Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Price, pjesme, intervjui...

Post by Orhanowski » 09/12/2006 22:39

Sarajevo Blues - Semezdin Mehmedinovic



FOTOGRAFI.

Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"

2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.

Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).

U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.

Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!

Upravo zato.

I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
Last edited by Orhanowski on 10/12/2006 21:01, edited 1 time in total.


User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/12/2006 22:45

ŽIVOTINJE.

Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao.
Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandžica.

Semezdin Mehmedinovic Sarajevo Blues

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/12/2006 22:48

STAKLO.

1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.

2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.


Semezdin Mehmedinovic Sarajevo Blues

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 09/12/2006 23:59

Alija Isakovic - ANTOLOGIJA ZLA

Moje DIVLJACI SA PALA valja razumjeti metaforicki. Divljaci sa Pala = Srpska akademija nauka i umetnosti(SANU), s knjizevnickom ispostavom u Francuskoj 7 (KAO IDEOLOZI); Srpska pravoslavna crkva (SPC) i njena "literatura" (KAO PODSTREKACI); srpska politicka nauka, srpska politicka "knjizevnost", politicka publicistika, politicka kucna (guslarska) i skolska (epska) pedagogija (KAO PROPAGATORI), te vojna sila (ovaj put"JNA") i paravojske (KAO IZVRSIOCI). Naravno, terminoloski se svuda podrazumijeva i crnogorska poslusnicka komponenta.

Nema organiziranih alternativnih misljenja. Milovan Djilas razotkriva bitan vid tih bolesnih nacionalistickih poriva koji se, s vremena na vrijeme, izrodjavaju u PRAKTICNI NACIZAM: "Rec je, zapravo, o jednoj vrsti srpskog separatizma kojem smeta svako ime, svaka kultura ili kulturna pojava koja je suprotna njihovim shvacanjima".

Mladi cetnik Knezevic iz Han-Pijeska gleda televizijsku publiku i bezazlenim glasom objasnjava kako je na Grbavici zaklao jednog Muslimana i jednog Srbina. Srbina je zaklao posto ga je zatekao bez licne karte. Za svaki slucaj! I, kada je sve potanko objasnio, ukljucujuci i vlastitu tehnologiju klanja, rece nam u lice, sasvim familijarno: "HAJDE DA OVO ZAVRSIMO I DA IDEMO KUCAMA". Mladic je pribran, nije bolestan, nije drogiran, nije maltretiran, nije uplasen. On je naprosto
konkretan programirani uzorak srpske memorandumske politike. Tako su 1941-45. madjarski fasisti ubijali Srbe u Vojvodini. Sasvim uctivo. Kao da je to prirodna pojava.
Mladi cetnik Knezevic prica kako je obucavan u Sokocu. Spominje svoga ucitelja klanja. Kao da govori o obrezivanju mladih vocaka.
"HAJDE DA OVO ZAVRSIMO I DA IDEMO KUCAMA". On je pozelio svoje roditelje. I oni su njega pozeljeli. Posto ga vise nikada nece vidjeti, ostaje im samo ova njegova bezazlena slika i njegove rijeci koje ce ih proganjati do kraja zivota, sinovljeve rijeci u koje nece nikada povjerovati.
To je zivot.

"VALJALO BI IZNOVA STAMPATI DOMANOVICEVE SATIRE I PODIJELITI
IH SVAKOJ SRPSKOJ PORODICI". (Posto sam napisao ovu recenicu, otkrivam svoju ponovnu naivnost,0 mozda - knjizevnicku naivnost: Kasno je za bilo kakvu knjigu. Bilo ciju i bilo koju knjigu. Ovoga mladoga cetnika iz vukojebine zvane Han-Pijesak proizveli su "ljudi od knjiga". Bez obzira sto ovaj koljac nije procitao ni jednu).

Nasi su snimili jedno od naredjenja djenerala Mladica. Ovo djeneralsko naredjenje zvuci tako prostacki kad se slusa, a kada se napise - izaziva gorak osmijeh u Sarajlija posto taj Divljak jos nije zapamtio ni sve lokalitete koje treba unistiti:
"VELUSICE TUCI, I POFALICE, TAMO NEMA SRPSKOG ZIVLJA MNOGO...I
NA PREDSJEDNISTVO TI JOS JEDAN PLOTUN PALI!...TUCI PONOVO VELUSICE I PREDSJEDNISTVO, I BASCARSIJU, S JEDNE I DRUGE STRANE..."
Djeneral Mladic ce umrijeti, mozda prirodnom smrcu, ali ce ove njegove prostacke rijeci ostati zabiljezene - na vijeke vjekova. Amen!

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 10/12/2006 00:06

Meša Selimović: Tvrđava

Kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


...osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...

... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.

Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro

Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.

Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?

Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?


Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.

Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?

Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...

Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 11/12/2006 02:17

Odlican izbor! :)

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 11/12/2006 02:48

AKO TI JAVE DA SAM PAO...

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


Dario Dzamonja

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 11/12/2006 18:03

InfraRedRidinghood wrote:Mogu novinski tekstovi?

Naravno da mogu (ako su vezani za knjizevnost). Samo bez zacatavanja MOLIM :D Nek' ovo bude tema gdje cemo moci procitati dobar intervju, tekst, pjesmu, pricu... A rasprave i diskusije na drugom topiku :D

User avatar
black
Posts: 15176
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

Post by black » 11/12/2006 20:41

SABLASNO MJESTO GJDE SE POJAVIO
vrag zvalo se Dom pisaca ili Dom Gribojedovih. Tako je u romanu Majstor i Margarita, knjizi o fanaticnom mirotvorcu Isusu, realisticnome Pilatu, crnom macku Behemotu i Kockastome gradaninu koji je bio taj vrag. A nas Dom pisaca ureden je na samom kraju komunizma i Jugoslavije, kao mjesto koje je, po zamisli svojih tvoraca, trebalo vratiti dostojanstvo knjizevnicima i knjizevnome zivotu, ali je umjesto toga tokom 1991. i 1992. postao u isto vrijeme sarajevska Casablanca i sarajevski Dom Gribojedovih. Tu su se sastajali i rastajali prijatelji sa neprijateljima, tu se pojavljivao vrag sa najavama svoga mracnog, bezboznickog djela, tu su bosanski pisci alkoholom lijecili sve svoje bolesti, ne sluteci da ce uskoro od losih komunista postati losi muslimani, pravoslavni i katolici.
U vrtu Doma pisaca zivio je paun, isti onakav kakvih je bilo ispred Kuce cvijeca, posmrtnog pocivalista predsjednika Tita. Taj paun je dopremljen u Sarajevo jer je netko valjda mislio kako je ta ptica sinonim gradanske elegancije i da ce pijanim piscima on biti kao bog dobroga slucaja Kairos kojega jednom u zivotu uhvatis za percin i onda te, lakomislenog, lijenog i naivnog, vodi kroz zivot. Ali paun je samo jezovito kricao, svima ledio krv u zilama, i vise je slicio Vragu koji je zaostao u razvoju, Vragu imbecilu nesposobnom da cini zlo, ali vicnom da ga svojim glasom najavljuje.

U Domu pisaca jele su se vezirske mahmudije i veseli bosanac. Ta cudna jela su bez obzira na svoja orijentalno-nacionalna imena bila sasvim nesarajevska i tuda, kao sto je u nekom visem smislu i Dom pisaca bio otok nekog drugog, nepoznatog i zloslutnog, svijeta usred ovog naseg, jos uvijek socijalistickog, dobrosluteceg i nevino uvjerenog da ce nas svi kijameti i sve nesrece samo zaobici, kao sto su oluje zaobilazile grad Eden i kao sto uragani zenskih imena uvijek zaobidu pustinju.

Treceg aprila 1992., bilo je osam navecer, u Dom pisaca usao je visoki, uredni covjek u uniformi potpukovnika JNA. Sjeo je za stol do staklenog zida, skinuo sapku i zagladio sijedu kosu dlanom, nalaktio se i lijeno cekao konobara. Narucio je vezirske mahmudije i casu kisele. Pokreti tog covjeka, izraz njegovog lica, nacin na koji je uzimao casu, sve sto je cinio odavalo je mir i onu vrstu dostojanstva sto ju je najlakse primijetiti u ljudi koji su sve brige prebrinuli, djecu odskolovali, bolesti odbolovali i spremaju se na godisnji odmor, sasvim prazni od zlih i dobrih duhova.

Oni koji su te veceri vidjeli potpukovnika i jos povjerovali da je bas on taj glasnik koji bi mogao dati odgovore na sva pitanja nasih zivota, oni su mogli biti sigurni da nikakvoga rata biti nece i da nijedno zlo ne smije da se desi, barem do trenutka kada ce taj covjek izrazom lica ili pokretom pokazati da bi moglo biti drugacije. Ali on je mirno dovrsio svoje vezirske mahmudije, pazljivo obrisao usta platnenom salvetom i duboko uzdahnuo. Tako uzdisu svi nahranjeni, od ljudi do lavova, a uzdisu vjerovatno i komarci, i mravi, ali o njima nista ne znamo jer ih nikada nismo tako pazljivo promatrali kao sto smo promatrali potpukovnika.

Platio je, osmjehnuo se konobaru tacno onoliko koliko treba i sasvim lagano odsetao iz Doma pisaca i iz nasih zivota. Potpukovnika vise nikada nismo vidjeli. Ako se ikada i pojavio bilo je to u nekom drugom, neprepoznatljivom oblicju, u kojemu je najavljivao neku novu sudbinsku istinu. Nakon godina Dom pisaca je prividno ostao isti, ali nema vise pauna, Casablance u kojoj se rastajemo, a knjizevnicka pijanstva se uglavnom odigravaju na drugim mjestima i prije svjedoce o losim i tuznim zivotima, nego o naivnosti.

Miljenko Jergovic

User avatar
black
Posts: 15176
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

Post by black » 11/12/2006 20:44

EVO, SAD SE CUDIM I KAZEM: "EKI!"
Mogao sam reci i "Eksi!", ali to je nekako sluzbenije. Onih godina znalo se ko govori "eki", a ko govori "eksi", kao sto se znala i hijerarhija pri ulasku u dvoriste Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic". Mi mali, nevazni i ustraseni cudili smo se tiho: "Eki!". A Franjo Penzija, stari i vec procelavi klipan koji je u dvoristu igrao lopte s rajom iz srednjoskolskog doma, on bi govorio "Eksi!"
Vec u drugom razredu prestali smo dolaziti u "keceljama" u skolu, nego smo ih nosili u skolskim torbama i oblacili ih tek u razredu. S vremena na vrijeme direktorica bi nalozila domacinu skole Saciru da strazari na skolskoj kapiji i da ne pusta ucenike bez "kecelja". Tad smo ih morali oblaciti vec u skolskom dvoristu.

Skola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed pase Sokolovica, a drugi s Ivana Cankara. Na prva vrata mogli su uci samo nastavnici i roditelji kad bi dolazili na roditeljske sastanke (jednom mjesecno) i na "informacije" (svakoga ponedjeljka). Nisu prolazile ucenicke molbe i preklinjanja Saciru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i isli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijas ili stariji ucenik koji bi nam palio cvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je jos uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojcice i tjerao ih da mu zavlace ruku u dzep jer je tamo bio bombon. A nije bio bombon, nego probusen dzep.

Stariji su rado s nama igrali "mose". Trzne ti rukom pred ocima, ti naravno trepnes, a on te za kaznu odvali sakom po ramenu. Poslije bismo trenirali da ne trepnemo i izivljavali se na jos manjima od sebe, ali bi nam jalijasi palili "mosu" i kad ne bismo ni maknuli ocima. Bilo je to njihovo pravo, izboreno odrastanjem, jer ko bi se usudio jalijasu opaliti "tri kaznene" jer je bez povoda udario "mosu".

Nakon sto bi napokon usao u skolu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakse. Razred je bio zasticeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s kolicinom urodjenog samopouzdanja i stecene odvaznosti, mogao boriti s pokusajima unutargeneracijskoga maltretiranja.

Govor je cesto bio vazniji od fizicke snage. Nisi smio pricati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne rijeci. Ako si to ipak cinio, prozvali bi te, recimo, "Naucnik" i tukli kad god bi imali prilike. Najbolja zastita je bila cim prije prihvatiti izgovor "mekoga s". Reci nekome "pun si viceva ko govno spiceva" sa sto meksim s znacilo je postati dio svijeta koji ce, odrastanjem, najprije prihvatiti nacelo okrutnosti iz kojega ce se potom razviti sva druga zivotna nacela, od prijateljstva i dobrote, do lopovluka i pokvarenosti. Njeznost svoga grada upoznat ces tek nakon sto kao djecak u skolskoj kecelji i s torbom na ledjima isprobas sve njegove okrutnosti.

Rijec eksi, navodno, na turskome znaci kiselo. A mozda ne znaci to, nego znaci nesto drugo. Ili ne znaci nista. U nase vrijeme ta je rijec bila izraz cudjenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala rijec eki, kao mekse i tise cudjenje onih drugih. Tih godina puno smo se cudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo zacudjenost. Kasnije su dosle druge mode i novi obicaji. Ili je doslo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko cude. Odraslima je cudjenje obicno simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne zele cuditi. Ali ne cude se vise ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iscezavaju i eki i eksi. O tim rijecima niko ne brine, niti ce one biti zabiljezene u ozbiljnoj lingvistickoj arheologiji. To je zato sto eki i eksi nisu ni bile rijeci. Bilo je to nesto drugo, vjerojatno dragocjenije, sto traje dok traju ljudski zivoti i dok sentimentalne povijesti jedne generacije mogu biti citljive, dok se ne izgube i ne zarastu u duboku grobljansku travu u kojoj nadgrobnici govore o nasoj razlicitosti, premda nijedan ne pokazuje ko je udarao "mose", a ko je bio udaran.

Miljenko Jergovic

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 11/12/2006 21:05

Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan
kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.

Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.
Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.
Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 11/12/2006 21:11

SVA KNJIŽEVNOST JE TRAGIČNA

Razgovor sa Ismailom Kadareom

Časopis L’ OEil-de-Boeuf: Govoreći o Albaniji, talijanski General izjavljuje: “Taj narod, opsjednut svojom strašću za uništenjem ili samouništenjem, predodređen je da nestane.” Da li ste bili svjesni proročanskog značaja te rečenice dok ste pisali Generala mrtve vojske?

Ismail Kadare: Kako sam napisao tu rečenicu? Bio sam student kada sam pisao Generala mrtve vojske. U to vrijeme SSSR i Albanija su prekinuli sve odnose. Bilo je gotovo sa Sovjetima! Ali, povodi za tu rečenicu, kao i za knjigu - nisu toliko politički koliko se odnose na vječnu historiju Albanije. Sudbina ove zemlje je uvijek bila gorka. Iako lično nisam bio upoznat sa antialbanskom propagandom (bio sam vrlo mlad i ni na koji način nisam mogao saznati šta se stvarno mislilo na Zapadu o Albaniji), opisao sam u Generalu mrtve vojske likove zapadnjaka, iako nikada ni jednog živog nisam sreo. Znači da sam sam smislio šta bi to, ti zapadnjaci, mogli govoriti o Albaniji. Ta je knjiga nastala na intuitivan, gotovo nesvjestan način.

O.B: U Piramidi, mladi Keops uništava vitalne snage svoje zemlje u želji da sagradi “najviši spomenik čovječanstva”.

I.K: Sa Piramidom je bilo sasvim drugačije, bilo je to pisanje sa spoznajom o svemu. Prvu polovinu sam napisao u Albaniji, drugu u Parizu, jednu u diktaturi, drugu u slobodi. I, zapazićete da pripovijedanje ima isti tempo, da u njemu nema nikakvog prekida. Uvijek sam smatrao da slika piramide simbolizira zemlju koja sama sebi kopa grob. A albanski narod, koji je imao tu preveliku nesreću da dugo živi u staljinizmu, zaista je sebi sazidao vlastitu grobnicu. Svi skupa, vodeći ljudi i cijeli narod, pokušali su da iz kolektivnog sjećanja izbrišu slobodu.

O.B: Mimo tog historijskog konteksta, ta morbidna želja za samouništenjem podsjeća na tragične likove Eshilovih i Šekspirovih drama.

I.K: Izrazita živopisnost albanskih bajki iz mog djetinjstva je, prije svega drugog, u meni razvila snažne slike. Bake su obično pričale priče bliske antičkim temama. U svim kućama se čitalo veoma malo, usmena predaja je zauzimala značajno mjesto. Nije bilo ni radija ni televizije. Ja sam Šekspira, i uopšte elizabetanski period, kao i njemačke romantičare, otkrio i oduševljavao se njihovom snagom slika i jezika u jedanaestoj godini, premda ih moj um nije istinski shvatao. Proći će još mnogo vremena dok nisam dublje proniknuo u Eshila. Čak ni kao student, nisam bio u stanju sagledati u čemu se kriju vječne istine grčkih tragičara. Dok je čovjek mlad, i ako voli književnost, on u njoj traži žestoka, snažna djela. Trebalo mi je trideset godina da probijem uglačanu školjku antičkih tragedija i doprem do njihovog vječitog jezgra. A sve je izbilo na površinu kada sam počeo da istinski pišem.

O.B: Inače, kod vas je društvena kritika često samo povod da u tom totalitarnom albanskom društvu (1970-1980) nanovo oživite epsko nadahnuće.

I.K: To je istina, uvijek sam vidio sličnost između Antike i svakodnevnog albanskog života. A kada kažem svakodnevnog, onda pod tim podrazumijevam suštinskog. U stvari, nikada u historiji čovječanstva se nije u svijetu otjelotvorilo antičko shvatanje fatalnosti - grčkog fatuma - kao u staljinizmu. U staljinističkom režimu, svi su obavezni da žive u skladu sa Državom. Tada nije bilo moguće reći: “Ja ću svoj život živjeti po svom”. Svako je morao živjeti na isti način, - i to više nego u antičko vrijeme! Komunistička vlast je potpuno svjesno oživotvorila to osjećanje fatalnosti. “Ništa nije sigurno u svijetu u kome živite: svakog jutra, svake večeri, vama se može desiti nešto strašno, s razlogom ili ne”: iracionalni udarac je stvarao atmosferu straha.

Eto zašto sam jednom rekao da je prvi zaista totalitarni udar, najtotalitarnija pojava u historiji književnosti, bila osuda na doživotno progonstvo pjesnika Ovidija: pošto joj ne znamo razloge, ona nam izgleda potpuno besmislena. Staljinizam je postao majstor takve vještine. Slijedeći Staljina, do jučer Hodža, Čaušesku, danas Fidel Kastro, i ostali diktatori, uvijek su znali šta žele sa tim svojim ogavnim računicama: “Danas osuđujem trojicu odanih, a sutra će doći na red trojica neprijatelja!”

O.B: Da li je iza te političke samovolje bilo i strašnog totalitarizma u književnosti?

I.K: Svakako. Zašto je sovjetska takozvana oficijelna književnost bila potpuno jalova? U njoj nikad niste mogli naići na riječ “misterija”. Ta riječ ne postoji.

No, misterija čini dio našeg života, misterija nije luksuz. Zar se pozorište nekada nije zvalo upravo misterija?

“Život stvara književnost”, to je ono što u svakoj prilici ponavljaju bezbrojne marksističke ili univerzalističke parole; ja bih radije rekao da književnost stvara jedan određeni život, a ne život uopšte. Svakako ne svakodnevni život, već jedan isječak života. Književnost je neka vrsta postojanja u kome su isprepleteni smrt i život. Jednom riječju, jedno područje života, veoma zatamnjeno, veoma složeno, stvara književnost. Bez toga bi ona bila banalna i plitka. Eto, zašto je destrukcija književnosti koju su Sovjeti vršili mehanizam koji je zahtijevao cjelokupni život: kao u nekoj velikoj tvornici. Staljinistička propaganda je insistirala neumorno: život naroda mora biti javan i bez humora. U tome je taj veliki nesporazum sa književnošću: ona je, ako tako smijem reći, suprotstavljena svakom totalitarističkom režimu.

Oni su se bojali te relacije u kojoj su povezani sloboda, sumnja, okultne stvari, neobjašnjive, koje ne podnose ni vulgarnu laž ni dogmu ili oficijelnu besjedu.

O.B: Kako je vama uspjelo da u svom razvoju izbjegnete te olovne okove staljinizma?

I.K: Srećom, moj rodni grad je skrivao tajnu i okultno. Moj rodni grad je stvoren za književnost, za snoviđenja, za strahove, za zebnje. Možda sam ja na to naišao već u roditeljskoj kući; u njenim praznim sobama, u podrumima, punim mraka. I u činjenici da smo imali jednu rođaku koja je bila duševni bolesnik, onu čiji sam opis dao u Hronici na kamenu. Ali, čovjek nikada ne može objasniti zašto ga privlači tamna strana. Kao što, također, nije moguće dati prave razloge koji su vas sačuvali da se ne survate u ponore totalitarizma.

O.B: Utisak je da je za vas pisanje borba sa smrću, sa životom, radi ostavljanja uzaludnih tragova.

I.K: Šta je pisac? Osim šarlatana, nema tog pisca na svijetu koji će reći: “Mene se ne tiče šta sam napisao, šta sam objavio. Šta će drugi reći o tome poslije moje smrti? Meni je to svejedno!” Svi pisci, bili oni veliki ili mali, sanjaju o tome da ih njihovo djelo nadživi. Za pisca, koji mora da bude jednom nogom s one strane, to je prirodna dimenzija. Smatrati se pomalo besmrtnim, spada u njegov posao.

Mnogi pisci u Francuskoj ne usuđuju se to priznati iz straha da ih ne smatraju megalomanima. Međutim, megalomanija je potrebna piscu! To je čak jedan od uslova njegovog opstanka! Pisac je objektivni megaloman.

Odnos unutrašnje-spoljašnje, kod pisca je sasvim drugačiji nego kod ostalih ljudi. Vi pišete, znači vi se otkrivate. Ostali ljudi su u zasjedi, vrebaju, gunđaju, aplaudiraju, zavide… A vi ste svugdje, i kad ste već izabrali da budete pisac, morate da prihvatite i strašni pritisak. I što ste poznatiji, on vam jače tišti pleća. Što nikako ne znači da pisac mora patiti da bi bio pisac.

O.B: Što se tiče takozvane “književnosti u egzilu”, da li osjećate da vam je blizak taj izraz “unutrašnji emigrant” koji je izgleda smislio Jünger da bi odredio svoj položaj u nacističkom režimu 1937. godine?

I.K: Taj je izraz mnogo korišten u Sovjetskom savezu kada su kritikovani neki pisci. Nisam znao da je to Jüngerov izraz, da je imao sasvim drugi smisao. Treba reći da je SSSR u staljinističkim procesima uveliko crpio svoj vokabular iz hitlerovske Njemačke.

Međutim, u normalnom životu pisac je uvijek unutrašnji emigrant! Pravi pisac je onaj putnik koji se vratio sa daleka puta, iz svijeta nepoznatog ostalima. Možda je na taj način nastala književnost. Neko stiže iz daleka, ostali traže od njega: “Pričaj nam šta si vidio!”. I on počinje da bunca, da sebi uzima slobodu da mijenja stvarnost. Pisac je daleko, odsutan je iz svakidašnjeg života, njemu je dozvoljeno da vidi stvari koje drugi ne vide. Pisac uvijek mora imati neku povlasticu. Njegova prva povlastica je možda upravo ta da bude “unutrašnji emigrant”.

Ja ne shvatam one pisce koji kažu: “Otputovao sam da provjetrim mozak, maštu…” To je smiješno! Zar pisac zbog toga treba da se kreće? Nipošto! I, možda, što se više kreće, on sve manje odmiče.

Sloboda nije isto što i kretanje. Na Zapadu, putovanja sužavaju beskrajne dimenzije književnosti.

O.B: Kako model francuskog intelektualca - “angažovanog pisca” - sužava dimenzije književnosti?

I.K: Sve je to opterećenje za književnost! I ja se ponekad angažujem oko političkih saopštenja iako sam svjestan da to nije moja uloga ni moj posao. Književnost je veoma krhka. Smatrate li da sam ja možda uživao dok sam pisao deklaracije povodom Kosova? Da me je to obogaćivalo? Naprotiv, iz svega toga ja izlazim osiromašen. Međutim, žrtva je bila neophodna. Da je ovdje bilo četiri ili pet ličnosti, albanskih političara poznatih kao što sam ja na međunarodnoj sceni, ja bih sa zadovoljstvom odšutio, to bi me čak rasteretilo. Sam sebe uvjeravam svaki put kako će to biti posljednji intervju, ali, nažalost, vrlo brzo sam opet na to natjeran. Francuski radio: “A, šta sada mislite, gospodine Kadare o tenzijama na Kosovu?” I ja moram govoriti. Ovakva pristajanja na razgovor u potpunoj su oprečnosti sa mojim shvatanjem književnosti.

O.B: Pozicija pisca, “unutrašnjeg emigranta”, podrazumijeva opoziciju prema “društvenom okruženju”. Da li se ta opozicija može izraziti i kroz korištenje jezika i jednog i drugoga, na primjer, kroz sukob pisca sa suvremenim sredstvima komunikacije?

I.K: Svakako. Eto, u tome je problem pisca; on prisvaja jezik koji pripada svima. To je istovremeno i radost i proturječnost; jer vam se jezik opire i postaje banalan, ponekad odvratno vulgaran. U književnosti je većina stvari kontradiktorna. Jezik, koji vi toliko volite, postaje agresivan. Riječi! Riječi! Riječi! Pišete ih bezbroj puta, ispunjeni ste njima, osjećate potrebu da ih se otresete. Jer jezik je i neprijateljski: on je vaš najveći neprijatelj i vaš najveći prijatelj. Pisac je u vječitom ratu s njim. On je tiranin, koji želi da se izrazite kao i ostali svijet. On je protivnik, on vam se opire kada vi želite da ga koristite po vlastitom nahođenju. Biti pisac je velika privilegija, i istovremeno neka vrsta grijeha. Kao što je u islamu slikanje neka vrsta grijeha, tako je i sa književnošću jer razotkriva tabue koji se nikada ne bi smjeli izreći.

O.B: Smatrate li da književnost može odgovoriti na pitanje o Bogu? Ova tema nije prisutna u vašem djelu. Zašto?

I.K: Meni nije poznat neki značajan pisac koji se zanimao za to. Bernanos, Claudel su pisci osrednjeg značaja sa tačke gledišta svjetske književnosti. A kada analiziramo Božanstvenu komediju, Dante nam odaje utisak pjesnika okrenutog više sebi negoli zabavljenog Bogom.

U Albaniji se sada ponovo stvara mistička ili religiozna književnost. Nakon komunizma, prisutnost Boga u književnosti je porasla. Uostalom, većina književnih stvaralaca četverostoljetne albanske književnosti su religiozni.

Ali, ja nisam uvjeren da su književni stvaraoci ozbiljno zaokupljeni pitanjem Boga. Njihovo jedino pitanje je: “Jesam li ili nisam, zaista, stvorio nešto istinsko?” Vrlo su rijetke istinske stranice u jednoj knjizi, kao što su također, rijetki i istinski redovi na tim stranicama. A, dešava se da u jednom stoljeću ne budu napisane ni dvije istinske stranice. Međutim, niko se ne usuđuje donositi takav zaključak ni za sebe ni za druge. To je tabu. Književnost je ili živa ili mrtva, a najveći dio književnosti je mrtav. Ukratko, jedino bitno pitanje koje treba da zanima književnost jeste: “Da li sam stvorio nešto živo ili nisam? Da li stvaram ili ne?” Ničeg mističnog nema u tom pitanju.

O.B: Da li je sve to mnoštvo stvari koje danas čitamo… da li su sve te knjige nagomilane po policama, književnost?

I.K.: Ja smatram da ima previše knjiga. Znam da je opasno to reći… Međutim, te hiljade knjiga postaju agresija na široku publiku. Problem je što nema načina da se izbjegne inflacija. Ali, istovremeno, a to je paradoks, ta je inflacija nužno zlo: iz te mase se rađa i istinska književnost. Manje značajni pisci, pa čak i osrednji, neophodni su – sam Bog zna koliko ih danas ima, treba samo pogledati jesenji početak književne sezone u Francuskoj. Jer oni su ti koji stvaraju, koji privlače milione ljudi književnosti, čitaoce koji u svakom slučaju ne bi mogli nikada dosegnuti pravu književnost. To je nemoguće: u našem društvu, oni imaju vremena samo za čitanje sentimentalne lektire, mogu razumjeti samo jednostavno pripovijedanje… Ipak, u toj masi, jedan mali dio kreće se prema književnosti. A na to ih ponekad pripremaju upravo ti osrednji pisci, razvijajući u njima sklonost ka čitanju. Čak bih rekao da se književnost pokatkad hrani tim talogom da bi preživjela, da bi ostala velika. I to je istina. Svi imamo potrebu za laganom lektirom, kao i za lošim televizijskim filmovima. Radi odmora. U tome nema ništa loše. Pod uslovom da smo svjesni da na drugom mjestu postoji istinsko blago. Velika književnost ne bi mogla postojati bez tog okeana oko sebe. Uostalom, ja veoma cijenim osrednje pisce koji su martiri književnosti; njih, poput vojnika, žrtvuju. Međutim, oni postaju opasni kada požele da književnosti propisuju zakone. Kao što je to slučaj u Parizu i na drugim mjestima, oni zaboravljaju na skromnost i nastoje da sva književnost postane mediokritetska. To je poguban poduhvat.

O.B: Ipak, i velika se književnost, - mislim na Servantesa, na Kafku, na Prusta - hrani humorom i ironijom, “lakim” situacijama.

I.K: To čini da je bar jedan mali dio velike književnosti dostupan i širokoj publici. Treba se čuvati klišea: Šekspir je razumljiv svima; kao i Servantes, Kafka, polovina grčkih tragedija, djelimično i Dante. Ali, nikako Džojs, Prust.

Čovječanstvo se nije ogriješilo o književnost. Nijedan velikan nije zaboravljen. Ima zaista, mnogo razloga da se kladimo da će postojeći poredak pisaca ozbiljno biti izmijenjen u historiji, koja će, svakako, odabrati druga imena. Možete li mi navesti pisca koji je nepravedno zaboravljen? Toga nema.

Takva sposobnost čovječanstva me veoma čudi. Tom, gotovo idiotskom čovječanstvu, koje je, uglavnom, bez pameti, polazi za rukom da ispravi greške koje je učinilo, da iz toga izvuče pouku i da odabere veliku književnost.

O.B: Ipak, da li je to čovječanstvo sve preispitalo, sve vidjelo, sve otkrilo kroz svoje književno izražavanje.

I.K: Čovjek je oduvijek težio da otkrije samo jednu tajnu: tajnu besmrtnosti. Izrazio je to jedan mit, prvi u historiji čovječanstva, mit o Tantalu. I prva knjiga, Gilgameš, postavlja pitanje besmrtnosti. Akadijski junak, Gilgameš, htio je naći besmrtnost; prema grčkom mitu, Tantal ju je ukrao. Ali, književnost je dosegla vrhunac i naredni naraštaji nisu tragali za odgovorom na to prvobitno pitanje.

Mene je to toliko čudilo da sam se time pozabavio u svom posljednjem romanu: zašto se odustalo od toga? Bio je to prvi neuspjeh ljudskog uma. Čovjek je shvatio da se u književnom stvaralaštvu ne može ići dalje. Ja, međutim, smatram da je to najveličanstveniji mit. Ali, on to nije za nas! Nauka, sa svoje strane, pokušava da se na sebi svojstven način, to jest naivno, time pozabavi, trudeći se da odloži smrt, ne uspijevajući da je ukine.

Velika nesreća književnog stvaraoca je što nije u mogućnosti da iskaže ono što je skriveno, ono što je veoma duboko, što je previše uzvišeno. I piscu, poput alpiniste kojem nedostaju konopci i samo posmatra planinu, nedostaje odgovarajući jezik. Stigao je do kraja, dalje više ne može ići.

Ponekad se neko približi onome što nema imena, što nema oblika. Pa čak i ako bi - uzmimo to kao puku hipotezu - nekom božanskom milošću čovjek dobio onaj drugi jezik, čemu bi mu on koristio. Ničemu; niko, osim onoga koji ga je dobio, ne bi ga razumio. I tako je mnogo toga što nosimo u sebi osuđeno na propadanje. Sva književnost je tragična. Najfundamentalniji problem je kako pobijediti smrt. Već u samom početku književnost je doživjela taj poraz.

Razgovor vodili Paul de Sinety i Jean-Luc Tingeaud, 3. februara 2000, u domu Ismaila Kadarea u Parizu

S francuskog prevela Sada Tahmiščić

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 11/12/2006 21:28

Image

Sedosmo u čamac, ona sede kraj mene na moje sedište i dodirnu me svojim kolenom. Ja je pogledah i ona mi na tren uzvrati pogled. Pričinila mi je prijatnost time što me je dodirnula kolenom, počeh da se osećam nagradjenim za taj gorki dan i radost mi se vraćala kada ona iznenada promeni položaj, okrenu mi ledja i poce da razgovara sa doktorom koji je sedeo kraj krme. Celih četvrt sata nisam postojao za nju. Onda ucinih nešto zbog čega se kajem i što još uvek nisam zaboravio. Njena cipela pade sa noge, ja je zgrabih i zavitlah u vodu daleko od čamca, od radosti što je blizu ili od potrebe da skrenem pažnju na sebe i podsetim je da postojim - ne znam. Sve se zbi tako brzo, nisam razmišljao, to mi je samo tako sinulo. Dame vrisnuše. A ja se ukočih od toga što sam učinio, ali kakva je korist bila od toga? Što je učinjeno, učinjeno je. Doktor mi priteče u pomoć, on uzviknu: Odveslajte! i usmeri čamac ka cipeli; u sledećem trenutku je veslač zgrabi upravo u trenutku kada se napunila vode i nestala ispod površine: čovek se skvasi visoko uz ruku. Onda odjeknu višeglasno ura sa oba čamca, jer je cipela bila spasena.


Knut Hamsun, PAN

kub lajkan
Posts: 3516
Joined: 03/12/2004 19:20

Post by kub lajkan » 12/12/2006 18:33

Tema :thumbup:

User avatar
Nosferatu
Posts: 2158
Joined: 04/08/2006 03:34
Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free

Post by Nosferatu » 12/12/2006 18:45

Slazem se kuby.

IRR - jel ti tipkas ovu pricu il' copy-pastujes od nekud? Vrlo, vrlo interesatno, nastavi samo molim te.

Slicna prica, no malo drukcija o Josephu Mericku - a.k.a. Elephant - man.
http://rarediseases.about.com/cs/proteu ... 031301.htm

User avatar
Nosferatu
Posts: 2158
Joined: 04/08/2006 03:34
Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free

Post by Nosferatu » 12/12/2006 18:53

Hajde onda sabur, pa kad ti se dadne tipkati polako....

Evo i poster-a od filma:
Image

User avatar
black
Posts: 15176
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

Post by black » 12/12/2006 20:02

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svjetlosti u beskraju.Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića.Vode nas do drugog, davno izgubljenog komada duše.Postoje ruke. Nevidljive. Ruke čudnog vajara. Ruke koje strpljivo sve komadiće slažu u vječnosti svaki djelić ljubavlju blagoslove. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 12/12/2006 23:19

ZVUCI RATA


Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković .

Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra.

Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika.

Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos.

Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera.

Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu.

Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske.

Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković.

Sarajevski Marlboro, Miljenko Jergovic

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 12/12/2006 23:20

LEŠ

Usporili smo na mostu
i gledali kako psi uz Miljacku
trgaju ljudski les u snijegu
onda smo produzili

nista se u meni nije promijenilo

slusao sam kako prsti snijeg pod gumama
kao kad zubi drobe jabuku
i osjetio divlju zelju da se smijem
tebi

zato sto ovo mjesto zoves paklom
i bjezis odavde uvjeren
da smrt izvan Sarajeva ne postoji


Semezdin Mehmedinović

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 12/12/2006 23:25

KNJIZEVNOST I DROGA

Ćudljiva inspiracija
Beskrajna je povorka pisaca koji su upotrebljavali drogu i stvarali u
halucinatornom stanju. - Ostaje sporno da li je droga podsticala
kreativnost ili je otupljivala
Piše: Siniša Kovačević


De Kvinsi, Kolridž, Edgar Alan Po, Gotje, Bodler, Nerval, Kokto, Arto, Barouz, Keruak, Ginzberg - to su najzvučnija imena iz beskrajne povorke pisaca u prethodna dva veka, čija je egzistencija bila prožeta drogom. Dok novinske hronike o ekstaziju javljaju o tragedijama mladih u potrazi za “odlepljivanjem”, bez povratnih kreativnih efekata, povodom ovog književnog panteona mogli bismo da se upitamo da li ovi umetnici drogi duguju deo svoje veličine, odnosno da li droge podstiču kreativnost.
U svom kapitalnom delu “Ispovest jednog engleskog opiomana”, Tomasu de Kvinsiju se, nakon što je upoznao opijum da bi ublažio reumatske bolove, u drogiranom snu otvara neka vrsta oniričkog teatra (“prizori vanzemaljskog sjaja”, “najstrašniji izvor uživanja i muka koje samo mogu da se zamisle”) koji mu, za razliku od vina “koje čoveka čini robom”, omogućava da oseti prevlast “nad božanskim delom sopstvene prirode”. Kasnije, De Kvinsi će sve to proživljavati kao delirijumski zatvor, iz koga će uspeti da se oslobodi, ali uništene jetre, pre nego što umre u sedamdeset drugoj godini.
Vrhunci ekstaze i ponori muka su, dakle, konstanta umetnika koji u drogi nalazi “drugi” svet u odnosu na dosadu življenja. Jedan drugi Englez, De Kvinsijev prijatelj, Kolridž (1772-1834), prvi je koji je na konkretan način postavio pitanje povezanosti između teksta i droge. Filozof, Elemire Zola tvrdi da su Kolridž i Bodler dovoljni da se dokaže da u književnoj istoriji postoje posebni trenuci objašnjivi samo upotrebom droge, zasnovani na jedinstvenoj sposobnosti da se “čuju boje i vide zvuci”.
Bodler (1821-1867) je paradigmatičan primer za odnos droge i tadašnje francuske kulture. Pritisnut nepodnošljivom čamotinjom, Bodler uzima opijum, zatim i hašiš, iz zdravstvenih razloga, dok mu to ne postane sam život, po šizofrenoj logici koja ga navodi da hvali drogu i da je proklinje. Ključno je pitanje da li je takvo iskustvo moglo da prouzrokuje Bodlerove poetske vrhunce ili vizionarsku veličinu, ili bar da utiče na njih?
Između 19. i 20. veka menja se odnos između droge i literature, kada nastupa ambivalentnost romantičara koji su obožavali i proklinjali tu sa strahom izmešanu privlačnost, koja je Balzaka terala da u samim klubovima pušača, proklamuje da mu je imaginacija toliko neiscrpna da mu hašiš nije potreban. Dvoznačnost u stavovima prema drogi rađala se i iz činjenice da su u zvaničnoj medicini njeni derivati bili jedino sredstvo za ublažavanje fizičkih i nervnih patnji. Tako su, nakon redovnog korišćenja morfijuma tokom ratnih godina, mnogi, ne sluteći psihofizičku katastrofu, kasnije nastavili sa sličnom praksom, pribegavajući ovoga puta opojnim drogama. Otuda će Flober opijajuće supstance nazvati “presudom na ludilo”, a Tolstoj “uzrokom amoralnosti”.

Kada je u 20. veku medicina nametnula nova sredstva za ublažavanje bolova, a droga postala stvar opredeljenja, cvetale su pohvale morfijumu, kokainu, meskalinu i LSD-u. Ima i onih koji pribegavaju drogama u cilju spoznaje i postaju robovi kokaina kao Frojd. Kasnije su i Arto, Mišo, Haksli i poete bit-generacije Barouz, Keruak, Ginzberg ispredali hvale meskalinu i LSD-u sa, kako se govorilo, isključivo “mistično-alternativnih pozicija”. Iako u meskalinu vidi “golemi zov”, Mišo će napisati kako pomenuto sredstvo istovremeno “redukuje imaginaciju, kastrira i desenzualizira predstavu”.
Alberto Kastoldi citira De Kvinsija po kome će “čovek koji se bavi volovima a prepusti opijumu, vrlo verovatno sanjati o volovima”. Ukratko, droga podstiče ono što već leži u čoveku, ali nema kreativnu moć, “stimuliše ali ne prouzrokuje prirodni talenat”. Međutim, zadržavajući se na metafori, govedar pod opijumom ne bi sanjao goveda kakva jesu, već bi ih video izobličenim. Zar na isti način, pesnik ne bi mogao da ima specijalne percepcije? Kastoldi dopušta da droge (posebno kokain, morfijum i derivati) “ubrzavaju misao”, proizvode “neuobičajene asocijacije”, ali da po sebi ne proizvode umetnost. Tako, nijedan pisac “ne piše pod dejstvom droge”, već samo posle, kada se seća vizije i “kada je već uslovljen svojim književnim obrascima”.
Otuda se nameće zaključak da, među strasnim uživaocima opojnih sredstava, koji su ipak dosegli literarne vrhunce, ne postoji nikakav put koji vodi u umetnost, uključujući i droge, ako ne postoji individualna predodređenost, odnosno talenat.

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 12/12/2006 23:35

OD RAMZESA DO SARKA

Lipoga li otkrica, Gospe moja! Drago mi je da san ziv, puno me drago, jer da san umra, umra bi u strasnoj zabludi i ne bi dosa do novi povijesni spoznaja koje revidiraju ne samo nasu lazivu nasamarenu istoriografiju, nego i cili povijesni hod hrvatskog naroda.

I dosad se govorilo da su Hrveti stari narod, jedan od najstariji evropski naroda, koji na ovome svome prostoru zivi ijadu i trista godin.

A zapravo za nas Hrvate tih ijadu i trista godin je sasvim friska povijest, jer napokon je utvrdjeno i dokazano da smo mi jedan od najstariji naroda na svitu. "Znanstveno drustvo za poducavanje podrijetla Hrvata", kojemu je na celo prof. dr. Nedjeljko Kujundzic i u kome je angazovano jos pet akademika, nakon dugi istrazivanja i proucavanja izdalo je libar di je istina zapisana i dokumentirana.

Bas ti "Zbornik" drustvo je izdalo prigodom 4350. obljetnice prvog spomena Prahrvata. Ne, nije faliveno, cetir ijade trista i pedeseta obljetnica! Poriklo nan je iransko. Ali su prastari Ervati bili pokretljivi, kurjozasti, pa su selili na jug i na zapad, sirili se po Maloj Aziji, Siriji, Mezopotamiji...

Zvali smo se Huravati, odakle je lako izvesti danasnje ime Hrvati - huravati, dakle Kuravati, sta oce rec i Kurati, dakako ne kurati po kuratima popima, nego cemo bit bili zaista kurati. I danas se u nas za covika koji jema obilatu onu stvar rece da je kurat, odnosno kyrcevit.
I to mi je drago cut, da smo kurati, a ne pederi!
Na iranskoj visoravni, izmedju jezer, osnovali smo dvi velike mocne drzave. Jos pri dvi i po ijade godin jemali smo najkuratijega Hurvurtu ka celnika, poglavara nase najstarije drzave, odnosno banovine.
Altroke izvorno slavensko podrijetlo hrvatskog naroda! Ta glupa teorija je proistekla iz ruskog panslavizma kojim su Sovjeti odrzavali politicku dominaciju nad hrvatskim narodom. I tek sad ce materijalno i cinjenicno razracunat s tim starim zabludama jugokomunisticke historiografije.

Asti Boga, ca mi se ovo dogadja! Pisen pizdarije a glavne istorijske fakte zaboravjan!
Mpj Sarko (pas) je fetivi Bracanin, ali otac mu je pravi, nepatvorni Kurati iz tih ervaski prostora oko Irana.
Njegovi preci su s iranske visoravni i sirili su se okolo. Otac mu je cuveni Kimba, kojega je jedan nas inzenjer Splicanin kupija u Kuvajtu dok je tamo radija. Bija je tako pametan i sestan pas da se nije moga rastat i doletija je s njin na spliski aerodrom.
I Kimba iz Kuvajta do smrti je zivija u Supetru di je ti inzinjer jema vikendicu.
A Sarko je - to mi ti inzenjer govori - isti, pljunuti njegov Kimba. I po pameti i po lipoti i po sestu. I po kolurima.

Ekspediciji koja se opet sprema u potragu za tragovima Kurati dat cu slike Sarka pa neka provjere je li to plemeniti pas starohrvatske race.
Ako je, a ja san siguran da je, ucinit cu veliki biznis. Reklamirat cu to njegovo plemenito poriklo i za svaku kuju koju ce mali eventualno opalit, trazit cu redoslovje staro bar dvi ijade godin,
Nima nista od ljubavi ako ta kuja nije bar u dalekoj rodbinskoj vezi sa pasima Kleopatre oli Ramzesa oli Nefretete.
Sad ja znan zasto moj Sarko voli fine stvari, piletinu, kokose, sevojarde.
Ka da je on plebejac pa ce pulentu kusat!


Miljenko Smoje

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 14/12/2006 17:32

DRUGO LICE JEDNINE

Ti kažeš da je život krabuljni ples i da ti je on neiscrpan izvor uveseljavanja. Pa ipak, nikome nije pošlo za rukom da te upozna. Svako tvoje objavljivanje je prijevara. Ti možeš samo na ovaj način disati, spriječiti nekoga da u tebe prodre i dah ti oduzme. Tvoja se djelatnost sastoji u tome da sačuvaš svoj zaklon. I to ti je utjeha, jer tvoja je obrazina najzagonetnija od sviju. Ti zapravo i nisi ništa. Ti postojiš samo u odnosu. Pružiš li čeznutljivo nekoj pastirici ruku, u trenu se pretvaraš u sentimentalnog pastira. Časnog duhovnog oca obmanjuješ svojim bratskim poljupcem. Ti si sam ništa, tajanstvena prilika.

Sören Kierkegaard




Da kažem nešto o sebi: ja nisam, nikako, kako to možda vrijeme traži, nikakav reformator, niti kakav dubokoumni duh, vidovnjak, prorok. Ne, ja sam - dopustite - ja sam u izuzetnoj mjeri izraziti policijski talent.

Sören Kierkegaard

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 14/12/2006 17:33

Edward W. Said: Književnost pod embargom (1990)

Osam godina prije nego je 1988. godine Naguib Mahfouz dobio Nobelovu nagradu za književnost, jedan me od najkomercijalnijih njujorških izdavača, poznat po svojim liberalnim i neprovincijalnim pogledima, zamolio da predložim popis romana Trećeg svijeta za prijevod i uvrštavanje u novu ediciju koju je planirao. Popis koji sam predao bio je predvođen dvama ili trima naslovima Mahfouza, nijedan od kojih nije bio u opticaju u Sjedinjenim Državama. Istini za volju, nekoliko je romana egipatskog majstora bilo dostupno u Engleskoj, no oni nikada nisu dobili pristup u Sjedinjene Države, a i u Europi su u načelu bili poznati tek nekolicini studenata arapskog. Nekoliko tjedana nakon što sam predao popis, raspitao sam se koji su romani izabrani, e da bih saznao kako Mahfouz uopće neće biti prevođen. Kada sam upitao zašto, dobio sam odgovor koji me otada progoni. "Problem je," rečeno mi je, "u tome što je arapski kontroverzan jezik."

Što je time bilo mišljeno, do danas mi je ostalo prilično nejasnim, no da Arapi i njihov jezik nisu, na neki način, respektabilni- a shodno tome i da su opasni, sumnjivi i nepristupačni- bilo je razvidno tada, a tako je i danas. Od svih je, naime, većih svjetskih književnosti, arapska ostala relativno najmanje poznata i najmanje čitana na Zapadu iz sasvim osobitih, a mislim i neobičnih razloga, u vrijeme kada su sklonosti prema ne-zapadnjačkom ovdje razvijenije nego ikada ranije, a da cijela stvar bude još neobičnijom, suvremena se arapska književnost nalazi na osobito zanimljivoj prekretnici.

Smiješan (ali i tužan) znak dispariteta između interesa za arapsku književnost i interesa za sve ostale književnosti van ove ili one strane Atlantika vidi se u onome što se dogodilo Mahfouzovom djelu i reputaciji na engleskom govornom području nakon što je 1988. osvojio Nobelovu nagradu. Doubleday je pribavio prava na njegova djela i prije nekoliko mjeseci počeo objavljivati sijaset njegovih priča i romana, uključujući i prvi dio njegovog glavnog djela, Kairske trilogije, u, kako se činilo, novom izdanju. Radi se, osim jedne iznimke, zapravo o prijevodima već objavljenima u Engleskoj, od kojih su neki prilično dobri, međutim većina ih je osrednja ili slaba. Očito je čitava zamisao bila izvući korist i tržiti njegovom novostečenom slavom, no smanjiti troškove ponovnim neprevođenjem djela.

Kao drugo, i još smiješnije simptomatično, u američkim časopisima kao što su Vanity Fair, The New Yorker i The New York Times Magazine pojavila se nekolicina osvrta na Mahfouza. U biti se radilo o jednom, iznova prepisivanom članku. U svakom se govorilo o njegovoj omiljenoj vrsti kave, o njegovoj skromnosti, stajalištu spram Izraela (u drugoj rečenici njihova izvještaja o Nobelovoj nagradi, The New York Times brižno je zatražio mišljenje izraelskog konzula u New Yorku), o njegovom urednom i nezanimljivom životu. Svi su autori, a neki od njih relativno su priznati esejisti, krajnje neupućeni u arapski jezik i arapsku književnost. Svi su tretirali Mahfouza kao mješanca između kulturalne neobičnosti i političkog simbola. O njegovim formalnim dostignućima, ili recimo o njegovom mjestu u modernoj književnosti uopće, nije rečeno ništa.
Treće, Mahfouz je prestao biti predmetom rasprave, da nije izazvao čak niti jednog od poduzetnijih ljudi od pera da pokušaju saznati koje bi drugi arapski pisci možda bili vrijedni pažnje. Odakle Mahfouz, na kraju krajeva, dolazi? Nemoguće je ne povjerovati da jedan od razloga ovog neobičnog stanja stvari nije dugogodišnja predrasuda spram Arapa i islama, koja je još uvijek na snazi unutar Zapadnjačke, a osobito američke, kulture. U velikoj su mjeri ovdje krivi stručnjaci za islam i Arape. Njihov doajen, Bernard Lewis, još uvijek na stranicama časopisa, kao što su The Wall Street Journal i The American Scholar, blebeće o tmini i neobičnosti svijeta Muslimana i Arapa, njihove kulture i religije itd... Još uvijek prevladava mišljenje da je ispravno izraelskog ili židovskog učenjaka upitati da komentira stvari koje se tiču islama. Obratno- dakle, pitati Arapa što misli o hebrejskoj književnosti ili židovskoj kulturi- nitko čak niti ne pomišlja. Jedan od vodećih američkih sveučilišnih centara za arapske i islamske studije nema niti jednog jedinog izvornog govornika kao predavača arapskog jezika ili književnosti. Kritičari, recenzenti i urednici časopisa revno izbjegavaju raspravu o arapskim knjigama, čak i kad se upuštaju u čudesno majstorska čitanja i interpretacije tamo gdje se, primjerice, radi o češkoj ili argentinskoj književnosti.

Nedostupnost arapske književnosti u prijevodu više nije isprika. Male, ali savjesne izdavačke kuće, kao što su Al-Saqi i Quartet u Londonu, Sindbad u Parizu i Three Continents Press u Sjedinjenim Državama, napravile su presjek suvremenog stvaralaštva arapskog svijeta, koji urednici i recenzenti previđaju ili namjerno ignoriraju. Osim toga, neki veći izdavači (Penguin, Random House, čitav niz američkih sveučilišnih izdanja) u posljednje su vrijeme izdali neka zaista prvoklasna književna djela što je prošlo nezamijećeno i nerecenzirano, kao da je željezna zavjesa ravnodušja i predrasude isključila svaku pozornost prema tekstu koji ne ponavlja neprestano uobičajene klišee o "islamu", nasilju, putenosti i tako dalje. Naizgled namjerna politika održava neku vrstu monolitnog redukcionizma u pitanjima koja se tiču Arapa i islama. Podržava se orijentalizam koji distancira i dehumanizira drugu kulturu, uzdižući i jačajući istodobno ksenofobne maštarije čistog "Zapadnog" identiteta.

Neka od tih razmišljanja djelomično su potaknuta istinski sramotnim
izvještavanjem o pogubnoj iračkoj vojnoj intervenciji u Kuvajtu. Većina onog što je u američkim medijima prošlo kao novinarski i stručni komentar, bilo je tek ponavljanje užasnih klišea, većinom nestručnih, nepovijesnih, moralističkih, kreposnih i licemjernih. Svi oni potječu bezpogovorno na ovaj ili onaj način od službene vladine politike, koje je Arape dugo držala ili teroristima ili glupavim marionetama, od kojih se treba izmusti novac ili pak obilje jeftine nafte. Nitko nelegalan irački potez nije smjestio u kontekst stvoren dugim iračkim ratom protiv Irana, turskog napada na Cipar, izraelskog uništavanja Libanona, američke invazije na Panamu, itd... Niti jedan jedini izvještaj nije spomenuo da većina stanovnika Kuvajta- zapravo ogromna većina- nisu Kuvajćani, ili da je kuvajtska vlada opskrbila Saddama, tzv. arapskog junaka, s 15 milijardi dolara pomoći u borbi protiv Irana, ili da su vlade na tom području, s tek rijetkim iznimkama, imale neznatan povijesni legimitet, tj. da im je status proistekao iz kolonijalizma, da su ga stekle silom ili čistom kupovinom moći, i da su velike sile, a posebno Sjedinjene države, dugo trgovale zahvaljujući takvoj situaciji. Takvi se i mnogi drugi propusti, međutim, možda mogu i očekivati u medijima zasićenim maštarijama o vlastitoj promidžbi, nepopravljivom vulgarnošću i užasnom lažljivošću prikazanom kao stručnost. Ono što čudi jest kako zapravo malo kompenzacijskog pritiska emanira kultura na širem planu, koja čini se automatski preferira prepisanog Mahfouza i islamske stereotipe bilo čemu drugom.

Ironično je da suvremeni književni materijal znatno komplicira stvari i čini trenutnu arapsku scenu zanimljivijom. U manje od godinu dana pojavile su se tri knjige izuzetne književne istančanosti i u dobrim prijevodima, a da su prošle potpuno nezamijećeno. Svaka od njih predstavlja disidentsko ili opozicijsko djelo dobro poznatih i hvaljenih autora, potpuno uronjenih u arapsku i islamsku tradiciju. Niti jedno od tih djela, drugim riječima, ne predstavlja onu vrstu otuđenja i odalečenja od arapske kulture koji su okosnica napada zapadnih orijentalista. Svaka od njih tretira kulturu kao nešto vrijedno borbe i osporavanja, suprotstavljajući se time ortodoksnom mišljenju, nepravednom autoritetu i nekritičnoj dogmi.

Intelektualno najpoticajnija među ove tri knjige jest Adonisov Uvod u arapsku poetiku, koju je rijetko inteligentno prevela Catherine Cobham. Adonis je danas najsmjeliji i najprovokativniji arapski pjesnik. Simbolist i nadrealist, on je kombinacija Montalea, Bretona, Yeatsa i ranog T.S. Eliota. U ovoj kompilaciji eseja, izvorno predavanja na College de France, Adonis reinterpretira golemu arapsku tradiciju, od predislamske poezije, preko Kurana i klasičnog perioda sve do danas. Pokazujući kako je u književnosti oduvijek postojala autoritativna nit i sklonost doslovnom shvaćanju, izlaže tezu kako su se pjesnici i mislioci, za koje modernitet predstavlja obnavljanje prije nego konformizam, transgresiju prije nego nacionalizam, kreativnost prije fundamentalizam, toj niti oduvijek opirali.
Daleko od tog da se radi o akademskoj raspravi, Arapska poetika predstavlja beskompromisan izazov statusu quo koji održava službena arapska kultura. Adonis suvereno identificira gore navedeno jednako s crkvenim i svjetovnim autoritetom, s popovima i činovnicima čije nas je povlačenje u moćnu prošlost ili naručje stranog zaštitnika dovelo do kulturne krize s kojom se danas kao Arapi suočavamo. Adonisovo vladanje tekstovima izvanredno je, kao i jednostavna oštroumnost njegove argumentacije. Čovjek bi pomislio da se radi kulturnom manifestu važnom jednako kao i svaki drugi- a to tišinu koja je pozdravila djelo čini još tupljom.

Ostala su dva najrecentnija djela Grad Saffron Edwara al-Kharrata i Žena pijeska i mirhe libanonske feminističke spisateljice romana Hanan al-Shaykh, oba objavljena kod izdavača Quartet. Prvi je jako dobro prevela Frances Liardet, drugi s uobičajenom tečnošću Catherine Cobham. Kharrat je koptski egipatski pisac, a njegove rane godine u Aleksandriji tvore sadržaj njegovog poluautobiografskog teksta, koji nosi formalnih sličnosti s Joyceovim Portertom umjetnika u mladosti. Čitatelji koji su progutali novinarski mit da se Kopti i Muslimani mrze, saznat će upravo obratno iz meditativnih, a ipak subverzivno intimnih razmišljanja o djetinjstvu, o kojima se ovdje pripovijeda. Ovdje se ne osjeća samo non serviam pupajućeg umjetnika, već i toplo povjerljivo istraživanje života u koptskoj radničkoj obitelji, pritješnjenoj fizičkom dislokacijom, nesretnim seksom i političkim previranjima. Ovdje je također moguće Kharratova otkrića čitati velikim dijelom kao dio suvremene egipatske kulture, a da se nikada ne zaboravlja da on dovodi u pitanje službenu, pojednostavljenu verziju o tome što je "realizam" i socijalna odgovornost. Roman Hanan al-Shaykh kompleksna je i zahtjevna priča o ženi u Zaljevu- ugnjetenoj, manipuliranoj, seksualno mučenoj i zbunjenoj. Daleko od jednostavnog ljubića, roman Žena pijeska i mirhe oduzima dah iskrenošću i tehnički je težak, obrađujući iskustva poput homoseksualnosti i patrijarhata neočekivanom snagom. Kad bi barem više zapadnih feministkinja posegnulo za spisateljicama poput al-Shaykh, a ne samo za preeksponiranom (i precitiranom) Nawal al-Saadawi.
Ono što najviše dolazi do izražaja kod ova tri djela nije toliko njihov eksplicitan sadržaj, već njihova formalna i tehnička dostignuća, koja su pokazateljem kolike je uzbudljive korake arapska književnost napravila otkada je Mahfouz prije dvadesetpet godina bio na svom vrhuncu. Najbolji od današnjih pisaca opozicijske su figure koje su često upotrebljavale književno umijeće kao obavezno sredstvo kritike života u različitim arapskim državama, u kojima su tiranija i atavizmi uobičajene pojave svakodnevnog života. No, treba dodati da ovi pisci nisu usamljeni. Njihovo dostignuće pripremili su i održavaju mnogi drugi. Da ponovim, nitko u anglo-američkom književnom svijetu ne obraća nikakvu pažnju na ovaj bogat književni korpus. Pojavili su se i neki drugi odlični prijevodi: Gradovi od soli Abdela Rahmana Munifa (preveo Philip Theroux za Random House), jedina ozbiljna proza koja pokušava pokazati učinak nafte, Amerikanaca i lokalne oligarhije na zemlju u Zaljevu, Zayni Barakat Gamala al-Ghitania (najbolji od svih prijevoda, napisan od Farouka Abdela Wahaba za Viking Penguin), izvanredno elegantan jamesonovski roman o šesnaestostoljetnom Kairu, zapravo alegorija Nasserove vladavine i kombinacija iskrenog reformističkog žara s političkom paranojom i represijom, Mala planina Eliasa Khourya (u oskudnom prijevodu Maye Tabet za University of Minnesota Press), postmodernistička priča o libanonskom građanskom ratu, izvrstan roman Pessoptimist Emile Habiby, nadrealno palestinsko remek-djelo (u tek prolaznoj verziji Trevora le Gassicka, izdanoj u Three Continents), izvanredno duhovito i puno mračne inventivnosti.

Ima i drugih djela, novi prijevod Tisuću i jedne noći Husseina Haddawya za Norton, Sezona migracija na sjever sudanskog pisca Tayiba Saliha, koji je za Heinemann preveo vodeći arapsko-engleski prevoditelj našeg vremena, Denys Johnson-Davies, a pretiskao ga je u Sjedinjenim državama Michael Kesend, Ljudi na suncu Ghassana Kanafania, predviđajuća parabola o tri palestinske izbjeglice koji se pokušavaju prokrijumčariti iz Iraka u Kuvajt u cisterni, ali umiru od gušenja i vrućine na graničnom prijelazu, zbirka poezije Mahmouda Darwisha, Samiha al-Qassima (današnji vodeći palestinski pjesnici) i Adonisa, Žrtve karte, u dvojezičnom izdanju Penguina, u vještom prijevodu Abdullaha al-Udharia. Salihov roman može se, primjerice, izvrsno usporediti s Naipaulovim romanom Okuka rijeke, iako usprkos zajedničkom nadahnuću u Conradovom Srcu tame, Salihovo je djelo mnogo manje shematizirano i ideološki ogorčeno, to je roman nepatvorene postkolonijalne snage i strasti.

Postoje također ogromne kompilacije Salme al-Jayyusi, koje već nekoliko godina izdaje Columbia University Press. Prava je sreća da se ovaj relativno velik broj nedavno prevedenih djela s arapskog podudara s njihovom važnosti i književnom reputacijom u arapskom svijetu. Također je, međutim, tužno da sami arapski pisci nisu (kao ni njihovi izdavači, ministarstva kulture i veleposlanstva u zapadnim zemljama) učinili gotovo ništa da bi promovirali njihova djela i diskurs arapske kulture na Zapadu. Nedostatak arapske kulturne intervencije u svjetskoj debati deprimirajući je i tragičan. Dok pišem ove retke, kampanja koju provodi Amerika protiv neprihvatljivosti iračke invazije na Kuvajt povećava mogućnost nasilja i bespotrebnosti za bližu budućnost. Je li pretjerano povezivati ovu odlučnu političku i vojnu polarizaciju s kulturalnim bezdanom koji postoji s obje strane između Arapa i Zapada? Ono što zaprepašćuje jest odluka, koja još uvijek postoji u glavnim centrima Zapadne kulture, da se arapsko ignorira i reducira, kao i neprihvatljiv defetizam među Arapima, koji drže da su oživljavanje religije i nekritičko neprijateljstvo spram Zapada jedini odgovori. Nuditi čitanje i interpretaciju suvremene književnosti kao aktivnosti poboljšanja može se činiti patetično utopijskim, no što je to toliko privlačno u ratu koji se trenutno vodi između Bagdada, bivše prijestolnice Abasida, i čitavog Zapada?

[Objavljeno u The Nation, 17. rujna 1990.]

User avatar
black
Posts: 15176
Joined: 19/06/2004 16:00
Location: ispod tresnje

Post by black » 14/12/2006 18:59

Kao da smo odnekud bačeni.
Već poodavno zaboravio nas je prvi krik rođenja.
Naše dječje lice više nas se i ne sjeća.
Kao da smo odnekud bačeni.
Svako u svoj krug. Svako ukopan u svoje klimavo težište života.
Čini se da samo naši koraci vjeruju u pobunu,
vjeruju da kretanja ukrug imaju ishodišta.
I tako, svako baulja po svojoj liniji u geometriji apsurda
stopama od umora i putevima od žuljeva korača,
jer koraci
hoće Negdje,
hoće Nekom
hoće Nešto.

I idu. Idu koraci naši putanjom bez svjetlosti i izlaza.
Tragovi posrtanja, saprani kišama i ukošenim snjegovima,
stižu do Nigdje, nalaze Nikog i dobijaju Ništa.
Stihija kretnje i besmisleno ubrzani ritam jalovo mjere kvadraturu kruga.
I idu, idu sve dalje i dalje, dok tiho, kao svitanje, kaplje život.
Tek ponešto sumnjive hemije
i supstanci obmana
ubrizgamo u vene ukočenog vremena
kako bi, možda, jednom
ipak, stigli Negdje.
Kako bi nas, možda, jednom
ipak, dočekao Neko.
Kako bismo, možda, jednom
ipak, zatekli Nešto.

User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

Post by Orhanowski » 14/12/2006 20:20

Black :thumbup:

Post Reply