bhdani
Semezdin Mehmedinović
Lik i djelo: Senad Avdić, političko-policijsko-novinarska karijera
Prijatelj, jaran i poznanik
Krajem 1992. pobjegao je iz opkoljenog grada sa svojom novinarskom ekipom da na "slobodnoj bosanskoj teritoriji" pokrene Slobodnu Bosnu. Čim su prešli pistu sarajevskog aerodroma, većina novinarske ekipe se razbježala diljem planete Zemlje, Avdić je "izuzeo" apartman u zeničkom hotelu, hrabro ostao u ratom zapaljenoj Bosni, i u hladovini pisao. To što je tada pisao i on zna da bi bilo bolje da nije
Avdić je, nakon petog piva, plakao zato što odlazim, ali ja muškim suzama nikad nisam vjerovao
Ranije mi to nije smetalo, a sad mi jako smeta kad negdje, u tekstu, u intervjuu i na drugim sličnim mjestima pročitam da neko napiše "Moj prijatelj Semezdin Mehmedinović". Nekada ne znam ni ko je potpisana osoba, a češće znam - samo što ja ne dijelim to prijateljstvo sa svakom od tih persona. I ljudi za koje sam zaboravio da postoje zovu me prijateljem, kao da prijateljstvo nema jaranski rok trajanja. Kao da ne postoji jasna distinkcija između prijatelj, jaran i poznanik. Od sada, kad pročitam negdje da neko upotrijebi moje ime u kontekstu prijateljstva, ja ću odmah javno napisati da je taj i taj na tom i tom mjestu napisao da smo prijatelji, a da ja o tome mislim to i to. Tim prije što ima nitkova koji započnu sa "Moj prijatelj...," samo da stvar familijariziraju pa onda uzmu sebi za pravo da mi nešto, iz superiorne pozicije, prigovore. Upravo tako Senad Avdić započinje jednu kratku bilješku u posljednjem broju Slobodne Bosne, sa "Moj dragi prijatelj Semezdin Mehmedinović..."
E, pa, ne može tako.
Od početka rata u Sarajevu, aprila 1992. godine, do danas, što je po mojoj računici šesnaest godina, ja sam čovjeka vidio pet puta, i svaki put sasvim slučajno. Od tada do danas, on i ja nismo razmijenili pismo, dvaput smo razgovarali telefonom, jednom je on od mene tražio da dam intervju njegovom časopisu, drugi put kad ga je privelo u policiju, pa sam nagovorio ove, ovdje, s Glasa Amerike da o tome naprave prilog. On danas ima prigovore Glasu Amerike, i prigovor meni što sam tamo radio kao producent. Dok sam radio tamo, nisam baš bio voljen, stalni posao mi nisu dali, a nisu me puštali ni pred mikrofon - ja hoću da vjerujem da je to zbog toga što su cigarete u ranoj mladosti načele moj glas, pa nije dovoljno foničan. A želio sam da idem pred mikrofon, to bi bila jeftina komunikacija s familijom u Bosni, tek da mi čuju glas i da znaju da sam živ i zdrav. Ništa moralno upitno ne nalazim u tome što sam bio tamo. Upoznao sam mnoge medijske kuće, manje i više moćne, ali u Sjedinjenim Državama se valjda jedino na Glasu Amerike u izvještajima upotrebljava termin "okupirani palestinski teritorij", što je meni, unatoč ružnom sjećanju na vrijeme provedeno tamo, stvar prema kojoj imam, kakvo-takvo, poštovanje.
U ratu sam Avdića vidio triput. Negdje na početku maja ili juna 1992, na ulici sam ga sreo a on mi je objasnio da ga otac šalje u grad da izdevera akreditaciju za kravu, jer je bio zabrinut da bi lokalni teritorijalci - koji su sa zanimanjem u gladnim mjesecima zagledali kravu svaki put kad bi je u Švrakinom Selu izveo na travnjak - zabrinut da bi, rekao je, teritorijalci mogli tražili da kravu "izuzmu". "Izuzimanje" je bio oficijelni termin za dozvoljenu pljačku, što je bila legitimna pojava u ratu.
Onda je on, krajem 1992, pobjegao iz opkoljenog grada sa svojom novinarskom ekipom da na "slobodnoj bosanskoj teritoriji" pokrene Slobodnu Bosnu. Čim su prešli pistu sarajevskog aerodroma, većina novinarske ekipe se razbježala diljem planete Zemlje, Avdić je "izuzeo" apartman u zeničkom hotelu, hrabro ostao u ratom zapaljenoj Bosni, i u hladovini pisao. To što je tada pisao i on zna da bi bilo bolje da nije, jer je većinu tih tekstova pažljivo izbacio iz knjige svojih kolumni indikativnog naslova E, jebiga jarane, uvjeren valjda da se jednim uredničkim potezom mogu u zaborav gurati komadi vremena, kao da je život slika pa da u photoshopu s nje skidaš ono što ti se ne sviđa i dodaješ ono što ti je milo. On je bio jedan od mnogih mojih predratnih poznanika koji su iz opkoljenog Sarajeva pobjegli, ostavili familije, a u odsustvu njihovih hrabrih sinova sam onda odlazio da im pomažem, nekom nosio hranu, nekome lijekove, inzulin... Zanimljivo da upravo ti sinovi svojih napuštenih majki danas imaju najviše prigovora meni, što je po svemu sudeći direktno povezano sa besprijekornom čistoćom njihove savjesti.
Drugi put sam ga sreo kad se, nakon potpisanog primirja 1994. godine koje je potrajalo par mjeseci, vratio u Sarajevo, a da se uopće vratio - saznao sam tako što me krajnje rastužen presreo njegov dugogodišnji novinarski kolega Manojlo Tomić, i rekao mi da se upravo vraća iz redakcije Bosne (tada je ono "Slobodna" bilo izbačeno) u kojoj on ne može raditi, jer mu je Senad rekao da on sastavlja jednonacionalnu, bošnjačku redakciju. Treći put sam ga sreo noć prije nego ću napustiti Sarajevo, ali tad je već principijelno bilo kasno za sve. Avdić je, nakon petog piva, plakao zato što odlazim, ali ja muškim suzama nikad nisam vjerovao.
Tako je bilo od rata naovamo, ali je prethodnica ratu bila intenzivnija i s drugim bojama.
Avdića sam, zapravo, upoznao sredinom osamdesetih, kratko smo skupa uređivali omladinski časopis "za kulturu i nauku", a koji se zvao Lica. Redakcija je bila i radni prostor Asima Metiljevića koji danas skupa s Avdićem uređuje Slobodnu Bosnu, a tada je bio izdavač nekih opskurnih knjiga koje niko nije čitao. Jedina posljedica njegovog izdavačkog poduhvata je doskorašnja komična potraga za piramidama u Bosni, jer je on otkrio Semira Osmanagića koji se u to vrijeme oblačio kao mladi njujorški advokat, a kod Metiljevića je objavio knjigu o kompjuterima s naslovom Meki val koju smo s prvim znacima bosanskog jezičkog osvještenja, u zajebanciji, zvali Mehki val.
Avdić je zapravo bio politički uposlenik u republičkoj omladinskoj organizaciji koja je bila osnivač Lica, a družili smo se i izvan redakcije, bio je iznimno duhovit, otrovan i tada. I bio je neobrazovan. A to je vrlo nesretan spoj, njega je fascinirao svijet književnosti i filozofije, ali ga nije razumijevao. Međutim, tada se on nije ni trudio da to sakrije. Kasnije će se to pokazati kao dubinska frustracija, vidljiva i u onome što danas piše. U posljednjem broju Slobodne Bosne, recimo, u kratkoj bilješci o Tarasu Kermauneru, njegov refleksni sud je: "…u BiH niko o njemu ništa ne zna." Ne, no ti znaš. Njemu prija da kaže kako on zna ko je Taras Kermauner i samo to želi da kaže, i što je najgore - samo to u bilješci i kaže, pa to onda izgleda prilično pornografski, jer vijest o smrti slovenskog aktiviste, filozofa i usamljenika Tarasa Kermaunera on koristi za narcisoidno, solipsističko naprđivanje.
Sredinom osamdesetih, bilo je sasvim dovoljno da je duhovit i prijalo mi je druženje s njim po sarajevskim kafanama. A onda se on preselio u Beograd, gdje je uređivao Mladost, kako se tada zvalo neko svejugoslavensko omladinsko glasilo. Po prirodi svog posla - sretao se sa Slobodanom Miloševićem. Ja sam tad stanovao na Dobrinji, pa bi on u svojim dolascima u Sarajevo s aerodroma svraćao do stana u kojem sam živio. Jednog jutra se pojavio ozaren i s vrata krenuo hvaliti Miloševića, a mene su plašile tadašnje akcije njegovog omiljenog političara (koji ga prima u svom kabinetu i pokazuje mu časopise iz svijeta za koje je tih dana dao intervjue, "posebno ponosan na razgovor objavljen u kairskim novinama"). U sobi, ne obraćajući pažnju na nas, igrao se moj petogodišnji sin. A Senad, da otkloni sve moje strahove, kaže: "Milošević je dobar čovjek." Kako to baš i nije bilo uvjerljivo, okretao se po sobi da nađe ubjedljiviji argument, onda se dosjetio i rekao, raznježenog izraza lica i s Miloševićevom slikom u glavi, nešto potpuno ludo, a što je trebalo slomiti sve moje strahove: "Evo, on ima modernu frizuru kao tvoj sin." E, pa, nagonski sam uzeo svoje dijete u zagrljaj, da ga zaštitim od Senadovog oduševljenja. Nakon tog susreta, ja sam imao sve razloge da u njegove političke sudove sumnjam, premda sam do danas fasciniran tim unikatnim, endemnim pristupom, tako da se na temelju frizure nekog političara može pouzdano znati šta Avdić o njemu misli i šta piše, a da pritom napisano ne moraš ni čitati.
Niko u novijoj balkanskoj povijesti, što se mene tiče, nije ponudio neviniju sliku Slobodana Miloševića od njegovoga ranog apologete Avdića. I dvadeset godina kasnije, meni je vrlo živ njegov opis Miloševićevog kabineta: časopisi rasuti na stolu, a iznad svih "razgovor objavljen u kairskim novinama". Avdić je rekao da je Slobodan s ponosom izjavio: "Vidiš, Senade, i u Egiptu sad znaju za mene." A zapravo su, po svemu sudeći, obojica gledali u otvorenu stranicu na kojoj su mogli prepoznati samo fotografiju, a u arapski tekst koji Miloševićevu sliku okružuje - obojica su piljili ko gluha krmad. I to je to. Tipični balkanski nitkovi su najviše fascinirani onim što ne razumiju.
Godinu, ili dvije godine nakon toga, 1990, meni se u posjetu najavio doskorašnji kolumnist Slobodne Bosne koji je također, u vrijeme dok smo uređivali Lica, imao kolumnu, bavio se filološkim, kulturološkim i političkim problemima u svojim tekstovima. Nakon što se sve rasulo, nakon što nas je rastjeralo, a u međuvremenu višestranački izbori prošli, jedan se politički sistem raspao, drugi se ponašao kao da je došao, ono što su jučer bile tajne sad više nisu, nakon svega toga - meni se javlja taj čovjek sa željom i sa zavjereničkim tonom u svom glasu da me posjeti, jer želi da mi povjeri jedno svoje otkriće. Kolumnist se pojavio na vrijeme, proveli smo cijelo popodne u razgovoru, on je hranom bio zadovoljan, osim što je morao uložiti sitnu zamjedbu na šlag s palačinki, osjetljivim nepcem je nepogrešivo prepoznao šlag kupljen u radnji, otkrio je da nije kućni, namjenski pravljen upravo za njegovu palačinku i njegov osjetljivi lingvistički jezik, a onda mi je ispričao svoje razloge za posjetu. Tih dana je, zahvaljujući svojim političkim vezama, uspio doći do arhiva službe bezbjednosti tada već bivšeg političkog i policijskog ustroja zemlje. Pričao je sporo i temeljito, najprije opisujući metod organizacije tog mjesta, način na koji su arhivirani izvještaji koje su policijski doušnici pisali. Neki su fajlovi pohranjivani u crvene fascikle, neki u plave, neki u žute, neki u zelene, neki u bijele, elem - prema njegovom svjedočenju - u smeđim fasciklama je našao fajl u kojem su pohranjeni izvještaji "o našim aktivnostima". "Kakvim aktivnostima?", pitam, a on kaže: "Tamo su detaljni opisi naših razgovora u redakciji Lica. A vrlo je lako, po stilu, razlikovati one koje je pisao Cigan iz Bileće (kako je on zvao Senada Avdića), od onih koje je pisao Metilj Alkohol (tako je on zvao Asima Metiljevića)."
Ja mu tada nisam vjerovao.
(molim ovim putem da sa-x administracija uvede smiley sto povraca. Unaprijed hvala)
Isto ko da su teroristi njega i njegovu familiju napali a ne Ameriku. 
