Prijedor : 31. maj – Svjetski dan bijelih traka

Zanimljivosti, dešavanja i kulturno-politički život u Bihaću, Buzimu, Cazinu, V. Kladuši, Bos. Petrovcu, Sanskom Mostu, Bos. Krupi...
Post Reply
bihboys
Posts: 14
Joined: 16/09/2011 16:25

#1 Prijedor : 31. maj – Svjetski dan bijelih traka

Post by bihboys » 29/05/2012 23:59

Image


Trideset i prvog maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naredjuje nesprskom stanovnistvu da obiljezi svoje kuce bijelim zastavama ili carsafima, i da pri izlasku iz kuca stave bijele bijele trake oko rukava. Ovo je bio pocetak kampanje istrebljenja u kojoj su provodjene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i cinjeni drugi zlocini, i ciji je konacni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije opstine Prijedor.

Ovo je bio prvi put od 1939. i nacistickog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su clanovi jedne etnicke ili religijske grupe na ovaj nacin bili obiljezeni za istrebljenje.

Clanovi Evropske posmatracke misije su posvjedocili da su cak u avgustu 1992. tokom posjete selima oko Prijedora u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani vidjeli bijele zastave na muslimanskim kucama da bi se mogle razlikovati od srpskih. Medjunarodni krivicni sud za bivsu Jugoslaviju je rezultate kampanje progona nesrpskog stanovnista koja je uslijedila uporedio sa genocidom.

Na hiljade ljudi je ubijeno, zatoceno, muceno, deportovano ili silovano i Prijedor kao zajednica se promijenio zauvijek.

Danas je Bosna i Hercegovina drzava koja funkcionise na osnovama mirovnog sporazuma potpisanog 1995. po kojem je Prijedor zavrsio u Republici Srpskoj.

Opstinske vlasti u Prijedoru do danasnjeg dana nisu zrtvama ove genocidne kampanje na bilo koji nacin odali postu za patnje korz koje su prosli. Gradonacelnik Marko Pavic i lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zlocini pocinjeni u Prijedoru, uprkos brojnim presudama medjunarodnih i lokalnih sudova. Podizanje spomenika u spoment prijedorskim zrtvama u gradu nije dozvoljen, a pristup mjestima zlocina onemogucuju mnogi ukljucujuci i Acelor-Mittal, kompaniju koja je danas vlasnik lokacije na kojoj se nalazio zloglasni logor Omarska.

Zbog toga vas pozivamo da 31. maja iskazete svoju solidarnost sa zrtvama masovnih zlocina pocinjenih u Prijedoru i sirom svijeta, noseci bijelu traku oko ruke ili isticanjem zastave ili bijelog carsafa na svom prozoru.

Ovaj cin ima za cilj podizanje svijesti o borbi za dostojanstvo miliona zrtava masovnih zlocina i nepravde. Od Prijedora do Johanesburga, od Dzakarte do Lime, na ovaj dan dignimo glas protiv poricanja istine o pocinjenim zlocinima. Dajmo podrsku ljudima sirom svijeta nad kojima je pocinjen zlocin zbog njihove rase, etnicke pripadnosti ili politickih uvjerenja.

Gdje god se nalazili, trideset prvog maja stavite bijelu traku oko ruke i barem na deset minuta istaknite bijeli carsaf na prozor! Dajte do znanja zrtvama u Prijedoru i sirom svijeta da nisu same.

Na ovoj stranici mozete ostaviti svoje komentare i podijeliti price o uskracivanju prava na istinu i sjecanje.

Zaustavimo poricanje genocida!

za pravo zrtava na sjecanje

Dragi prijatelji, nasu kampanju “Zaustavimo poricanje genocida” do sada je podrzalo na hiljade ljudi iz preko 40 zemalja sirom svijeta. Nas pokret nastavlja da raste kako se priblizavamo 31. maju, danu globalne akcije, a ovdje vam donosimo prijedloge kako se svako od nas moze ukljuciti i podrzati pravo zrtava na sjecanje:

Posjetite nasu Facebook stranicu sa najnovijim vijestima o situaciji u Prijedoru i o drugim inicijativama u borbi protiv poricanja genocida. Kliknite “like” kako biste primali redovne vijesti sa ove stranice.
Podijelite adresu internet stranice (stopgenocidedenial.org) sa prijateljima preko emaila i vasih profila na drustvenim mrezama i pozovite ih da posjete nasu FB stranicu.
Podijelite sadrzaj nase stranice prema vasem nahodjenju.
Stavite fotografiju “Bijela traka” (vidi dole) na svoj profil 30. maja da skrenete paznju na 31. maj, dan globalne akcije.
Ako imate pristup medijima posaljite im link internet stranice sa tekstom na odgovarajucem jeziku (koji mozete da kopirate sa stranice) da objasnite o cemu se radi.
Ako imate sopstvenu internet stranicu postavite baner sa linkom na kampanju.
Na dan 31. maja stavite bijelu traku na ruku/rukav i objasnite zaniteresovanim zasto to radite. Ako ste u mogucnosti stavite i bijeli carsaf na prozor.
Postirajte svoju fotografiju sa bijelom trakom ili bijelim carsafom na svojoj kuci, na svoj profil, na nasoj FB stranici ili nam posaljite na [email protected]. Molimo vas da naznacite iz kojeg grada je saljete.
Kopirajte tekst pisma objavljenog ispod, ukoliko se slazete sa njegovim sadrzajem, i posaljite ga gradonacelniku Prijedora Marku Pavicu na [email protected]
Potpisite peticiju kojom se trazi da ArcelorMital dozvoli neogranicen pristup lokaciji bivseg koncentracionog logora Omarska na Change.org.
Posaljite nam pitanja, ideje i prijedloge u vezi sa ovim ili slicnim problemima za koje znate, preko internet stranice, emaila ili FB stranice.
12. Proslijedite ovu poruku svim svojim prijateljima.

Od srca vam hvala za podrsku i pomoc u borbi da Marko Pavic i drugi slicni njemu cuju glas zrtava genocida. Dignimo svoj glas – za dostojanstvo zrtava i pravo na sjecanje!

Image

Pismo gradonacelniku Prijedora Marku Pavicu koje mozete kopirati i uputiti na [email protected]:

Gospodine Pavicu,

Obracam vam se povodom vaseg nedopustivog ponasanja prema prezivjelima i porodicama zrtava zlocina pocinjenih na podrucju opstine Prijedor 1992. godine i nakon toga. Vasa javno izrecena odluka da zabranite obiljezavanje 20. godisnjice zlocina zbog koristenja rijeci ‘genocid’ odjeknula je zlokobno sirom svijeta. Vasom zaslugom, nakon dvadeset godina Prijedor je ponovo prikazan crnom rupom u kojoj se krse osnovna ljudska prava najugrozenijih clanova zajednice u svjetskim medijima, organizacijama za zastitu ljudskih prava i kod svih slobodarski nastrojenih ljudi.

Vase poricanje zlocina u Prijedoru je poznato jos od izjava iz 2009. godine da “Bosnjaci lazu i optuzuju bez ikakvih argumenata” i da “oni koji tako blate Prijedor ne treba ovdje da traze zaposlenje”. Ovih dana ste otisli i korak dalje, otvoreno zabranivsi javno obiljezavanje zlocina nad 266 ubijenih djevojcica i zena u Prijedoru i prijeteci policijom svakom ko se usudi da to ucini. Za vasu informaciju, zlocin nad prijedorskim zenama je obiljezen u Beogradu, na Trgu Republike, umjesto u njhovom rodnom gradu. Zbog toga treba da se stidite.

U svojim istupima javno prozivate organizacije koje okupljaju žrtve iako ste svjesni da time širite strah među porodicama ubijenih i nestalih Prijedorčna kao i preživjelim logorašima jer u opštini Prijedor još uvijek ima na stotine osumnjičenih za ratne zločine koji tek trebaju biti izvedeni pred lice pravde.

Gradonacelnice Paviću, svojim istupima jasno pokazujete da u opštini Prijedor nemaju svi jednaka prava. Ono što je dozvoljeno srpskim nevladinim organizacijama uskraćeno je onima koji ne nose taj predznak. 

Dopustate skupove i marsiranje kroz grad fasistickih grupa protiv kojih su se Prijedorcani i Kozarcani borili jos u Drugom svjetskom ratu, a zrtvama zabranjujete pravo na sjecanje.

Iako tvrdite da zelite bolju buducnost gradjanima Prijedora, vasi postupci pokazuju upravo suprotno. Oni ruše ugled Prijedora i atak su na slobodu govora, okupljanja i djelovanja, to jest napad na osnovne temelje savremene demokratije i ljudskih prava, što zaslužuje najžešću osudu.

Gospodine Pavicu, vi niste vlasnik Prijedora i ne mozete uskracivati osnovna prava vasim sugradjanima samo zato sto su pogresne nacionalnosti. Ta vremena su prosla. Niko nema pravo da zrtvama određuje način na koji će se sjećati svojih mrtvih sugrađana i rođaka. Upotreba riječi genocid nije zabranjena i pravo zrtava je da ono što se dešavalo u Prijedoru 1992.godine imenuju tim terminom. Iza te riječi stoji 102 ubijena prijedorska mališana, 256 žena, 3.173 civila, 31.000 zatočenika u logorima smrti, 53.000 opljačkanih, poniženih i protjeranih ljudi, totalno uništenje vjerskih, kulturnih i ekonomskih dobara Bošnjaka i Hrvata u opštini Prijedor, niz odluka medjunarodnih sudova i dva aktivna predmeta pred Tribunalom u Hagu u kojima se sudi za genocid pocinjen u Prijedoru.

U vasoj opštini civilne žrtve, preživjeli logoraši i žrtve silovanja nesrpske nacionalnosti nemaju nikakva prava, vise od hiljadu ljudi se još uvijek vode kao nestale osobe, Prijedor je opština sa najvećim brojem pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca u svijetu, tu su postojali najstrašniji logori u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a vase negiranje zlocina izgleda kao zavrsna faza kampanje istrebljenja.

Opstinske vlasti s vama na celu do danasnjeg dana nisu zrtvama ove genocidne kampanje na bilo koji nacin odali postu za patnje kroz koje su prosli. Odbijate javno priznati da su zlocini pocinjeni u Prijedoru, uprkos brojnim presudama medjunarodnih i lokalnih sudova, i odbijate dostojno obiljeziti stradale zrtve nesrpske nacionalnosti u javnom prostoru grada, a odnedavno onemogucavate i pristup mjestima zlocina zajedno sa partnerima poput Acelor-Mittal.

Gradonacelnice Pavicu, trazimo da prestanete sa pritiscima na prezivjele i porodice zrtava ratnih zlocina. Trazimo da postujete njihovo pravo na sjecanje i ne onemogucavate njihove napore da sa svojim sugradjanima podijele bol i uspomene na Prijedorcane stradale 1992. godine. Trazimo da tretirate sve zrtve isto i ne diskriminrate na osnovu pripadnosti naciji, etnickoj grupi i rasi, vec da opstina Prijedor obiljezi nesrpske zrtve na isti nacin na koji je to ucinila sa srpskim.

Pozivamo vas da 31. maja stavite bijelu traku u znak solidarnosti sa svojim sugradjanima nesrpske nacionalnosti kojima su vlasti prije dvadeset godina naredile da to ucine kako bi ih obiljezile a kasnije zatocile u logore, pobile ili protjerale. Tako cete pokazati da zaista zagovarate bolju buducnost za sve gradjane Prijedora. Jer bez suocavanja sa nasom mracnom prosloscu, nema bolje buducnosti, ni nama ni nasoj djeci. To zasigurno znate.

Pravo na sjecanje je nesto sto zrtvama nikada necete oduzeti, gospodine Pavicu. Mi necemo odustati, u to budite sigurni. Zbog zrtava, ali i zbog buducnosti djece Prijedora i svijeta.


User avatar
PipiDugaDevetka
Posts: 19072
Joined: 25/12/2003 00:00
Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.

#2 Re: Prijedor : 31. maj – Svjetski dan bijelih traka

Post by PipiDugaDevetka » 23/02/2013 13:49

Zašto Marka Pavića moliti za svoje pravo? Zašto pro-bh. političari ne proglase Daytonski Mirovni Sporazum NEUSPJELIM i vrate nam naš prethodni Ustav BiH kojeg smo na REFERENDUMU potvrdili SVI, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i ostali građani?

murathans
Posts: 247
Joined: 03/05/2013 19:11

#3 Re: Prijedor : 31. maj – Svjetski dan bijelih traka

Post by murathans » 28/02/2019 20:20

Sjajna priča

http://www.tvornicaprica.xyz/2019/02/28 ... am-1-mart/

Preuzeto sa

Tvornica Priča - Home | Facebook

https://www.facebook.com/tvornicaprica/

Prijedorske razglednice: Bane, sretan nam 1. mart

Autor: Elameri Škrgić Mikulić

Mobitel se oglasio kao loptica koja je pala u vodu…Blop. Pauza…Pa opet jedan za drugim blop, blop. Viber isporučuje poruku. Pogrešnu. Odavno mi Bane nije javio šta zvijezde predviđaju Vagama. Praznina.

Jednostavni print screen horoskopa za Vage nekog od portala bila je nedvojbena poruka da misli na mene. Ako su predviđanja povoljna, i on je sretan, ako nisu nagovara da mlatim sve oko sebe.

Lijepo je kad neko bez razloga misli na tebe. Bane nema razloga. Sreli smo se jednom i vjerovatno više nikada, ali sigurna sam da imam saveznika u jednoj njemačkoj pokrajini gdje Bane svakodnevno lijepi pločice u nečijim kupatilima.

Na autobusnoj stanici u Sarajevu tog decembra kada se izricala presuda Ratku Mladiću u Hagu, bila je večer slična svakoj. Malobrojni putnici u večernje sate zabundani u zimske odore ličili su na uspravljene vreće, mačka se češala o zid, a kroz limena vrata kontejnera/kafića vlasnici su repetirali stomake i cigare, dobacivajući okolo.

Čekam autobus za Prijedor. Sama. Tamo ću stići sat iza ponoći, naći svoj hotel i namijenjeni krevet, malo spavati, a ujutro zorom na glavnoj ulici raditi anketu povodom presude Mladiću. To je meni namijenjeni zadatak u redakcijskoj podjeli.

Ljuta sam k'o puška. Iz nozdrva mi k'o iz čajnika kulja dim. Nije fer. Nisu me smjeli poslati samu. Nije ugodno se raspitivati o ratnim zločinama na ulicama Prijedora novinarima iz Sarajeva, kao što nije ugodno novinarima iz RS-a na ulicama Sarajeva raspitivati se o Kazanima.

Nemam s kim da me bude strah.

Razletila sam se k'o terorista oko busa da razaznam svoje saputnike. Tri muškarca, vozač i ja.

Najs.

Sinulo mi je da nisam ljuta, već da se bojim. Oba nejasna osjećaja preplavio je i ugušio treći – jasan i težak stid. Stid me redakcije, mog ženskog samosažaljenja, straha, posla koji me vodi na ulice Prijedora na dan presude Mladiću da postavljam pitanja na koja znam odgovore.

Jedan saputnik je pijan – u najboljem slučaju. Po mrklom mraku ne skida sunčane naočale. Drugi gleda u mene blago i znatiželjno. Vratim mu mrskom facom. Da sam bila koju godinu mlađa, narugala bi mu se.

Bus je prevelik za ovu ekipu. Rasporedili smo se i krenuli. Znatiželjni se nekoliko puta osvrnuo, ali od mene se odbijala svaka želja za komunikacijom. Oplakala sam malo, obrisala suze rukavom i upalila „preživljavanje mood“.

Bosanske provincije svoj život završavaju s prvim mrakom. Šanse da ću iza ponoći naći taksi na prijedorskoj autobusnoj stanici bile su minimalne. Dakle, bilo bi vrlo pametno da se barem upoznam sa nekim od tih ljudi.

Odluka je pala na znatiželjnog. Izgledao je najpristojnije. Malo sam se istegnula u sjedištu, provrtila se, negodovala zbog previsoke temperature u busu i…Upecao se.

-Jesi iz Prijedora? – bilo je prvo pitanje.

-Nisam. A ti? – velim i odgađam pitati kako se zove.

Jesam, bio u Sarajevu u nekoj ambasadi i vraćam se – smije se i otkriva lijepe zube.

Posramljena sam željom da mi kaže da se zove Adnan, Haris, Almir…

-Ja sam Bane, a ti kako se zoveš?

-Ela, suho uzvratim.

Premjeravam ga, pokušavam mu odrediti godine. Je li ih imao dovoljno u prvoj polovini devedesetih?

-Znaš, mi smo žigosani. Posebno mi Srbi iz Prijedora. Ovo je treća ambasada koja me odbija za useljenje. Tražili su da navedem sve starješine iz jedinica u ratu. Zaboravio sam jednog, i oni misle da muljam i evo…ne daju mi. Žena i djeca su već vani – ispali Bane svoju muku i nastavi detalje o upitama ambasade i njegovim odgovorima i nepravdi…

Bilo je jako vruće u busu. Skidam džemper viška i odlučujem se za iskrenost. Pričam mu kako sam novinarka i kakav me nemili zadatak zapade. Dijelim s njim svoj strah od sutrašnje šetnje i pitanja koja moram postaviti. Bane je iznenađen i zabrinut. Savjetuje mi da se držim glavne gradske ulice. Nada se policijskom obezbjeđenju.

Šutimo.

-Šta si u horoskopu – sljedeće je njegovo pitanje.

-Vaga – odgovaram sretna sam zbog tematskog zaokreta.

I kreće šuplja. O prvim momcima, Halidu Muslimoviću, Njemačkoj, novinarstvu, djeci…Priča mi kako je s prijateljima, prijedorskim dijasporcima posjetio Auschwitz i Dachau i šta je tamo vidio.

Približavamo se Prijedoru.

-Nije ih pobijeno toliko – bez uvoda će Bane.

-Jeste – ne obrazlažem.

-Nije. Ja znam…bile su te Mrđe, radili su grozne stvari…ali oni su htjeli pljačkati.

-Jeste. Toliko je. Svaki ima ime i prezime. Ko hoće, ode do tih kuća pa sazna je li živ, i je li živ ikada bio – kažem tiho a on, čini se, ne sluša.

Stigli smo u Prijedor. Taksija nije bilo. Banetov Golf2 je parkiran na stanici. Nudi mi prevoz. Stišćem ruksak i suzavac u njemu. Prsti su mi bijeli. Ne smijem ući u Golf. Ne smijem ni ostati na stanici. Bane me ohrabruje. Hotel nije daleko.

Prepuštam se. I dalje čvrsto stežem suzavac u džepu ruksaka. Bane jurca pustim ulicama i pokazuje kuda je najsigurnije da se krećem sutra. Udara u ivičnjak. Zbog toga procjenjujem da je uzbuđen i panika me parališe.

Parkira auto ispred hotela. Hitro skoči da mi otvori vrata. Malčice je nadrealna ta scena.Malo zbog pustog Prijedora i a više zbog Golfa2 i njegovih preglomaznih ramena.

Poželio mi je laku noć i više ga nikada nisam vidjela.

Od tada su prošle skoro dvije godine i ni jedna sedmica u kojoj mi se Bane nije javio sa horoskopskom prognozom i ponekom slikom. U galeriji su mi sačuvane fotografije svakog kupatila kojeg je radio u Njemačkoj.

Brinuo se šta me je zapalo kad bila presuda hrvatskoj šestorki.

Poslala sam mu selfie iz Vareša.

Ako se desi, a neću vjerovati, da prođu tri sedmice bez Banetove poruke, ostaću sama.

I više nego sam bila te decembarske noći na sarajevskoj autobusnoj stanici.

I više nego što mogu podnijeti.

Post Reply