nazivaju licemjernom bolešću i nije proučena kao ostale psihoze. Toliko za sada.
Znam da je tema veoma škakljiva, ali se ipak nadam odgovorima.
I onda odlučim da se borim, malo po malo, malo po malo, promjena društva i okoline, načina života, prestao sam da čitam crne hronike i slušam loše vijesti, što kaže big ang izbjegavam mračne osobe i teške teme, nekoliko pozitivnih događaja je uslijedilo, svaki odlazak na more je doprinosio da se osjećam bolje i izađoh nekako na "zelenu granu". Interesantno je da su mi na moru crne misli odlazile kao rukom odnešene. 