Prikaz knjige Sylvie Matton: Srebrenica. Un génocide annoncé

[danas]

Književnost:

Istraživanje o suvremenoj civilizaciji koja u likovima poput Pola Pota, Radovana Karadžića ili Osame ben Ladena svako toliko proizvodi male Hitlere

Dokument o distanciranom ubijanju Srebrenice
Prikaz knjige Sylvie Matton: Srebrenica. Un génocide annoncé (Srebrenica. Najavljeni genocid); Flammarion, Pariz 2005.; 431 str.; 18.90¤

Nenad Popović

O desetoj godišnjici srebreničkog genocida, francuska književnica i novinarka Sylvie Matton postavila si je vrlo jednostavno pitanje: Kako je moguće da je tamo masovna patnja počela 1992., da su potom, na minimalnom prostoru, deseci tisuća ljudi svih uzrasta, od dojenčadi do staraca, tri godine gladovali i umirali, da se onda, 1995., taj ogromni logor pretvorio u poprište sistematske egzekucije stanovništa, da bi tisuće onih koji su ga preživjeli sve do danas, dakle daljnih deset godina, živjelo satrveno pod mizernim izbjegličkim uvjetima.

Svi su sve znali
Budući da nije od onih koji su neposredno svjedočili ratu i etničkom čišćenju na prostoru bivše Jugoslavije, autorica je odgovore potražila u dokumentima, člancima, filmskim materijalima, sudskim iskazima i knjigama. Nailazeći na sve više nepodudarnosti i kontradikcija, paralelno je obavljala razgovore s dvadesetak ključnih ličnosti međunarodne političke scene: visokim činovnicima UN-a, ministrima, generalima, pregovaračima i diplomatima, koji u međuvremenu s ratom odavno više nemaju nikakve veze. Npr. s tadašnjim francuski ministrom vanjskih poslova Hubertom Védrineom, švedskim političarom Karlom Bildtom ili generalima Bernardom Janvierom i Jeanom Cotom.

Držeći se najjednostavnije metode, autorica je dobila najporazniji mogući rezultat. Nešto što puni skoro 450 stranica knjige. Još u lipnju 1991. (sjeća li se itko još Vukovara?) zapadne obavještajne službe izvijestile su svoje političare o istinskim namjerama Srbije u pogledu rata za proširenje teritorija i njegovom etničkom čišćenju. Ili: mjesecima prije početka napada na Sarajevo Zapad je posjedovao točne obavijesti o pozicioniranju artiljerije JNA oko grada. Ili: Francuska i Velika Britanija dugo su godina manipulirale ostale članice Savjeta za sigurnost UN-a u korist stvaranja velike srpske države na Balkanu, i to pod cijenu genocida koji je bio u toku. Ili: Karadžićevo Poubijajte ih sve snimljeno je odmah od prislušnih službi i proslijeđeno dalje...

Svi su sve znali. Ne samo da se Srebrenica lako mogla spriječiti, moglo se spriječiti da u Bosni i Hrvatskoj između 1991. i 1995. ne bude ubijeno preko 200.000 ljudi, a milijuni ostanu bez domova, obitelji, fizički i psihički okljaštreni zauvijek.

Knjiga Sylvie Matton ne bi bila neka posebno važna i velika da je sve ostalo na upravo rečenom. Ona je značajna po tome što autorici nije bilo teško da rekonstruira svaki telefaks poslan iz Srebrenice, svaki zarez i svaku polurečenicu koje se mogla dokopati, da zbunjuje ugledne sugovornike (Bildta upravo maestralno), da izradi točne tablice kretanja velikih protagonista, dozna tipove, ritam i približni broj telefonskih razgovora Yasushija Akashija na vrhuncu srebreničke krize, da opiše razdaljinu između soba u Glavnom štabu UN-a u Zagrebu (gdje su nastajali nesporazumi odgovornih zapovjednika, kvarili se telefaksevi i sl.), da dozna s kojim upozoravajućim riječima se Mitterrand svakog ponedjeljka u 14 sati obraćao svom užem kabinetu kad bi netko spomenuo Srbiju, koliki su bili honorari za predavanja generala McKenseya po Kanadi i Americi kad ih je po povratku držao kao ekspert za rat u Bosni, u kojem laboratoriju u Nizozemskoj su se zagubljivali i kvarili filmovi na kojima su vojnici Dutchbata snimali masovne egzekucije u Srebrenici, da analizira kako su križani i redigirani dokumenti UN-a - a križani i frizirani bili su unutar hijerarhije toliko puta, da bi se na kraju u njima provukle i istine, javljali kontradiktorni pasusi, nemogući datumi, rečenice u kojima se kaže da se zna ono što se u istom tekstu ne zna.

Zato od ove knjige još dan-danas podilazi jeza. Ili bolje rečeno, tek danas. Lažovi, umišljene veličine, mentalni, distancirani zlikovci poput Boutros Boutros Ghalija, jadni karijeristi poput Kofija Ananna, snobovi poput Yasushija Akashija, beskrupulozne spodobe poput Duglasa Hurda, galerija su likova koja ovdje progovara svojim riječima i djelima - a "dolje" teče genocid, neki Izetbegovići i Šaćirbegovići lupaju na vrata, jedna zemlja je u potpunom kaosu, krv teče potocima.

Eichmannov sindrom
Jeza podilazi jer srebrenički genocid - kojeg autorica smatra samo finalom sustavne strategije etničkog čišćenja buduće srpske države - nije bio samo najavljen. Autorica je u podnaslovu knjige ublažila rezultate svojih istraživanja. Njen rad je dokazni postupak: znalo se sve što se događa od samog početka, moglo se dapače predvidjeti unaprijed i u detalj, a ubojice nisu zaustavljane, naprotiv. Odnosno jesu bili zaustavljeni, ali tek kad je stvar postala nepodnošljiva, pa je Al Gore kod kuće morao odgovoriti svojoj mladoj kćeri što znači slika u ilustriranom časopisu na kojoj se vidi kako se njena srebrenička vršnjakinja iz očaja objesila o drvo.

Bliska je, naravno, pomisao, pa sve mi to znamo. No, to nije točno. Ne znamo, nismo znali, barem ne "sve". Što se slutilo i naziralo, ovdje se analizira, provjerava i podastire kao velika, logična slika čija dubina ima zastrašujuće razmjere. Jer, Sylvie Matton je i vrlo žestoka. Ne priznajući cinični politički diskurs, etničko čišćenje (a to je genocid) i zaštićena zona (koji je bio koncentracioni logor), ona piše samo u kurzivu, a kad citira fraze o ubijanju muslimana - a ubijaju se ljudi - muslimane također stavlja u kurziv. Za isprike, nagađanja i relativiranja ona ne ostavlja ni milimetar prostora. Ona cijelo vrijeme govori i kao građanka: revoltirana, zgađena, suosjećajna i, vjerojatno, sama prestrašena onim do čega je došla.

Što ne izražava samo kroz solidarnost sa žrtvovanima. Lijepo i pošteno, daje portrete onih većih ili manjih moćnika međunarodne zajednice koji su imali hrabrosti, morala i strasti da poduzmu nešto, usprotive se. Tu nailazimo na ličnosti o kojima znamo samo površno, a koji su svoje pokušaje platili omalovažavanjem, pritiscima, zaustavljenim karijerama, ogorčenjem. I, što je najgore, politička i birokratska klasa, zabrinuta da sve zataška, pobrinula se i za to da takvi moralni pojedinci u očima javnosti izgledaju podjednako upleteni u zločine kao svi ostali. A veće razlike između Tadeusza Masowiezkog, koji je dao ostavku jer nije spašena Srebrenica, Florence Hartmann, autorice rane knjige o Miloševiću, francuskog ambasadora Gerges-Marie Chenua, koji je zapisivao tko je što stvarno govorio, Margharet Thatcher, koja je ismijana jer je tražila intervenciju pa sve do nemoćnog Alije Izetbegovića koji je u Parizu pred kamerma morao stisnuti ruku krvnika vlastitog naroda, i kukavica poput nizozemskog pukovnika Karremannsa koji je iz Srebrenice ponio bocu šljivovice koju mu je za rastanak, uz posprdan osmijeh, dao Ratko Mladić, ili Françoisa Léotarda zaista ne može biti. Potonji, bivši ministar francuskih oružanih snaga, istinu se usudio objaviti tek 10 godina poslije, i to kao roman kojeg je naslovio ni više ni manje nego Nostalgični život meduza.

Za razliku od njega, Sylviei Matton nije bilo dano da se bavi poezijom. Kroz vrlo točna poglavlja - svakog će impresionirati neko drugo, mene su se najviše dojmili pasaži o smrtonosnoj manipulaciji diplomatskim jezikom kao i epizoda kada general Morillon na svoju ruku, protivno zapovijedi, sprečava provalu u Srebrenicu 12. 3.1993. - disciplinirano nas vodi ka neumitnom, nepodnošljivom finalu, kad nas, podjedanko disciplinirano, konfrontira npr. s opisom odrubljivanja glave jednog dojenčeta pred očima njegove majke. Koja na to pada u nesvijest.

Koliko god dokumentarna, ova nova knjiga nije prikaz genocida poput Gutmanovog ili Rhodeovog. Na njenim koricama, riječ Srebrenica znači mnogo više. Stoji umjesto riječi Auschwitz, kao što u njoj suđenje u Haagu stoji umjesto suđenja u Nuernberga i kao što nama, dok je čitamo, pred očima lebdi lik - Adolfa Eichmanna, blijedog, distansiranog ubojice za pisaćim stolom. U tom smislu knjiga predstavlja egzemplarno istraživanje o suvremenoj civilizaciji. O civilizaciji koja, znamo, u likovima poput Pola Pota, Radovana Karadžića ili Osame ben Ladena svako toliko proizvodi male Hitlere. No Sylvie Matton to nadopunjuje. Pokazuje da je djelatan i Eichmannov sindrom.

(preuzeto iz danasnjeg izdanja DANA)