Price, pjesme, intervjui...

[victory]

Macuo Bašo

***
Vidio sam prvi snijeg.
Tog jutra zaboravih
Da lice umijem.


***
Noć proljetna.
Stabla trešnjina: s trešnjinih stabala
Zora silazi.


***
Ljetnje trave.
Snovi o slavi
palih ratnika.

[black]

Dževad Karahasan

Bosna – tamni vilajet

U krajevima koji su nekada pripadali Perzijskom, Bizantskom, Arapskom carstvu, dakle u kulturama koje su neposredno naslijedile i dalje prenijele helensko i helenističko nasljeđe, uobičajilo se taj tamni međusvijet nazivati tamnim vilajetom. A “tamni vilajet“ je i najčešće korišteno metaforično ime za Bosnu. Kad god neko na Balkanu, govoreći o Bosni bez razumijevanja ali s nešto strasti, poželi izbjeći njezino službeno ime, on je nazove tamnim vilajetom. A njegovi sugovornici ga razumiju, kao da je rekao “Bosna“. Tako je to sigurno od početka 20. stoljeća, možda je tako bilo i prije. Stupanj razumljivosti i raširenost odnosno prihvaćenost jedne metafore proporcionalni su njezinoj tačnosti, zavise dakle od toga koliko je u metafori očigledno sadržano od prirode onoga na šta se ona odnosi. Sudeći po tom pravilu, Bosna ima mnogo od tamnog vilajeta.
Dvije stvari su tamnom vilajetu i Bosni nesumnjivo i očigledno zajedničke - u Bosni realnost dostiže skoro onaj stupanj intenziteta koji ima u tamnom vilajetu, a pri tom Bosna, poput tamnog vilajeta sadrži sjemena svih stvari koje postoje ili bi ovdje mogle postojati. Ne bi imalo smisla dokazivati ovu drugu sličnost, previše je stvari svoje sjeme imalo i ostavilo u Bosni, tako da bi nabrajanje tih stvari nužno vodilo izradi nekog fantastičnog Leksikona svega postojećeg i onog mogućeg. Dovoljno je podsjetiti na sve bezbrojne spise o Bosni kojima je svima, bez obzira na temu, perspektivu i autora, zajednička opsjednutost riječju “ravnoteža“. Jedni ovu ravnotežu hvale, drugi je kude, jedni naglašavaju periode u kojima ona postoji i plodna je, drugi vide uglavnom tragične i krvave intervale u kojima ona ne postoji. Ali u dvjema stvarima se svi oni slažu. Prva je da sve što postane u Bosni odmah stekne i svoj antipod, koji je antipod po mjestu, dakle tome što je suprotan ali i po snazi, naime po tome što je približno jednako jak. Svaki će mediteranski utjecaj u bosanskoj klimi dozvati (zateći?, pronaći?) otprilike jednako jak kontinentalni utjecaj, svaki će fašizam u Bosni dobiti svoj otprilike jednako jak antifašizam, svaki speleološki pokret će izazvati planinarski pokret približno jednake jačine. Druga stvar u kojoj se slažu svi ljudi koji su govorili o Bosni jeste uvjerenje da je ona šareni sklop različitih, često međusobno suprotstavljenih, elemenata koji cjelinu mogu graditi ili zato što ih zajednički okvir prisilno drži zajedno, kao u betonskom zidu, ili na temelju ravnoteže, ili kombinacijom tih dviju varijanti, kao u nekom dobrom mozaiku. Najteže je postići onu drugu varijantu, cjelinu utemeljenu na ravnoteži dovršenih i relativno samostalnih elemenata, kakvu je ostvarivao recimo Stari most u Mostaru u kojem nije bilo ni šake maltera ili betona, ni jedne spojke ili klina, niti jednog sredstva koje mehanički povezuje kamene blokove od kojih je most bio izgrađen - on je stajao zahvaljujući ravnoteži sila koje njegovi kameni blokovi proizvode u međusobnom odnosu.
Jasno je da su različiti ljudi uzimali u obzir različite forme ravnoteže u Bosni i tumačili ih u skladu sa svojim karakterom, perspektivom, osjećanjem svijeta i sebe. Pesimizmu skloni filozofi primjećivali su u bosanskoj tradiciji samo ravnotežu zasnovanu na zajedničkom okviru koji prisilno drži pojedine dijelove na okupu i tvrdili da je ona moguća samo zato što ni jedan od tih dijelova nije dovršen i svjestan sebe, poredili su je s ravnotežom betonskog zida u kojem je sve samljeveno do neprepoznatljivosti i dovedeno do prividnog jedinstva time što je nagurano u zajednički okvir, a onda su tu ravnotežu tumačili kao strah ili fatalizam, kao mirenje “bosanskog čovjeka“ sa sudbinom, kakva god da je ona, ili kao strah od velikog svijeta, odrastanja, dovršavanja vlastitog bića, strah bilo koje vrste i izvora, naprosto strah koji se u kolektivnom pamćenju duboko ukorijenio tokom stoljeća tragične i krvave historije. Radosni propovjednici ljubavi, kakvih se zna naći među bosanskim franjevcima i sufijskim učiteljima, prepoznaju kao bosanku ravnotežu uglavnom onu unutrašnju, onu na kojoj je stajao mostarski Stari most. Valjda zato oni uporno ponavljaju da bosansko šarenilo nije prokletstvo, kako misle pesimisti, nego znak velike milosti Božije, jer je jasno da dragi dobri Bog onima koje voli Svoje Obilje radije pokazuje u raskošnom bosanskom šarenilu nego u bilo kojem mehaničkom, na prvi pogled vidljivom jedinstvu, bilo ono jedna boja, jedan materijal, jedan narod ili jedna ideja. Jedno, koje je ostvareno ili je bar ostvarivo u ovom svijetu, ne svjedoči o obilju, kakvo god to jedno bilo i koliko god da ga ima, govore često ovi dobri učitelji. Ezoterici i platonizmu skloni tumači svijeta poredili su bosansku ravnotežu s onom koju ima mozaik u kojem svaki kamen zadržava svoja osnovna obilježja. Pojedini se kamenovi okupljaju u cjelinu time što svi svojom bojom i formom grade jedan oblik, recimo neko lice ili cvijet, a onda se svi ti oblici okupljaju u cjelinu mozaičke kompozicije i sobom određuju okvir cijelog mozaika. Nije, dakle, okvir ono što određuje logiku, veličinu i prirodu mozaika, nego su oblici od kojih se mozaik sastoji, kompozicija tih oblika u cjelinu i materijal od kojeg se on pravi ono što određuje okvir, njegovu veličinu i prirodu. Valjda su zato oni tvrdili da je Bosna u vidljivost preneseno središte svijeta ili bar pred oči doveden dokaz da neko nevidljivo središte svijeta postoji. Historicizmu i materijalizmu skloni moderni mislioci dokazivali su da ne postoji bosanska ravnoteža, a da je ono što se tako naziva zapravo posljedica nesretnih historijskih okolnosti, recimo činjenice da je Bosna uvijek bila rubna i zato zanemarena pokrajina velikih carevina, zbog čega u Bosni ni jedan od historijskih procesa nije mogao doći do kraja, pa se zato nisu mogli dovršiti ni procesi stvaranja nacija, nacionalnih država, velikih ekonomskih sistema, i tome slično. Ali su svi oni, bez obzira na razlike u karakteru, svjetonazoru, struci i svemu ostalom, u Bosni prepoznavali svojstva koja je klasična predaja pripisivala tamnom vilajetu i opisivali je onako kako su stari zamišljali tamni vilajet. Dakle kao svijet koji je u stanju uspostaviti ravnotežu među suprotnostima, svijet u kojem su sadržana sjemena svih stvari i koji zato sadrži ogroman višak realnosti.
Onu prvu sličnost Bosne s tamnim vilajetom, naime neobično visok stupanj intenziteta koji realnost dostiže u jednom i drugome, nema potrebe dokazivati ili obrazlagati jer je ona više nego očigledna. Gdje se, naprimjer, historija objavljuje i podnosi tako burno, intenzivno i teško kao u Bosni? A historija je, ne zaboravimo to, sudbina i realnost bića osuđenih na boravak u vremenu. Nije li se prekratko dvadeseto stoljeće u biti odigralo između dva sarajevska mosta? Počelo je, kao što je poznato, na Latinskoj ćupriji, 28. juna 1914. godine, ubistvom prijestolonasljedničkog para Habsburške monarhije. Iz tog ubistva je, kao i iz svakog drugog događaja, uslijedio nepregledni ocean posljedica, tako da je nemoguće makar ih nabrojati. Jedna od njih, u svakom slučaju ne najmanje važna, jest Prvi svjetski rat, nakon kojega u velikom broju evropskih zemalja nastaje ili bar počinje nastajati jedna forma političkog društva karakteristična za Evropu u 20. stoljeću. To je društvo koje svakome svom članu nastoji osigurati njegov dio u životu zajednice - od udjela u procesu odlučivanja, preko udjela u bogatstvima kojima zajednica raspolaže, do udjela u sportskim aktivnostima i igrama na sreću. Pri tom član društva ne mora biti sposoban da se izbori za svoj dio, ne mora ga osvajati ili otimati - on ima pravo na svoj dio jer je tu, prava koja ima kao član zajednice on ne mora osvajati kao što nije osvojio postojanje i pravo na njega. Možda bi se zato moglo reći da je građanska demokratija, kakva je nastala u nekim evropskim zemljama tokom 20. stoljeća, (recimo počela nastajati nakon Prvog svjetskog rata, a dovršila se polovinom stoljeća) ostvarila u životu dobar dio klasičnog ideala politeie.
Neki tumači su proces nastajanja ovakvog društva vidjeli kao pobunu masa i kvarenje javnog ukusa, videći upravo u pobuni masa glavno obilježje 20. stoljeća, neki drugi su ga razumjeli kao demokratizaciju i uspostavljanje skladne ravnoteže između zajednice i pojedinca, jedni su ga slavili a drugi proklinjali... U svakom slučaju, nastanak političkog društva bliskoga atenskom modelu, ma kako ga vrednovali, jedna je od najvažnijih posljedica Sarajevskog atentata i Prvoga svjetskog rata. Bilo je, naravno, u tom ratu i nakon njega mnogo spektakularnih i dramatičnih događaja, ali te i takve događaje 20.st. dijeli s drugima. Uvijek je, u svim stoljećima i svim krajevima svijeta, bilo velikih bitaka i raspada carevina, revolucija i pobuna, otkrića i katastrofa, tehničkog napretka i pomračenja duha, ali je samo 20.st. razvilo upravo onaj tip političkog društva. To je njegova specifičnost, njegov “duhovni sadržaj“, ono po čemu se taj period izdvaja kao nešto posebno u evropskoj pa i svjetskoj historiji.
Kratki interval građanske demokratije, karakterističan za 20. stoljeće, okončao se zajedno s njim 6. aprila 1992. na Vrbanja mostu u Sarajevu, četiri mosta nizvodno od Latinske ćuprije. Tada su na Vrbanja mostu ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, sudionice demonstracija protiv rata koji je i službeno počeo upravo tim ubistvima. Opet dvije žrtve, opet jedan most u Sarajevu i opet rat kojim počinje nešto posve novo. Ne možemo naravno znati šta je počelo, možemo jedino znati da to što je počelo nastajati, kad se dovrši, neće biti ni nalik političkom društvu građanske demokratije kakvo smo upoznali u 20. stoljeću. I možemo znati da je počelo s bosanskim ratom 1992-1995. kojeg su snažno obilježili anti-prosvjetiteljstvo i kompromitiranje onih vrijednosti na kojima se građanska demokratija temeljila. Nije 20.stoljeće okončano takozvanim rušenjem komunizma, komunizam je proizvod prosvjetiteljstva i “srušen“ je samim prosvjetiteljstvom, to jest onim njegovim elementima koji su u političkoj praksi komunističkih društava bili zanemareni. Prosvjetiteljstvo naime ne dozvoljava potpuno poricanje neposredno date stvarnosti u ime nekog ideološkog koncepta; čim se stvarnost umiješala u koncept komunističkih partija koje su bile na vlasti - “komunizam se srušio“. To je stoljeće stvarno okončano bosanskim ratom koji je, kao prva spektakularna demonstracija ovoga novog anti-prosvjetiteljstva, prirodno označio kraj “prosvijećenog 20. stoljeća“. Bosanski rat je naime postao moguć onda kad su ideološki koncepti bez ostatka pojeli neposredno datu stvarnost, kad je, naprimjer, jedan čovjek u Sarajevu ustvrdio da je sarajevska Glavna pošta zapravo Srbija, napisavši na zgradi Pošte: Ovo je Srbija. A sveopće priznanje koje je anti-prosvjetiteljstvo, demonstrirano u tome ratu, dobilo, njegova pobjeda nad očiglednim i nad metafizičkim, pokazuje da su duhovne strukture, s kojima je to stoljeće računalo, otpisane ili više nisu moguće, kao što je naprimjer slučaj s društvom građanske demokratije koje sebe ozbiljno shvaća kao zajednicu građana u kojoj svaki član ima svoj dio moći i odgovornosti.
Tako se, eto, događa prividno nemoguće: Bosna u 20. stoljeću nije bila poprište niti jedne velike bitke koja bi u svjetskim razmjerama imala bilo kakav značaj, ona nije ugostila niti jednu međunarodnu konferenciju na kojoj bi se rješavala ili bar raspravljala globalna pitanja, ona nije odredila niti jedan ekonomski ili tehnički proces ni na svjetskom ni na regionalnom planu, a ipak se u to stoljeće ulazi preko jednog i iz njega izlazi preko drugog sarajevskog mosta. Između njih, između Latinske ćuprije i Vrbanja mosta, leže četiri druga mosta i nešto više od sedamdeset godina života u prekratkome dvadesetom stoljeću.
Otkuda taj višak smisla i taj naglašeni manjak stvarnosti? Kako to objasniti, osim pretpostavkom da tamni vilajet ipak nije polu-mitska predodžba drevnih kultura nego nešto realno postojeće, neki unutrašnji svijet koji se vidljivo objavljuje u Bosni kao svome materijalnom odrazu? Je li Bosna izložena svemu onome što trpi zato što je vidljiva slika nevidljivog srca svijeta? Kako razumjeti intenzitet s kojim se historija objavljuje i događa u Bosni? Zašto upravo u Bosni, koja nikad nije igrala važnu ulogu ni u svome vlastitom postojanju? Kako u Bosni i njezinoj sudbini uspostaviti ravnotežu između vanjskog i unutrašnjeg, smisla i događaja?
Jesu li ovo stvarna ili prividna pitanja? Je li sve ovo puka mistifikacija i može li normalan čovjek mistificirati bez namjere ili čak protiv svoje namjere? Zašto se toliko ozbiljnih ljudi, strastvenih protivnika svake mistifikacije, pita isto ovo ili nešto sasvim slično? Zašto tako mnogo ljudi tako uporno Bosnu naziva tamnim vilajetom? Zašto oni, zovući Bosnu tako, tvrde da postoji nešto za šta oni i ne znaju? Može li se sudbina Bosne razumjeti, možemo li svi mi koji smo tom sudbinom pogođeni razumjeti svoje sudbine, bez usporedbe s tamnim vilajetom i nešto malo znanja o njemu?
Ne znam, ne možemo to znati, možemo se jedino nadati da ćemo nešto od svega ovoga razumjeti ili bar naslutiti. U želji da tome doprinesem, u nadi da će neki čovjek s više razuma i manje predrasuda od mene, biti u stanju da podnese putovanje na koje se ja ne uspijevam odvažiti i odgonetnuti kako se ustinu Bosna i tamni vilajet odnose jedno prema drugome, ili barem naslutiti odgovore na neko od ovih pitanja, prilažem prethodne izvještaje koji samo bilježe istinite događaje i doživljaje, razmišljanja i sudbine stvarnih ljudi. Neka bi nekome čitanje ovih istinih zapisa bilo od koristi!

Stolac, septembra 2003.
D.K.
Dževad Karahasan "Izvještaji iz tamnog vilajeta"

[Leonid Breznjev]

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je cita u život je budi.
Probudi me, i bit cu tvoja java.

Ja nemam više proljeca i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrcu ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja cu u te prijeci
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji casak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja cu ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hocu svjetla! Sunca koje zlati
Sve ceg se takne. Ja topline hocu
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noci. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice nocne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjede,
Da ruke mi se u ceznucu pruže.
Ja hocu biti mlad, ja hocu ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet cemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sacuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Cuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

[FFK as Lucy01]

WHISPERS OF LOVE

Lover whispers to my ear,
"Better to be a prey than a hunter.
Make yourself My fool.
Stop trying to be the sun and become a speck!
Dwell at My door and be homeless.
Don't pretend to be a candle, be a moth,
so you may taste the savor of Life
and know the power hidden in serving."

Rumi

[FFK as Lucy01]

What Makes Us Moral

If the entire human species were a single individual, that person would long ago have been declared mad. The insanity would not lie in the anger and darkness of the human mind—though it can be a black and raging place indeed. And it certainly wouldn't lie in the transcendent goodness of that mind—one so sublime, we fold it into a larger "soul." The madness would lie instead in the fact that both of those qualities, the savage and the splendid, can exist in one creature, one person, often in one instant.
We're a species that is capable of almost dumbfounding kindness. We nurse one another, romance one another, weep for one another. Ever since science taught us how, we willingly tear the very organs from our bodies and give them to one another. And at the same time, we slaughter one another. The past 15 years of human history are the temporal equivalent of those subatomic particles that are created in accelerators and vanish in a trillionth of a second, but in that fleeting instant, we've visited untold horrors on ourselves—in Mogadishu, Rwanda, Chechnya, Darfur, Beslan, Baghdad, Pakistan, London, Madrid, Lebanon, Israel, New York City, Abu Ghraib, Oklahoma City, an Amish schoolhouse in Pennsylvania—all of the crimes committed by the highest, wisest, most principled species the planet has produced. That we're also the lowest, cruelest, most blood-drenched species is our shame—and our paradox.
The deeper that science drills into the substrata of behavior, the harder it becomes to preserve the vanity that we are unique among Earth's creatures. We're the only species with language, we told ourselves—until gorillas and chimps mastered sign language. We're the only one that uses tools then—but that's if you don't count otters smashing mollusks with rocks or apes stripping leaves from twigs and using them to fish for termites.
What does, or ought to, separate us then is our highly developed sense of morality, a primal understanding of good and bad, of right and wrong, of what it means to suffer not only our own pain—something anything with a rudimentary nervous system can do—but also the pain of others. That quality is the distilled essence of what it means to be human. Why it's an essence that so often spoils, no one can say.
Morality may be a hard concept to grasp, but we acquire it fast. A preschooler will learn that it's not all right to eat in the classroom, because the teacher says it's not. If the rule is lifted and eating is approved, the child will happily comply. But if the same teacher says it's also O.K. to push another student off a chair, the child hesitates. "He'll respond, 'No, the teacher shouldn't say that,'" says psychologist Michael Schulman, co-author of Bringing Up a Moral Child. In both cases, somebody taught the child a rule, but the rule against pushing has a stickiness about it, one that resists coming unstuck even if someone in authority countenances it. That's the difference between a matter of morality and one of mere social convention, and Schulman and others believe kids feel it innately.
Of course, the fact is, that child will sometimes hit and won't feel particularly bad about it either—unless he's caught. The same is true for people who steal or despots who slaughter. "Moral judgment is pretty consistent from person to person," says Marc Hauser, professor of psychology at Harvard University and author of Moral Minds. "Moral behavior, however, is scattered all over the chart." The rules we know, even the ones we intuitively feel, are by no means the rules we always follow.
Where do those intuitions come from? And why are we so inconsistent about following where they lead us? Scientists can't yet answer those questions, but that hasn't stopped them from looking. Brain scans are providing clues. Animal studies are providing more. Investigations of tribal behavior are providing still more. None of this research may make us behave better, not right away at least. But all of it can help us understand ourselves—a small step up from savagery perhaps, but an important one.

The Moral Ape
The deepest foundation on which morality is built is the phenomenon of empathy, the understanding that what hurts me would feel the same way to you. And human ego notwithstanding, it's a quality other species share.
It's not surprising that animals far less complex than we are would display a trait that's as generous of spirit as empathy, particularly if you decide there's no spirit involved in it at all. Behaviorists often reduce what we call empathy to a mercantile business known as reciprocal altruism. A favor done today—food offered, shelter given—brings a return favor tomorrow. If a colony of animals practices that give-and-take well, the group thrives.
But even in animals, there's something richer going on. One of the first and most poignant observations of empathy in nonhumans was made by Russian primatologist Nadia Kohts, who studied nonhuman cognition in the first half of the 20th century and raised a young chimpanzee in her home. When the chimp would make his way to the roof of the house, ordinary strategies for bringing him down—calling, scolding, offers of food—would rarely work. But if Kohts sat down and pretended to cry, the chimp would go to her immediately. "He runs around me as if looking for the offender," she wrote. "He tenderly takes my chin in his palm ... as if trying to understand what is happening."
You hardly have to go back to the early part of the past century to find such accounts. Even cynics went soft at the story of Binta Jua, the gorilla who in 1996 rescued a 3-year-old boy who had tumbled into her zoo enclosure, rocking him gently in her arms and carrying him to a door where trainers could enter and collect him. "The capacity of empathy is multilayered," says primatologist Frans de Waal of Emory University, author of Our Inner Ape. "We share a core with lots of animals."
While it's impossible to directly measure empathy in animals, in humans it's another matter. Hauser cites a study in which spouses or unmarried couples underwent functional magnetic resonance imaging (fMRI) as they were subjected to mild pain. They were warned before each time the painful stimulus was administered, and their brains lit up in a characteristic way signaling mild dread. They were then told that they were not going to feel the discomfort but that their partner was. Even when they couldn't see their partner, the brains of the subjects lit up precisely as if they were about to experience the pain themselves. "This is very much an 'I feel your pain' experience," says Hauser.
The brain works harder when the threat gets more complicated. A favorite scenario that morality researchers study is the trolley dilemma. You're standing near a track as an out-of-control train hurtles toward five unsuspecting people. There's a switch nearby that would let you divert the train onto a siding. Would you do it? Of course. You save five lives at no cost. Suppose a single unsuspecting man was on the siding? Now the mortality score is 5 to 1. Could you kill him to save the others? What if the innocent man was on a bridge over the trolley and you had to push him onto the track to stop the train?
Pose these dilemmas to people while they're in an fMRI, and the brain scans get messy. Using a switch to divert the train toward one person instead of five increases activity in the dorsolateral prefrontal cortex—the place where cool, utilitarian choices are made. Complicate things with the idea of pushing the innocent victim, and the medial frontal cortex—an area associated with emotion—lights up. As these two regions do battle, we may make irrational decisions. In a recent survey, 85% of subjects who were asked about the trolley scenarios said they would not push the innocent man onto the tracks—even though they knew they had just sent five people to their hypothetical death. "What's going on in our heads?" asks Joshua Greene, an assistant professor of psychology at Harvard University. "Why do we say it's O.K. to trade one life for five in one case and not others?"

How We Stay Good
Merely being equipped with moral programming does not mean we practice moral behavior. Something still has to boot up that software and configure it properly, and that something is the community. Hauser believes that all of us carry what he calls a sense of moral grammar—the ethical equivalent of the basic grasp of speech that most linguists believe is with us from birth. But just as syntax is nothing until words are built upon it, so too is a sense of right and wrong useless until someone teaches you how to apply it.
It's the people around us who do that teaching—often quite well. Once again, however, humans aren't the ones who dreamed up such a mentoring system. At the Arnhem Zoo in the Netherlands, de Waal was struck by how vigorously apes enforced group norms one evening when the zookeepers were calling their chimpanzees in for dinner. The keepers' rule at Arnhem was that no chimps would eat until the entire community was present, but two adolescents grew willful, staying outside the building. The hours it took to coax them inside caused the mood in the hungry colony to turn surly. That night the keepers put the delinquents to bed in a separate area—a sort of protective custody to shield them from reprisals. But the next day the adolescents were on their own, and the troop made its feelings plain, administering a sound beating. The chastened chimps were the first to come in that evening. Animals have what de Waal calls "oughts"—rules that the group must follow—and the community enforces them.
Human communities impose their own oughts, but they can vary radically from culture to culture. Take the phenomenon of Good Samaritan laws that require passersby to assist someone in peril. Our species has a very conflicted sense of when we ought to help someone else and when we ought not, and the general rule is, Help those close to home and ignore those far away. That's in part because the plight of a person you can see will always feel more real than the problems of someone whose suffering is merely described to you. But part of it is also rooted in you from a time when the welfare of your tribe was essential for your survival but the welfare of an opposing tribe was not—and might even be a threat.
In the 21st century, we retain a powerful remnant of that primal dichotomy, which is what impels us to step in and help a mugging victim—or, in the astonishing case of Wesley Autrey, New York City's so-called Subway Samaritan, jump onto the tracks in front of an oncoming train to rescue a sick stranger—but allows us to decline to send a small contribution to help the people of Darfur. "The idea that you can save the life of a stranger on the other side of the world by making a modest material sacrifice is not the kind of situation our social brains are prepared for," says Greene.
Throughout most of the world, you're still not required to aid a stranger, but in France and elsewhere, laws now make it a crime for passersby not to provide at least the up-close-and-personal aid we're good at giving. In most of the U.S., we make a distinction between an action and an omission to act. Says Hauser: "In France they've done away with that difference."
But you don't need a state to create a moral code. The group does it too. One of the most powerful tools for enforcing group morals is the practice of shunning. If membership in a tribe is the way you ensure yourself food, family and protection from predators, being blackballed can be a terrifying thing. Religious believers as diverse as Roman Catholics, Mennonites and Jehovah's Witnesses have practiced their own forms of shunning—though the banishments may go by names like excommunication or disfellowshipping. Clubs, social groups and fraternities expel undesirable members, and the U.S. military retains the threat of discharge as a disciplinary tool, even grading the punishment as "other than honorable" or "dishonorable," darkening the mark a former service person must carry for life.
Sometimes shunning emerges spontaneously when a society of millions recoils at a single member's acts. O.J. Simpson's 1995 acquittal may have outraged people, but it did make the morality tale surrounding him much richer, as the culture as a whole turned its back on him, denying him work, expelling him from his country club, refusing him service in a restaurant. In November his erstwhile publisher, who was fired in the wake of her and Simpson's disastrous attempt to publish a book about the killings, sued her ex-employer, alleging that she had been "shunned" and "humiliated." That, her former bosses might well respond, was precisely the point.
"Human beings were small, defenseless and vulnerable to predators," says Barbara J. King, biological anthropologist at the College of William and Mary and author of Evolving God. "Avoiding banishment would be important to us."

Why We Turn Bad
With so many redundant moral systems to keep us in line, why do we so often fall out of ranks? Sometimes we can't help it, as when we're suffering from clinical insanity and behavior slips the grip of reason. Criminal courts are stingy about finding such exculpatory madness, requiring a disability so severe, the defendant didn't even know the crime was wrong. That's a very high bar that prevents all but a few from proving the necessary moral numbness.
Things are different in the case of the cool and deliberate serial killer, who knows the criminality of his deeds yet continues to commit them. For neuroscientists, the iciness of the acts calls to mind the case of Phineas Gage, the Vermont railway worker who in 1848 was injured when an explosion caused a tamping iron to be driven through his prefrontal cortex. Improbably, he survived, but he exhibited stark behavioral changes—becoming detached and irreverent, though never criminal. Ever since, scientists have looked for the roots of serial murder in the brain's physical state.
A study published last year in the journal NeuroImage may have helped provide some answers. Researchers working through the National Institute of Mental Health scanned the brains of 20 healthy volunteers, watching their reactions as they were presented with various legal and illegal scenarios. The brain activity that most closely tracked the hypothetical crimes—rising and falling with the severity of the scenarios—occurred in the amygdala, a deep structure that helps us make the connection between bad acts and punishments. As in the trolley studies, there was also activity in the frontal cortex. The fact that the subjects themselves had no sociopathic tendencies limits the value of the findings. But knowing how the brain functions when things work well is one good way of knowing where to look when things break down.
Fortunately, the overwhelming majority of us never run off the moral rails in remotely as awful a way as serial killers do, but we do come untracked in smaller ways. We face our biggest challenges not when we're called on to behave ourselves within our family, community or workplace but when we have to apply the same moral care to people outside our tribe.
The notion of the "other" is a tough one for Homo sapiens. Sociobiology has been criticized as one of the most reductive of sciences, ascribing the behavior of all living things—humans included—as nothing more than an effort to get as many genes as possible into the next generation. The idea makes sense, and all creatures can be forgiven for favoring their troop over others. But such bias turns dark fast.
Schulman, the psychologist and author, works with delinquent adolescents at a residential treatment center in Yonkers, New York, and was struck one day by the outrage that swept through the place when the residents learned that three of the boys had mugged an elderly woman. "I wouldn't mug an old lady. That could be my grandmother," one said. Schulman asked whom it would be O.K. to mug. The boy answered, "A Chinese delivery guy." Explains Schulman: "The old lady is someone they could empathize with. The Chinese delivery guy is alien, literally and figuratively, to them."
This kind of brutal line between insiders and outsiders is evident everywhere—mobsters, say, who kill promiscuously yet go on rhapsodically about "family." But it has its most terrible expression in wars, in which the dehumanization of the outsider is essential for wholesale slaughter to occur. Volumes have been written about what goes on in the collective mind of a place like Nazi Germany or the collapsing Yugoslavia. While killers like Adolf Hitler or Slobodan Milosevic can never be put on the couch, it's possible to understand the xenophobic strings they play in their people.
"Yugoslavia is the great modern example of manipulating tribal sentiments to create mass murder," says Jonathan Haidt, associate professor of psychology at the University of Virginia. "You saw it in Rwanda and Nazi Germany too. In most cases of genocide, you have a moral entrepreneur who exploits tribalism for evil purposes."
That, of course, does not take the stain of responsibility off the people who follow those leaders—a case that war-crimes prosecutors famously argued at the Nuremberg trials and a point courageous people have made throughout history as they sheltered Jews during World War II or refuse to murder their Sunni neighbor even if a militia leader tells them to.
For grossly imperfect creatures like us, morality may be the steepest of all developmental mountains. Our opposable thumbs and big brains gave us the tools to dominate the planet, but wisdom comes more slowly than physical hardware. We surely have a lot of killing and savagery ahead of us before we fully civilize ourselves. The hope—a realistic one, perhaps—is that the struggles still to come are fewer than those left behind.

With reporting by Tiffany Sharples and Alexandra Silver / New York

(Zahvaljujem eraser1969 na linku za clanak-bolji dugo nisam procitala)

[FFK as Lucy01]

Reflection of Wine by Abu-‘l-Hasan ‘Ali ibn Hisn
(Seville, 11th cent)


Light will pass
Through wine
A red
Shine
On fingers
Forked at the stem
Of the glass they bring

To antelope horns
A juniper pins down
I liken them.


An approach to Love by Ibn Shuhayd,
Cordova 922-1035

When, drenched in drunkenness, he lay down and fell asleep
and the eyes of the nightwatchman closed in slumber

I approached him timidly, like friend, who is searching for something

Imperceptibly as a dream, I crept close to him,
and sweetly as breathing, I drew close to him,

I kissed the whiteness of his neck and sipped the redness of his lips;

And I spent the night with him deliciously,
until the darkness smilled showing the white teeth of the dawn.



Artichoke Heart by Ibn at-Talla’
(Mahdia, 11th cent.)

Of earth and water, daughter,
Yielding her abundance

Only if you wait
Finger licking at her castle gate

Pale she seems, her haven
Hard of access, a Greek

Virgin, who lingers
Behind a curtain of lances.



The Dancer by Ibn Kharuf,
Cordova d. 1205

With his varied movements, he plays with your mind,
and is robed in beauty as he throws off his clothes.

Swaying like a branch in the garden,
frisky as a gazelle in its lair;

With his comings and goings he plays with your reason
as fate plays at the will of men.

And presses his head with his feet,
as the point of the sword is bent to its hilt.



A Robe of Love by Ibn Khafajah,
Alcira (1058-1138)

With gazelle glances, with her antelope neck,
with lips of wine and teeth like bubbles

She glided along in her gown embroidered with gold
like shining stars entwined around the moon;

The hand of love enveloped us by night
in a robe of embraces which was torn away by the hand of dawn.



From The banners of the Champions and anthology of Arabic poetry by Ibn Sa’id al –Maghribi

[victory]

my sleepy mind
counting cherry blossoms...
a rainy night

-Issa, 1793

[FFK as Lucy01]

Love and Passion in Tantric Buddhist Art

Notwithstanding the fact that the Buddha essence is non-polar, Buddhist iconographers use sexual polarity to symbolize the twin concepts of insight and compassion. All goddesses are symbols of insight and the gods represent compassion. The union of compassion and insight symbolizes the non-polarized state of bodhicitta, or the mind of enlightenment, which is represented visually by showing two deities engaged in sexual union. Tibetans characterize such images as yab-yum, which literally means father-mother; in Sanskrit the expression is yuganaddha (pair united). This sexual metaphor is also used to denote the highest stage of yoga in which there is no polarity, no discrimination, and the truth is indivisible as the vajra itself. It may be added parenthetically that while such images, whether statues or paintings, are today much sought after by collectors and boldly displayed in museums, in Tibet they were always meant to be seen only by the initiated. The rites associated with these images were also arcane and not for public consumption.

The word Tantra itself is derived from the verbal root tan, meaning to "weave". Many things are interwoven on the Tantric path, including the lives of men and women. The Buddha couples of Tantric iconography celebrate this deep harmony of the sexes. The purpose of this dynamic was the creation of partnerships devoted to the realization of the ultimate truth. For instance, the man cultivates pure vision by seeing the woman as a deity, her sexual organ as the throne of enlightenment, and her sexual fluid as divine nectar. Thus according to the Brhadaranyaka Upanisad, sexual union also constitutes a fire sacrifice, as performed by the creator god Prajapati upon creating woman:

Having created her, he worshipped her sexual organ;
Therefore a woman's sexuality should be worshipped.
He stretched forth from himself a stone for pressing nectar
[i.e., causing a woman's sexual fluid to flow]
And impregnated her with that.
Her lap is the sacrificial altar;
Her hair, the sacrificial grass;
Her skin the soma press;
The depths of her sexual organ, the fire in the middle

. . . . . . . . . . Many mortals...go forth from this world...without merit,
Namely, those who practice sexual union without knowing this.

Brhadaranyaka Upanisad 6.4.1-4

Often the mother is shown in a posture with both legs around the father's waist. In this remarkable and richly symbolic manifestation, both the male and the female are emanations of the Buddha. They appear simultaneously united and independent, like the complex relationship of sameness and difference between wisdom (female) and compassion (male) in the enlightened state. Ponderous, energetic forms confront the viewer in this stunning portrayal. Shamvara (supreme bliss) embraces the massive sky blue body of his consort Vajravarahi, holding in his hands various implements symbolic of his triumph over ignorance and evil. She gazes rapturously and intently at her consort with her head thrown back, heightening their electrifying aura. Two of her arms tightly clutch Shamvara's neck. His first two arms embrace his consort, and holding a Vajra and a bell make the diamond HUM - sound gesture with the crossed wrists, behind her back. This gesture celebrates the inseparable union of method and wisdom.

The father-mother union image is not an example of erotic art, but is a manifestation of the Buddha's highest spiritual essence. More than metaphorical, to the devout Tibetan this image is concrete evidence of the existence of great spiritual attainment. The female (mother) represents transcendent wisdom: the direct awareness of reality as the Buddha experienced it and taught it. The male (father), represents compassion for all beings, which is the natural expression of such wisdom. Their union, although exquisitely blissful, is ultimately undertaken out of compassion for the world. This sacred communion of the male and female Buddha generates waves of bliss and harmony that turn the world into a Mandala (container of essence) and showers forth a rain of nectar that satisfies the spiritual hunger in the hearts of living beings everywhere. Modern depth psychology has recognized such images to represent the deepest archetypes of the unconscious, integrating the powerful instinctual energies of life into a consciously sublimated and exalted state.

The texts often refer to the union of a lotus and vajra, or diamond scepter. Clearly, "lotus" and vajra are metaphors, not literal terms. One is not meant to bring together a flower and a scepter, but something denoted by these terms. Depending upon the level of interpretation, uniting the lotus and the vajra can mean uniting wisdom and compassion, or bliss and emptiness, within the practitioner's psyche, or bringing together the female and male organs in physical union, or a number of other things that must be combined on the path to enlightenment.

Along with Gopa, he experienced bliss.
By uniting the diamond scepter and lotus,
He attained the fruit of bliss.
Buddhahood is obtained from bliss, and
Apart from women there will not be bliss

And at another place:

The man [sees] the woman as a goddess
The woman [sees] the man as a god.
By joining the diamond scepter and lotus,
They should make offerings to each other.
There is no worship apart from this.

... Candamaharosana-tantra

The forms expressing this union are based upon the germinal mantra 'Om mani padme Hum'. This mantra contains both mani, meaning jewel, synonym for vajra, the word which means diamond, thunderbolt and the male organ, and padme meaning 'in the lotus' (locative case of padma), a symbol for the female sexual organ, the outer opening of which resembles the petals of a lotus. This formal similarity, as well as the fact that the lotus is a Buddhist symbol of purity and enlightenment, makes this magnificent flower a natural symbol for feminine sexuality. The supportive texts envision a resplendent world of vivid color, choreographed movement, exquisite texture, and intimate gesture:

Constantly take refuge at my feet, my dear...
Be gracious, beloved, and
Give me pleasure with your diamond scepter.
Look at my three-petaled lotus,
Its center adorned with a stamen.
It is a Buddha paradise, adorned with a red Buddha,
A cosmic mother who bestows
Bliss and tranquility on the passionate.
Abandon all conceptual thought and
Unite with my reclining form;
Place my feet upon your shoulders and look me up and down.
Make the fully awakened scepter
Enter the opening in the center of the lotus.
Move a hundred,thousand,hundred thousand times
In my three-petaled lotus Of swollen flesh.
Placing one's scepter there, offer pleasure to her mind.
Wind, inner wind-my lotus is the unexcelled!
Aroused by the tip of the diamond scepter,
It is red like a bandhuka flower.

....Candamaharosana-tantra

Another common Tantric metaphor for sexual union is the image of the "Churner and the Churned". Tsongkhapa (1357-1419), drawing on a range of Indian sources, explains that churning the female partner with the diamond scepter is the efficient cause of the nectar of Buddhahood, and argues that just as fire is kindled by rubbing two sticks together, bliss is generated by churning. The image of churning also refers to the Hindu myth wherein gods and demons churn the cosmic ocean of milk to extract its nectar. The goddess Sakti is produced from this process, and her sexual fluids become the immortality-bestowing nectar the gods are seeking. Thus, churning the yogic partner, which stimulates the flow of her nectar, mirrors the stirring of the cosmic ocean for its potent, liberating nectar. Churning also connotes the circulation of the yogic energy as it surges within the psychic channels and then rises in the central channel. Thus, the metaphor of churning, which appears to be a simple physical analogy, resonates richly with various nuances of Tantric union.

Tantric Buddhism is unique among Buddhist sub-traditions in its acceptance of the body and sense experience as sources of knowledge and power. Tantric Buddhists eulogized the body as an "abode of bliss" and boldly affirmed that desire, sexuality, and pleasure can be embraced on the path to enlightenment. In keeping with this life-affirming orientation, the movement upheld the possibility of liberating relationships between men and women and envisioned cooperative yogic methods that men and women can perform together in order to transform the ardor of their intimacy and passion into blissful, enlightened states of awareness. This mood of exuberant delight, graceful sensuousness, and reciprocity that often characterizes the sculpted and painted couples also suffuses the literary descriptions in the Tantric texts, which exult in an open and unshamed affirmation of sensuality in a religious context:

Therefore, one who desires Buddhahood
Should practice what is to be practiced.
To renounce the sense objects
Is to torture oneself by asceticism-don't do it!
When you see form, look!
Similarly, listen to sounds,
Inhale scents,
Taste delicious flavors,
Feel textures.
Use the objects of the five senses -
You will quickly attain supreme Buddhahood.

... Candamaharosana-tantra

Tantra asserts that, instead of suppressing, vision and ecstasy, they should be cultivated and used. Because sensation and emotion are the most powerful human motive forces, they should not be crushed out, but harnessed to the ultimate goal. Properly channeled they can provide an unparalleled source of energy, bringing benefits to society as well as continually increasing ecstasy for the individual. Tantra deals in love, and love needs objects. One cannot love nothing. Love means care; and care carried to the limit is perhaps the ultimate social virtue.

From Passionate Enlightenment by Miranda Shaw

[victory]

they cry to each other
across a river
deer in love

-Issa, 1822

[victory]

jos Kobayashi Issa
behar-haiku
miomirisa


splish-splash
the cat washes in the river...
spring rain

-Issa, 1816

[seln]

Dajte, ljudi, ovo vec prerasta u zajebanciju i lijecenje frustracija.

[victory]

Dajte, ljudi, ovo vec prerasta u zajebanciju i lijecenje frustracija.

jes' vala, neko je plaho frustriran

-------

no luck
for the woodpecker...
hail on the thicket

-Issa, 1814

[victory]

Buddha stands
drenched to the bone...
mountain cuckoo

-Issa, 1816
--------

Edo voices--
the blossom viewing ends
in a quarrel

-Issa, 1824

[victory]

***
On New Year's Day
copying me
bird without a nest

-Issa, 1809


***
Homeless, too
seeing in the new year
in Edo

-Issa, 1810


***
New Year's Day
no different
trashy house

Issa, 1821


***
New Year's Day
in every direction, the corrupt
world's blossoms

Issa, 1821


***
New Year's Day
a lucky, lucky
light blue sky

Issa, 1815


***
New Year's pine decoration
alone, listening
to the night rain

Issa, 1821

[pesak]

Omar Hajam- Rubaije

Koji čovek nije nikad prekršio Tvoj zavet, reci?
Život bez greha, kakav ukus ima, reci?
Ako zlim kažnjavaš zlo koje počinih,
Kakva je razlika između Tebe i mene, reci?

[victory]

***
cherry blossoms--
around grandpa's waist
a lost child sign

-Issa, 1814

[FFK as Lucy01]

Doorways and passages By Lawrence Sykes

http://www.fascicle.com/issue03/poems/sykes1.htm

[danas]

NEW YORKER
Fiction
Alma
by Junot Díaz December 24, 2007


You have a girlfriend named Alma, who has a long tender horse neck and a big Dominican ass that seems to exist in a fourth dimension beyond jeans. An ass that could drag the moon out of orbit. An ass she never liked until she met you. Ain’t a day that passes that you don’t want to press your face against that ass or bite the delicate sliding tendons of her neck. You love how she shivers when you bite, how she fights you with those arms that are so skinny they belong on an after-school special.

Alma is a Mason Gross student, one of those Sonic Youth, comic-book-reading alternatinas without whom you might never have lost your virginity. Grew up in Hoboken, part of the Latino community that got its heart burned out in the eighties, tenements turning to flame. Spent nearly every teen-age day on the Lower East Side, thought it would always be home, but then N.Y.U. and Columbia both said nyet, and she ended up even farther from the city than before. She is in a painting phase, and the people she paints are all the color of mold, look like they’ve just been dredged from the bottom of a lake. Her last painting was of you, slouching against the front door: only your frowning I-had-a-lousy-Third-World-childhood-and-all-I-got-was-this-attitude eyes recognizable. She did give you one huge forearm. I told you I’d get the muscles in. The past couple of weeks, now that the warm is here, Alma has abandoned black, started wearing these nothing dresses made out of what feels like tissue paper; it wouldn’t take more than a strong wind to undress her. She says she does it for you: I’m reclaiming my Dominican heritage (which ain’t a complete lie—she’s even taking Spanish to better minister to your mom), and when you see her on the street, flaunting, flaunting, you know exactly what every nigger that walks by is thinking. You met at the weekly Latin parties at the DownUnder in New Brunswick. She never went to those parties, was dragged there by her high-school best friend, Patricia, who still listened to TKA, and this was how you got the chance to strike while, as your boys put it, the pussy was hot.

Alma is slender as a reed, you a steroid-addicted block; Alma loves driving, you books; Alma owns a Saturn (bought for her by her carpenter father, who speaks only English in the house), you have no points on your license; Alma’s nails are too dirty for cooking, your spaghetti con pollo is the best in the land. You are so very different—she rolls her eyes every time you turn on the news and says she can’t “stand” politics. She won’t even call herself Hispanic. She brags to her klix that you’re a “radical” and a real Dominican (even though on the Plátano Index you wouldn’t rank, Alma being only the third Latina you’ve ever really dated). You brag to your boys that she has more albums than any of them do, that she says terrible white-girl things while you fuck. She’s more adventurous in bed than any girl you’ve had; on your first date she asked you if you wanted to come on her tits or her face, and maybe during boy training you didn’t get one of the memos but you were, like, umm, neither. And at least once a week she will kneel on the mattress before you and, with one hand pulling at her dark nipples, will play with herself, not letting you touch at all, fingers whisking the soft of her and her face looking desperately, furiously happy. She loves to talk while she’s being dirty, too, will whisper, You like watching me don’t you, you like listening to me come, and when she finishes lets out this long demolished groan and only then will she allow you to pull her into an embrace as she wipes her gummy fingers on your chest. This is me, she says.

Yes—it’s an opposites-attract sort of thing, it’s a great-sex sort of thing, it’s a no-thinking sort of thing. It’s wonderful! Wonderful! Until one June day Alma discovers that you are also fucking this beautiful freshman girl named Laxmi, discovers the fucking of Laxmi because she, Alma, the girlfriend, opens your journal and reads. (Oh, she had her suspicions.) She waits for you on the stoop, and when you pull up in her Saturn and notice the journal in her hand your heart plunges through you like a fat bandit through a hangman’s trap. You take your time turning off the car. You are overwhelmed by a pelagic sadness. Sadness at being caught, at the incontrovertible knowledge that she will never forgive you. You stare at her incredible legs and between them, to that even more incredible pópola you’ve loved so inconstantly these past eight months. Only when she starts walking over in anger do you finally step out. You dance across the lawn, powered by the last fumes of your outrageous sinvergüenzería. Hey, muñeca, you say, prevaricating to the end. When she starts shrieking, you ask her, Darling, what ever is the matter? She calls you:

a cocksucker

a punk motherfucker

a fake-ass Dominican.

She claims:

you have a little penis

no penis

and worst of all that you like curried pussy.

(Which really is unfair, you try to say, since Laxmi is technically from Guyana, but Alma isn’t listening.)

Instead of lowering your head and copping to it like a man, you pick up the journal as one might hold a baby’s beshatted diaper, as one might pinch a recently be-nutted condom. You glance at the offending passages. Then you look at her and smile a smile your dissembling face will remember until the day you die. Baby, you say, baby, this is part of my novel.

This is how you lose her. ♦

[FFK as Lucy01]

Juana By Alfred De Musset

Again I see you, ah my queen,
Of all my old loves that have been,
The first love, and the tenderest;
Do you remember or forget -
Ah me, for I remember yet -
How the last summer days were blest?

Ah lady, when we think of this,
The foolish hours of youth and bliss,
How fleet, how sweet, how hard to hold!
How old we are, ere spring be green!
You touch the limit of eighteen
And I am twenty winters old.

My rose, that mid the red roses,
Was brightest, ah, how pale she is!
Yet keeps the beauty of her prime;
Child, never Spanish lady's face
Was lovely with so wild a grace;
Remember the dead summer time.

Think of our loves, our feuds of old,
And how you gave your chain of gold
To me for a peace offering;
And how all night I lay awake
To touch and kiss it for your sake, -
To touch and kiss the lifeless thing.

Lady, beware, for all we say,
This Love shall live another day,
Awakened from his deathly sleep;
The heart that once has been your shrine
For other loves is too divine;
A home, my dear, too wide and deep.

What did I say--why do I dream?
Why should I struggle with the stream
Whose waves return not any day?
Close heart, and eyes, and arms from me;
Farewell, farewell! so must it be,
So runs, so runs, the world away,

The season bears upon its wing
The swallows and the songs of spring,
And days that were, and days that flit;
The loved lost hours are far away;
And hope and fame are scattered spray
For me, that gave you love a day
For you that not remember it.

[FFK as Lucy01]

Jobs, Justice and Democracy by Afshin Molavi

"My issue is cooking oil," Dya Alawa, a 37-year-old Turkish woman said on the day of Turkey's historic July election, which saw the Justice and Development Party (AKP) emerge with a resounding victory. "That's why I'm voting AKP," she told the Washington Post. For her, the election was simple: the economy has improved under AKP stewardship since 2002, her husband has less fear of layoffs at his textile factory and she can buy cooking oil at reasonable prices.

Indeed, Alawa is not alone. While the Turkish elections grabbed headlines and raised questions about the country's "secular soul" -- as the AKP, a party with its roots in political Islam, won the presidency and retained the premiership at the same time -- many ordinary Turks paid more attention to bread-and-butter issues of jobs, prices and the economy. Herein lies the irony of the AKP victory: it was not a victory of Islamists over Ataturk, nor was it a repudiation of Turkey's secular inheritance, as suggested by alarmed members of the secular establishment. The AKP victory was one of sound economic policy, amid an environment largely untainted by corruption, that made people like Dya Alawa feel secure about their future.

It's a lesson that the next US administration ought to learn well as it searches for a grand strategy for the Middle East and for the developing world. Far too often (and especially in the past six years), Washington has failed to listen closely enough to the voices of people like Alawa, instead preferring the urbane intellectuals who turn up in fellowships in Washington or visiting professorships at Harvard (and are granted meetings with the President and the Secretary of State). When we listen to the Alawas of the developing world, we hear a familiar refrain: we want jobs, decent wages, hope for the future and governments untainted by corruption.

These sentiments -- which turn up in global polls of developing countries, and especially the Middle East -- fuel the rise of populists from Latin America to Africa as well as "social justice" utopian Islamist movements from Morocco to Egypt to Indonesia that challenge the plutocratic elites often supported by Washington. The key words and themes used by the Islamist parties -- justice, development, jobs, corruption of the ruling elite, the dangers of globalization -- ring familiar to anyone who listens to the speeches of Hugo Chávez of Venezuela or Evo Morales of Bolivia.

In the Middle East/North Africa region -- which has one of the youngest populations in the world and is awash in frustration at the status quo -- this populist-versus-plutocrat dichotomy can be a winning card. The trouble is that most populists are good at sloganeering against the ruling elites but bad at governing. Turkey's Prime Minister Recep Tayyip Erdogan has governed as a probusiness moderate, not as a chest-thumping populist. Still, it was popular anger at the ruling elite amid the ruins of Turkey's 2001 financial crisis that spurred Erdogan to power.

Iran's President Mahmoud Ahmadinejad also played the populist card in the 2005 elections. At that time, the reformist wind had died down, as President Mohammad Khatami had been outmuscled by the conservative establishment. Iranians -- gripped by an economic unease fueled by inflation, stagnant wages and anemic job growth -- were either frustrated with the reformers and thus sat out the elections or were more concerned with the price of meat and onions than with abstract notions of civil society and dialogue among civilizations. Ahmadinejad exploited that latter sentiment well. He delivered a populist message and railed against corruption (and said nary a word about Israel or the Holocaust). It proved to be a winning card in Iran's admittedly limited elections. Unlike Erdogan, however, Ahmadinejad has not managed the economy well (in fact, he has proven disastrous) and will likely face in 2009 a skeptical voting public frustrated by soaring inflation and unemployment (only a US-led attack on Iran might save him now).

Then there is, of course, Hamas. The only surprising thing about the Hamas victory was the surprise that it caused in Washington and London. Should it have been any surprise that long-suffering Palestinians, impoverished and underemployed, battered by years of Israeli occupation and wounded by the corruption and nepotism of the Fatah elite, would vote for Hamas, which has become to many Palestinians the symbol of resistance and provider of social services? In the Gaza Strip, where even before the postelection international embargo on Hamas, unemployment stood at 44 percent, nearly 80 percent of all Gazans lived below the poverty line and nearly 50 percent were under the age of 18, there were a lot of justifiably angry Gazans searching for redemption and not finding the right answers in Fatah, Israel or the prospects of a peace deal.

In many Middle East/North Africa countries, 67 percent of the population is younger than 24. The World Bank estimates that the region needs to create 100 million jobs by 2020 simply to keep up with its growing labor force. Right now, the region's unemployment rate, hovering at 12 percent despite steady economic growth in the past four years, is the highest in the world, higher even than sub-Saharan Africa. Demographers do not agree on much, but they tend toward unity on this: large youth bulges coupled with high unemployment is a recipe for instability. And in today's Middle East, middle-class unemployment and, more important, underemployment (most jihadis are middle-class, not poor) swell the ranks of extremist recruits in small numbers and Islamist populists in larger numbers.

With few exceptions (most notably in the smaller, more nimble Persian Gulf states), the region is plagued by corrupt state-dominated economies, excessive regulation and bureaucracy, and poorly constructed legal and regulatory frameworks that hinder private-sector development, foreign direct investment, small and medium-sized business growth, and job creation. Places like Egypt -- the potential regional powerhouse -- have shown signs of improvement, winning plaudits from the World Bank, but they have still failed to achieve that critical mass that would spur significant job creation and affect ordinary Egyptians' lives.

As a result, the region is full of distressed populations -- who consistently rank jobs and finances among their top concerns -- and a younger generation susceptible to the simplistic exhortations of antidemocratic radical Islamists and the new populists. Free elections across the region tomorrow would produce more Islamist victories, but candidates wouldn't win because they are Islamist; they would win because they are populist. With high unemployment and stagnant wages amid an environment of crony capitalism that has, with a few exceptions, failed to deliver widespread prosperity, any would-be candidate in a future election would logically take a populist stance.

While Al Qaeda may seem like a more immediate threat to US interests, the rise of chest-thumping anti-American populist leaders -- in Latin America, the Middle East and soon in sub-Saharan Africa -- might be the longer-term danger. The next administration will need a strategy to meet the challenge of these new populists, who for the most part will likely worsen the economic conditions of their people while repressing their rights in the process.

Here is where Washington and its wealthier Persian Gulf Arab allies can step in. The more populous, poorer states like Egypt and Morocco could use upgrades in infrastructure that would bolster their business development while creating immediate jobs on the ground. The next administration should take a low-key leadership role in working with its Persian Gulf allies to direct some of their abundant cash flow toward building roads, schools and ports in the Arab regions. Like the United States in the mid-nineteenth century -- when large infrastructure projects put Americans to work and built the foundation for future growth -- the Arab states could benefit from state-funded development.

Pursuing a strategy of economic development that would create immediate jobs on the ground would defertilize the soil for chest-thumping populists. This, however, must be coupled with substantive steps toward growing regional middle classes, since most jihadis tend to come from the parts of the middle class that are underemployed, marginalized and disaffected. It can be profoundly disorienting to emerge with a college degree or a master's, only to find yourself driving a taxi or selling fruit at a street stand. It's even more disorienting to make it to Europe only to find yourself jobless or struggling in menial jobs in an Arab ghetto in Marseilles or Madrid, groping for answers as radical imams seek to scoop you into their world.

As the next administration pursues a Middle East strategy, no issue will be more important than economic development. Widespread unemployment is an enormous human tragedy and a destabilizing social force, but it is also the largest obstacle to democratization. The transition to democracy is more feasible and sustainable when a country has a vibrant middle class, a healthy employment market, a dynamic and independent entrepreneurial community and vigorous economic development.

We should help governments in the region develop mortgage markets and financial institutions that would support small and medium-sized enterprises; then, homeowners and small-business owners would form the core of a middle class that prizes stability and just might pursue a greater voice in government. The new President of the United States should let it be known loudly that America cares about the economic future of the region, and not just with free-trade agreements. Indeed, he or she would do well to borrow some populist language from the Islamists and then back it up with serious policies. This strategy of economic development would also bolster the long-term goal of democracy promotion -- a goal that the next administration should pursue with far more subtlety and long-term thinking than the current one.

Economic development ought to be pursued vigorously not only because of its democratic implications but simply because it's the right thing to do: the dignity of work and economic opportunity ought to be considered a fundamental human right. A true embrace of the project of spreading prosperity would simultaneously expand America's soft power in a world where fewer people and nations trust Washington's motives than ever before.

Dya Alawa, it must be remembered, will vote for the party that lowers the price of her cooking oil, whether it be Islamist, secular, democratic or mildly authoritarian. In authoritarian states (as in most of the Middle East and North Africa) where voting does not determine rulers, people like Alawa and her sons will be attracted to Islamist populist groups, many of which are banned from entering the political arena but which provide the only muscular alternative to the ruling elites. A strategy of economic development will portend a better future for her and the millions in the Middle East, Latin America and the broader developing world who are caught between corrupt ruling elites who underperform and utopian populists who overpromise.

http://www.newamerica.net/publications/ ... cracy_6498

(clanank sam procitala nakon one diskusije na politici o Turskoj i EU)

[victory]

***
Where there's people
there's flies
and Buddhas

Issa, 1823

[FFK as Lucy01]

Isak Samokovlija - NOSAČ SAMUEL

l
Ni otac, ni maćeha, ni brat Jakov nisu pomišljali na Saručinu udaju, a Saručine drugarice imale su već i po dvoje, neke čak i po troje djece.
Saruči se često otimao težak uzdah iz dubine duše. Nekad joj se činilo da su svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teško, ali kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saručinog srca, ži­vio je još uvijek maličak nade i djevojka se zanosila da će joj ipak jednog dana otac, onako iznenada, izbiti kući i odmah s avlijskih vrata, svečano i raspoloženo, povikati "Gdje si, Saruča, gdje si, kćeri moja? Hodi da poljubiš ruku! Zaručio sam te, zaručio, moja dobra Saruča!"
Godinama je tako čekala da čuje tu vijest, taj očev po­klik. Svako popodne ćulila je uši i, svejedno što se dotada već sto puta razočarala u tom svom iščekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobičajeno doba začula korake u avliji. Evo ga! – zatreptala bi sva – evo ga, sad će da vikne: "Saruča, gdje si? Gdje si, kće­ri moja?"
Ova jalova uzbuđenja svu su joj dušu bila istrgala. Otimala se da ne padne u očajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ušla u svoju dvadeset i četvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko čudno vjerovanje. Ni sama nije znala kako je to došlo, ni zbog čega, ali neki osjećaj govorio joj je da će se tog ljeta nasigurno i zaručiti i udati. Začas joj s lica nesta tamnih sjenki. Oči joj se razvedriše. Išla je po kući nasmijana. Ponekad je i pjevala.
Tih dana, kad je Saručino srce bilo puno tog rados­nog iščekivanja, upravo tih dana dogodilo se da je njena maćeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju.
– Nije ništa, malo se prehladila – govorile su žene. Zaista, izgledalo je po svemu da i nije ništa. Međutim, nekoliko dana kasnije, počela je maćeha da bunca u vatri. Pozvali su tja1-Hanuču. Ova starica izlazeći iz sobe kli­mala je glavom. Saruča je gledala ukočenih očiju u nju. Da neće umrijeti? Saručino srce grčilo se pri ovoj po­misli.
Četiri dana poslije prvog tja-Hanučinog dolaska bo­lesnica je zaklopila oči.
Maćehina smrt pogodila je Saruču kao grom. Dugo se nije mogla da pribere. Kad je malo došla sebi, bacila je pogled po sirotoj djeci. Bila su bosa, neočešljana, upla­kana i gladna. I cijela kuća izgledala joj kao kakvo zga­rište. Duboko je uzdahnula, sagnula glavu i prihvatila za posao.
I dosad je Saruča radila kao rob. Sad je sve ostalo na njenim leđima. Valjalo se brinuti za svu čeljad na domu. Među polusestrama bilo je i pilježi. Dok su jedne bile prešle desetu godinu i vijale se po avliji, istrčavale na sokak, druge su još četveronoške puzile po kući i po dvo­rištu. Na jedne je valjalo pripaziti da ne padnu s taraba, na druge da se ne strmoglave u bunar. Jutrom ih je tre­balo redom umivati, češljati, hraniti, a neke i napitati. Ono malo haljina što je bilo na njima valjalo je svaki dan na deset mjesta zakrpiti, a jednom nedjeljno makar kroz vodu provući.
Od jutra do mraka lijetala je Saruča po kući i po avliji. Nije znala šta će prije: mijesiti hljeb, spremati so­bu, gotoviti ručak. Usred posla trgnuo bi je vrisak i plač iz avlije. "Kuku meni!" kriknula bi i, s rukama punim tijesta, izlijetala da vidi šta je.
Lijegala je kad su svi već spavali. Često nije ni tada imala mira. Riđi Jakov, njen brat, znao je katkad i o po­noći, pa i još kasnije, dolaziti kući. Valjalo je otvoriti mu vrata, pristavljati kavu i miriti ga da ne prestravi djecu.
Papučo, njen otac, hvalio je sprva gospoda što mu je Saruča kod kuće, ali kad je prošla žalost, stao je da pre­mišlja šta će mu s tom kćeri da bude ako ovako potraje još nekoliko godina. Neće se nikad udati. Ta pomisao bila mu je strašna. Odlučio je da se i po treći put oženi. Tra­žio je, raspitivao, prosio, ali mu niko nije htio da dâ ni udovice bez poroda, ni djevojke usidjelice. Nudili su mu dvije-tri udovice s djecom. Jedna mu se od tih žena mno­go dopala. Ali kako da je uzme i da u kuću dovede još cijelu hrpu djece? Bilo je i u njega previše toga blago­slova. Imao je dvoje, Jakova i Saruču, od prve žene. Do­duše, ovo je dvoje bilo već davno odraslo za ženidbu i udaju, ali ono šestoro, sve same kćeri, od druge žene, sme­talo je i brojem i sitnim godinama. Osim toga, živjelo se potvrdo i ležalo jedno preko drugog u maloj sobi i još manjoj kuhinji. I glavno: šta bi rekao Jakov! Jakov je za­pravo vodio mesaru, trgovao stokom, zarađivao i hranio sestru, i polusestre i njega samog. Nije se zbog toga mo­gao ni da ženi. Kako da sad on, koji gotovo ništa ne zara­đuje, dovede u ovu tjeskobu još tri-četiri božja stvora? Jakov bi sigurno, kakav je nagao i naprasit, planuo, oti­šao bi iz kuće i ostavio ga da gladuje i sa svojom rođe­nom i sa udovičinom djecom. Slegao je najposlije rame­nima. "Šta ćemo! Život nije svadba. Udaće se kad joj bu­de suđeno. Sad joj se valja patiti, i njoj, i meni i svima nama."
Saruču je tješio kako je znao i umio. Obećavao joj je da će je udati čim odrastu blizanke Beja i Leja.
– Strpi se, kćeri moja! – govorio je Papučo. – Eno pogledaj Jakova! Ni on ne može da pomišlja na ženidbu, a stariji je od tebe. I radi, muči se, vuče se po selima, noćiva po hanovima, propada u rđavom društvu, a sve zbog nas. Šta ćeš! Muka je sve to! Ali valja živjeti.
Saruča je bila razumna. Od onog dana kako se upre­gla u posao nije više ni pomišljala na udaju. Bila je zabo­ravila na sve. Trčala je po kući i bila majka, domaćica, sluškinja i pralja.
Susjetke su je hvalile. Prođoše četiri godine tako.
Blizanice narasle. Saruča odahnula. Počela je opet, malo-pomalo, da pomišlja na sebe. Nabavila je mirišljav sapun i malo ogledalo.
Skrivajući ove stvarčice u njedra, sjećala se Saruča davno minulih dana, kad je namještala šiške po čelu i kad joj je srce udaralo i treptalo od neke samo naslućene radosti. Nadala se da će se nešto od tog prošlog doba vratiti.
Čim se našla u sobi, bacila je, stidljivo i kriomice kao prije nekoliko godina, kratak pogled u malo sjajno staklo.
Srce joj se sledilo. Vidjela je da joj je lice uvelo, a zubi pocrnjeli i neka rđa da ih je razjela. Poneki su se bili već sasvim rasuli.
– Ko će me ovakvu uzeti! – izvio se iz nje bezgla­san i tugaljiv krik. Suze su joj pošle na oči. Neka tuga obuzimala joj svu dušu.
Zavlačila se često u skrovite kutke kuće, sjedjela tu, naslanjala glavu na ruke i željela da se sita isplače.
Bivala je sve zamišljenija i tiša. Papučo se nekad ljutio na nju i karao je:
– Zaboga miloga, ne gledaj tako tužno. Kad se ćo­rava Luna udala, udaćeš se i ti.

2
Prilika za Saručinu udaju ukazala se istom u nosaču Samuelu.
Prije dvije godine umrlo je tome čovjeku dvoje djece, a na ljeto je ostao udovac.
Papučo ga je odmah uzeo na oko.
– Ako je on ne uzme, ne znam ko će! – govorio je u sebi i sve više strepio da mu ko drugi ne ugrabi nosača Samuela, tu jedinu priliku za udaju njegove kćeri. Dugo je smišljao kako da započne razgovor o toj stvari s trava­rom Simonom, Samuelovim ujakom. Trebalo je udesiti da Simon ne primijeti kako gotovo očajnički nudi svoju Saruču. Zatražiće u tom slučaju odveć veliki miraz. A oda­kle? Ko zna šta će Jakov reći ako mu se i nekoliko du­kata učini mnogo.
Najzad se starkelja odluči da povede razgovor onako izdaleka.
– Šta je, sinjor Simone, misli li se vaš Samuel že­niti? – upitao je jednog jutra Šimona, Samuelovog ujaka. Papučo je bio svjestan da je ovo pitanje opasno, ali je una­prijed bio sračunao kako će uzmaknuti.
– Misli! – rekao je Šimon spremno, kao da je naj­manje dva mjeseca čekao na to pitanje. – Misli, i to brzo, vrlo brzo! – naglasio je, malo se nakašljao i dodao: – A zašto me to pitate, sinjor Papučo?
– Hm!... Hoćete da znate zašto vas to pitam? Pa pravo da vam kažem, ne znam ni sam. Viđam Samuela često po čaršiji... Sav je nekako zapušten. Sami su dronj­ci na njemu, pa mi ga je žao. Trebalo bi da se čovjek že­ni da ima koga ko će ga gledati, ko će mu zakrpe prišivati.
– Ne govorite pravo, sinjor Papučo! Nije niko lud da u svom subotnjem odijelu nosi vreće brašna na leđima. Ni vreće brašna, ni sepete šljiva. Ali manimo se sad za­krpa, govorimo malo razboritije. Koju mi to djevojku nudite? Hajde, da vas čujem, sinjor Papučo.
– Ne nudim vam ja nikoju, dragi Simone! Nikoju! Pitao sam samo onako. Ostajte mi zbogom. Papučo je ušao u mesaru. Tri dana kasnije sreo je Simon Papuča.
– Dajte, recite mi, sinjor Papučo, šta je to s vama. Mislite li već jednom udavati svoju kćer Saruču? Mislite li ili ne mislite?
Simon je gledao Papuču pravo u oči.
– Pa mislim! Dabome da mislim – odgovorio je Pa­pučo raspoloženo. – Ako imate kakvu dobru priliku, re­cimo kakvog trgovca ili kakvog zanatliju, vjerujte mi neću žaliti da dam dobar miraz. Dobar, kad vam kažem. Ako vam je po volji, možemo otići do Čuče pa uz kavu da po­razgovaramo o tome.
– Žurim u radnju. Danas je pazarni dan – odgovo­rio je Simon lukavo.
– Ništa ne smeta. Možemo i ovako putem da progo­vorimo koju o tome. Koga biste mi to preporučili?
– Ja? vjerujte mi, sinjor Papučo, nisam o tome ni­kad razmišljao. Ne običavam da vodim tuđe brige. Nego, jučer sam sreo vašu Saruču i vidio sam da joj se još jedan zub slomio. Čini mi se, bilo bi već vrijeme da je kome utrapite. Ocvala je i ostarjela mnogo.
– A meni se čini, sinjor Simone, da vi ne vidite dobro. Moja Saruča niti je ocvala, niti ostarjela. Pa i da je! Pa čak da su joj se svi zubi polomili, i tada bih joj našao kakvog dobrog zanatliju. A možda i trgovca. Ne zaboravite da je to kućanica, sinjor Simone! Kućanica kakve nema nadaleko. Hvala bogu, znate sami, deset godina vodi ona cijelu moju kuću. Vidjećete vi kakvu ću ja priliku naći za nju. Samo se strpite malo. Zbogom ostajte!
– Svaku vam sreću želim! – Simon je skrenuo u svoju ulicu.
Nekoliko dana poslije toga počeli su Simon i Papu­čo otvoreno da se razgovaraju i odmah su se zakačili oko miraza.
Simon je tražio dvadeset dukata. I bio je zaintačio.
– Mnogo je dvadeset dukata, mnogo! – uvjeravao je zabrinuto Papučo i gutao gorku pljuvačku.
– Nije – dokazivao je Simon.
– Ali molim vas, kako da nije? Ne stiču se dukati tako lako, sinjor Simone. Sračunajte samo koliko ima groša u dvadeset dukata. Mnogo je to, mnogo! Razmislite malo!
– Razmislite vi. Samuel može da čeka. Istom je go­dina od Rifkuline smrti. Njemu se ne žuri.
Papučo i Simon pregovarali su svaki dan. Pregovori su slabo napredovali, ali Simon je bio zadovoljan. Pozvao je nosača Samuela.
– Slušaj, Samuele! – počeo je ujak Simon trljajući ruke i žmirkajući sitnim očima. – Sve do danas nisam htio ništa da govorim. A ni danas nema šta da ti kažem. Ali do pet-šest dana ja se nadam da će biti. Hehe! – smijuckao se Simon i prstima mrsio svoju bradicu. – Znaš li da razgovaram s Papučom o tebi? O tebi i o njegovoj Saruči. I vjeruj mi, Samuele, Saruča je vrlo dobra prilika za tebe. Kućanica je. Zar nije tako? I po godinama ti je gotovo par. Mlada žena tebi i ne treba. Zar nije tako! I na kraju krajeva, djevojka je. Pa nije ni ružna. A nisi ni ti hvala Bogu! Zar nije tako, Samuele? Ja mislim neka ti dadnu dvadeset dukata pa možeš mirne duše da polju­biš Papuča u ruku. Zar nemam pravo?
– Dvadeset dukata? – začudio se Samuel.
– Dvadeset! nego šta ti misliš. I dobićeš ih, dobićeš, ja ti kažem. Ali ne govori nikome ništa. Pravi se kao da ništa ne znaš. Dok ne završim pregovore s Papučom i s Jakovom da šutiš kao ove pijavice u ovom staklenom loncu.
Dvadeset dukata! Ovo je nosača Samuela svega zbu­nilo. Dan i noć razmišljao je o tim parama i smišljao šta će s njima sve da kupi. Silazeći svaki dan u čaršiju prola­zio je nosač Samuel pokraj Sadine bakalnice2. Jednog dana sjetio se da je Sado, prije dvije godine, s mirazom od deset dukata otvorio bakalsku radnju. Danas mu je dućan bio krcat robom.
Evo, on će s Papučovom Saručom dobiti dvadeset du­kata! Kako bi bilo da s tim parama otvori radnju? Misao nije bila daleko. Uskoro mu je prohujala kroz glavu. Pro­hujala i opet se vratila. Najzad ga nije napuštala. Kupiti robe za te pare, otvoriti radnju, postati bakalin pa se više ne mučiti kao nosač, to bi bilo nešto!
Samuelu je igralo srce.
Odlazio je češće ujaku i pitao šta ima novog.
Simon je odgovarao mirno:
– Strpljenja, Samuele, strpljenja! Sve će biti u redu.
Već druge nedjelje činilo se nosaču Samuelu da se pregovori odviše otežu. Bio je uznemiren. – Mnogo traži njegov ujak, a radnju može otvoriti i sa deset dukata.
– Kako bi bilo, ujače, da ne tražite više od deset du­kata? – predložio je nosač Samuel jedne večeri.
– Da ne tražim više od deset dukata? Kako to misliš?
– Pa tako, ujače.
– Jesi li ti pametan? – namrštio se ujak Simon i srdito nastavio da trpa neke droge i suhe trave u avan i da ih tučkom mrvi.
– Meni ne trebaju toliki dukati!
– Tebi ne trebaju toliki dukati! Ej, čovječe, trebaju oni i Salamonu Salomu, koji ih ima na hiljade, a tebi da ne trebaju. Jesi li ti šenuo? Ej?
– Meni je dosta deset dukata. Deset! – navaljivao je nosač Samuel.
– Idi! – gonio ga je Simon iz radnje. – Znam ja koliko tebi treba. Nećeš ti mene učiti. Da ti je petnaest godina, govorio bi pametnije

3
Te jeseni – bilo je to 1874. godine – imali su no­sači puno posla. Bilo je rodilo voće vrlo obilno. Svaki dan dogonili su seljaci na sarajevsku čaršiju na stotine sepeta šljiva. Cijena im je bila vrlo niska i svijet je kupovao šlji­ve kao na jagmu i pekao pekmez. Od jutra do mraka no­sači su prtili ove sepete i iznosili na Bjelave. Djeca su tih dana bila sva u živom pokretu. Išla su nosačima u sre­tanje sve dolje do na Banjski brijeg, dočekivala ih pokli­cima, skakala oko njih, pratila ih, utrčavala u avlije i za­glušnom vikom javljala domaćicama da im dolazi šljiva za pekmez.
Nosači su ulazili znojavi i umorni. Spuštali su sepete na kaldrmu, istresali šljive u spremljena tekneta3 i vra­ćali se žurno u čaršiju po druge.
Nosač Samuel Mačoro bio je tada čovjek od svojih 35 godina. Bio je dosta koštunjav, ali mršav, blijed i malo sipljiv. Uzlazeći uz Banjski brijeg, sav bi se zadihao i bio zlovoljan. Sve mu je smetalo. Čitavim putom proklinjao je uzbrdicu, psovao rupe u kaldrmi i kamenje o koje se spoticao.
Kod Bijele česme spuštao je svoj sepet, skidao mastan fes, saginjao kosmatu glavu i pljuskao se vodom po neobrijanom licu. Zatim bi raskopčao haljine i maramom otirao znoj ispod pazuha. Onda je sjedao i odmarao se.
Tih dana sjedeći u sjenci visokog grobljanskog zida, nosač Samuel se vajkao što ga ujak nikako nije htio da posluša: "E, moj Samuele, govorio je nosač Samuel, da te je ujak poslušao, pregovori bi bili davno završeni... Danas bi ti mogao da kažeš: Više se, dragi moji, nosač Sa­muel neće grbiti ovako uzlazeći uz Banjski brijeg. Po­sljednji je ovo sepet koji on prti. Neka se pod njim kila­vi nosač Muro! Zdrav je i jak kao međed pa može, a Sa­muel i ne može i neće, a i ne treba mu više. Jest, ne treba mu! Dobiće on sa Saručom deset dukata i s tim će parama otvoriti bakalsku radnju. Bakalsku radnju, dragi moji! Ne­go šta vi mislite!"
Težak uzdah otimao se Samuelu. Ustajao je tada, pri­lazio sepetu, proturao ruke ispod pripetih konopaca, po­dizao se i noseći fes u ruci, a po glavi pokriven mokrom maramom, nastavljao put na Bjelave i gunđao: "Tako, ta­ko bih mogao da kažem, da me je poslušao. Ali on zna bolje! Njemu nije dosta deset i na kraju neće biti ni de­set. Neće biti ništa. Ništa!"
Gore na Bjelave stizao je otvorenih usta, sav dašćući. Usput je grdio i razgonio djecu koja su oko njega skakala i vriskala u svom djetinjem oduševljenju.
Predveče je navraćao u ujakovu radnju. Kad bi mu ujak rukom dao znak da nema još ništa, namrštio bi se, prebacio konopac s jednog ramena na drugo i odlazio. "Neće ništa ni biti. Tako se ne pregovara, dragi moj ujače! Deset, deset treba tražiti, a ne dvadeset!" – mum­ljao je.
Dok je prolazio mahalom, njegova ljutnja pretvarala se u tugu. U to doba mahale su bučale od radosti. Orila se pjesma. Pomaman vrisak odjekivao je na sve strane. Izgledalo je da su zemljom med i mlijeko protekli i da su svuda zavladali sreća i zadovoljstvo.
To se u avlijama pekao pekmez.
Hrpa žena i djevojaka sjedjela je čitavo popodne za punim teknetima šljiva, vadila koštice, prala kazane, raspuhivala vatru, a sad, u samu večer, vatre su već radosno plamsale, a žitki pekmez kvrcao i iz njega prskale sitne crvene kapi.
U jednom kraju avlije sjedjeli su muškarci, pili ra­kiju, mezetili; u drugom su žene čučale u živom razgovoru. Djevojke su miješale crvenu vrelu kašu, poticale vatru, pjevale i smijale se. Djeca se ganjala oko kazana, vrištala. Čas se skrivala iza širokih haljina svojih matera i strina, čas izlijetala otuda kao pomamna. Nigdje im nije bilo smi­re. Sad su prilazila kazanu, zahvatala kašikama od još nedokuhanog pekmeza, lizala, pržila jezike, sad izlazila na sokak pa se domalo otud vraćala vitlajući praznim kaši­kama i derući se iz sveg glasa.
U mnogim avlijama udarao je def, svirala zurla4, raz­vlačila harmonika. Na razgrnutoj žeravi okretao je neka­kav "majstor" šiš-ćevap5, a djeca pekla kukuruze.
Visoko iznad avlija izvijala se pjesma:

Yo pasi por la tu guerta,
Tu estavas en la puerta,
Te saludi, te fuites.
Esto no me se aresenta.*

Nebo je bilo puno zvijezda. Mjesec se javljao iznad Žute Tabije, a kroz noć se pronosila neka živa radost i treperila u njoj.
Nosač Samuel ulazio je tužan u kuću. Lijegao je od­mah na svoj ležaj.
Papučo i Simon kao da su uživali u ovim pregovo­rima. Vodili su ih polagano, strpljivo, po nekom naroči­tom planu. Popuštao je i jedan i drugi, ali sporo i oprezno. Za ovo dva mjeseca Simon je bio istom sišao na šesnaest dukata, dok je Papučo svoju ponudu povisio od pet na osam.
Uzalud je nosač Samuel sve češće navaljivao na Simona da popusti. Simon je tvrdoglavo odbijao:
– Ostavi, molim te, ja znam kako se pregovara! Tada se umiješao i mesar Jakov, Papučov sin:
– Šta? Šesnaest? Ne dam ni osam! I to je mnogo! Ne dam ništa! – vikao je riđi Jakov na oca Papuča. Bio je sav crven i zelen u licu kao nedozreli patlidžan. – Šta ste vidjeli na njemu? Šta? Udovac je, nos mu je otišao u stranu. Je li zanatlija? Je li obućar? Krojač? Je li trgovac? Ništa od svega toga. Nosač! Hamalin!6 I još je sipljiv kao ciganski konj. Jedva može da zaradi hljeba. A znate li da je u našoj kući Saruča naučila da ima, ako ništa, a ono mesa i za ručak i za večeru! Ne dam je! Ne dam je njemu kad bi je htio golu i bosu, a kamoli da mu još dam šesnaest dukata. Matrak!7
– Slušaj, Jakove – trudio se Papučo da umiri sina. – Sjedi i ne uzrujavaj se. Jest, imaš pravo, Samuelov nos otišao je nalijevo kao da ga rukom otire uvijek na tu stranu. Tako je! Ali reci ti meni, je li Saručin nos ljepši? Hajde reci, Jakove. I reci mi, kakvi su joj zubi? Zar joj nisu dva prednja polomljena? Zar joj i drugi nisu crni kao da vazdan žvače katran, a ne debelu bravetinu, bijelu kao snijeg? I još nešto da ti kažem: navršila je dvadeset i de­vetu, moj sine! Druge djevojke se udaju od osamnaest. Ja sam tvoju majku uzeo a nije bila navršila ni sedamnaest. I još nešto. Pogledaj Saruču kad odeš danas kući. Oči su joj kao da tuguje za mrtvima, ili kao da će sutra skočiti u bunar. Hoćeš li da čekamo dok joj se satru svi zubi, dok osijedi kao što sam ja osijedio? Šta će sirota onda? Budi pametan!
– Ne dam je njemu! – odgovorio je Jakov. – Ne dam i gotovo!
Papučo je otišao Simonu i požalio mu se. Ispričao mu je sve što je Jakov rekao.
– Eto sad znate sve. I vjerujte, ja nisam kriv, Simone! Šta mogu? U njega su pare, on ih zarađuje. Kažem vam: Teško ocu koji je spao na to da ga sin hrani. Teško njemu. Ne daj bože to ni najvećem dušmaninu!
Nosač Samuel u svojoj ljutnji vikao je na Simona:
– Vi ste krivi, vi! Trebalo je odmah tražiti deset, a ne dvadeset. Ja sam vam govorio! Deset, deset je trebalo tražiti!
– Šta ti znaš šta je trebalo. Da sam tražio deset, ne bi ponudili ni pet.
– Dali bi deset, dali bi odmah bez ikakvog prigovora. Ja znam da bi dali! Čekajte, otići ću ja do Jakova, vidjećete sve ću svršiti za dan. Za jedan jedini dan.
– Hehe! – nasmijao se ujak Simon. – Ti, ti ćeš svršiti! Ti! Znaš li šta je Jakov rekao o tebi? Rekao je da ti ne bi dao Saruču ni kad bi je htio golu i bosu! Rekao je da nisi vrijedan ni hljeba da zaradiš. I ima pravo. Da si pokojnog oca slušao, ne bi danas bio nosač. Ali ti, ti sve bolje znaš. Ti si uvijek najpametniji. Eto, sad si čuo šta ti je rekao Jakov. Hajde, pregovaraj s njim. Svrši sve za jedan dan. Hajde!
U Samuelu se uzbunila krv. Htio je da ode prvo Ja­kovu i da mu tresne u oči da je on niko i ništa, da mu u brk skreše da je propalica i najgora pijandura. Bio je po­šao, ali kako se još nadao da će se stvar ipak nekako urediti, svrnuo je u drugu ulicu.
Cijele nedjelje iščekivao je nosač Samuel da će mu ujak javiti da su pregovori opet nastavljeni. Mjesto toga čuo je u kavani kod Čuče da je Jakov otišao na selo i da će tamo ostati pet-šest dana. Bio je sav očajan.
Jakov se vratio dan ranije sa sela. Bio je vrlo dobre volje kad je došao. Dotjerao je čitavo stado janjadi i de­vetnaest debelih ovnova. Stoka je cijelo ljeto pasla na Zelengori. Bila je zdrava i debela. Nije bila ni skupa. Ja­kov je računao da će na njoj dobro zaraditi. Odmah po svom dolasku poslao je po Šimona.
– Neka dođe, ali odmah! – poručio je obijesno kako je on to već znao.
Kad je travar došao, riđi Jakov nije mu dao ni da sjedne.
– Slušajte, Simone – rekao je odrešito. – Dva mje­seca se natežete s mojim ocem i ništa. Danas ću vam ja da kažem dvije riječi, ali vi nijedne da mi niste progovo­rili. Dajem deset dukata i opremu koje se neću zastidjeti. Primate li ili ne primate? Da ili ne? Odgovorite!
– Besimantov!8 Neka je srećno! – rekao je Simon i pružio ruku.

4
Nosač Samuel izljubio se s ujakom. Čitave noći go­tovo nije spavao. Deset dukata! Deset dukata će dobiti. Sutradan, kad je izišao na sokak, učinilo mu se da je dan ljepši od svih dana prošlog ljeta. Koračao je živo.
Na čaršiji privezao je svoj konopac o sepet vješto kao nikad prije, podmetnuo leđa i skoro potrčao kao da je nosio praznu krošnju. Uz Banjski brijeg curio mu je znoj s čela i niz bradu kapao na kamenje... Dahtao je (sepet mu je bio pun do vrha a i dan je bio sunčan, kao da je bilo ljeto a ne jesen), ali sve to nije smetalo nosaču Sa­muelu. Toga dana uzlazio je na Bjelave kao da je bio drugi čovjek, kao da je bio snažan isto kao i Muro. Nije se od­marao nigdje. Prošao je mimo Bijele česme kao da nikad nije spuštao sepeta kraj nje.
Uskovitlane misli nosile su ga kao na krilima. Ispod opuštenih gustih brkova nasmijavali mu se veliki žuti zu­bi. Radost je rasla u njemu. Živo je vodio razgovore sam sa sobom i gotovo zaboravljao da ga sepet žulja po pleć­kama, a znojave haljine da ga zapliću u hodu.
Ovaj dan bio je za njega svečan, najljepši od svih dana u njegovom životu. Izgledalo mu je kao da je neka velika svetkovina, a na njemu da su subotnje haljine, a ne stari masni fes i dronjave zamazane čakšire.
Ispravljao se pod sepetom što je bolje mogao. Srce mu je kucalo kao da mu je bilo saliveno od samog tuča. Sve je zvonilo oko njega: Bakalin će on biti, bakalin! I neće se više zvati "nosač Samuel", nego "bakalin Samu­el". I neće se više povijati pod punim sepetima, ni grbiti pod vrećama nabijenim kavom i brašnom. Dosta je toga bilo ovih deset godina! Dosta i predosta. Sad će sjedjeti kao čovjek u svojoj radnji, mjeriće mušterijama šećer, so i kavu, nalijevaće im gas i zejtin, nositi "plajvas"9 zadjenut pod fes kraj samog uha, onako kao što nosi bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Juso.
Koračao je sve snažnije, a sve grčevitije stiskao obje šake kao da je u njima držao ono deset dukata. Odasvud su navaljivale na njega neke vedre misli i praćakale se jedna preko druge kao ribe kad se mrijeste. Svaka je bliještala svojom radošću.
Otvoriće radnju! Bakalsku radnju! Nabaviće i ovo i ono! Isturiće kraj vrata na praznim sanducima dvije-tri pletenke. Jednu s lukom, drugu s krompirom a treću sa suhim kruškama. Kao i Sado, kao bakalin Sado što je is­turio kad je prije dvije godine otvorio svoju bakalnicu.
Od jutra do mraka dolaziće mušterije. Kupovaće i plaćaće. Uveče, kad bude vrijeme da se radnja zatvori, pokupiće iz čekmedžeta10 pare, izbrojaće ih, strpati ih u kesu, objesiće kesu oko vrata, zaključaće radnju i polako krenuti kući. Saruča će ga čekati s večerom. Ući će pola­gano, bez žurbe, u kuću, skinuće cipele, sješće na minder,11 izvadiće kutiju, savijaće cigaru i pričaće ženi ko mu je sve pazario, koliko je zaradio i ko mu je šta dužan ostao. Po večeri skidaće se, ali ne kao što se sada skida, brzo i navrat-nanos, umoran kao pas, da što prije opruži noge, nego polako, natenane, svlačiće sa sebe haljinku za haljinkom, pa onda se lijepo pružiti po dušeku, pokriti se jorganom, širokim, dugačkim jorganom i kazaće ženi: – "Hajde, ugasi lampu i hodi lezi i ti, opraćeš to suđe sutra."
Tako se zanosio nosač Samuel i djeci usput dijelio šljive kao da su bile njegove.
Kad se vratio s praznim sepetom na leđima, zastao je kraj Bijele česme, umio se, sjeo, smotao cigaru, pušio i tonuo u sve zamamnije snove: Bakalin! Bakalin će on biti i njegov mučan život krenuće sad širokim i ravnim putem. Neće se više vući s jednog kraja grada na drugi, neće se više penjati iz čaršije na vrh bjelavske mahale. I neće zimi više čučati pred magazama trgovca Maira, tr­govca Elišaha i trgovca Salamona, čekati tu da stignu puna kola i tovarni konji, pa skidati i nositi bale i san­duke, vreće i tulume i povijati se pod njima do zemlje noseći ih u magaze ili iznoseći ih otuda da ih tovari na kiridžijske konje. I neće u najteže zimske dane kad sme­tovi zakrče drumove, te nema prelaza preko Ranjena i Vučje Luke, cvokotati zubima i obijati pragove tražeći makar kakvog posla da bi koru hljeba zaradio. Neće više biti svih tih muka, nego će lijepo sjedjeti kraj mangale u svojoj bakalnici, pružaće ruke prema vatri, gledaće kako vrcaju iz ćumura varnice i grijaće se kao što se svake zime grije bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Joso.
I zarađivaće deset puta više nego što sad zarađuje, a neće se cijele godine namučiti koliko se sad namuči dok jednom iz čaršije iznese samo jedan sepet šljiva na vrh Bjelava.
Neka se nosač Muro muči ovim poslom. Muro je jak i snažan kao međed. Može on sto godina da se grbi, neće mu biti ništa. Ali on, on je već sad dosta osipljivio, a i desno ga koljeno boli. Trga ga ta kostobolja po noći ne­kad žestoko. Tu je bolest navukao u studenoj magazi sinjor Maira. Ej, taj Mair! Taj Mair! Krv mu pije. Pušta ga onako znojava da čuči u kraju kad se vrati s posla po svoj teškom mukom zarađeni marjaš, pušta ga da čeka po čitav sat i više. Bije studen iz kamenog zida i kamenog poda, a na njegovim nogama nema galoša kao u sinjor-Maira, a nema ni mangale pokraj koljena, nego studen mu se uvlači u kosti, a Mair mirno konta, piše račune, broji novac i puši cigaru za cigarom. Dolazilo mu je teško to čekanje. Koliko je on puta htio da se ispravi pa da kaže: – "Ej, jesam li čekao dosta, hoćete li da se smrznem ovdje za taj vaš marjaš?"
Htio je on tako da kaže, ali kako da to učini? Šta bi sinjor Mair uradio? Podigao bi oči sa svog teftera i samo rekao: – "Sikter!12 Da mi niste izašli nikad pred oči. Na­polje! Pasji sine!"
Tako bi rekao sinjor Mair, a o tom istog dana saznao i sinjor Salamon, i sinjor Lijačokan, i što bi bilo onda s njime? Mogao bi da se objesi o svoj hamalski konopac. To bi mogao!
Ali sad, sad ga više neće sinjor Mair tako vrijeđati, sad on više neće čučati i gutati sve gazdinske tabijate.13 Sad će oni da govore s njim drukčije. Zvaće ga da pazaruje kod njih zejtin, gas, kavu, šećer, so. Jest, zvaće ga i čašćavaće ga kavom, kao i bakalina Sadu što čašćavaju, kako je on to vidio na svoje rođene oči. Kavom i duvanom! Život, život će to biti!
I Saruča nije slabunjava kao pokojna Rifkula. Ako mu Bog da djece, a daće, neće ona umrijeti kao Rifkulina, pa kad odrastu, biće i od njih pomoći. A ko zna? Za sinjor-Elišaha pričaju da je imao na Baščaršiji dućanče, gdje je prodavao bakaluk i stare fesove. A sad, magaza mu je ve­lika, sva od tesana kamena, sa velikim zeleno obojenim gvozdenim vratima, sa prozorima na kojima su gusti že­ljezni demiri, a krcata je robom: bale pamuka tu, topovi čohe, kadife i svile, nebrojena testeta fesova, šamija i sva­ke druge najskuplje robe.
Bilo je prošlo podne kad se sastao s nosačem Murom. Čučali su obojica kraj praznih sanduka u maloj ulici blizu sinjor-Mairove magaze. Ručali su svaki svoj somun sa ćevapčićima koje je Čiči u vrelom loju na Predimaretskom ćošku pekao na tavi derući se vazdan: "Ćevapčići! Vreli ćevapčići!"
– Ajde, neka ti je srećno, Samuele, srećno – česti­tao je Muro Samuelu zaruke i žvačući pogolem zalogaj somuna nastavio je: – A je li istina da ćeš dobiti čitavih deset dukata?
– Jest! – potvrdio je Samuel.
– Baš deset?
– Deset!
– Valja tvoje. Pa šta ćeš da radiš s tim parama?
Nosač Samuel nije odmah odgovorio. Pomakao je mastan fes malo u stranu, počešao se po čupavoj glavi, otki­nuo je zubima komad smotana somuna, pa pošto je za­logaj dobro prožvakao, rekao je:
– Pravo da ti kažem, ne znam ni sam šta ću da ra­dim. Ali mislim da ću ih ostaviti u sanduk. Nek se nađu. Može se čovjek razboljeti. Zar nije tako?
Muro nije ništa odgovorio. U ćutanju dokrajčili su ručak. Pojeli su i pregršt šljiva. Muro je rukom otrao usta, brkove i bradu. Onda je zaklimao glavom, i polagano, sa­vijajući cigaru, nastavio prekinuti razgovor.
– Ostavićeš ih u sanduk, kažeš?
– A šta bih drugo radio?
– Da je meni deset dukata, vidio bi šta se radi s to­likim parama. E, – uzdahnuo je Muro – ali pravo da ti kažem, dobio sam i ja sa svojom Bejom i više od deset dukata, pa ništa, ništa nisam uradio. Metnuo sam ih u sanduk. I sad ih nema. Bio sam budala. Ali sad, sad da su mi te pare! Sad bih ja znao šta bih radio s njima. Nosač Samuel gledao je u Mura.
– Hajde, da čujem, šta bi sad uradio da si na mom mjestu?
– Šta bih uradio? Ja znam šta bih uradio. Ali treba imati glavu, glavu, pa da znaš šta se s tolikim parama radi.
Nosač Samel se nasmijao.
– Ne boj se. Neću ih ni ja ostaviti u sanduk. Neću! Imam i ja glavu! Imam! Znam ja što ću s njima. Vidjećeš!
– E, moj Samuele, i ja sam mislio da imam glavu i pameti u njoj. Ali je nisam imao.
– Vidjećeš! Skontao sam ja već sve – rekao je no­sač Samuel ponosno, ustao i pošao na posao.

5
Tih dana nosač Samuel raspitivao je, onako u raz­govoru, pošto je so u vrećama, gas u kantama, zejtin u tulumu a šećer u glavama.
Trgovac Binjo izmamio je nosaču Samuelu tajnu.
– Bakalsku radnju hoćete da otvorite? Dobro je to. Dobro – potapšao ga je Binjo po ramenu i stao da ga savjetuje. – Ali dobro da pazite, Samuele, gdje ćete uze­ti dućan. Nije svejedno gdje ćete otvoriti bakalnicu. Ovdje u čaršiji je dobro, ali ovdje nema praznih dućana. Nego gledaj tamo po mahalama. Ima još lijepih mjesta. Gore na Banjskom brijegu, na Mejtašu, na Bjelavama. Tražite, ali dobro otvorite oči. Gledajte da nađete nešto kao što je našao Sado. Tako nešto. Samo nemojte gdje bilo. Ako šta nađete, javite mi pa da vam kažem valja li ili ne valja. Nađete li što dobro, otvoriću vam kredit. Deset dukata na deset u gotovu. Neka vam bude sa srećom!
"Nešto kao bakalin Sado! Kao bakalin Sado!" tutnjalo je za Samuelom.
Nosač Samuel prtio je sepete, obilazio je mahale i tražio. Gledao je desno, gledao je lijevo, ali prazna dućančeta nije bilo nigdje. U Tuzlinom sokaku našao je neku rupu. U njoj je nekad Judače držao nešto kao bakalnicu, ali posao mu nije išao. Pojeo je kapital, zadužio se i sad se muči. Svaki se dan bavi nekim drugim poslom. Danas prodaje po ulicama burek, sutra sapun, prekosutra limu­nove, pa opet mu ne može biti a da petkom ne ode da ište milostinju.
– Neće mene stići takva sudbina! Dobro ću ja otvo­riti oči, dobro! – mislio je nosač Samuel.
Sedam dana po zarukama nosač Samuel bio se snuž­dio. Zabrinjavalo ga je što nikako nije mogao da nađe zgodno mjesto za svoju bakalnicu i strahovao je da ga neće nikad ni naći.
Oko podne prolazio je ispred ujakove travarnice. Kroz otvorena vrata opazio ga je Simon i zovnuo ga.
– Šta je? – začudio se Simon videći ga ovako tuž­na. Da nije imao kakvih riječi sa riđokosim Jakovom? Bili su to veče pozvani na sijelo kod Papuča. Da se nije šta dogodilo? Jakova je poznavao kao goropadna čovjeka. Taj Jakov, koji se stalno vukao po selima, natezao sa se­ljacima pazarujući od njih stoku, koji je spavao po hano­vima sa kiridžijama, kočijašima i mesarima i koji se vje­čno svađao s čobanima, taj riđi Jakov postajao je iz go­dine u godinu sve suroviji. I kao dječak bio je žestok. Sad je bio i prijek i ljut. Ljut kao pašče, kako je o njemu go­vorio sam Papučo.
Mesar Jakov, kao i drugi mesari, nosio je bensilah14, a za besnilahom zadjevena tri velika oštra noža. Zaudarao je na sirovo meso i loj. U kući su svi strepili pred njim, ali su mu odavali i starješinsku čast, jer je radio, zarađi­vao i izdržavao čitavu porodicu. Papučo je bio u radnji samo kad bi Jakov odlazio u selo. Ostajao bi i tada samo dok bi rasporedio ostatke mesa, loja i crijeva. Onda je zaključavao radnju i odlazio u kavanu i igrao čitave dane domina i karata.
Da nije bilo Jakova, Papučovi bi gladovali. Bio je vrlo sposoban trgovac. Kod njega je bilo najbolje meso i najbolji loj. Zato je imao i najbolje mušterije. Prema sva­kom je bio vrlo osoran, čak i surov, ali dosta je bilo da koja mušterija upita kad će da se ženi, pa da se udob­rovolji.
– Kad ću da se ženim? – ponavljao je svojim pro­muklim glasom, pa onda razvezao: – Sedam sestara tre­ba mi da poudam pa onda da mislim na sebe. Sedam! Eto, kad ću da se ženim! Šta mislite, treba svaku nahraniti i svakoj po nešto za miraz ostaviti... – govorio je dugo i sjekirom odsijecao s masnih ovnujskih trupina najbolje komade mesa i bacao na kantar. Mušterije su odlazile za­dovoljne, ali su ga grdile u sebi zbog njegove surovosti i žalile nesrećnu djevojku koja bude morala da pođe za njega.
Riđokosi Jakov imao je još jednu manu. Prije neko­liko godina bio se pobratimio s nekim Turkušom iz Anadolije, brkatim i zloglasnim rakijašem. S njime se često opijao i provodio vrlo opako. U pijanstvu svađao se s kim je stigao. I sa zaptijama turskim. Kad su u grad nailazili čočeci, svaku je večer odlazio da gleda njihovu igru. Često je ležao u zatvoru. (Kad je četiri godine kasnije Hadži Lojo podigao bunu, riđi Jakov pošao je s nožem u zubima da brani Bosnu od "pogana Švabe").
– Da se nisi svadio s Jakovom? – pitao je zabri­nuto Simon, sjetivši se Jakovljeve grdnje o kojoj je sam u ljutnji pričao Samuelu.
– Zašto da se svadim? Nisam ga ni vidio! – rekao je nosač mirno iako ga je ovo pitanje lecnulo.
– Pa šta ti je?
– Nije mi ništa. Boli me malo stomak.
– Stomak? Stomak te danas boli? Danas kad smo na sijelu kod Papuča, gdje će biti i da se jede i da se pije? Odmah da svratiš kod Čuče i da popiješ čašicu gor­ke rakije. Danas te ne smije stomak da boli. Hajde, a ve­čeras da dođeš po nas i ne zaboravi ponijeti fenjer.

6
Nosač Samuel lutao je ulicama i smišljao zašto ga je ujak pitao da se nije možda svadio s Jakovom. Nije mo­gao da dokuči. Ušao je Isakovu berbernicu. Tu je našao bakalina Sadu.
Sado je sjedio na stolici. Bio je umotan u šareni čaršav. Berberin Isak podrezivao mu je kosu. Odrezani čuperci bili su mu pali po čelu i licu, i nosač Samuel nikad ne bi ni prepoznao Sada da nije bio u razgovoru s berberinom Isakom.
Spočetka nije Samuel mogao nikako da uhvati o če­mu razgovaraju. Onda je razumio kao da Sado napušta bakalnicu? Je li dobro čuo?
Nikako nije mogao da vjeruje svojim ušima. Tada je Sado rekao jasno:
– Zaradio sam tamo dosta. Ali sve je to ništa. Bez čaršije nema rada. Gore u mahali je sve sitno. Sitne mu­šterije, sitni poslovi. Sto dana, dvadeset groša. Bakalska radnja je bakalska radnja, a drugo je trgovina. Drugo! Zar nije tako? U trgovini treba čovjek da se ogleda.
Nosač Samuel nije se mogao uzdržati. Umiješao se u razgovor.
– Prtljate iz bakalnice?
– Zar se to zove prtljanje? Otvaram trgovinu. Trgo­vinu! Znate li šta znači kad se kaže trgovina, Samuele?
Nosač Samuel, kad je izišao iz berbernice, bio je sav izvan sebe. Gledao je svaki čas na sahat-kulu i jedva če­kao da se smrači. Čim se bude našao kod Papučovih, povešće razgovor o svojim namjerama da otvori bakalnicu. Svi će se iznenaditi kad čuju o tome i svi će reći da je to vrlo pametna stvar. A kad im bude rekao da bakalin Sado ostavlja radnju i da seli u čaršiju, Jakov će ustati i kazaće: – "Samuele, odmah sutra zakaparišite dućan. Odmah su­tra! Evo vam pare! Koliko vam treba? Govorite!"
Razmišljajući tako, svratio je u još jedan dućan, ku­pio svijeću i krenuo kući. Tu se najprije dobro umio, onda je obukao svoje prazničke odijelo, uzeo fenjer i pošao po ujaka.
Kod Papučovih mirisala je i avlija na pečeno meso. Simha je na kućnim vratima dočekivala goste. Udarala je u def i pjevala dobrodošlicu. U sobi su gorjele dvije lam­pe. Negdje su nabavili i nekakav dugački sto i iskitili ga cvijećem. Kad su svi stigli, počela je slava. Točila se ra­kija, iznosila jela. Raspoloženje je raslo. Na dnu stola sje­dio je riđi Jakov. Lagano je i on ispijao čašice kao i ostali. Ali uskoro je počeo sve češće da pruža ruku s praznom čašom.
Točiti prečesto čašu čovjeku kakav je bio riđi Jakov nije bilo pametno. Stoga su se žene već ranije dogovorile da budu škrte u tome i da se prave kao da ne vide kad on bude tražio da mu toče. I bilo je tako. Čim bi Jakov pru­žio čašu, neka bi od njih napravila kakvu šalu i svi bi prasnuli u smijeh. I sam se Jakov smijao. Bio je dobre volje. Ali sve to nije moglo da potraje dugo. Jakova je ljutilo što mu ne ukazuju dovoljno pažnje: Mrštio je čelo, gutao pljuvačku, a najposlije je stao da škripi i zubima.
Ovo škrgutanje nije se, na žalost, čulo. U sobi je bilo vrlo bučno. Pjevalo se, govorilo u sav glas, pričalo, a i su­đe je zvečalo. I klupe i stolice su škripale. Stari Papučo bio se toliko ugrijao da je namigivao na Esteru, koja se ljuljala amo-tamo i ludo tresla defom. Izdizala je svojim kreštavim glasom što je bolje mogla, a Hajmačo, njen muž, limar iz Limarske ulice, poznati veseljak, udešavao je glas sa ženinim, mahao rukama i, sav u nekom zanosu, zatvarao oči.
Saruča je sjedjela na svom mjestu. Gledala je preda se i bivala sve bljeđa. Sva je strepila da Jakov ne počini kakvu nepriliku.
Nosač Samuel, zaručnik, sjedio je svečano u svom subotnjem odijelu, slušao je razgovore, pjesmu, uzimao je sad komad kokošijeg mesa, sad komad pečene jagnjetine, jeo, mljackao jezikom i čekao zgodnu priliku da započne razgovor o svojoj bakalnici i jednako smišljao koliko da zatraži kad mu Jakov bude ponudio pare za kaparisanje dućana. Kolebao se. Osam cvancika ili čitavu bijelu medžediju?15 Unoseći se u ove misli prestajaao bi na mahove i da jede. Tada bi žene graknule:
– Što ne jedete, Samuele? – Dajte, natočite Samuelu rakije! Prikučite Samuelu sahan s kokošjim mesom! Uzmite, Samuele, koji krastavac. Ništa ne jedete! Baš ni­šta!
Samuel bi se trgnuo i opet prihvatio jela.
Upravo je nosač Samuel bio uzeo mastan kokošji vrat i s njega čupkao meku kožu punu sala kad je riđi Jakov iznenada skočio sa svog sjedišta:
– Šta je? – počeo je da viče. – Jesam li ja živ ili nisam? Samo se brinete za njega. "Samuele, jedite! Samu­ele, pijte. Samuele, hoćete li ovo? Samuele, hoćete li ono?" A ja? Jesam li ja tu ili nisam? Na srijedu s tom rakijom. Hoću i ja da pijem i da se opijem! Rakiju ovamo!
Derao se strahovito. (Ovako je još samo Ahmet Anadolac znao da se dere). Bio je sav pomodrio u licu i drh­tao je. Simha je brzo skočila s rakijskom bocom, ali već je riđokosi Jakov bio tresnuo pesnicom o sto. Udarac je bio tako silan da su čaše poskakale uvis kao uplašeni pilići. Zazvečalo je suđe. Jedna je viljuška poletjela prema Erdonji. Da se žena nije sagnula, udarila bi je u čelo.
S plitkog suda koji je stajao pred Samuelom iskočilo je kokošije krilo iz gustog zaprška i pljusnulo Samuela po obrazu, a odatle mu se skotrljalo niz novo odijelo.
Stara Erdonja, prestravljena dernjavom i onom vi­ljuškom, gubila je svijest, naginjala se sve više, dok se najzad nije stropoštala na pod.
Papučo je ukočio pogled u Jakova. Brada, uvinuta prema prsima, čisto mu se tresla. Vidjelo se da se i u nje­mu sprema bura. Dotada se Papučo nije nikada naljutio na svog sina. Ovoga puta nije mogao da se uzdrži. Dok su podizali Erdonju, i dok je Samuel otirao lice i odijelo kra­jem peškira, Papučo je ustao i, opruživši ruku prema vra­tima, stao da viče:
– Napolje, skote! Napolje!
Dugi zakovrčani solufi koji su mu visili sa sljepo­očnica ljuljali su se kao splet uznemirenih pijavica.
Svi su se skamenili. Strah, da će riđi Jakov trgnuti nož iz bensilaha i početi jednog po jednog da kolje, bio ih je sve ukočio. Ali riđi Jakov rekao je mirno i poslušno:
– Idem, oče! Idem!
Bio je i pošao. Bio je i otvorio vrata, zakoračio, ali tada se odjednom okrenuo i počeo pribrano, tiho:
– Tjerate me kao psa. Ne smeta. I nisam drugo ne­go pas. I evo idem. Idem da vam ne smetam, a vi gospo­do, jedite, pijte i veselite se dalje kako ste počeli. I ja ću se veseliti. Potražiću Ahmeta Anadolca i opiću se. I vi ćete se opiti. Ali ne zaboravite da niko od vas ne bi sje­dio tu gdje sjedi da ja nisam tresnuo svojom kesom. Niko! Da ja nisam obećao deset dukata za svoju sestru Saruču, ni vi, Samuele, ne biste glodali danas kokošije vratove i trpali u stomak pečena jaja, pobiberena biberom, koji sinjor Mair nabavlja iz Indije.
Hajmačo je počeo da ga umiruje.
– Mir dok ja govorim! – dreknuo je riđokosi Ja­kov. Stupio je naprijed, metnuo ruku na držak velikog noža i nastavio sve odlučnijim glasom:
– Još ovo hoću da vam kažem: Ja, riđi Jakov, mo­gao bih lako da vam iz stomaka izvadim pečenje koje ste požderali i rakiju koju ste polokali. Mogao bih i nosaču Samuelu da kažem: – Ako vam je po volji, uzmite Saru­ču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama, a mjesto dukata dobićete matrak. To bi mu mogao da kažem. I no­sač Samuel i njegov ujak Šimon ustali bi tada i otišli, jer ne uzimaju oni Saruču, nego mojih deset dukata. Jest, nosaču Samuele, ne trzajte se i ne gicajte nogama kao preklani jarac. Sve je tako kako ja kažem. Nego šta! Dva ste se mjeseca natezali zbog tih dukata. Večeras ni jed­nim pogledom niste udostojili Saruču. Dukati su vam u glavi. Dukati! A žene se vrte oko vas i nude vas: "Uzmi­te ovo, uzmite ono. Natočite Samuelu! Dajte mu mesa!" – Pu! Sram vas bilo!
Papučo se pomakao i htio je da drekne na sina, ali se riđi Jakov tada mašio rukom za bensilah i viknuo:
– Psst! Ne pometajte me, oče! Nikome ništa neću učiniti. Dao sam riječ. Hoću da je iskupim. Evo, ovde su dukati. Pet je u srebrnim medžedijama, a pet u napuljonima. – Izvadio je kesu i zazvečao s parama. – Evo vam ih, neka vam se duša smiri, sinjor Samuele. A ti Saruča, poskakuj za njim kao kuja. Ali znaj, kad bi moglo biti, on bi uzeo dukate, a tebe bi ostavio kod tvog i mog ludog Papuča ...
Bacio je kesu nasred stola.
Svi su se trgli natrag, kao da je bacio bombu koja će prsnuti i raznijeti ih.
– Uzmite ih, sinjor Samuele, uzmite ih i živite. Eto vam dukata!
Niko se nije micao. Samo su se oči pokretale sad de­sno, sad lijevo.
Samuelu se osušilo grlo. Šta da radi! Šta da kaže? Da li da uzme pare? Ako ih uzme, sutra će se pričati po gradu kako mu je Jakov bacio dukate kao kad se psu baci komad debela mesa. I imao je pravo Jakov. On, Samuel, sanjao je samo o tim dukatima. O bakalnici! Bez tih dukata ne bi mu Saruča ni na um pala. Sve je tako! I evo, sad ti dukati leže pred njim, može ih uzeti, samo treba da, pruži ruku. Ali kako da pruži tu ruku? Kako? Svi gle­daju šta će da radi. Svi se pitaju: hoće li ih uzeti? Hoće li?
– Samuele, – prekinuo je tada ćutanje ujak Šimon i rekao odlučno: – Uzmi novac, i da se zaruke slave dalje.
Samuel se spremao da ustane i da uzme kesu s duka­tima, ali ga je odjednom obuzeo strah da će se, ako uzme novac, jedna od onih lampi na zidu utrnuti, i to ona što onako dobro svijetli. Sumrak će zavladati u sobi, svi će ćutati i niko se neće micati s mjesta. Simha će spustiti def na pod, a Saruča će se zagrcnuti od nekog užasnog plača, koji će strahovito da provali iz nje i domalo će joj srce pući.
Ustao je brzo i sav dršćući rekao je:
– Simha, vratite mu kesu!
– Samuele! – opomenuo je ujak Šimon kratko i oštro svojim piskavim glasom.
Samuelu je bila udarila krv u glavu. Mračilo mu se pred očima. Ponovio je:
– Simha, vratite mu pare! Ne trebaju meni dukati!
– Ne govori gluposti! – siktao je Šimon. – Uzmi pare kad ti kažem!
– Neću da uzmem – odriješio se Samuelu odjednom jezik. Vikao je: – Neću da uzmem, ne trebaju mi takve pare. Ne uzimam ja Saruču zbog para. Zivjeću ja i bez njih. Uzeću Saruču golu i bosu. Zivjeću i bez njegovih dukata.
– Živjeće! Hahaha! Živjeće bez mojih dukata! – cerekao se riđi Jakov.
– Jest, živjeću, živjeću! – okrenuo se Samuel prema njemu. – Živjeću! – Pružio se po stolu, dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa.
Kesa je snažno udarila Jakova po grudima i pala mu za bensilah.
– Eto vam ih! Živjeću i bez njih, jest, crveni pijetle! Crvena pijanduro!
– Hahaha! – cerekao se riđi Jakov.
Neko je dao znak. Simha je udarila u def, zatresla njegovim zvečkama, a Hajmačo je zapjevao. Estera je Ja­kova izgurala napolje.
Nosač Samuel pao je umoran na klupu. Bio je bli­jed i drhtao je. Poslije pjesme ustao je Papučo, skinuo sa sebe svoj dugački lanac sa srebrnim satom. Svojim rukama objesio ga je nosaču Samuelu o vrat i metnuo mu sat na pas. Nije rekao nijedne riječi. Dohvatio je zatim čašu i nazdravio:
– Gospodo, vi ste svjedoci. Bog uzima i Bog daje! Ono mi je rođeni sin, ali ovoga mi Bog šalje. Samuele! Le hajim!16
Samuel je prihvatio čašu, kucnuo se i rekao:
– Vjenčanje neka bude odmah druge nedjelje. Što je ruha spremljeno, spremljeno je. Meni ne treba više. Nosač Samuel će raditi i živjeti!
– Le hajim!
– Le hajim!
Stari Papučo i nosač Samuel ispili su čaše do dna, onda su se zagrlili i izljubili.
Saruča je spustila glavu na rame Mirjami, ženi Šimonovoj. Sva se tresla. Plakala je, vidjelo se, od neke du­boke radosti. I Erdonja je trgla oblog koji su joj bili omo­tali oko čela. Mašući njime kao kakvim barjakom, kliktala je: Besimantov! Besimantov! Srećno! Srećno!
Slava je potrajala do poslije pola noći. Kad su se vraćali kući, Šimon je uhvatio Samuela za rukav i vu­kući ga tako, grdio ga:
– Šta si uradio, magarče! Aj! Aj! Aj!
Nosač Samuel mahao je fenjerom i odvraćao mirno:
– Ništa nisam uradio. Ništa!
– Kako ništa! – kidao se od muke sitni čovje­čuljak Šimon. – Deset, deset dukata! Pet u srebru, pet u zlatu bacio si u vodu. Deset dukata, magarče jedan! Zar ti misliš da se čovjek deset puta ženi u životu? Je li, azno?17 Je li, magarče? – Šimon je Samuela drmao dr­žeći ga za mišicu. – I kome si ih vratio? Kome? Jednom Jakovu Kavezonu, jednom pijanduri! Jesi li vidio kako se dere? Govori!
– Pustite me! – trzao se nosač Samuel da se oslo­bodi ruke ujaka Simona.
– Čekaj, čekaj, pustiću te, ali najprije da te pitam, da čujem, znaš li šta će ovaj riđokosi đavo uraditi s tim parama? Još večeras što će uraditi? Znaš li? Polokaće ih, zajedno s Ahmetom Anadolcem, polokati i dati ih čočecima.
– Kome? – okrenuo se nosač Samuel.
– Čočecima!
– Čočecima? – ukočio se Samuel.
– Jest, čočecima!
Nosač Samuel bio je izdigao fenjer i ukočeno je gle­dao u Simona. Simonove sitne oči sjajile su se kao žiške.
– Šta me gledaš? Čočecima, igračicama će ih dati. – Jest! – šištao je ljutito mali travar. Samuel je tužno slegnuo ramenima, spustio ruke s fenjerom i nastavio put.

7
Sutradan, kasnije nego obično, spuštao se nosač Sa­muel u čaršiju. Bio je u svom starom odijelu, s konopcem prebačenim preko ramena, u masnom fesu. Koračao je tromo. Njegov težak korak tupo je odzvanjao u sokaku. Bio je neispavan. Boljela ga je i glava.
– Šta je to bilo sinoć? – dočekao ga je Muro. Nosač Samuel nije odgovorio ništa. Mirno je raspremao konopac.
– Čuo sam da ste odbili ono deset dukata miraza?
– Jesam! Odbio sam! – rekao je odlučno nosač Sa­muel i pogledao Mura u oči.
– E, vrlo dobro! Vrlo dobro! Zar niste ništa pamet­nije znali da uradite s njima!
– Nisam!
– Niste! Pa tako je. Ja sam vam rekao, treba imati glavu pa da čovjek zna šta će s parama da radi. Glavu!
Toga dana penjući se na Banjski brijeg, nosač Sa­muel dahtao je teško, otirao je znoj s čela, proklinjao teš­ku uzbrdicu, razrovanu kaldrmu, rupe u njoj, i s vremena na vrijeme onako pognut pod punim sepetima, mumljao preda se: "Čočecima ih je sigurno dao. Sigurno!" I nije mu bilo toliko žao što su mu ti dukati izmakli koliko to što ih je Jakov čočecima dao. Čočecima!
Nosač Samuel vidio je svega jednom u životu čočeke. Vidio ih je kroz izbijenu fržotinu u tarabama u kavani na Bendbaši. Ali slušao je on o tim djevojkama, ženama i njihovim zavodljivim igrama.
Toga dana izašla mu je na oči debela Solunjanka Sadigdže, i on je nju gledao: stoji nasred sobe. Pred njom je prostrta mala serdžada. Na njoj su uokrug poredane srebrne medžedije, a u sredini žuti napuljoni. Stoji tako a na njoj nema košulje. Žute halke sjaje se na golim ob­lim mišicama, belenzuke joj na rukama zveče, a s prstiju sija blještavo kamenje. Dimije su joj svezane čak ispod udubljenog pupka, grudi je utegla u svileni jelek. Bje-lasa joj se koža, netremice gleda svojim velikim očima u pare, pa onda počinje da se pomiče. Poigrava joj pohotljiv osmijeh na namazanim usnama i nabakamljenim18 obrazima, sklapaju se očni kapci sa dugim trepavicama, pomiču se tanke obrve, zabacuje se glava, a trbuh, istu­ren, miga amo-tamo, diže se i spušta dok se kukovi po­kreću sad naprijed, sad natrag. I ruke se grčevito hvataju za prazan vazduh. Žuta velika ćilibarska zrna, nanizana na nisku i obješena oko vrata poskakuju, udaraju po svi­lenim kapama na dojkama. Iz pazuha joj vire tamnožute zakovrčane malje. Krupne kapi znoja puze niz bijelu kožu.
Gleda sve to Samuel i još čuje kako se na minderluku namjestio riđi Jakov, pa se cereka. Do njega sjedi Ahmet Anadolac, bulji u ženu, bale mu se otežu niz bradu, upiljio je oči u Sadigdžin pupak i rokće kao krme.
Kod Bijele česme Samuel je spustio sepet, izvukao je ruke ispod konopca, stresao se sav od nekog užasnog gađenja i pljunuo daleko od sebe.
– Pu!
Onda je skinuo fes i podmetnuo glavu pod česmu. Studen mlaz ove vode danas mu je godio više nego ika­da. Činilo mu se da mu se glava steže i da mu damari dolaze na svoje mjesto.
– Oh! Oh! – kliktao je od zadovoljstva i sve življe trljao žuljevitim rukama glavu, koju mu je juče na krat­ko ošišao berberin Isak. Oh! Oh!
Iduće nedjelje bilo je vjenčanje.

[victory]

***
I too have become
one of the priests...
plum blossoms!

Issa, 1817

[seln]

"Man wirft mir vor, ich sei zu derb, ekelhaft, zu unheimlich, zu zynisch und was es dergleichen noch an soliden, gediegenen Eigenschaften gibt - und man übersieht dabei, daß ich doch kein anderes Bestreben habe, als die Welt zu schildern, wie sie halt leider ist."


Ödön von Horváth

[seln]

Als Gregor Samsa eines Morgens aus unruhigen Träumen erwachte, fand er sich in seinem Bett zu einem ungeheueren Ungeziefer verwandelt. Er lag auf seinem panzerartig harten Rücken und sah, wenn er den Kopf ein wenig hob, seinen gewölbten, braunen, von bogenförmigen Versteifungen geteilten Bauch, auf dessen Höhe sich die Bettdecke, zum gänzlichen Niedergleiten bereit, kaum noch erhalten konnte. Seine vielen, im Vergleich zu seinem sonstigen Umfang kläglich dünnen Beine flimmerten ihm hilflos vor den Augen.

›Was ist mit mir geschehen?‹ dachte er. Es war kein Traum. Sein Zimmer, ein richtiges, nur etwas zu kleines Menschenzimmer, lag ruhig zwischen den vier wohlbekannten Wänden. Über dem Tisch, auf dem eine auseinander gepackte Musterkollektion von Tuchwaren ausgebreitet war – Samsa war Reisender –, hing das Bild, das er vor kurzem aus einer illustrierten Zeitschrift ausgeschnitten und in einem hübschen, vergoldeten Rahmen untergebracht hatte. Es stellte eine Dame dar, die, mit einem Pelzhut und einer Pelzboa versehen, aufrecht dasaß und einen schweren Pelzmuff, in dem ihr ganzer Unterarm verschwunden war, dem Beschauer entgegenhob.

Gregors Blick richtete sich dann zum Fenster, und das trübe Wetter – man hörte Regentropfen auf das Fensterblech aufschlagen – machte ihn ganz melancholisch. ›Wie wäre es, wenn ich noch ein wenig weiterschliefe und alle Narrheiten vergäße‹, dachte er, aber das war gänzlich undurchführbar, denn er war gewöhnt, auf der rechten Seite zu schlafen, konnte sich aber in seinem gegenwärtigen Zustand nicht in diese Lage bringen. Mit welcher Kraft er sich auch auf die rechte Seite warf, immer wieder schaukelte er in die Rückenlage zurück. Er versuchte es wohl hundertmal, schloss die Augen, um die zappelnden Beine nicht sehen zu müssen, und ließ erst ab, als er in der Seite einen noch nie gefühlten, leichten, dumpfen Schmerz zu fühlen begann.

›Ach Gott‹, dachte er, ›was für einen anstrengenden Beruf habe ich gewählt! Tagaus, tagein auf der Reise. Die geschäftlichen Aufregungen sind viel größer als im eigentlichen Geschäft zu Hause, und außerdem ist mir noch diese Plage des Reisens auferlegt, die Sorgen um die Zuganschlüsse, das unregelmäßige, schlechte Essen, ein immer wechselnder, nie andauernder, nie herzlich werdender menschlicher Verkehr. Der Teufel soll das alles holen!‹ Er fühlte ein leichtes Jucken oben auf dem Bauch; schob sich auf dem Rücken langsam näher zum Bettpfosten, um den Kopf besser heben zu können; fand die juckende Stelle, die mit lauter kleinen weißen Pünktchen besetzt war, die er nicht zu beurteilen verstand; und wollte mit einem Bein die Stelle betasten, zog es aber gleich zurück, denn bei der Berührung umwehten ihn Kälteschauer.

Franz Kafka