Price, pjesme, intervjui...

[danas]

SOMUNI



Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.

Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni - kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.

A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel' kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.

Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga - a jede on tebe.

Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.

Kad djeca dodju iz skole - udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: 'Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.'

Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: 'Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?' A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.

A znam da nece.


Mile Stojic

[water]

July 8, 2007, NYT
Essay
Jazz Messenger
By HARUKI MURAKAMI

I never had any intention of becoming a novelist — at least not until I turned 29. This is absolutely true.

I read a lot from the time I was a little kid, and I got so deeply into the worlds of the novels I was reading that it would be a lie if I said I never felt like writing anything. But I never believed I had the talent to write fiction. In my teens I loved writers like Dostoyevsky, Kafka and Balzac, but I never imagined I could write anything that would measure up to the works they left us. And so, at an early age, I simply gave up any hope of writing fiction. I would continue to read books as a hobby, I decided, and look elsewhere for a way to make a living.

The professional area I settled on was music. I worked hard, saved my money, borrowed a lot from friends and relatives, and shortly after leaving the university I opened a little jazz club in Tokyo. We served coffee in the daytime and drinks at night. We also served a few simple dishes. We had records playing constantly, and young musicians performing live jazz on weekends. I kept this up for seven years. Why? For one simple reason: It enabled me to listen to jazz from morning to night.

I had my first encounter with jazz in 1964 when I was 15. Art Blakey and the Jazz Messengers performed in Kobe in January that year, and I got a ticket for a birthday present. This was the first time I really listened to jazz, and it bowled me over. I was thunderstruck. The band was just great: Wayne Shorter on tenor sax, Freddie Hubbard on trumpet, Curtis Fuller on trombone and Art Blakey in the lead with his solid, imaginative drumming. I think it was one of the strongest units in jazz history. I had never heard such amazing music, and I was hooked.

A year ago in Boston I had dinner with the Panamanian jazz pianist Danilo Pérez, and when I told him this story, he pulled out his cellphone and asked me, “Would you like to talk to Wayne, Haruki?” “Of course,” I said, practically at a loss for words. He called Wayne Shorter in Florida and handed me the phone. Basically what I said to him was that I had never heard such amazing music before or since. Life is so strange, you never know what’s going to happen. Here I was, 42 years later, writing novels, living in Boston and talking to Wayne Shorter on a cellphone. I never could have imagined it.

When I turned 29, all of a sudden out of nowhere I got this feeling that I wanted to write a novel — that I could do it. I couldn’t write anything that measured up to Dostoyevsky or Balzac, of course, but I told myself it didn’t matter. I didn’t have to become a literary giant. Still, I had no idea how to go about writing a novel or what to write about. I had absolutely no experience, after all, and no ready-made style at my disposal. I didn’t know anyone who could teach me how to do it, or even friends I could talk with about literature. My only thought at that point was how wonderful it would be if I could write like playing an instrument.

I had practiced the piano as a kid, and I could read enough music to pick out a simple melody, but I didn’t have the kind of technique it takes to become a professional musician. Inside my head, though, I did often feel as though something like my own music was swirling around in a rich, strong surge. I wondered if it might be possible for me to transfer that music into writing. That was how my style got started.

Whether in music or in fiction, the most basic thing is rhythm. Your style needs to have good, natural, steady rhythm, or people won’t keep reading your work. I learned the importance of rhythm from music — and mainly from jazz. Next comes melody — which, in literature, means the appropriate arrangement of the words to match the rhythm. If the way the words fit the rhythm is smooth and beautiful, you can’t ask for anything more. Next is harmony — the internal mental sounds that support the words. Then comes the part I like best: free improvisation. Through some special channel, the story comes welling out freely from inside. All I have to do is get into the flow. Finally comes what may be the most important thing: that high you experience upon completing a work — upon ending your “performance” and feeling you have succeeded in reaching a place that is new and meaningful. And if all goes well, you get to share that sense of elevation with your readers (your audience). That is a marvelous culmination that can be achieved in no other way.

Practically everything I know about writing, then, I learned from music. It may sound paradoxical to say so, but if I had not been so obsessed with music, I might not have become a novelist. Even now, almost 30 years later, I continue to learn a great deal about writing from good music. My style is as deeply influenced by Charlie Parker’s repeated freewheeling riffs, say, as by F. Scott Fitzgerald’s elegantly flowing prose. And I still take the quality of continual self-renewal in Miles Davis’s music as a literary model.

One of my all-time favorite jazz pianists is Thelonious Monk. Once, when someone asked him how he managed to get a certain special sound out of the piano, Monk pointed to the keyboard and said: “It can’t be any new note. When you look at the keyboard, all the notes are there already. But if you mean a note enough, it will sound different. You got to pick the notes you really mean!”

I often recall these words when I am writing, and I think to myself, “It’s true. There aren’t any new words. Our job is to give new meanings and special overtones to absolutely ordinary words.” I find the thought reassuring. It means that vast, unknown stretches still lie before us, fertile territories just waiting for us to cultivate them.

Haruki Murakami’s most recent book is a novel, “After Dark.” This essay was translated by Jay Rubin.

e pa kad te charlie parker i monk nadahnu da pises nije se cuditi kad ovako nesto izadje ispod pera:

ja nikada nisam naisao na ljepsi opis osjecanja, ono kad ti se neko zaista svidja na prvi pogled:

I planted my elbows on the table and drank my coffee watching Yuki, watching them. She was truly a beautiful girl. I could feel a small polished stone sinking through the darkest waters of my hearth. All those deep convoluted channels and passageways, and yet she managed to toss her pebble right down to the bottom of it all. If I were fifteenI'd have been a goner for sure.....

[danas]

murakami-ja sam za tebe okacila vodeni znam da najvolis kafka on the shore...

[water]

jah to mi je nekako najblize srcu u ovim godinama

[water]

tek sad primjetih, je li mi ovo neko pocistio Matica i Godisnja Doba sto sam okacio danas

[water]

tek sad primjetih, je li mi ovo neko pocistio Matica i Godisnja Doba sto sam okacio danas

kad smo kod ovih antipjesama pade mi na pamet Dusan Matic i Godisnja Doba:
Ide nekako ovako:

U prolece nesto prolece
Leti nesto leti
U jesen sve je sen
Zimi nesto zimi

Sori

zahvaljujem

[water]

evo jos nesto od mog omiljenog nadrealiste:

TEKU REKE


Nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose što nose
nisam ovde da prodajem zjala da plačem nad
izgubljenim iluzijama
nad otvorenim provalijama
nisam ruka koja piše zadatke koji se dopadadaju
svima
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose mulj
ruža svesti na stolu nek mirno počiva za to
vreme
u kosi svakoj zvezda će kasno da se javi
dok stope se dečije tope kroz polja široka kao
prvi sneg
i stonoga lovi senke pale preko zida
i trava raste do iznad njenog čela
trava zaborava ili trava uspomena nije važno
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek spiraju krv
trava zaborava il trava uspomena to je sve što
još ostaje
nek teku reke nek nose ljubav
nek sanjaju reke sve dok dođem kraju
nek teku oko statue lepše od mesa jorgovana
lepše od nemog začina trule mesečine
lepše od nemog šapata jezive mesečine
nek lutaju makaze bola po tim proplancima
mesečine
gole mesečine jalove mesečine
bolje da tu lutaju gde greje ledena mesečina
nego u sobama gde spavaju tek usnuli ljubavnici
nek teku reke nek teku reke nek teku reke pune
mesečine
nek lutaju makaze bola i turpije bola
da otupe oštre i opore reči što se dižu kao
optužbe sa ovih postelja vatre i izvrnutih
nebesa
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose što nose
nek se došaptavaju sa usamljenicima duž ivica
gradova nek idu ruku pod ruku nek im
presecaju dah nek im podmeću nogu
šta mari
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose blato i bol
ko si ti što dižeš ruku iza ruke svesti na stolu
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
ko si ti što turobno vičeš a glave niko da
okrene
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose zlato i bol
ko si ti što pleteš zamke oko zamaka gde umiru
golubovi
nežni i nepoznati
ko si ti što si se toliko zagledala u statuu
ubistveniju od mirisa zumbula
svu od igala iščupanih iz bolnog mesa što nije
dočekalo svoje nade na raskršću gde tako
pozno vetar duva i gde nema nijednog znaka
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
uđi u prvu kuću skreni levo pođi uz basamke
tu desno odškrini
prva vrata
nek teku reči nek teku reči nek teku reči
iz jedne u drugu u treću i tako redom u zadnjoj
gde je širom otvoren prozor naći ćeš gong
i lupi što igda možeš
čuj
ništa
lupi opet u gong lupaj lupaj
samo ne na prozor na prozoru nemoj da igraš
žmurke
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
glavu ne osvrni
na prozoru samo nemoj da igraš žmurke
samo gledaj: nešto se tu snuje
koliko je to smrti ispisano i čije to smrti u slepim
očima statue
ne ne igraj žmurke na ivici prozora
vrtoglavice su lake kao reči
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek teku reči nek teku reči nek teku reči
šta je to jedna noć u praznoj sobi kraj gonga u
kojoj lupaš bez prestanka
nek teku reke nek teku reke nek teku reke u
kojima sve noći i ona čak NOĆ
koja ih sve obuhvata
bez senke bez šminke u krošnji jutra zapevaće
PTICA
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek nose ljubav
šta je to jedna noć čekanja 60x60x12 još
jedanput toliko još jedanput čekanje je
brže od brojanja
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek ponesu nebesa sa sobom nek ponesu i svoja
korita
tj. nas
ti slušaj samo pticu i smeh ovaj crveni i
iznenadni
smeh sa usana statue koju su propustili
da pogledaju pre nego što su napustili trg oko
ponoći
smeh dobri i tebi namenjeni
propustili topli i jednostavni smisao reči koje će
danas mahinalno da ponavljaju
topli smisao koji će samo deca pred izlozima
zagledana danas pre odlaska u školu da
razumeju
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
nek teku reči nek teku reči nek teku reči
u kosi svakoj zvezda će kasno da se javi
i kasna zvezda u svakoj reči da se javi.

Dušan Matić

[danas]

OPORUKA

Kceri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kuci
koju vam ostavljam,
ona ce i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da ce jos neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao sto ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majcine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehnickog uma,
jer nema tog izuma
koji ce vas nauciti zivjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vracajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Doticite svoje rijeci rukama.

Ne otudjujte se od prirode.
Cinite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz nista dosli,
da se u nista vracate,
i da nista nije dragocjenije
od zivota
koji u trajno naslijedje
ostavljate svijetu.

I ne zalite za mnom.
Zalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

[rikardoreis]

NA KAMENU, U POCITELJU

Pocitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drzi zemlje, i to ne cijelim. Nije lak ni udoban polozaj.
Nije vesela mogla biti historija ovog cudnog utvrdjenog naselja ciji je sav smisao bio oduvijek u tom da je utvrdjeno, a naselje je samo po nuzdi i uzgred. Za sest vijekova biti grad od kamena, u strmoj, krsevitoj i tijesnoj dolini Neretve, na teskom i izlozenom mjestu, nije laka stvar ni zavidna sudbina.

Mucni su morali biti i teski kastelani, dizdari i kapetani koji su u toku vijekova, prvo hriscanskih a zatim osmanlijskih, sjedili u najvisoj od ovih kula koje je vrijeme odavno posjeklo i svelo na jednu mjeru, ali koje i danas, posljednjim ostacima, kazuju svu razliku u nekadasnjim, pravim, dimenzijama. Strogi i nepovjerljivi su bili ti ljudi u stalnoj borbi sa trosnoscu materijala i neizbjeznim slabostima ljudske volje i karaktera; njima je briga za bezbjednost ovog grada, cuvara drzavne bezbjednosti, lezala neposredno i cijelom tezinom na grudima. Oni su i nocu osluskivali tok cudljive Neretve, koja jede zemlju i podriva stijenu ispod grada; bdjeli da bi vidjeli da li bdije straza na bedemu; i strijepili od zavjere, mita i varke, od ljudskog lukavstva koje na ovakvim mjestima nikad ne spava i ne miruje, a cesto upropascuje na spavanju one koji se miru i spavanju potpuno predaju. samo svojom budnoscu je zivio i samo na jedno oko spavao mnogi koji je ovdje morao da zivi.

...Bilo je, i moralo je biti, mnogo camotinje i dosade i askerskog cmavanja, u ocekivanju sukoba i opasnosti koje ne nastupaju, dok zivot postaje sav jedno jedino jednolicno iscekivanje bez kraja, a
sa zaboravljenom prvobitnom svrhom. Bilo je ceznje za pokretom i sirinom, uzivanjem i promjenom, ostre i bolne kao sjecivo u zivom mesu. Ali bilo je, i moralo je biti, i radosti, divlje, kratke i vojnicke u svakom bjelasanju zenske kosulje na cobanicama sa druge obale, u cilibarski zutom mostarskom vinu koje ljuljuska u sebi neuhvatljiv i stalan zelenkast odsjev i koje je, pored slasti i opoja, imalo za islamskog ratnika i draz zabranjenog i gresnog uzivanja. bilo je slasti u vocu iz prisoja, u toploj pogaci i neophodnoj kafi, u jakom ljubuskom duhanu, dobrom i nerazdvojnom drugu dnevnih i nocnih casova.

Sjeo sam i naslonio se na gladak izvaljen kamen, koji je nekad bio nesto u zgradi koje vise nema, cercivo, prag ili dovratnik.
Ovo je rijetko i dragocjeno mjesto. Ovdje se moze zamisliti vrijeme i odnosi ljudski u njemu. (Vrijeme zemno i sudbina ljudska) Bar tako se za trenutak cini. A ta zamisao, ma kako kratka i nepotpuna, vrijedi napora da se potraze ovakva mjesta, vrijedi teske tuge i njihova postojanja.
...Eto, sa takvog kamena, pod do bjeline uzarenim nebom, u Pochitelju, naslucujem vrijeme dublje i dalje od svih poznatih mi ljudskih odnosa koje mjerimo vremenom i koji nam sluze za nase povrsno i vjestacko mjerenje vremena.
...Nikad nisam mogao bez uzbudjenja stajati na ljudskom obradjenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadasnjih gradova i zdanja. Od tog toplog oborenog kamena sa bivsih gradjevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvijek ulazila uzbudljiva vizija zivota pomrlih ljudi i narastaja, njihovih potreba, strasti, vjerovanja i zabluda, sudara, privlacenja i odbijanja, vjecitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji.

...Smokva u pukotini tvrdjavskog zida. Na ovom mjestu prije dvadesetak godina djeca su, poslije kupanja u Neretvi, zastala da se odmore, jeduci zrele, meke i slatke smokve. U ljetnoj obijesti gadjali su jedni druge ostacima nagrizenog voca. Sitno parce smokve palo je tada u pukotinu starinskog zida. Dogodine tu je isklijala smokva. Kao nedonosce, klica je dugo lebdila izmedju rasta i nestanka. Grumen zemlje u pukotini, rijetke kise i slaba rosa ucinili su svoje i klica se odrzala. Izrasla je smokva - bogalj. Oniska, kriva, kao brsljan pripijena uza zid. I po zakonu koji vazi za svaku smokvu i za sve zivo, stala je i da radja sitnim, rijetkim, specenim plodom koji nikad ne dozrijeva. I sad joj pri vrhu vidim nekoliko plodova i oni, kao svaki plod na svijetu, cekaju pocetak medne jeseni. Radja i radjace po istim zakonima po kojima radjaju bujne i plodne smokve u dobroj zemlji i na plodnom mjestu.
Prolazim pored nje, dirnut, i biljezim njeno postojanje, cuvajuci se dobro da je ne oskrnavim olakim poredjenjem, tastom metaforom.
Iza strme padine brijega iza one njene ostre mrke linije koja se ocrtava visoko na nebu, prosu se, kao pregrst crnog lakog zrnja, bacen iz nevidljive ruke, buljuk cavki. Ovdje ni ptice, izgleda ne lete mirnim letom pticijih jata. Nijemo i meko popadase popadase mrke ptice po kuli, zapusise njene mazgale i okitise, kao pogrebna dekoracija, crnim rubom male prozore. I upotpunise predio.

...Jos ovdje zive ljudi. Malobrojni i navikli na zivot u bivsem gradu. A u ovakvim ljetnim danima, sve sto je zdravo i za rad sposobno odlazi izvan grada, na poljske radove. Tamo dole, nizvodno, pored Neretve nalaze se njihove vedre i plodne njive, a ovdje su im stare kuce, skrivene medju rusevinama.

...Napustajuci Pocitelj, sjeo sam jos jednom na vreo oboren kamen, na najvisoj tacki grada. Miran je svijet kako ga u ovom trenutku vidim. mirno je i nepomicno sve oko mene; zgrade, raslinje i predmeti, oslobodjeni svoje sjenke, ne teze nikud i ne kazuju nista. U nesvjesnoj trenutnoj samoobmani, ja taj mir protezem na cijeli svijet, kao jednu od onih varki koje znace istinu jednog trenutka.
...Za nama ce ostati neizrecen, neizreciv i mimo svaku mjeru veliki trenutak bezimene velicine i varljive, divne ravnoteze svijeta. Zaboravicemo nauk i poruku kamena u rusevinama, i nista na svijetu nece moci da nam ih potpuno ozivi u sjecanju. Nista. Ni ovi redovi koje biljezim na tom kamenu, u podnevni cas.... I.ANDRIC, 1954.

[Orhanowski]

Znanje



"Znanje je opet in!" - neuvjerljivo nam s televizijskih ekrana poručuje Longliver Mlakar, i točno se može vidjeti kako je čovjeku neugodno dok to govori. Znanje ne samo da nije in - ljudi koji znaju išta više od tablice množenja kladioničarskih koeficijenata doživljavaju se kao osobe s tjelesnom manom. Klinci se tako na zadarskim ulicama okreću za Mirkom Miočićem i blesavo klibere, a matere ih prijekornim glasom uče kako nije pristojno pokazivati prstom na takve ljude.



Nekad je vrlo popularna bila teorija o glupim Amerikancima koji ne samo da nemaju pojma gdje je Europa, već ne znaju na karti pokazati ni vlastiti kontinent. Pothranjivali smo mit o našim zahtjevnim školama u kojima mali geniji uče rudna bogatstva Burkine Faso, pa kasnije bez problema završavaju Oxforde i Harvarde, na kojima studenti štrebaju ono što se u nas uči u osmom osnovne. I cijela godišnja kamenoklesarska proizvodnja ne bi valjda bila dovoljna da iskleše sve ploče za rodne kuće naših nobelovaca, samo da nije one podmukle politike Švedske akademije po kojoj Hrvat ne može dobiti Nobelovu nagradu.

U ta davna vremena šesnaestogodišnji je šampion Kviskoteke Robert Pauletić bio istinska jugoslavenska zvijezda. Danas je takva bizarna situacija - to, naime, da je netko zvijezda zato što zna kronološki poredati geološka razdoblja - posve nemoguća. Ne zato što nema djeteta koji zna je li prije bio kenozoik ili mezozoik, nego zato što bi takvog klinca roditelji poslali ravno u psihologa, iskreno zabrinuti da će jednog dana završiti kao onaj redikul Miroslav Radman, pa da se s njim zajebava čak i Slaven Letica.

"Šta da radim s malim?", pitat će očajna majka. "Nekidan sam ga uhvatila kako čita knjigu." "Knjigu?", prenut će se dotad nezainteresirani psiholog. "Aha", reći će ona na rubu suza, "ono s koricama i slovima." "Hm", pogladit će bradu psiholog, "bojim se da je jedino rješenje komuna, tamo sad dosta uspješno rade s takvom djecom." "Gdje, u Španjolskoj?", zaplakat će se majka. "Ma ne, ima toga danas i kod nas. I odmah da vam kažem, neće biti lako, tri mjeseca bit će u potpunoj izolaciji, ali vjerujte, to je malome posljednja šansa." "Ne mislite valjda...?", prestravljeno će gospođa. "Da", prekinut će je psiholog, "Big Brother kuća."

Dva mjeseca kasnije, čak mjesec dana prije roka, zlato mamino izlazi iz BB-kuće kao lijep komad kretena, zahvalni otac nosi na RTL domaći pršut, a ponosnoj majci teku suze dok sin prepričava novinarima onu epizodu kad su za tjedni zadatak rješavali križaljku. "Životinja s kućicom, tri slova, prvo slovo P", priča on i uživa u dramskoj pauzi, "znam, kažem ja: pas!" "Kakav si ti kralj!", zadivljeno ga promatra manekenka iz predgrađa koja je odmah jutros odkantala onog nogometaša Hajduka što je u pristupnicu za zlatnu American karticu upisao ime, prezime i titulu: prvaci Hrvatske 2005.

Vidjeli ste, uostalom i sami: jedna je sirota neobrazovana i polupismena djevojka dogurala do finala Big Brothera i postala autentična zvijezda isključivo svojim kolosalnim neznanjem, pobijedivši čak i onog tuduma koji se na nečiju opasku kako ljudi koriste tek desetak posto mozga zapitao koliko posto mozga čovjek uopće ima.

Ona je danas u pravom smislu ono što je nekad bio Robert Pauletić, wunderkind kojemu tepaju kao "enciklopediji uzaludnih znanja". Ona je tako cool, "kraljica" i "legenda": istinska dakle manekenka retardirane civilizacije neznanja, serijski proizvod idiotustrije koja nas je uvjerila da zaista postoji nešto kao "uzaludno znanje".

Korporacijski šefovi trljaju ruke i zbrajaju zaradu, objašnjavajući roditeljima da su im djeca po svim istraživanjima pametnija nego ikad, jer prelaze nivoe teških igrica kao od šale i znaju razmjenjivati informacije preko Bluetootha. Pa tako pripremljeni za život stoje pred pećnicom i čekaju da se kesica s logotipom Dr. Oetkera pretvori u princes-krafnu, a noću konobare u kafiću i vrebaju iznad glave onaj oblačić sa tisuću bodova pa da skoče na Level Two.

"Možeš li mi na karti pokazati Sjevernu Ameriku?", pita tako učiteljica geografije, a lola iz zadnje klupe, glavni krele u razredu, upire prstom negdje između Žrnovnice i Tugara. Razred napeto iščekuje profesoričinu reakciju, a dripac se preznojava svjestan da je upravo stavio na kocku svoju reputaciju najcool budale, pa bojažljivo, da učiteljica ne vidi, pomiče prst prema Trilju i razmišlja kako nije valjda te kurčeve sreće pa da je od svih Amerika na svijetu pogodio baš onu sjevernu.

Kilo mozga dvije marke, najavio je svojedobno i u nas dolazak civilizacije neznanja ugledni antropolog Ivan Milas, što - obzirom na činjenicu da je iskoristivo svega deset posto - i nije ispalo tako jeftino kako smo mislili. Kad bismo još znali koliko posto mozga uopće imamo, lako bi izračunali i kolika je čista zarada od globalnog zatupljenja.


Boris Dezulovic

[lady midnight]

Hamza Humo

HERCEGOVAČKI PEJSAŽI


I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.



II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.



III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.



VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.



VII


Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.



VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.



XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.



XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.



XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.

[danas]

In a Station of the Metro by Ezra Pound

The apparition of these faces in the crowd;
Petals on a wet, black bough.

[Bumbar]

Kosta Palama

Bilo je

Bilo je kao u nara grane,
Kao kad bolno dijete otvori usta
Da prvi put uzme hranu.
Bilo je kao preslatki san
Kao sklapa kapke radenika.
Bilo je kao ledena voda u korjenju platana.
Bilo je kao kad uveče procvjeta divlja ljubičica
U pukotini stjene.

[Fair Life]

Ovdje mi je sve proza, poezija... muzika...

Naletih...

http://www.ezgeta.com/welcome.html

[danas]

HOW TO READ DONALD DUCK
By Ariel Dorfman and Armand Mattelart

III. FROM THE NOBLE SAVAGE TO THE THIRD WORLD


Donald (talking to a witch doctor in Africa):
"I see you're an up to date nation! Have you got telephones?"

Witch doctor:
"Have we gottee telephones!… All colors, all shapes… only trouble is only one has wires. It's a hot line to the world loan bank."
(TR 106, US 9/64)


Where is Aztecland? Where is Inca-Blinca? Where is Unsteadystan?

There can be no doubt that Aztecland is Mexico, embracing as it does all the prototypes of the picture-postcard Mexico: mules, siestas, volcanoes, cactuses, huge sombreros, ponchos, serenades, machismo, and Indians from ancient civilizations. The country is defined primarily in terms of this grotesque folklorism. Petrified in an archetypical embryo, exploited for all the superficial and stereotyped prejudices which surround it, "Aztecland," under its pseudo-imaginary name becomes that much easier to Disnify. This is Mexico recognizable by its commonplace exotic identity labels, not the real Mexico with all its problems.

Walt took virgin territories of the U.S. and built upon them his Disneyland palaces, his magic kingdoms. His view of the world at large is framed by the same perspective; it is a world already colonized, with phantom inhabitants who have to conform to Disney's notions of it. Each foreign country is used as a kind of model within the process of invasion by Disney-nature. And even if some foreign country like Cuba or Vietnam should dare to enter into open conflict with the United States, the Disney Comics brand-mark is immediately stamped upon it, in order to make the revolutionary struggle appear banal. While the Marines make revolutionaries run the gauntlet of bullets, Disney makes them run a gauntlet of magazines. There are two forms of killing: by machine guns and saccharine.

Disney did not, of course, invent the inhabitants of these lands; he merely forced them into the proper mold. Casting them as stars in his hit-parade, he made them into decals and puppets for his fantasy palaces, good and inoffensive savages unto eternity.

According to Disney, underdeveloped peoples are like children, to be treated as such, and if they don't accept this definition of themselves, they should have their pants taken down and be given a good spanking. That'll teach them! When something is said about the child/noble savage, it is really the Third World one is thinking about. The hegemony which we have detected between the child-adults who arrive with their civilization and technology, and the child-noble savages who accept this alien authority and surrender their riches, stands revealed as an exact replica of the relations between metropolis and satellite, between empire and colony, between master and slave. Thus we find the metropolitans not only serarching for treasures, but also selling the natives comics (like those of Disney), to teach them the role assigned to them by the dominant urban press. Under the suggestive title "Better Guile Than Force," Donald departs for a Pacific atoll in order to try to survive for a month, and returns loaded with dollars, like a modern business tycoon. The entrepreneur can do better than the missionary or the army. The world of the Disney comic is self-publicizing, ensuring a process of enthusiastic buying and selling even within its very pages.

Enough of generalities. Examples and proofs. Among all the child-noble savages, none is more exaggerated in his infantilism than Gu, the Abominable Snow Man (TR 113, US 6-8/56, "The Lost Crown of Genghis Khan"): a brainless, feeble-minded Mongolian type (living by a strange coincidence, in the Himalayan Hindu Kush mountains among yellow peoples). He is treated like a child. He is an "abominable housekeeper," living in a messy cave, "the worst of taste," littered with "cheap trinkets and waste." Hats etc., lying around which he has no use for. Vulgar, uncivilized, he speaks in a babble of inarticulate baby-noises: "Gu." But he is also witless, having stolen the golden jeweled crown of Genghis Khan (which belongs to Scrooge by virtue of certain secret operations of his agents), without having any idea of its value. He has tossed the crown in a corner like a coal bucket, and prefers Uncle Scrooge's watch: value, one dollar ("It is his favorite toy"). Never mind, for "his stupidity makes it easy for us to get away!" Uncle Scrooge does indeed manage, magically, to exchange the cheap artifact of civilization which goes tick-tock, for the crown. Obstacles are overcome once Gu (innocent child-monstrous animal - underdeveloped Third Worldling) realizes that they only want to take something that is of no use to him, and that in exchange he will be given a fantastic and mysterious piece of technology (a watch) which he can use as a plaything. What is extracted is gold, a raw material; he who surrenders it is mentally underdeveloped and physically overdeveloped. The gigantic physique of Gu, and of all the other marginal savages, is the model of a physical strength suited only for physical labor.*

Such an episode reflects the barter relationship established with the natices by the first conquistadors and colonizers (in Africa, Asia, America and Oceania): some trinket, the product of technological superiority (European or North American) is exchanged for gold (spices, ivory, tea, etc.). The native is relieved of something he would never have thought of using for himself or as a means of exchange. This is an extreme and almost anecdotic example. The common stuff of other types of comic book (e.g. in the internationally famous Tintin in Tibet by the Belgian Hergé) leaves the abominable creature in his bestial condition, and thus unable to enter into any kind of economy.

But this particular victim of infantile regression stands at the borderline of Disney's noble savage cliché. Beyond it lies the foetus-savage, which for reasons of sexual prudery Disney cannot use.

Lest the reader feel that we are spinning too fine a thread in establishing a parallel between someone who carries off gold in exchange for a mechanical trinket, and imperialism extracting raw material from a mono-productive country, or between typical dominators and dominated, let us now adduce a more explicit example of Disney's strategy in respect to the countries he caricatures as "backward" (needless to say, he never hints at the causes of their backwardness).

The following dialogue (taken from the same comic which provided the quotation at the beginning of this chapter) is a typical example of Disney's colonial attitudes, in this case directed against the African independence movements. Donald has parachuted into a country in the African jungle. "Where am I," he cries. A witch doctor (with spectacles perched over his gigantic primitive mask) replies: "In the new nation of Kooko Coco, fly boy. This is our capital city." It consists of three straw huts and some moving haystacks. When Donald enquires after this strange phenomenon, the witch doctor explains: "Wigs! This be hairy idea our ambassador bring back from United Nations." When a pig pursuing Donald lands and has the wigs removed disclosing the whereabouts of the enemy ducks, the following dialogue ensues:

Pig: "Hear ye! hear ye! I'll pay you kooks some hairy prices for you wigs! Sell me all you have!"

Native: "Whee! Rich trader buyee our old head hangers!"

Another native: "He payee me six trading stamps for my beehive hairdo!"

Third native (overjoyed): "He payee me two Chicago streetcar tokens for my Beatle job."

To effect his escape, the pig decides to scatter a few coins as a decoy. The natives are happy to stop, crouch and cravenly gather up the money. Elsewhere, when the Beagle Boys dress up as Polynesian natives to deceive Donald, they mimic the same kind of behavior: "You save our lives… We be your servants for ever." And as they prostrate themselves, Donald observes: "They are natives too. But a little more civilized."

Another example (Special Number D 423): Donald leaves for "Outer Congolia," because Scrooge's business there has been doing badly. The reason is the "the King ordered his subjects not to give Christmas presents this year. He wants everyone to hand over this money to him." Donald comments: "What selfishness!" And so to work. Donald makes himself king, being taken for a great magician who flies through the skies. The old monarch is dethroned because "he is not a wise man like you [Donald]. He does not permit us to buy presents." Donald accepts the crown, intending to decamp as soon as the stock is sold out: "My first command as king is… buy presents for your families and don't give your king a cent!" The old king had wanted the money to leave the country and eat what he fancied, instead of the fish heads which were traditionally his sole diet. Repentant, he promises that given another chance, he will govern better, "and I will find a way somehow to avoid eating that ghastly stew."

Donald (to the people): "And I assure you that I leave the throne in good hands. Your old king is a good king… and wiser than before." The people: "Hurray! Long Live the King!"

The king has learned that he must ally himself with foreigners if he wishes to stay in power, and that he cannot even impose taxes on the people, because this wealth must pass wholly out of the country to Duckburg through the agent of McDuck. Furthermore, the strangers find a solution to the problem of the king's boredom. To alleviate his sense of alienation within his own country, and his consequent desire to travel to the metropolis, they arrange for the massive importation of consumer goods: "Don't worry about that food," says Donald, "I will send you some sauces which will make even fish heads palatable." The king stamps gleefully up and down.

The same formula is repeated over and over again. Scrooge exchanges with the Canadian Indians gates of rustless steel for gates of pure gold (TR 117). Moby Duck and Donald (D 453), captured by the Aridians (Arabs), start to blow soap bubbles, with which the natives are enchanted. "Ha, ha. They break when you catch them. Hee, hee." Ali-Ben-Goli, the chief, says, "it's real magic. My people are laughing like children. They cannot imagine how it works." "It's only a secret passed from generation to generation," says Moby, " I will reveal it if you give us our freedom." (Civilization is presented as something incomprehensible, to be administered by foreigners). The chief, in amazement, exclaims "Freedom? That's not all I'll give you. Gold, jewels. My treasure is yours, if you reveal the secret." The Arabs consent to their own despoliation. "We have jewels, but they are of no use to us. They don't make you laugh like magic bubbles." While Donald sneers "poor simpleton," Moby hands over the Flip Flop detergent. "You are right, my friend. Whenever you want a little pleasure, just pour out some magic powder and recite the magic words." The story ends on the note that it is not necessary for Donald to excavate the Pyramids (or earth) personally, because, as Donald says, "What do we need a pyramid for, having Ali-Ben-Goli?"

Each time this situation recurs, the natives' joy increases. As each object of their own manufacture is taken away from them, their satisfaction grows. As each artifact from civilization is given to them, and interpreted by them as a manifestation of magic rather than technology, they are filled with delight. Even our fiercest enemies could hardly justify the inequity of such an exchange; how can a fistful of jewels be regarded as equivalent to a box of soap, or a golden crown equal to a cheap watch? Some will object that this kind of barter is all imaginary, but it is unfortunate that these laws of the imagination are tilted unilaterally in favor of those who come from outside, and those who write and publish the magazines.

But how can this flagrant despoliation pass unperceived, or in other words, how can this inequity be disguised as equity? Why is it that imperialist plunder and colonial subjection, to call them by their proper names, do not appear as such?

"We have jewels, but they are of no use to us."

There they are in their desert tents, their caves, their once flourishing cities, their lonely islands, their forbidden fortresses, and they can never leave them. Congealed in their past-historic, their needs defined in function of this past, these underdeveloped peoples are denied the right to build their own future. Their crowns, their raw materials, their soil, their energy, their jade elephants, their fruit, but above all, their gold, can never be turned to any use. For them the progress which comes from abroad in the form of multiplicity of technological artifacts, is a mere toy. It will never penetrate the crystallized defense of the noble savage, who is forbidden to become civilized. He will never be able to join the Club of the Producers, because he does not even understand that these objects have been produced. He sees them as magic elements, arising from the foreigner's mind, from his word, his magic wand.

[Leonid Breznjev]

musa cazim catic


TEUBEUI - NESUH

Gospode, evo, na sedzdu Ti padam,
Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustos i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu -
I s tvoga ja sam zabasao puta .

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrco je grijeh -
Postadoh sarhos oholi i grubi ,
Sav ideal mu sto je vinski mijeh ...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih ! ...

I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slaveci Bakha ko bozansko bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku, Gospode, razum prosvijetli mi sada !

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedzdu Ti padam,
I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom -
I molitvu Ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" - Gospode, evo, na sedzdu Ti padam!

[rikardoreis]

ev' jedne meni vrlo drage pjesme, iako je vec bila na jednoj drugoj temi...


Mizera (studentesi Idi Lotringer)

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli,
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam ptice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Miloš Crnjanski ….Bec, 1918.

[Leonid Breznjev]

Branko Copic

JEŽEVA KUCICA

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježic povazdan luta.
Lovom se bavi cesto ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa cak i - ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noc sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježic je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pricao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k"o jaja:
"Za druga Ježa Na kraju gaja".

U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te cesto i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dodji na rucak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
cekat cu na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: - Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježic lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
KOD LIJINE KUCE

Suncani krug se u zenit dig"o
kad je Ježurka do lije stig"o.
Pred kucom-logom, kamenog zida,
Ježurka Ježic svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
-Dobar dan, lijo, vrlino cista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vjecno u miru, sreci,
nikada lavež ne cula pseci.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za rucak trbuhom cijelim!
Otpoce rucak caroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka cesto zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuce,
za pogibiju lovceva Žuce.
Niže se rucak cetverosatni,
zategnu trbuh k"o bubanj ratni.

NOC

Evo i noci, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiric koji
i vjetar nocnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
macaka divljih oci se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
carobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
-Drž"te se, ptice, pocinje lov!

RASTANAK

Ježic se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kuci, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuca cvrsta k"o grad,
prenoci u njoj - Kuda ceš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al" mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guce,
moli ga, zove, za ruku vuce.
Al" jež tvrdoglav, osta pri svom
-Draži je meni moj skromni dom!
Šušteci šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu žut.
Ide jež, gunda, dok zvijezde sjaju:
-Kucico moja, najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija, misli se: - Vraga,
sto mu je kuca toliko draga?
Kad Ježic tako žudi za njom,
bit ce to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pecene ševe krase mu svod.
Ta kuca, vjerujem obiljem sja.
Poci cu, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, necujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
-Idem da doznam - lija sve duva -
zašto jež kucu toliko cuva.
-Eh, kuca, trice! - veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poci cu s tobom jer volim šalu,
hocu da vidim ježa - budalu!
MEDO

Dok jure dalje brzo k"o strijela,
srete ih medo, prijatelj pcela.
-Sumnjiva žurba - medo ih gleda -
možda ste nasli jezero meda?
-Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kucicu svoju.
-Kucica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za satic meda dat cu je svakom!
govori medo na jelo lakom.
- Poci cu s vama, jer volim šalu,
hocu da vidim ježa - budalu!

DIVLJA SVINJA

Sve troje jure k"o divlja rijeka,
odjednom - evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i - jelo sanja.
-Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
-Poskoci svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rodeno gnijezdo!
-Rodeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola rucka ja bih ga dala!
Poci cu s vama jer volim šalu,
hocu da vidim ježa - budalu!

PRED JEŽEVOM KUCICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god produ - prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišca suha.
TU Ježic ude, pliva u sreci,
šušti i pipa gdje li ce leci.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
-Kucico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek cu vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi"!
U tebi živim bez brige, straha
i branit cu te do zadnjega daha!

TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
-Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš stracaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kucicu takvu, hvališo mali,
za rucak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježic , oci mu sjaje,
gostima cudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za rucak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
cestite kuce nemate svoje.
Živite, cujem, od skitnje, pljacke
i svršit cete - naopacke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To rece, klisnu jednom cuviku,
a ono troje digoše viku:
-Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si - budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pricat cu i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljacka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pcele
I divlja svinja pade k"o kruška,
smace je zimus lovacka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježic lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i cuva rodjeni dom.

[danas]

Ja sam Fransoa, Casni skupe,
pariske dobro poznam rupe,
znam probisvete i mangupe,
nekad nosih halje skupe,
devojke voleh sto tek pupe
prezirah ljude zle i tupe
a kad u omcu sa mnom stupe
vrat znace sta mi tezi dupe.

[Leonid Breznjev]

R.Serbedzija

VEĆ SAM TI PRIČAO T0

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
nekada...
prašnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u duši se budi djetinjstvo...
zamisli... miriše lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pričam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
cežnjiva pisma... Pacifik od tuge i sjećanja...
kažu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion priča, al' svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš...
a znam da ne znaš niti ćes ikada shvatiti...
a i zašto bi...
oprosti, to gorka tečnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romantično, nevino čedo, spram ovih stanja...
neću da spominjem, rat i užase,
politiku, i slična sranja...
neću da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hoću da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noć...
svaka je mala vječnost za mene.
da, znam, moraš poć,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, već sam ti pričao to.

[Leonid Breznjev]

R.Serbedzija

RASTANAK

Još noćas draga budi tu kraj mene ti,
U našoj sobi, sjećanje nek izgori.

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Još noćas draga
Nježnost stara govori,
To traže luku
Mojih snova brodovi.

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos noćas draga Don Kihot živi u meni,
Jos samo noćas.
Zablude smiješne i ovaj vjetar pijani,
Jos samo noćas.

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Još noćas draga tuga tužno miriše,
Jos samo noćas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo noćas.

Poleti ptico pustim poljem,
Raširi krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.

Svu noć je padala kiša i
Drveni pod je škripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je čekao pred vratima i
Telefon je počeo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.

Još noćas draga ja gledam svjetla ovog grada,
Još noćas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos noćas,
Mrak i ja.

[danas]

NEDJELJIVOST


Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Sto i svijetlost razlamati.

Dijeliti mene od tebe,
i onda kad nas nema:
Isto je
sto i more razdvajati.


Enes Kisevic

[danas]

LIJEPO NAS JE VIDJETI ZAJEDNO


Sve mi je danas lijepo.
P o s v e c e n o.
Svijet se blista
Ko san pred ocima.

Ja ne hodim,
Ja uz tebe lebdim.
Vise pameti
Cvijet od mene ima.


Enes Kisevic

[danas]

OCAJNIK


Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!


Hamza Humo

[Leonid Breznjev]

Vladislav Petkovic DIS


Pijanstvo

Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.