Protiv raka, nov nacin zivota

[Zah]

Osobna priča francuskog neuroznanstvenikA i kliničkOg profesorA psihijatrije koji je svoj 17 godina dug ‘suživot’ s tumorom na mozgu opisao u knjizi ‘Protiv raka, nov način života’

Dr. David Servan-Schreiber: Rak se hrani šećerom

Krivulja preživljavanja raka, kaže dr. Servan- Schreiber, može imati dugačak rep, odnosno - promjenom stila života može se i s tom bolešću dugo poživjeti
... što je prvi faktor koji je nakon II. svjetskog rata doveo do epidemije raka; slijede prehrana s previše omega-6 masnih kiselina, pesticid DDT, nedostatak fizičke aktivnosti, te nedostatak društvene potpore, ističe dr. Servan-Schreiber
piše anđelka mustapić
Snimio dragan Matić / cropix
Ovo je priča dr. Davida Servana-Schreibera, francuskog neuroznanstvenika i kliničkog profesora psihijatrije pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pittsburghu, osnivača Centra za integrativnu medicinu i jednog od osnivača američkog ogranka organizacije Liječnici bez granica, nagrađene Nobelovom nagradom za mir 1999. godine. Sam ju je ispričao u knjizi “Protiv raka, nov način života”, svjetskom hitu, objavljenom i u hrvatskom izdanju u nakladi Planetopije, čijoj je promociji u Zagrebu prisustvovao.

U 31. godini života dr. Servan-Schreiber bio je pomalo arogantan, vrlo ambiciozan i uspješan liječnik, znanstvenik i ravnatelj Istraživačkog laboratorija za funkcionalno oslikavanje mozga u Pittsburghu. I onda mu se preko noći život potpuno preokrenuo. Skener mozga, na koji je sasvim slučajno dospio, pokazao je da ima tumor. Bilo je to prije 17 godina, a prognoza je glasila: šest tjedana života bez operacije ili šest mjeseci života s operacijom!

Uslijedile su dvije operacije, recidiv i trinaest mjeseci kemoterapije. Držao se čvrsto konvencionalne zapadne medicine, ali su mu se oči, malo-pomalo, otvarale i za druge pristupe, s time što se osobito zainteresirao za prirodne sposobnosti tijela da se zaštiti od tumora, koje se, kako vjeruje, mogu iskoristiti za sprječavanje bolesti ili povećanja koristi liječenja.

Jer, objašnjava: “Ako svi mi imamo potencijalni rak koji pritajeno čuči u nama, onda jednako tako svatko od nas ima i tijelo stvoreno da se bori protiv nastajanja tumora. Na nama je da se koristimo prirodnim mehanizmima obrane koje nam tijelo nudi. Druge kulture to čine mnogo bolje nego mi.” Danas tvrdi da je postao liječnik koji upravo na te mehanizme najviše računa.

Puno mu je pomoglo iskustvo Stephena Jayja Goulda, profesora zoologije, specijalista za teoriju evolucije na Sveučilištu Harvard, popularno zvanog ‘drugim Darwinom’.

- Znanstvenik Gould otkrio je u srpnju 1982., u dobi od 40 godina, da ima mezoteliom potrbušice, inače vrlo rijetku i tešku vrstu raka koji se pripisuje izloženosti azbestu – pojasnio je dr. Servan-Schreiber.

Poslije operacije Gould je čitajući znanstvene časopisespoznao da boluje od vrlo kompliciranog, neizlječivog raka abdomena, s prosječnim vremenom preživljavanja osam mjeseci od postavljanja dijagnoze. Uhvatila ga je panika, ali zakratko. Kao znanstvenik dobro je znao da je u prirodi je prosječna vrijednost apstrakcija, ‘zakon’ koji ljudska vrsta nastoji nametnuti na različito mnoštvo pojedinačnih slučajeva.

Krivuljin rep
Znanstvenik Gould, koji je kao biolog izučavao krivulju preživljavanja cijeloga života, htio je doznati gdje se on nalazi u rasponu varijacija oko prosječne vrijednosti. Ako je prosječno vrijeme preživljavanja iznosilo osam mjeseci, to je značilo da polovica osoba s mezoteliomom živi kraće, ali je ona druga polovica bolesnika živjela dulje od osam mjeseci.

Što je on morao i trebao učiniti? Bio je mlad, jedan od najutjecajnijih znanstvenika svoje generacije, nije pio ni pušio, bio je zdrav, ako se načas zanemari rak, mogao je očekivati najbolje moguće liječenje i vjerovati da se nalazi u perspektivnoj polovici bolesnika. Istražujući problematiku, naišao je na ‘krivulju preživljavanja’ asimetrična oblika: na lijevoj stani nalazila se polovica slučajeva od nula do osam mjeseci preživljavanja, desna polovica krivulje širila se iznad osam mjeseci, a imala je dugačak rep koji se u nekim slučajevima poprilično mogao otegnuti.

Tada je u časopisima pošao u potragu za potpunom krivuljom preživljavanja s mezoteliomom. Primijetio je da se kod jedne krivulje, također s prosječnim vremenom preživljavanja od osam mjeseci, rep distribucije, kako se to zove u statistici, proteže na nekoliko godina, što znači da neki ljudi, unatoč prosječnom vremenu preživljavanja od osam mjeseci, s tom bolešću žive nekoliko godina. Gould je odlučio da se i sam nađe među njima.
Mnoštvo Zagrepčana slušalo je predavanje dr. Davida Servan-Schreibera


Informacija, a ne presuda
Gould je živio 30 puta dulje od prognoze koju su mu postavili onkolozi, tj. još punih 20 godina, za kojih je postigao izuzetnu znanstvenu karijeru, a umro je od bolesti koja nije bila u vezi s rakom. Po dr. Servanu-Schreiberu, ‘pouka koju nam daje veliki biolog Gould jest: statistički su podaci informacija, a ne presuda. Kad imate rak i želite se boriti protiv smrti, cilj je da se po svaku cijenu nađete u dugačkom repu krivulje’.

- Ja sam također izučavao znanstvenu literaturu – naglasio je dr. Servan-Schreiber – i pokušao saznati što pomaže osobi da doživi kraj krivulje preživljavanja. I da bih to shvatio, morao sam razjasniti zašto danas imamo toliko puno pojavnosti raka. Shvatio sam da u dobi nakon 50 godina svatko od nas ima u tijelu stanice raka. Svi smo izloženi faktorima koji promiču nastanak raka. U zapadnim zemljama, kakva je i Hrvatska, jedna osoba od četiri umrijet će od raka. S druge strane, tri osobe od te četiri imat će prirodnu zaštitu koja će im pomoći da otkriju i unište stanice raka koje se pokušavaju razviti. Dakle, moramo shvatiti kako možemo pojačati te obrambene mehanizme.

Navest ću ilustrativnu krivulju progresije raka dojke u SAD-u, nakon 1940. godine, gdje je eksplodiralo i počelo se naglo širiti. Krivulja je vrlo slična i kada se radi o raku prostate, debelog crijeva i jajnika, a brojke su vrlo slične za većinu zemalja. Epidemiolozi i Svjetska zdravstvena organizacija tijekom 1980-ih godina obilazili su svijet, uspoređivali stopu pojavnosti raka u različitim zemljama i bili jako iznenađeni razlikama.

Promatrali su populaciju iste dobi i koristili iste metode kao instrumente detekcije, otkrivanja raka i prisutnosti raka. Što se tiče južne hemisfere, pronašli su slične stope u Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Americi, osobito u Čileu i Argentini, gdje je način života vrlo sličan našem na Zapadu. U Africi jedina zemlja koja je bila zahvaćena rakom dojke, bila je Južnoafrička Republika. Na Bliskom istoku jedina zemlja s rakom dojke bio je Izrael. U nekim područjima ruralne Kine nije bilo niti jednog zabilježenog slučaja raka dojke.

Kinezi su im rekli da je to bolest bogatih žena koje žive u Hong Kongu. I bili su u pravu. Može se pomisliti da Kineskinje štite njihovi geni. Kada pogledamo pojavnost raka dojke kod Kineskinja koje žive u Kini, stopa je mala, a u San Franciscu je ta stopa među Kineskinjama potpuno jednaka onoj među Amerikankama. Brojne studije potvrđuju da je rak dojke izazvan životnim stilom, a ne genima.

Pitanje je, naravno: što se to dogodilo nakon Drugog svjetskog rata u zapadnim razvijenim zemljama, odnosno, što je dovelo do epidemije raka?

- Prvi je čimbenik - istaknuo je dr. Servan-Schreiber - konzumacija šećera koji djeluje kao gorivo za rast stanica raka. Više uopće nije sporno da se rak hrani glukozom. Povećana upotreba rafiniranog šećera u zapadnom svijetu prati se od 1880. U Austro-Ugarskoj Monarhiji jeli smo godišnje, po osobi, pet kila rafiniranog šećera, a 2000. - 70 kilograma.

Možemo se pitati: pa gdje je taj šećer, kako mogu pojesti 70 kg šećera godišnje? Ali, koliko kockica šećera stavite u šalicu kave, dvije-tri? Koliko kockica šećera ima u jednoj limenci coca-cole? Dvanaest! Prema tome, coca-cola je sredstvo da ulijete u sebe goleme količine šećera, a da to i ne primijetite.

Poslije coca-cole i dalje smo gladni, pa ćemo pojesti desert - i tako redom. Naprosto smo izumili načine da ulijemo u ljude goleme količine šećera koji povoljno utječe na rast kancerogenih stanica. Drugom čimbeniku, odnosu između omega-3 i omega-6 masnih kiselina, koji su sastavni dijelovi svih stanica u našem tijelu, dr. Servan-Schreiber posvećuje veliku pažnju:
Za knjigu ‘Protiv raka- nov način života’ vladao je veliki interes


Pesticidi posvuda
- One se zovu esencijalne masne kiseline zato što se nalaze u svakoj stanici našeg tijela, ali ih naše tijelo ne može proizvesti - moraju nam doći s tanjura. Omega-3 masne kiseline potiču protuupalne procese koji nas štite od svih upala u tijelu, za razliku od omega-6 masnih kiselina koje dovode do razvoja upalnih procesa.

Kad jedemo jednak omjer tih masnih kiselina, sve su upalne reakcije u tijelu uravnotežene i s nama je sve u redu. Jedan od važnih izvora omega-3 masnih kiselina je bila trava koju su krave pasle i na taj način i nama prenosile omega-3 masne kiseline u mlijeku, maslacu, vrhnju, siru i mesu. Danas, suvremena američka farma hrani krave sojom i kukuruzom, namirnicama bogatim omegom-6 masnih kiselina, koje u sebi gotovo da i nemaju omegu-3.

Nakon Drugog svjetskog rata soja i kukuruz pridonijeli su eksplodirajućem širenju omega-6, a omega-3 nestaje, zbog čega će i naš biološki motor početi kašljucati. Budući da omega-6 masne kiseline stimuliraju rast, jedino što može rasti u tijelu odrasle osobe su masnoća i stanice raka. I ustvari, pretilost je jedan od glavnih rizičnih čimbenika za pojavu raka u svijetu. Treći čimbenik je DDT, koji uopće nije postojao prije 1940., a sada je jedan od najčešćih pesticida.

Pesticidi se nalaze u krvi svih testiranih Zapadnoeuropljana, i nisu bezopasni. Mnogi od njih djeluju poput ženskih hormona u tijelu, nazvani su ksenoestrogeni, što znači da djeluju kao strana tijela u organizmu. - Nažalost, pretjerana količina pesticida izlijeva se u rijeke u Europi pa je zbog te količine estrogena promijenjen spol nekih riječnih žaba, koje su od muških postale ženske žabe - istaknuo je nevjerojatan primjer dr. Servan-Schreiber. - Još nešto se vrlo čudno dogodilo.

Polarni medvjed postao je drugi sisavac na svijetu koji je najviše izložen toksinima u okolišu, iako živi daleko od ikakvog kemijskog postrojenja. A kako: kemikalije se akumuliraju na dnu oceana, gdje manje ribe jedu planktone, veće ribe jedu manje ribe, na kraju ih pojedu tuljani, tuljane jedu polarni medvjedi i, budući da su oni na vrhu lanca ishrane, u njima se akumuliraju toksini iz svih karika lancu. Što mislite koji je sisavac na prvome mjestu u svijetu po izloženosti toksinima?

Ovu studiju proveli smo na 39 europskih parlamentaraca i 14 ministara okoliša, i kod svih njih pronađeno je 13 proizvoda koji povoljno djeluju na razvoj raka! Četvrti čimbenik je nedostatak fizičke aktivnosti, što je, inače, jedna od najjačih zaštita u borbi protiv raka, budući da stimulira sve zaštitne funkcije tijela. - Nešto se duboko promijenilo u našoj tjelesnoj aktivnosti, tvrdi dr. Servan-Schreiber. - Tko danas pješači više od 15 minuta do škole ili posla?

Jedno istraživanje je dokazalo da žene koje imaju rak dojke, ako pješače šest puta tjedno po 30 minuta, smanjuju rizik od recidiva za 50 posto. Posljednji čimbenik koji se duboko promijenio jest nedostatak društvene potpore. U Americi, gdje dr. Servan-Schreiber još uvijek živi jedan dio godine, ljudi se sele u prosjeku svakih pet godina. To znači da svakih pet godina napuštaju svoje roditelje, susjede, prijatelje, rođake..., najčešće zato što to žele. I to je u redu, rekao je dr. Servan-Schreiber , to nam daje osjećaj autonomije, osjećaj slobode.

Međutim, kada se suočimo s teškoćama, ta razina društvene potpore, ta mreža sigurnosti je iznimno važna. Istraživanja su pokazala da našu biologiju, našu borbu protiv stresa i nošenja sa stresom najviše štiti upravo mreža potpore. Kako se smanjuje krug potpore, tako se povećava naša izloženost bolestima i raku. To su loše činjenice priče o raku. A koje su stvari koje možemo učiniti kako bismo si pomogli?

- Svi imamo bijele krvne stanice koje neprestano otkrivaju, napadaju i uništavaju stanice raka – podsjetio je dr. Servan-Schreiber. - Rak nastaje kada su naše prirodne sposobnosti zaštite oštećene ili kada, recimo, toliko puno ‘gnojiva’ za stanice raka unosimo u tijelo da su nam obrambene sposobnosti naprosto svladane. Jedna studija je pratila žene s rakom dojke koje su prošle konvencionalno liječenje.

Polovica ih je primila samo konvencionalno liječenje i ništa drugo. Druga skupina je uz konvencionalno liječenje prošla i jednu vrstu edukacije: naučile su jesti na drugi način, stimulirati obrambene mehanizme tijela, prakticirati tjelovježbu i držati stres pod kontrolom. Studija je objavljena u prosincu prošle godine u vodećem istraživačkom časopisu “Rak” i pokazala je smanjenje 68 posto smrtnosti kroz 11 godina, koliko je trajalo istraživanje.

Nema ni jednog lijeka na svijetu koji postiže tako veliki postotak smanjenja smrtnosti. Cjelokupni rad dr. Servana-Screibera koji obavlja na promocijama svojih dviju knjiga (prvu, “Ozdravljenje” objavila je također, u ponovljenom izdanju, ove godine Planetopija) sastoji se od objašnjavanja ljudima da postoji i tzv. samopomoć, da mogu sebi pomoći, iako to još nije dio službene konvencionalne medicine. Ako “novi način života” funkcionira za osobe koje već imaju rak, onda funkcionira još bolje kod osoba koje ga nemaju i rade na tome da ga nikada i ne dobiju.

Ono što je on naučio jest da je rak bolest neravnoteže, tj. gubitka ravnoteže. Poznato je da postoje promotori raka i svatko se od nas, kaže dr. Servan-Schreiber, može zapitati što su oni u našem životu. Rizični su duhan i pretjerano uzimanje alkohola, što je dobro znano, zatim dolazi rafinirani šećer, bijelo brašno, koje u špagetima podiže šećer u krvi jednako kao da ste pojeli šećer, omega-6 masne kiseline koje su prisutne u suncokretovu, sojinu i kukuruzovu ulju. Njih se naprosto treba riješiti u životu, savjetuje dr. Servan-Schreiber, isto kao i raznih plastičnih grijača vode, nekih kemijskih sredstava za čišćenje i drugog.

Sprječavači raka
- S druge strane, možemo u život uvesti sprječavače raka, da ih tako nazovem. Ako prehrani dodamo puno voća i povrća, koje sadrže fitokemikalije koje djeluju protukancerogeno, one neće samo čistiti naše tijelo od kancerogenih stanica, već također, na neki način detoksificirati tijelo od kemikalija.

Također, omega-3 masne kiseline, kojih ima u ribi - sardinama, inćunima, lososu... - povećavaju odnos između omega-3 i omega-6 masnih kiselina. Možemo povećati fizičku aktivnost i, na koncu, najbolji lijek protiv razvoja raka je društvena potpora i jednostavni načini upravljanja stresom, kao što je jogijsko disanje, znači, ništa komplicirano - rekao je dr. Servan-Schreiber, dodajući:

- Bez obzira na to imamo li rak ili ga nikada nećemo dobiti, važno je reći da njegova pojavnost ovisi u velikoj mjeri o dvije vrste činjenica, onih štetnih za zdravlje, o kojima sam dosta govorio, i onih korisnih, čak ljekovitih, kao što su: kruh od nekoliko integralnih žitarica, sitna riba, kupus, patlidžan, bijeli luk, salata, brokula...

Ono što je vrlo očito jest da plata s nabrojanim namirnicama ne nalikuje tipičnom hrvatskom obroku. Neke namirnice, koje se konzumiraju u Hrvatskoj, povezane su s pojavnošću raka. To je, recimo, kobasica, koja se obično stavlja u dvije kriške bijelog kruha, tome se doda malo sira od krava kod koje je veliki udio omega-6 masnih kiselina, i to se pojede s pomfritom, a krumpir je jedna jedina namirnica među povrćem koja nema nikakve protukancerogene odlike, i onda ga još umočimo u omega-6 ulje, u kojem je možda nešto već prženo nekoliko puta, koje je, dakle, oksidiralo, i onda to sve pojedemo zajedno s kobasicom.

Znači, nije nikakvo čudo što stopa raka raste kada jedemo naša tradicionalna jela. Ali, dr. Servan-Schreiber vjeruje da su stara tradicionalna hrvatska jela imala kupus i, vjerojatno, luk, češnjak, poriluk, kaul, kelj, brokulu, prokulicu, papriku..., također i začinsko bilje (timijan, menta, mažuran, ružmarin…), a sve te namirnice imaju vrlo jake kemikalije koje su protukancerogene. I po njegovoj preporuci: kada se malo ovih namirnica jede tri puta na dan, svakoga dana, na neki način kultivira se tijelo koje je onda sposobno boriti se protiv kancerogenih stanica.

Najbolji izvori životinjskih bjelančevina su iz mora, i to sitna riba, mogu se jesti i jaja, ali pod uvjetom da su to jaja bogata omega-3 masnim kiselinama, tj. od koka koje se hrane na dobri stari način. Što se tiče žitarica, one bi trebale dolaziti iz cjelovitih izvora, prije svega, to su crno brašno i mješavina različitih integralnih žitarica, jer kruh od njih smanjuje šećer u krvi. I što je jako važno reći, napomenuo je dr. Servan-schreiber, male količine ovih namirnica mogu spriječiti rast stanica raka u laboratorijskim uvjetima.

Neke od njih imaju povoljnije rezultate za određene vrste raka, slično kao što i neki lijekovi bolje djeluju na neke vrste raka. Važno je ne prepustiti se beznađu, iako u knjizi “Protiv raka - novi način života”, slavni francuski psihijatar i znanstvenik dr. David Servan-Schreiber osobito ističe da svojom knjigom ne želi buditi ‘lažnu nadu’. Zapravo, riječ je o ‘lažnom beznađu’, jer brojni znanstveni dokazi idu u prilog Servan-Schreiberova uvjerenja da ‘uvelike možemo djelovati na sposobnost tijela da razbije mehanizme raka’.

U tom duhu je i izvješće Svjetske zdravstvene organizacije u kojem je, naoko, iznesena presmiona tvrdnja: ‘U načelu, svaki se rak može spriječiti.’ Dr. David Servan-Schreiber nije se, kako piše u svojoj knjizi, htio prepustiti pasivnosti lažnog beznađa.

U krivulji preživljavanja, u koju ga je smjestio njegov neuroonkolog, tražio je što veće mogućnosti da mu život može ‘dugo uživati na suncu’, što želi i svim svojim čitateljima: i zdravima i bolesnima, kojima je darovao jedinstvenu knjigu, napisanu na temelju vlastitog iskustva i borbe protiv smrti, ali i na oko 400 znanstvenih studija, brojnih razgovora s liječnicima i alternativcima te ohrabrujućim primjerima preživljavanja neizlječivih stanja, među koje spada i njegovo, koje bi se zapravo, da ga nije napisao kao godinama stjecano iskustvo, moglo smatrati ‘čudom Božje milosti’.

Stres ne uzrokuje rak
Stres ne uzrokuje rak. Nijedna studija koju sam proučio nije pokazala uvjerljivu povezanost između stresa i nastanka raka. Ali, ono što smo otkrili jest da reakcija na stres može ili pospješiti nastanak i razvoj raka ili ga usporiti.

Dakle, nije stres taj koji je toliko važan, ali je važna naša reakcija na stres, naša sposobnost i uvjerenje da možemo učiniti nešto da bismo dobili barem malu kontrolu nad našim okolišem i nad samim sobom.

Štetno zračenje mobitela
•Većina studija koje sam proučavao da bih vidio povezanost mobilnih telefona i tumora na mozgu kažu da nema te povezanosti. S druge strane, 99 posto tih studija bavile su se ovim istraživanjem manje od pet godina, jer su mobilni telefoni relativno nova pojava.

Ako biste promatrali ljude koji puše pet godina po kutiju cigareta dnevno, vidjeli biste da to nema nikakav učinak na pojavu raka pluća. Da bi pušenje dovelo do raka potrebno je pušiti od 15 do 35 godina. Dakle, sve studije napravljene u razdoblju kraćem od pet godina mogu se odbaciti kao irelevantne.

Ako pogledamo studije koje su obuhvatile razdoblje od deset godina upotrebe mobilnog telefona, i to jedan sat dnevno, onda u prosjeku vidimo da se udvostručuje rizik od razvoja tumora na onoj strani na kojoj se koristi mobilni telefon. Mobitele moramo koristiti tako da se rizik smanji na najmanju moguću mjeru. Naravno da ih nećemo odbaciti. I ja ga koristim, a živim s tumorom na mozgu 17 godina.