ama unio si trunku normalnosti u moru kretenluka na
forumu...
however i za ovaj trud dosad si zasluzio epitet mestra
respect
PRICE iz Ferala
-
dajdzarile
- Posts: 270
- Joined: 16/10/2003 00:00
- Location: Sarajevo- donji prdonjici bb
#78
bogme i dajdjinica voli procitat ove price
i rekla mi je da te maksuz poselamim
i rekla mi je da te maksuz poselamim
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#80
Prica pedeset osma
Bal vampira
O, dragi Kurče! Iz svih novina u mene vrište tekstovi kako moram provesti ljeto da bih bila sretna?! Što moram navući u sebe. Čime se moram špricati. Što moram jesti, a što piti. Gdje moram biti. Što moram gledati.
O, Kurče svemogući! Kojekakvi pijanci koji sebe nazivaju someljerima čekaju na mene na svakoj stranici, pa mi poju koje vino uz jelo koje piti treba.
O, Kurče dragi i predragi! A plaže?! Pišu kako ovog ljeta svakako trebam otići na divlje plaže, pitome plaže, poludivlje plaže, polupitome plaže, velike plaže, u male uvale, brodom, jahtom, barkom. Moram se kupati tamo gdje se kupa naš džet set?!
O, dragi, dragi Kurče! Naš džet set?! Gdje se kupa? Gdje ljetuje naš džet set? Znam gdje ljetuje naš džet set. Naši seteri ljetuju u dvorcima koje su pokrali, tamo negdje devedesetih. Naši su seteri bili šoferi, referenti, komercijalisti, nadležni za ONO i DSZ, pa su se nakrali uz blagoslov nekih drugih referenata i komercijalista koji su, tamo devedesetih, postali generali. I sad bih ja, radi svoje sreće, trebala preko žice viriti u parkove oko njihovih dvoraca?! Biti im blizu, da me oprhne zvijezdana prašina?! Pa da mogu pričati okolo kako sam vidjela tajkunove kćeri koje ubijaju veprove, rone, jašu, igraju tenis, trče, rađaju anđele, bildaju, nose dior, imaju heliodrom na krovu ukradenog dvorca, helikopterom spašavaju zalutale turiste, veliki reflektori blješte oko ukradenog dvorca, postoje i tjelohranitelji i alarmi!
O, sveti Kurče, čuješ li ti ovo?! Jes! O! Da! Morala bih pratiti i modne trendove, ako ovog ljeta želim biti sretna! Hrvatski kreatori su inventivni, zadnji hrvatski modni krik jest prozirna bluza, ispod golo. Na moje obješene grudi trebala bih navući prozirnu bluzu Velike Kreatorice i tako gola otići na Titov otok. Tamo će i ovog ljeta biti Veliki Glumac. On ovog ljeta, tamo, neće biti sam. Pridružit će mu se drugi najveći hrvatski glumac, Lav Od Medvedgrada. Veliki Glumac će i ove godine u nekoj od istarskih intimnih atmosfera dahtati Ne daj se, Marijo. To, Ne daj se, Marijo, to je pjesma. Veliki je Glumac stenje, uvijek na isti način, urbi et orbi, brat bratu, jedno četrdeset godina. Kad je počeo, Marija je bila komad u najboljim godinama. Danas je gospođa Marija stara žena koja se davno predala, kao i svi mi, i krajnje je nekorektno pozivati je na dizanje! Glumac ne zna da smo se svi predali, još tamo negdje devedesete kad su nas počeli tucati ti seteri, generali, someljeri, kriminalci, makroi, menedžeri, biznismeni i veliki glumci i veliki vođe. I sad, kad smo se predali, kad ležimo na leđima i vlasnicima dvoraca i privatnih plaža i otoka i uvala i vila i helikoptera i heliodroma pokazujemo gladni trbuh, moramo slušati kako nam Veliki Glumac dahće, Ne daj se, Marijo!
Ah, o, Kurče mili! Na Titovom otoku opet će se igrati predstava na otvorenom, u divljini, a la vild. Formirat će se kolona, na čelu kolone stupat će, preko grmlja i kamenja, Lav Od Medvedgrada, rikat će Kroacijo, Kroacijo, a što bi drugo mogao rikati Lav Od Medvedgrada, seteri će za njim capati, a lopatari od njega bježati. O, Kurče presvijetli, spasi nas! Koja je ovo zemlja?! Svi koji drže do sebe moraju hodati u koloni, skupa sa tim strašnim, namirisanim bićima željnim kulture samo ako je kultura na Titovom otoku i ako je kultura rikanje Kroaciji, tucanje Šekspira u glavu i zazivanje predane Marije! Ako držimo do sebe, ovog ćemo ljeta puzati za tim gadovima koji su opljačkali naše očeve, nas, našu djecu i naše unuke?! Moramo biti blizu svih tih njuški, ako želimo da naš odmor bude ono pravo?!
Mili Kurče! Da, tu su i filmski festivali! I Nikol Kidman će doći.Treba vidjeti Kidmanicu i treba biti viđen! Sve će prenositi televizija. Najavljivačica Trbuh Unutra Prsa Na Van svojim će nam sisama još jedanput reći što je in a što aut! Ako u pravo vrijeme budemo na pravom mjestu, bit ćemo uz Kidman, pokraj kamera, uz gubernatora Istre! Naši će neprijatelji umrijeti od ljubomore! Ako budemo gdje treba, uhvatit ćemo sreću za rogove!
O! O, Kurče svemogući! Nešto ću vam reći, ne idem na godišnji! Ni tri kune ne bih potrošila na gledanje svih tih nogometaša, trenera, selektora, lopova, mafijaša, vođa, Velikih Glumaca koji besmisleno riču plaćeni mojom lovom, velikih biznismena koji su postali veliki jer su me okrali, velikih vođa koji su me odveli u kurac. Tri kune ne bih potrošila na gledanje njihovih kurvi, njihovih žena koje znaju za kurve, njihovih predebelih kćeri koje jebu mršavi dečki jer debele koke imaju brdo love koju su i meni ukrale. Što će mi svi ti gadovi koji su se napili moje krvi?! Tko razuman želi plaćati gledanje vlastitih vampira?! Ne želim putovati Hrvatskom, hrvatski zrak smrdi na krv!
O, Kurče svemogući! O, o, kako su strašni krici i vapaji, o, Kurac, o, Kurče?! O kako su strašni i prestrašni! Ali, da li ima smisla u ovakvoj zemlji spominjati Božje ime uzalud?! Ovdje Boga nema! O, kako da bude pristojna Hrvatica koju vampiri ljube? O, jebite se vampiri! Ljetujte u svojim dvorcima, iza žice! Stupajte Hrvatskom okruženi tjelohraniteljima! Živim u nadi da će u Hrvatsku doći ljeto kada u modi neće biti prozirne bluze nego bejzbol palice. Zadnju ću kunu dati za palicu. I krenuti na godišnji odmor!
Bal vampira
O, dragi Kurče! Iz svih novina u mene vrište tekstovi kako moram provesti ljeto da bih bila sretna?! Što moram navući u sebe. Čime se moram špricati. Što moram jesti, a što piti. Gdje moram biti. Što moram gledati.
O, Kurče svemogući! Kojekakvi pijanci koji sebe nazivaju someljerima čekaju na mene na svakoj stranici, pa mi poju koje vino uz jelo koje piti treba.
O, Kurče dragi i predragi! A plaže?! Pišu kako ovog ljeta svakako trebam otići na divlje plaže, pitome plaže, poludivlje plaže, polupitome plaže, velike plaže, u male uvale, brodom, jahtom, barkom. Moram se kupati tamo gdje se kupa naš džet set?!
O, dragi, dragi Kurče! Naš džet set?! Gdje se kupa? Gdje ljetuje naš džet set? Znam gdje ljetuje naš džet set. Naši seteri ljetuju u dvorcima koje su pokrali, tamo negdje devedesetih. Naši su seteri bili šoferi, referenti, komercijalisti, nadležni za ONO i DSZ, pa su se nakrali uz blagoslov nekih drugih referenata i komercijalista koji su, tamo devedesetih, postali generali. I sad bih ja, radi svoje sreće, trebala preko žice viriti u parkove oko njihovih dvoraca?! Biti im blizu, da me oprhne zvijezdana prašina?! Pa da mogu pričati okolo kako sam vidjela tajkunove kćeri koje ubijaju veprove, rone, jašu, igraju tenis, trče, rađaju anđele, bildaju, nose dior, imaju heliodrom na krovu ukradenog dvorca, helikopterom spašavaju zalutale turiste, veliki reflektori blješte oko ukradenog dvorca, postoje i tjelohranitelji i alarmi!
O, sveti Kurče, čuješ li ti ovo?! Jes! O! Da! Morala bih pratiti i modne trendove, ako ovog ljeta želim biti sretna! Hrvatski kreatori su inventivni, zadnji hrvatski modni krik jest prozirna bluza, ispod golo. Na moje obješene grudi trebala bih navući prozirnu bluzu Velike Kreatorice i tako gola otići na Titov otok. Tamo će i ovog ljeta biti Veliki Glumac. On ovog ljeta, tamo, neće biti sam. Pridružit će mu se drugi najveći hrvatski glumac, Lav Od Medvedgrada. Veliki Glumac će i ove godine u nekoj od istarskih intimnih atmosfera dahtati Ne daj se, Marijo. To, Ne daj se, Marijo, to je pjesma. Veliki je Glumac stenje, uvijek na isti način, urbi et orbi, brat bratu, jedno četrdeset godina. Kad je počeo, Marija je bila komad u najboljim godinama. Danas je gospođa Marija stara žena koja se davno predala, kao i svi mi, i krajnje je nekorektno pozivati je na dizanje! Glumac ne zna da smo se svi predali, još tamo negdje devedesete kad su nas počeli tucati ti seteri, generali, someljeri, kriminalci, makroi, menedžeri, biznismeni i veliki glumci i veliki vođe. I sad, kad smo se predali, kad ležimo na leđima i vlasnicima dvoraca i privatnih plaža i otoka i uvala i vila i helikoptera i heliodroma pokazujemo gladni trbuh, moramo slušati kako nam Veliki Glumac dahće, Ne daj se, Marijo!
Ah, o, Kurče mili! Na Titovom otoku opet će se igrati predstava na otvorenom, u divljini, a la vild. Formirat će se kolona, na čelu kolone stupat će, preko grmlja i kamenja, Lav Od Medvedgrada, rikat će Kroacijo, Kroacijo, a što bi drugo mogao rikati Lav Od Medvedgrada, seteri će za njim capati, a lopatari od njega bježati. O, Kurče presvijetli, spasi nas! Koja je ovo zemlja?! Svi koji drže do sebe moraju hodati u koloni, skupa sa tim strašnim, namirisanim bićima željnim kulture samo ako je kultura na Titovom otoku i ako je kultura rikanje Kroaciji, tucanje Šekspira u glavu i zazivanje predane Marije! Ako držimo do sebe, ovog ćemo ljeta puzati za tim gadovima koji su opljačkali naše očeve, nas, našu djecu i naše unuke?! Moramo biti blizu svih tih njuški, ako želimo da naš odmor bude ono pravo?!
Mili Kurče! Da, tu su i filmski festivali! I Nikol Kidman će doći.Treba vidjeti Kidmanicu i treba biti viđen! Sve će prenositi televizija. Najavljivačica Trbuh Unutra Prsa Na Van svojim će nam sisama još jedanput reći što je in a što aut! Ako u pravo vrijeme budemo na pravom mjestu, bit ćemo uz Kidman, pokraj kamera, uz gubernatora Istre! Naši će neprijatelji umrijeti od ljubomore! Ako budemo gdje treba, uhvatit ćemo sreću za rogove!
O! O, Kurče svemogući! Nešto ću vam reći, ne idem na godišnji! Ni tri kune ne bih potrošila na gledanje svih tih nogometaša, trenera, selektora, lopova, mafijaša, vođa, Velikih Glumaca koji besmisleno riču plaćeni mojom lovom, velikih biznismena koji su postali veliki jer su me okrali, velikih vođa koji su me odveli u kurac. Tri kune ne bih potrošila na gledanje njihovih kurvi, njihovih žena koje znaju za kurve, njihovih predebelih kćeri koje jebu mršavi dečki jer debele koke imaju brdo love koju su i meni ukrale. Što će mi svi ti gadovi koji su se napili moje krvi?! Tko razuman želi plaćati gledanje vlastitih vampira?! Ne želim putovati Hrvatskom, hrvatski zrak smrdi na krv!
O, Kurče svemogući! O, o, kako su strašni krici i vapaji, o, Kurac, o, Kurče?! O kako su strašni i prestrašni! Ali, da li ima smisla u ovakvoj zemlji spominjati Božje ime uzalud?! Ovdje Boga nema! O, kako da bude pristojna Hrvatica koju vampiri ljube? O, jebite se vampiri! Ljetujte u svojim dvorcima, iza žice! Stupajte Hrvatskom okruženi tjelohraniteljima! Živim u nadi da će u Hrvatsku doći ljeto kada u modi neće biti prozirne bluze nego bejzbol palice. Zadnju ću kunu dati za palicu. I krenuti na godišnji odmor!
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#81
Prica pedeset deveta
Tito! Heroj ili zločinac?
Ne gledam televiziju i ne čitam novine, drugi gledaju i čitaju, pa mi govore, Hrvatska ima velikih problema, u ovo vruće, predizborno doba. U Saboru, leglu Časnih Ljudi, koplja se lome oko toga da li je Tito heroj ili zločinac? Da, odgovor na to povijesno pitanje treba dati. Naši Časni Ljudi osjećaju snažnu potrebu da raščiste dilemu, zato se oko toga svađaju, na naših plus pedeset, a njihovih plus dvadeset i dva. Dvadesetak godina nakon smrti Velikog Vođe, u Časnom se domu dižu glasi hrvatskih časnih muževa. Da li je On bio heroj?! Ili je On bio zločinac? Građanima zemlje koju je stvorio Titov General, a vodi je Titov Pionir, treba dati odgovor na ovo pitanje. Ako je Tito bio heroj, mi Hrvati nismo pogriješili. Ako je bio zločinac…Da li Titov General i Titov Pionir mogu ući u povijest kao nevini? Frka!
Sa paklenim vrućinama u naše su domove opet ušli Srbi. Elementarne nepogode nikad ne dolaze same. Vrućine, pa suše, pa izgorjele njive, pa Srbi. Napali su Hrvatsku, ovaj put u Beogradu. Razbili su našu ambasadu, zapalili našu zastavu, u smeće bacili naš grb, na mjesto naše zastave, stavili svoju! Strašno! Ali ne smijemo zaboraviti, sve su to učinili tamo! Da nije bilo Titovog Generala, da je i poslije Tita ostao Tito, Srbi bi žarili i palili ovdje! Tito zločinac? Obnovimo gradivo, Srbi su napali Hrvatsku, spasio ju je Titov General, otjerali smo Srbe doma, otjerao ih je Titov General, nema više Srba u Hrvatskoj. Ako nas je Srba spasio Titov general, da li je Tito bio zločinac?
Hrvatski navijači divljaju po Sloveniji, Titov Pionir nam se žali preko televizije, ljudi moji, ovako dalje više ne ide! Pionir nam kuka, plače, steže male pesnice, mršti ljutito lišce, topće nožicama, nakostriješila mu se rijetka brada, oči su mu pune suza nemoćnica. Tito heroj? A ima ovakvog pionira?!
U Hrvatskoj imamo njemačke banke i njemački telefon i njemačke kredite i njemačke novine. Tito je potjerao Nijemce. Tito heroj? Vratili su ih Titov General i Titov Pionir?! Tito zločinac?
Tito je Rusima rekao ne! Tito heroj? Ruska će nafta teći našim morem, neki Rusi sa potjernica imaju hrvatske putovnice, najljepše hrvatske vile su ruske vile, Rusima su širom otvorili hrvatska vrata, najprije Titov General, zatim Titov Pionir. Bože dragi, i General i Pionir su Titovi?! Tito zločinac?!
Tito je imao svoj otok koji nije bio njegov. Imao je automobile koji nisu bili njegovi. Živio je u vilama koje su ostale nama. Imao je zološki vrt, a lavovi su naši. Tito je imao unuku Hrvaticu. Tito heroj? Titov General je držao podstanare, a onda je našim novcem kupio veliku vilu. Titov General je imao stari opel, a onda je našim novcem kćerki i sinovima i unucima kupio mercedese, a naš novac stavio ženi na račun. Titov General je doma imao unuke Srbe, kad ih nitko nije smio imati. Titov General?! Tito zločinac? Titov Pionir je za vrijeme Tita bio u jadnom sivom odijelu. I danas je u jadnom sivom odijelu. Da li je Titov Pionir bezopasan samo zato jer je u jadnom sivom odijelu? Tko je čovjek koji ima pionira koji se pedeset godina ne mijenja? Heroj? Zločinac?
Kad je bio Tito, popovi su bili u crkvama. Nisu imali emisije na televiziji, ni na radiju, nisu davali intervjue. Ništa nisu znali o herojima, o zločincima, o ratu, o miru, o abortusu, o najmanjem broju malih Hrvata koje moraju imati hrvatski mužjak i hrvatska ženka, kad ih bog blagoslovi. Bili su manji od makova zrna! Tito zločinac? Došao je Titov General, došao je Titov Pionir, popovi su sjeli u audije i mercedese, preko novina smo doznali da im plaćamo penzije i vraćamo kuće. Ljudi se krste u pedesetoj da bi bili kao sav normalan svijet. Dječica u vrtićima uče o Isusovim mukama, iako im se roditelji mole drugom bogu. Bolnicama se šunjaju časne sestre i uz pomoć notara ovjeravaju posljednju volju ljudi koji ne znaju da im je ta volja posljednja, ljudi kojima je duša u nosu, a imovina će ući u katolički džep. Popovi su pedeset godina šaputali u crkvama, danas, urlajući u megafone, zagađuju ulice, ceste, parkove, nasade, zrak i vodu, javni red i javni mir. Njihovo gromko tulenje prodire, nezvano, i u jedini hrvatski nevjernički dom! Ma, da li je Tito bio zločinac?
Naša se djeca drogiraju, naše kćeri su kurve, Hrvati ubijaju Hrvate, ucjenjuju Hrvate, bacaju bombe na Hrvate. Dok je Tito bio živ, naši su zločinci i naši drogirani i naše kurve bili građani svijeta. Tito heroj?
Tito je od Amerikanaca dizao kredite i golu lovu.Titov General i Titov Pionir su Amerima poklonili nebo, zemlju, luke, svoje generale koji su možda heroji, možda zločinci. Tito heroj?
Kad je bio Tito, ljudi su iz bolnica izlazili živi, liječnicima su odlazili praznih džepova, građani su imali radna mjesta, profesori nisu poklanjali ispite za tisuću maraka, u Opatiji se nisu gradile betonske nakaze, jadranskim morem nisu plovili stari tankeri puni ruske nafte za američke luke.Tito heroj? Hrvatskim ulicama nisu džogirale crne, bijele i žute američke guzice. Američki marinci nisu silovali Hrvatice u njihovim hrvatskim kućama, a onda odlazili američkim brodom iz riječke luke i govorili kako ne priznaju hrvatski sud jer je njihov brod Amerika. U Titovo vrijeme, Amerikanci su dolazili u Hrvatsku kao gosti, ne kao gospodari. Tito heroj?
Danas živimo u maloj Hrvatskoj u kojoj ulicama bauljaju luđaci, pijanci, drogirani, komirani, kurve, makroi, dileri, ubojice, beskućnici, nasilnici, besposleni, invalidi, prosjaci, ratnici, stari, mladi, bolesni, prodani. Nikad i nikad ne smijemo zaboraviti da su nam sve to učinili Titov General i Titov Pionir! Tito zločinac?
Tito! Heroj ili zločinac?
Ne gledam televiziju i ne čitam novine, drugi gledaju i čitaju, pa mi govore, Hrvatska ima velikih problema, u ovo vruće, predizborno doba. U Saboru, leglu Časnih Ljudi, koplja se lome oko toga da li je Tito heroj ili zločinac? Da, odgovor na to povijesno pitanje treba dati. Naši Časni Ljudi osjećaju snažnu potrebu da raščiste dilemu, zato se oko toga svađaju, na naših plus pedeset, a njihovih plus dvadeset i dva. Dvadesetak godina nakon smrti Velikog Vođe, u Časnom se domu dižu glasi hrvatskih časnih muževa. Da li je On bio heroj?! Ili je On bio zločinac? Građanima zemlje koju je stvorio Titov General, a vodi je Titov Pionir, treba dati odgovor na ovo pitanje. Ako je Tito bio heroj, mi Hrvati nismo pogriješili. Ako je bio zločinac…Da li Titov General i Titov Pionir mogu ući u povijest kao nevini? Frka!
Sa paklenim vrućinama u naše su domove opet ušli Srbi. Elementarne nepogode nikad ne dolaze same. Vrućine, pa suše, pa izgorjele njive, pa Srbi. Napali su Hrvatsku, ovaj put u Beogradu. Razbili su našu ambasadu, zapalili našu zastavu, u smeće bacili naš grb, na mjesto naše zastave, stavili svoju! Strašno! Ali ne smijemo zaboraviti, sve su to učinili tamo! Da nije bilo Titovog Generala, da je i poslije Tita ostao Tito, Srbi bi žarili i palili ovdje! Tito zločinac? Obnovimo gradivo, Srbi su napali Hrvatsku, spasio ju je Titov General, otjerali smo Srbe doma, otjerao ih je Titov General, nema više Srba u Hrvatskoj. Ako nas je Srba spasio Titov general, da li je Tito bio zločinac?
Hrvatski navijači divljaju po Sloveniji, Titov Pionir nam se žali preko televizije, ljudi moji, ovako dalje više ne ide! Pionir nam kuka, plače, steže male pesnice, mršti ljutito lišce, topće nožicama, nakostriješila mu se rijetka brada, oči su mu pune suza nemoćnica. Tito heroj? A ima ovakvog pionira?!
U Hrvatskoj imamo njemačke banke i njemački telefon i njemačke kredite i njemačke novine. Tito je potjerao Nijemce. Tito heroj? Vratili su ih Titov General i Titov Pionir?! Tito zločinac?
Tito je Rusima rekao ne! Tito heroj? Ruska će nafta teći našim morem, neki Rusi sa potjernica imaju hrvatske putovnice, najljepše hrvatske vile su ruske vile, Rusima su širom otvorili hrvatska vrata, najprije Titov General, zatim Titov Pionir. Bože dragi, i General i Pionir su Titovi?! Tito zločinac?!
Tito je imao svoj otok koji nije bio njegov. Imao je automobile koji nisu bili njegovi. Živio je u vilama koje su ostale nama. Imao je zološki vrt, a lavovi su naši. Tito je imao unuku Hrvaticu. Tito heroj? Titov General je držao podstanare, a onda je našim novcem kupio veliku vilu. Titov General je imao stari opel, a onda je našim novcem kćerki i sinovima i unucima kupio mercedese, a naš novac stavio ženi na račun. Titov General je doma imao unuke Srbe, kad ih nitko nije smio imati. Titov General?! Tito zločinac? Titov Pionir je za vrijeme Tita bio u jadnom sivom odijelu. I danas je u jadnom sivom odijelu. Da li je Titov Pionir bezopasan samo zato jer je u jadnom sivom odijelu? Tko je čovjek koji ima pionira koji se pedeset godina ne mijenja? Heroj? Zločinac?
Kad je bio Tito, popovi su bili u crkvama. Nisu imali emisije na televiziji, ni na radiju, nisu davali intervjue. Ništa nisu znali o herojima, o zločincima, o ratu, o miru, o abortusu, o najmanjem broju malih Hrvata koje moraju imati hrvatski mužjak i hrvatska ženka, kad ih bog blagoslovi. Bili su manji od makova zrna! Tito zločinac? Došao je Titov General, došao je Titov Pionir, popovi su sjeli u audije i mercedese, preko novina smo doznali da im plaćamo penzije i vraćamo kuće. Ljudi se krste u pedesetoj da bi bili kao sav normalan svijet. Dječica u vrtićima uče o Isusovim mukama, iako im se roditelji mole drugom bogu. Bolnicama se šunjaju časne sestre i uz pomoć notara ovjeravaju posljednju volju ljudi koji ne znaju da im je ta volja posljednja, ljudi kojima je duša u nosu, a imovina će ući u katolički džep. Popovi su pedeset godina šaputali u crkvama, danas, urlajući u megafone, zagađuju ulice, ceste, parkove, nasade, zrak i vodu, javni red i javni mir. Njihovo gromko tulenje prodire, nezvano, i u jedini hrvatski nevjernički dom! Ma, da li je Tito bio zločinac?
Naša se djeca drogiraju, naše kćeri su kurve, Hrvati ubijaju Hrvate, ucjenjuju Hrvate, bacaju bombe na Hrvate. Dok je Tito bio živ, naši su zločinci i naši drogirani i naše kurve bili građani svijeta. Tito heroj?
Tito je od Amerikanaca dizao kredite i golu lovu.Titov General i Titov Pionir su Amerima poklonili nebo, zemlju, luke, svoje generale koji su možda heroji, možda zločinci. Tito heroj?
Kad je bio Tito, ljudi su iz bolnica izlazili živi, liječnicima su odlazili praznih džepova, građani su imali radna mjesta, profesori nisu poklanjali ispite za tisuću maraka, u Opatiji se nisu gradile betonske nakaze, jadranskim morem nisu plovili stari tankeri puni ruske nafte za američke luke.Tito heroj? Hrvatskim ulicama nisu džogirale crne, bijele i žute američke guzice. Američki marinci nisu silovali Hrvatice u njihovim hrvatskim kućama, a onda odlazili američkim brodom iz riječke luke i govorili kako ne priznaju hrvatski sud jer je njihov brod Amerika. U Titovo vrijeme, Amerikanci su dolazili u Hrvatsku kao gosti, ne kao gospodari. Tito heroj?
Danas živimo u maloj Hrvatskoj u kojoj ulicama bauljaju luđaci, pijanci, drogirani, komirani, kurve, makroi, dileri, ubojice, beskućnici, nasilnici, besposleni, invalidi, prosjaci, ratnici, stari, mladi, bolesni, prodani. Nikad i nikad ne smijemo zaboraviti da su nam sve to učinili Titov General i Titov Pionir! Tito zločinac?
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#82
Prica sezdeseta
Baš me briga za Mačku
Zabrinuta sam i nemirna. Gledam. Begonijin veliki narančasti cvijet, ogroman, bio je pretežak
za ono na čemu cvjetovi stoje. Stabljika? Stapka? Zato leži pokraj stabljike. Stapke? Žalosno, to u mene unosi nemir.
Nedavno, ne, ne mogu reći pred koliko mjeseci, nedavno! Dakle, tada nam se omacila maca. Omacila se nama, nije bila naša, ali susjedi nisu brinuli o njoj, ne, ne naši prvi susjedi, oni drugi, dvije kuće dalje. O, kako me cijela ta priča uznemirila! Sakrila je mačiće, dolazila je samo po hranu. Čekala sam da ih donese, čekala i čekala, uzalud! A onda se…Dovaljala se do terase, polegla pune sise mlijeka na pločice i ostala tako satima. Ej, stara, a mačići? Susjeda mi je rekla, mislim, prva susjeda, mužjaci su joj pojeli mačiće da bi je čim prije mogli opet tucati, ona je jedina mačka u ulici. Gadovi! Jebote! Jadna moja Mačka! Dobro, nije bila moja mačka, bila je od susjeda, onih drugih, ali je bila jadna! Gledala sam u mačkine oči, milovala joj mršava leđa rukom u gumenoj rukavici, strašno joj je padala dlaka, jadnica moja! Prela je, to je bila mila životinja, ušla bi u dnevni boravak, očešala se o svaki predmet, pa onda krenula prema keksićima, nije bila proždrljiva. Zvali smo je Mačka. Palo mi je napamet, neka prođe par dana, neka joj sise malo splasnu, odvest ću je veterinaru, neka je sterilizira.
Dani brzo lete. Jednoga sam dana, iznenada, našla na njoj tri mačka, dva su čekala na red i njuškala joj guzicu. Čudan prizor, skroz otkačen. Gospođo, rekao je veterinar, ne dolazite. Rodila je. Susjeda i ja, mislim, prva susjeda i ja, vidjele smo dva slijepca uz sisu. Dva slijepca? Dvije slijepice? Slijepad? To me uznemirilo. A onda je, nakon nekoliko dana, osvanula na našoj terasi, prostrla svoje pune sise po pločicama i tako ostala satima. Ej, a djeca? Susjeda mi je rekla, ubila je svoje mačiće! ?!!! Moguće, rekao je veterinar, ali malo vjerojatno. Možda je vaša gospođa susjeda vidjela nekog mačka sličnog Mački, kako se mota oko mačića, mužjaci ubijaju mladunčad, rekao je veterinar. Ha! Moja susjeda nije vidjela mačka sličnog Mački kako se mota oko mačića, ali sam ga j a vidjela! Ja sam ga vidjela! Obučenog u dlaku boje cigle! Moj je muž stavio Mačku u košaru. Kad žena kaže muž, da li treba dodati moj? Dakle, muž je stavio mačku u košaru, pa u auto, vozio je i vozio, tridesetak kilometara. Ostavio sam je kod jedne velike kuće, rekao je. Terasu sam oprala vrućom vodom i domestosom, više nemamo mačke. Nema dlaka, okupljanja mužjaka, smrada mačjeg seksa u zraku. Nekome bi to bio dobar osjećaj. Ja sam nekako nemirna.
Gledala sam jutros muža, rastezao se ko debeli mačak, drago mi je što više nemamo mačke. Rastezao se, ne volim se tucati ujutro, on je napravio pokret kao da mu se tuca, nešto je napravio ramenima, meni se nije tucalo, digla sam se i otišla u kupatilo. U ogledalu sam vidjela svoje zabrinuto i nemirno lice. Bože dragi, njemu se tucalo, odbila sam ga, ceste su pune velikih kamiona, ima jako malo zebri u našem gradu, moj je muž nervozan, vrućina je strašna, asvalt gori, krenut će preko ceste tamo gdje nema zebre, na vrata će mi pokucati policajac, gospođo, moje saučešće…Dragi bože, pred očima će mi bljesnuti, on je htio, odbila sam ga! Osjećaj krivice ubijat će me idućih dvadeset godina! Oprala sam zube i ostalo i vratila se u sobu, ali on je bio u kuhinji. Ušla sam u kuhinju. Lijevao je vruće, bezmasno mlijeko u pahuljice bez kalorija. Pogledala sam ga u oči, baš sam svoje oči uvalila u njegove. Zašto si uznemirena, rekao je. Uznemirena, nasmijala sam se veselo i glasno, ne, nisam, ni najmanje, vruće je, rekla sam. Skinula sam, mislim, u kuhinji, spavaćicu preko glave, oh, kako je vruće, možda sam ponovila. Baš je vruće, rekao je muž, pa sam je navukla, spavaćicu, mislim.
Da, i telefon je zvonio, imamo displej, vidi se tko zove, blaženi displej, uglavnom se ne javljam. Ali, kad se na displeju, šesti put u pet minuta, pojavi broj moje mame, onda se javim. Halo, govorila sam glasno i veselo, da li ti je vruće? U slušalici sam čula dahtanje. Da li je to moja mama? Pogledala sam na displej. Jest. Hropac? Veselo sam vikala, alo, alo? Halo, halo, urlala sam! Prodrlo mi je u mozak, trebat će nazvati hitnu, prije hitne vatrogasce, vrata su zaključna, ključ je u vratima, iznutra, kad su, pred tri tjedna, pred maminim stanom bili vatrogasci i susjedi i policija i hitna pomoć, vrata smo rušili deset minuta. Pripremila sam se na najgore, ako je to najgore. Čula sam da nešto grebe, rekla je tada moja mama, nije se digla iz kreveta, tko su ovi ljudi?
Zašto se dereš, moja je mama najzad progovorila, nekako si uznemirena. Zašto zoveš, pitala sam, držala sam glas pod kontrolom, samo su mi se ruke tresle. Bila sam u dućanu, rekla je moja mama, na rasprodaji sam ti kupila veliku vreću mačje hrane. Aaaaaaaa, vrištala sam, aaaaaaaaaaaaa. Više slušalicu nisam dizala, imamo displej. Oh, oh, oh, dahtala sam na kauču. Na televiziji su siromašni Južnoamerikanci pjevali ispred svojih kućica od kartona, bacali su šešire u zrak, a gola su se dječica valjala u prašini. Da, Južnoamerikanci su sasvim drukčiji od nas, a tako siromašni, a goli i bosi, plešu i pjevaju. Listala sam knjigu južnoameričke poezije, volim te veseljake. Neki Fernandez, Kubanac, rekao je, "blago normalnima, tim čudnim bićima". To! Normalna sam, baš sam normalna! Ako je tako, ako mi je blago, ako je blago meni, zašto sam nekako…uznemirena?
Baš me briga za Mačku
Zabrinuta sam i nemirna. Gledam. Begonijin veliki narančasti cvijet, ogroman, bio je pretežak
za ono na čemu cvjetovi stoje. Stabljika? Stapka? Zato leži pokraj stabljike. Stapke? Žalosno, to u mene unosi nemir.
Nedavno, ne, ne mogu reći pred koliko mjeseci, nedavno! Dakle, tada nam se omacila maca. Omacila se nama, nije bila naša, ali susjedi nisu brinuli o njoj, ne, ne naši prvi susjedi, oni drugi, dvije kuće dalje. O, kako me cijela ta priča uznemirila! Sakrila je mačiće, dolazila je samo po hranu. Čekala sam da ih donese, čekala i čekala, uzalud! A onda se…Dovaljala se do terase, polegla pune sise mlijeka na pločice i ostala tako satima. Ej, stara, a mačići? Susjeda mi je rekla, mislim, prva susjeda, mužjaci su joj pojeli mačiće da bi je čim prije mogli opet tucati, ona je jedina mačka u ulici. Gadovi! Jebote! Jadna moja Mačka! Dobro, nije bila moja mačka, bila je od susjeda, onih drugih, ali je bila jadna! Gledala sam u mačkine oči, milovala joj mršava leđa rukom u gumenoj rukavici, strašno joj je padala dlaka, jadnica moja! Prela je, to je bila mila životinja, ušla bi u dnevni boravak, očešala se o svaki predmet, pa onda krenula prema keksićima, nije bila proždrljiva. Zvali smo je Mačka. Palo mi je napamet, neka prođe par dana, neka joj sise malo splasnu, odvest ću je veterinaru, neka je sterilizira.
Dani brzo lete. Jednoga sam dana, iznenada, našla na njoj tri mačka, dva su čekala na red i njuškala joj guzicu. Čudan prizor, skroz otkačen. Gospođo, rekao je veterinar, ne dolazite. Rodila je. Susjeda i ja, mislim, prva susjeda i ja, vidjele smo dva slijepca uz sisu. Dva slijepca? Dvije slijepice? Slijepad? To me uznemirilo. A onda je, nakon nekoliko dana, osvanula na našoj terasi, prostrla svoje pune sise po pločicama i tako ostala satima. Ej, a djeca? Susjeda mi je rekla, ubila je svoje mačiće! ?!!! Moguće, rekao je veterinar, ali malo vjerojatno. Možda je vaša gospođa susjeda vidjela nekog mačka sličnog Mački, kako se mota oko mačića, mužjaci ubijaju mladunčad, rekao je veterinar. Ha! Moja susjeda nije vidjela mačka sličnog Mački kako se mota oko mačića, ali sam ga j a vidjela! Ja sam ga vidjela! Obučenog u dlaku boje cigle! Moj je muž stavio Mačku u košaru. Kad žena kaže muž, da li treba dodati moj? Dakle, muž je stavio mačku u košaru, pa u auto, vozio je i vozio, tridesetak kilometara. Ostavio sam je kod jedne velike kuće, rekao je. Terasu sam oprala vrućom vodom i domestosom, više nemamo mačke. Nema dlaka, okupljanja mužjaka, smrada mačjeg seksa u zraku. Nekome bi to bio dobar osjećaj. Ja sam nekako nemirna.
Gledala sam jutros muža, rastezao se ko debeli mačak, drago mi je što više nemamo mačke. Rastezao se, ne volim se tucati ujutro, on je napravio pokret kao da mu se tuca, nešto je napravio ramenima, meni se nije tucalo, digla sam se i otišla u kupatilo. U ogledalu sam vidjela svoje zabrinuto i nemirno lice. Bože dragi, njemu se tucalo, odbila sam ga, ceste su pune velikih kamiona, ima jako malo zebri u našem gradu, moj je muž nervozan, vrućina je strašna, asvalt gori, krenut će preko ceste tamo gdje nema zebre, na vrata će mi pokucati policajac, gospođo, moje saučešće…Dragi bože, pred očima će mi bljesnuti, on je htio, odbila sam ga! Osjećaj krivice ubijat će me idućih dvadeset godina! Oprala sam zube i ostalo i vratila se u sobu, ali on je bio u kuhinji. Ušla sam u kuhinju. Lijevao je vruće, bezmasno mlijeko u pahuljice bez kalorija. Pogledala sam ga u oči, baš sam svoje oči uvalila u njegove. Zašto si uznemirena, rekao je. Uznemirena, nasmijala sam se veselo i glasno, ne, nisam, ni najmanje, vruće je, rekla sam. Skinula sam, mislim, u kuhinji, spavaćicu preko glave, oh, kako je vruće, možda sam ponovila. Baš je vruće, rekao je muž, pa sam je navukla, spavaćicu, mislim.
Da, i telefon je zvonio, imamo displej, vidi se tko zove, blaženi displej, uglavnom se ne javljam. Ali, kad se na displeju, šesti put u pet minuta, pojavi broj moje mame, onda se javim. Halo, govorila sam glasno i veselo, da li ti je vruće? U slušalici sam čula dahtanje. Da li je to moja mama? Pogledala sam na displej. Jest. Hropac? Veselo sam vikala, alo, alo? Halo, halo, urlala sam! Prodrlo mi je u mozak, trebat će nazvati hitnu, prije hitne vatrogasce, vrata su zaključna, ključ je u vratima, iznutra, kad su, pred tri tjedna, pred maminim stanom bili vatrogasci i susjedi i policija i hitna pomoć, vrata smo rušili deset minuta. Pripremila sam se na najgore, ako je to najgore. Čula sam da nešto grebe, rekla je tada moja mama, nije se digla iz kreveta, tko su ovi ljudi?
Zašto se dereš, moja je mama najzad progovorila, nekako si uznemirena. Zašto zoveš, pitala sam, držala sam glas pod kontrolom, samo su mi se ruke tresle. Bila sam u dućanu, rekla je moja mama, na rasprodaji sam ti kupila veliku vreću mačje hrane. Aaaaaaaa, vrištala sam, aaaaaaaaaaaaa. Više slušalicu nisam dizala, imamo displej. Oh, oh, oh, dahtala sam na kauču. Na televiziji su siromašni Južnoamerikanci pjevali ispred svojih kućica od kartona, bacali su šešire u zrak, a gola su se dječica valjala u prašini. Da, Južnoamerikanci su sasvim drukčiji od nas, a tako siromašni, a goli i bosi, plešu i pjevaju. Listala sam knjigu južnoameričke poezije, volim te veseljake. Neki Fernandez, Kubanac, rekao je, "blago normalnima, tim čudnim bićima". To! Normalna sam, baš sam normalna! Ako je tako, ako mi je blago, ako je blago meni, zašto sam nekako…uznemirena?
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#83
Prica sesdest prva
Psi i mačke naglavačke
Moj muž voli gledati meso. Bilo koje meso. Pogleda teletekst, pa kaže, super, večeras ćemo gledati. Onda gledamo mesad. Ovisi od doba godine. Ako je zima, mesa su na daskama ili u dvoranama. Ljeti mesad pliva, trči, skače u dalj ili u vis, drži reket u rukama. Kad je mesad na ekranu, onda je mir u našem domu. Gospodin sa televizije objašnjava što mesad čini. Ponekad zajedno stenju, moj muž i daleki gospodin. Da! To! Udri! Dobro je! Tako! Daj, daj, daj! Nije moguće! Aut! Aut! Aut! Bio je aut! Jooooj! Uh! Tako, taaaako, drž, taaaako, smiri se, samo polako, rekao sam, pooolaaaako! To gospodin koji gleda mesad uživo, našem mesu daje naputke. Sada ti treba mir!! Mir ti treba! Moraš znati, govori mesu, Hrvatska je uz tebe! Učini to za Hrvatsku!! Meso skoči. Ili zamahne reketom. Šutne loptu u nekakvu mrežu. Preskoči najvišu letvicu. Najbrže se spusti niz sniježno brdo. Nakon pola sata ili sat, meso stoji na najvišoj stepenici postolja i maše nam komadom željeza. Ili na nekoj ledini, u svoje obje ruke, iz ruku neke lejdi, prima veliki tanjur. Kad se tako nešto ukaže na ekranu, moj muž plače. Suze mu polako teku niz lice. Gleda me. Gledam ga. Potpisala sam da ću biti uz njega u dobru i zlu, ovo je dobro, ja sam uz njega. I na televiziji plač. To je onaj gospodin. Stenje, obliven suzama radosnicama i daje nam naputke, plačite, ljudi, ne stidite se, plačite, ljudi, ne stidite…Plač mu prekine rečenicu. Obriše suze, ne vidimo to, naslućujemo. Plačite, lju…
Uvijek zaplačem. Plač je zarazan. Plačemo skupa, muž i ja i gospodin i meso koje je iza sebe ostavilo međunarodnu mesad. Kad otplačemo svoje, na ekranu isto meso opet prima u ruke isti veliki tanjur, ili nam sa istog cilja maše istom kečkicom. A kakve to veze ima?! Mislim, gledanje već viđenoga?! Nema veze što smo to već vidjeli! Baš nikakve! Tako nešto mogli bismo gledati tisuću puta!! Tri tisuće puta!!! Plačemo! Onda se na ekranu, nakon pola sata, pojavi isto meso. Leti prema već osvojenom komadu željeza ili opet diže veliki tanjur. Plačemo, pa…Prođe neko vrijeme. Sat, dva, dan, tjedan ili tri, mjesec ili šest, godina ili pet. Meso staje na iste daske, spušta se niz istu padinu, osvaja isti komad metala. Ili se baca na istu travu, plače istim suzama, uzima isti veliki tanjur u ruke…
Kakve to veze ima?! Sve to treba još jednom vidjeti! Dobro pogledati! Gospodin plače, gospodin nam poručuje, plačite, samo plačite, plač…Pa mu plač prekida govor! Kad naše meso nekamo stigne prvo, to gledamo milijun puta zato što to nije samo uspjeh mesa koje leti niz padinu! Ne! Ne i ne!! To meso, to je Hrvatska! To meso, to smo svi mi! Kad ono preskoči neku visoku letvu ili uhvati veliki, srebrni tanjur u ruke, mi prestajemo biti ono što jesmo! Gladni, bijedni kreteni zaboravljeni u kutku Evrope! Jeftina radna snaga za američke i evropske kompanije! Imamo posao i ne radimo za sitnu lovu! Liječe nas i daju nam socijalnu pomoć! Lopovi nam prestanu derati kožu sa leđa i gladnih trbuha! Nismo više beskućnici i dužnički robovi u kandžama svjetskih banaka! Našim se kćerkama ne prodaje teza da im je pička najdragocijeniji dio ličnosti! Prestajemo biti roditelji dječaka koji mogu uspjeti jedino ako napuste zemlju ili ako izbildanim tijelima čuvaju živote zlih staraca u sivim odijelima! Yes! Kad, na nekakvim daskama, hrvatsko meso, prvo, stigne u duboku dolinu, mi prestajemo biti očajni, siromašni, nesretni roditelji djece koja Hrvatskom bauljaju sa hrvatskom iglom u hrvatskoj žili! O, yes!! Yes i Yes!! U tim sretnim trenucima, svi postajemo meso koje je na cilj stiglo prije ostale međunarodne mesadi! Oh! Oh! Samo to može čitavu Hrvatsku dovesti do orgazma! Nismo jedini. Naša hrvatska mesad u istoj je funkciji kao i ostala trčeća, skakuća, klizajuća, skijajuća, lupajuća, udarajuća svjetska mesad. Diljem svijeta, roditelji srebroljupci, prodaju meso svoga mesa kompanijama koje proizvode prljave vodice svih boja i državama koje su organizirane kao kompanije koje prozvode prljave vodice svih boja. Države svojim građanima prodaju uspjeh mesa kao uspjeh predsjednika, premijera i nacije, a Kompanije kao posljedicu ispijanja prljave tekućine.
Čudno?! Toliko ima društava za zaštitu pasjeg i mačjeg mesa?! Njihovi članovi tvrde da su psi i mačke bića koja mogu patiti. Što ako se jednom dokaže da sva ta mesa koja skaču, trče, lete na daskama, padaju, koja se lome, urlaju od bolova, tresu rukama i glavom, gube vid, koja se jedva penju na postolje…Možda ta mesad? Možda ta mesa?! Ta djevojka…Ta djevojka kojoj su tko zna koliko puta rasjekli jednu nogu, pa drugu nogu, pa opet prvu nogu, što ako se dokaže…Ej, možda su sva ta mesa bića koja pate i osjećaju bol?! Možda su to bića poput pasa i mačaka, a mi ništa ne znamo o tome?! Oh, Bože dragi?!
Psi i mačke naglavačke
Moj muž voli gledati meso. Bilo koje meso. Pogleda teletekst, pa kaže, super, večeras ćemo gledati. Onda gledamo mesad. Ovisi od doba godine. Ako je zima, mesa su na daskama ili u dvoranama. Ljeti mesad pliva, trči, skače u dalj ili u vis, drži reket u rukama. Kad je mesad na ekranu, onda je mir u našem domu. Gospodin sa televizije objašnjava što mesad čini. Ponekad zajedno stenju, moj muž i daleki gospodin. Da! To! Udri! Dobro je! Tako! Daj, daj, daj! Nije moguće! Aut! Aut! Aut! Bio je aut! Jooooj! Uh! Tako, taaaako, drž, taaaako, smiri se, samo polako, rekao sam, pooolaaaako! To gospodin koji gleda mesad uživo, našem mesu daje naputke. Sada ti treba mir!! Mir ti treba! Moraš znati, govori mesu, Hrvatska je uz tebe! Učini to za Hrvatsku!! Meso skoči. Ili zamahne reketom. Šutne loptu u nekakvu mrežu. Preskoči najvišu letvicu. Najbrže se spusti niz sniježno brdo. Nakon pola sata ili sat, meso stoji na najvišoj stepenici postolja i maše nam komadom željeza. Ili na nekoj ledini, u svoje obje ruke, iz ruku neke lejdi, prima veliki tanjur. Kad se tako nešto ukaže na ekranu, moj muž plače. Suze mu polako teku niz lice. Gleda me. Gledam ga. Potpisala sam da ću biti uz njega u dobru i zlu, ovo je dobro, ja sam uz njega. I na televiziji plač. To je onaj gospodin. Stenje, obliven suzama radosnicama i daje nam naputke, plačite, ljudi, ne stidite se, plačite, ljudi, ne stidite…Plač mu prekine rečenicu. Obriše suze, ne vidimo to, naslućujemo. Plačite, lju…
Uvijek zaplačem. Plač je zarazan. Plačemo skupa, muž i ja i gospodin i meso koje je iza sebe ostavilo međunarodnu mesad. Kad otplačemo svoje, na ekranu isto meso opet prima u ruke isti veliki tanjur, ili nam sa istog cilja maše istom kečkicom. A kakve to veze ima?! Mislim, gledanje već viđenoga?! Nema veze što smo to već vidjeli! Baš nikakve! Tako nešto mogli bismo gledati tisuću puta!! Tri tisuće puta!!! Plačemo! Onda se na ekranu, nakon pola sata, pojavi isto meso. Leti prema već osvojenom komadu željeza ili opet diže veliki tanjur. Plačemo, pa…Prođe neko vrijeme. Sat, dva, dan, tjedan ili tri, mjesec ili šest, godina ili pet. Meso staje na iste daske, spušta se niz istu padinu, osvaja isti komad metala. Ili se baca na istu travu, plače istim suzama, uzima isti veliki tanjur u ruke…
Kakve to veze ima?! Sve to treba još jednom vidjeti! Dobro pogledati! Gospodin plače, gospodin nam poručuje, plačite, samo plačite, plač…Pa mu plač prekida govor! Kad naše meso nekamo stigne prvo, to gledamo milijun puta zato što to nije samo uspjeh mesa koje leti niz padinu! Ne! Ne i ne!! To meso, to je Hrvatska! To meso, to smo svi mi! Kad ono preskoči neku visoku letvu ili uhvati veliki, srebrni tanjur u ruke, mi prestajemo biti ono što jesmo! Gladni, bijedni kreteni zaboravljeni u kutku Evrope! Jeftina radna snaga za američke i evropske kompanije! Imamo posao i ne radimo za sitnu lovu! Liječe nas i daju nam socijalnu pomoć! Lopovi nam prestanu derati kožu sa leđa i gladnih trbuha! Nismo više beskućnici i dužnički robovi u kandžama svjetskih banaka! Našim se kćerkama ne prodaje teza da im je pička najdragocijeniji dio ličnosti! Prestajemo biti roditelji dječaka koji mogu uspjeti jedino ako napuste zemlju ili ako izbildanim tijelima čuvaju živote zlih staraca u sivim odijelima! Yes! Kad, na nekakvim daskama, hrvatsko meso, prvo, stigne u duboku dolinu, mi prestajemo biti očajni, siromašni, nesretni roditelji djece koja Hrvatskom bauljaju sa hrvatskom iglom u hrvatskoj žili! O, yes!! Yes i Yes!! U tim sretnim trenucima, svi postajemo meso koje je na cilj stiglo prije ostale međunarodne mesadi! Oh! Oh! Samo to može čitavu Hrvatsku dovesti do orgazma! Nismo jedini. Naša hrvatska mesad u istoj je funkciji kao i ostala trčeća, skakuća, klizajuća, skijajuća, lupajuća, udarajuća svjetska mesad. Diljem svijeta, roditelji srebroljupci, prodaju meso svoga mesa kompanijama koje proizvode prljave vodice svih boja i državama koje su organizirane kao kompanije koje prozvode prljave vodice svih boja. Države svojim građanima prodaju uspjeh mesa kao uspjeh predsjednika, premijera i nacije, a Kompanije kao posljedicu ispijanja prljave tekućine.
Čudno?! Toliko ima društava za zaštitu pasjeg i mačjeg mesa?! Njihovi članovi tvrde da su psi i mačke bića koja mogu patiti. Što ako se jednom dokaže da sva ta mesa koja skaču, trče, lete na daskama, padaju, koja se lome, urlaju od bolova, tresu rukama i glavom, gube vid, koja se jedva penju na postolje…Možda ta mesad? Možda ta mesa?! Ta djevojka…Ta djevojka kojoj su tko zna koliko puta rasjekli jednu nogu, pa drugu nogu, pa opet prvu nogu, što ako se dokaže…Ej, možda su sva ta mesa bića koja pate i osjećaju bol?! Možda su to bića poput pasa i mačaka, a mi ništa ne znamo o tome?! Oh, Bože dragi?!
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#84
Prica sezdeset druga
Kamelija u Benkovcu
To me boli, govorim Vesni, Opatija je moj rodni grad. Sjedimo na terasi hotela Jadran koji se nekad tako zvao. Ja kroz slamu vučem hladnu mineralnu, ona žličicom iz čaše izvlači kremu. Vesna je moja prijateljica jedno dvadeset godina. Ti gadovi, ta mladunčad hrvatskih lopova, to ja govorim Vesni, ide mi na kurac. Njihovi su očevi prije ovog rata bili prljave šoferčine, danas su vlasnici Opatije. Male drkadžije autima ulaze u opatijski park, parkiraju ispod kamelije i nitko im ništa ne može?! Jebote, koja je ovo zemlja!
Slomila sam slamku. Urlam, konobar! Do mene se dovlači dugačko, mršavo stvorenje. Izvolite. U glasu mu čujem, nije se rodilo blizu Opatije. Prnesite mi jenu slamu, govorim. Volim, baš volim u mome rodnom gradu govoriti čakavski. Neka uče, gadovi! Vesna moja, glas mi je tužan, moj grad je pod okupacijom. Ne vidim joj oči. Nosi naočale, Lancetti. Bile smo skupa kad ih je kupila. Njena je žličica u kremi. Stvorenje koje se tko zna odakle dovuklo u moj rodni grad, stavlja preda me bocu kokakole! Oh! Raduje me to! Skidam naočale, i moje su Lancetti, sikćem. Rekla san da mi prnesete jenu slamu, ne kokakolu! Ča ste gluh, ale bedast?! Vraćam naočale na nos. Odnosi svoje strano dupe. Hercegovačko? Bosansko? Dalmatinsko? Jebote! Prokleti stranci! Smrdljivci! Da li je moguće, to ja pitam Vesnu, da će doći dan kad će se u Opatiji govoriti samo purgerski, hercegovački, bosanski i dalmatinski? Da li je moguće da ćemo mi Primorci dočekati takav jedan strašan dan?! Da, govori Vesna. Zato volim Vesnu, ona je žena od malo riječi.
Stvorenje mi uručuje slamku. Super! Dugački stranac razumije čakavski! Kamelija! Kamelija je spomenik! Ona je simbol Opatije! Ona je moja mladost! Oni seru na moju dušu! To drhtavim glasom govorim u Vesnine naočala Lancetti. Parkirati kantu pod mojom kamelijom?! Stoka! Jebote! Tko će ovo preživjeti, govorim u tamna stakla. Možda se i ponavljam, napad stranaca na moj rodni grad moja je omiljena tema. Ali, Vesna, to divno stvorenje od malo riječi, sluša kao da moju priču čuje prvi put. Konobar, urlam! Stiže nakon milijun minuta. Gleda me očima osvajača. Prnesite mi još jedan žmuj mineralne! Da, mogu umjesto žmuj reći čaša. Žmuj više ne govori ni moja mama. Ali, neka stoka uči!
A gdje si se ti rodila, pitam Vesnu. Možda se Vesna rodila u Rijeci? Nažalost, i tamo imaju problema sa strancima. Ubada žličicu u kremu. U Benkovcu, govori. Benkovac? Benkovac? Pred očima, i moje su oči iza naočala Lancetti, širim kartu svijeta. Uzalud! Gdje je Benkovac, pitam. Blizu Zadra, govori Vesna. Imaš kuću na moru, super, možeš otići starcima na ljetovanje, to se ja veselim! Benkovac nije na moru, govori Vesna. A ne, moj je glas pomalo razočaran. I, pitam, kako je u Benkovcu? Pričaj mi o svom rodnom gradu, veselo nagovaram Vesnu. Čovjek mora biti pristojan. Njene naočale gledaju u moje. Lancetti. Nisu imali vodu nekoliko dana. Tko, pitam. Benkovčani. Nemoj zajebavat, govorim. Po ovoj vrućini grad nije imao vodu nekoliko dana?! Jebote! Ne gledam televiziju, ne čitam novine, nisam za to čula. To se ja strašno čudim. Nisi ni mogla čuti, koga briga za Benkovac. To govori Vesna. Žličica miruje u kremi.
Konobar, urlam, a vidim da juri prema našem stolu. Kade j moja voda? Kade j moja slama? Pitam dok on preda me stavlja čašu i slamku. Aleluja, stranče! I tako, govorim Vesni, tvoji su bili danima bez vode. Jesu, govori Vesna. A cisterne? Zašto im nisu poslali cisterne? Mogli su crknuti od žeđi, ti ljudi?! Jebote! Vesna šuti. Ponavljam. Mogli su crknuti od žeđi, ti ljudi. Jebote! A cisterne…Cisterna je vozila, ali nije stala pred kućom mojih staraca. Skidam sa nosa naočale Lancetti. Vesna gleda u moje gole oči. Pitam, kako to misliš? Cisterna je gmizala od kuće do kuće, govori Vesna. Bosanac koji je vozio cisternu stao bi pred svakom kućom i pozivao ljude da dođu po vodu. Pred kućom mojih staraca i još pred nekim kućama nije stao. Vraćam naočale na nos, pa govorim. Čekaj, da li su tvoji starci jebenom Bosancu otkinuli glavu? Zašto nije stao? Razljutio me taj Bosanac. Zato jer su Srbi, govori mi Vesna. Jebote, to ja govorim, čekaj, čekaj! Ja ne znam geografiju, ali ne znam ni najnoviju povijest. Ej, Benkovac nije Bosna, zašto Bosanac dijeli vodu u Hrvatskoj? Ti to ne razumiješ, govori mi Vesna. Slušaj, stara, govorim, nema se tu šta razumijeti. Ako živimo u Hrvatskoj, ako smo građani Republike Hrvatske, ako ovdje plaćamo porez, ako nam je Benkovac rodni grad, onda će nam jebeni Bosanac dovesti vodu pred vrata, iako smo jebeni Srbi! Da, govori Vesna. Prijavi Bosanca, govorim, jebi mu mater bosansku, učini nešto! Prijavi Purgera, govori Vesna, jebi mu mater purgersku, učini nešto! Vesna izvlači žličicu iz kreme u čaši. Ja potežem mineralnu kroz slamku.
Kamelija u Benkovcu
To me boli, govorim Vesni, Opatija je moj rodni grad. Sjedimo na terasi hotela Jadran koji se nekad tako zvao. Ja kroz slamu vučem hladnu mineralnu, ona žličicom iz čaše izvlači kremu. Vesna je moja prijateljica jedno dvadeset godina. Ti gadovi, ta mladunčad hrvatskih lopova, to ja govorim Vesni, ide mi na kurac. Njihovi su očevi prije ovog rata bili prljave šoferčine, danas su vlasnici Opatije. Male drkadžije autima ulaze u opatijski park, parkiraju ispod kamelije i nitko im ništa ne može?! Jebote, koja je ovo zemlja!
Slomila sam slamku. Urlam, konobar! Do mene se dovlači dugačko, mršavo stvorenje. Izvolite. U glasu mu čujem, nije se rodilo blizu Opatije. Prnesite mi jenu slamu, govorim. Volim, baš volim u mome rodnom gradu govoriti čakavski. Neka uče, gadovi! Vesna moja, glas mi je tužan, moj grad je pod okupacijom. Ne vidim joj oči. Nosi naočale, Lancetti. Bile smo skupa kad ih je kupila. Njena je žličica u kremi. Stvorenje koje se tko zna odakle dovuklo u moj rodni grad, stavlja preda me bocu kokakole! Oh! Raduje me to! Skidam naočale, i moje su Lancetti, sikćem. Rekla san da mi prnesete jenu slamu, ne kokakolu! Ča ste gluh, ale bedast?! Vraćam naočale na nos. Odnosi svoje strano dupe. Hercegovačko? Bosansko? Dalmatinsko? Jebote! Prokleti stranci! Smrdljivci! Da li je moguće, to ja pitam Vesnu, da će doći dan kad će se u Opatiji govoriti samo purgerski, hercegovački, bosanski i dalmatinski? Da li je moguće da ćemo mi Primorci dočekati takav jedan strašan dan?! Da, govori Vesna. Zato volim Vesnu, ona je žena od malo riječi.
Stvorenje mi uručuje slamku. Super! Dugački stranac razumije čakavski! Kamelija! Kamelija je spomenik! Ona je simbol Opatije! Ona je moja mladost! Oni seru na moju dušu! To drhtavim glasom govorim u Vesnine naočala Lancetti. Parkirati kantu pod mojom kamelijom?! Stoka! Jebote! Tko će ovo preživjeti, govorim u tamna stakla. Možda se i ponavljam, napad stranaca na moj rodni grad moja je omiljena tema. Ali, Vesna, to divno stvorenje od malo riječi, sluša kao da moju priču čuje prvi put. Konobar, urlam! Stiže nakon milijun minuta. Gleda me očima osvajača. Prnesite mi još jedan žmuj mineralne! Da, mogu umjesto žmuj reći čaša. Žmuj više ne govori ni moja mama. Ali, neka stoka uči!
A gdje si se ti rodila, pitam Vesnu. Možda se Vesna rodila u Rijeci? Nažalost, i tamo imaju problema sa strancima. Ubada žličicu u kremu. U Benkovcu, govori. Benkovac? Benkovac? Pred očima, i moje su oči iza naočala Lancetti, širim kartu svijeta. Uzalud! Gdje je Benkovac, pitam. Blizu Zadra, govori Vesna. Imaš kuću na moru, super, možeš otići starcima na ljetovanje, to se ja veselim! Benkovac nije na moru, govori Vesna. A ne, moj je glas pomalo razočaran. I, pitam, kako je u Benkovcu? Pričaj mi o svom rodnom gradu, veselo nagovaram Vesnu. Čovjek mora biti pristojan. Njene naočale gledaju u moje. Lancetti. Nisu imali vodu nekoliko dana. Tko, pitam. Benkovčani. Nemoj zajebavat, govorim. Po ovoj vrućini grad nije imao vodu nekoliko dana?! Jebote! Ne gledam televiziju, ne čitam novine, nisam za to čula. To se ja strašno čudim. Nisi ni mogla čuti, koga briga za Benkovac. To govori Vesna. Žličica miruje u kremi.
Konobar, urlam, a vidim da juri prema našem stolu. Kade j moja voda? Kade j moja slama? Pitam dok on preda me stavlja čašu i slamku. Aleluja, stranče! I tako, govorim Vesni, tvoji su bili danima bez vode. Jesu, govori Vesna. A cisterne? Zašto im nisu poslali cisterne? Mogli su crknuti od žeđi, ti ljudi?! Jebote! Vesna šuti. Ponavljam. Mogli su crknuti od žeđi, ti ljudi. Jebote! A cisterne…Cisterna je vozila, ali nije stala pred kućom mojih staraca. Skidam sa nosa naočale Lancetti. Vesna gleda u moje gole oči. Pitam, kako to misliš? Cisterna je gmizala od kuće do kuće, govori Vesna. Bosanac koji je vozio cisternu stao bi pred svakom kućom i pozivao ljude da dođu po vodu. Pred kućom mojih staraca i još pred nekim kućama nije stao. Vraćam naočale na nos, pa govorim. Čekaj, da li su tvoji starci jebenom Bosancu otkinuli glavu? Zašto nije stao? Razljutio me taj Bosanac. Zato jer su Srbi, govori mi Vesna. Jebote, to ja govorim, čekaj, čekaj! Ja ne znam geografiju, ali ne znam ni najnoviju povijest. Ej, Benkovac nije Bosna, zašto Bosanac dijeli vodu u Hrvatskoj? Ti to ne razumiješ, govori mi Vesna. Slušaj, stara, govorim, nema se tu šta razumijeti. Ako živimo u Hrvatskoj, ako smo građani Republike Hrvatske, ako ovdje plaćamo porez, ako nam je Benkovac rodni grad, onda će nam jebeni Bosanac dovesti vodu pred vrata, iako smo jebeni Srbi! Da, govori Vesna. Prijavi Bosanca, govorim, jebi mu mater bosansku, učini nešto! Prijavi Purgera, govori Vesna, jebi mu mater purgersku, učini nešto! Vesna izvlači žličicu iz kreme u čaši. Ja potežem mineralnu kroz slamku.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#85
Prica sezdeset treca
Pomozite, velečasni!
Ja sam žena u trendu. Želim reći, ostavio me muž na moj pedeset i peti rođendan, on ima šezdeset. Jebe komada od trideset i dvije. Banalno. Gospodična je učiteljica. Prijateljice me zovu. Cijenila bih to da je otišao s nekom tvojih godina, ili starijom, rekla mi je Ana, ali s klinkom od trideset?! Kao da postoje žene starije od pedeset i pet? I Beckenbauer je učinio isto. To je trend.
Hvala bogu, rekla mi je Miranda, imaš unuke. Unuci? Mogu li mi moja dva unuka zamijeniti muževljev kurac?! Jer, to je ključ priče! Između moga muža i mene nije bilo rata oko unuka, pa, tko izgubi, ostat će mu unuci! Ne! Otišao je od mene jer mu se diže na mladi komad! Da, teško je doživjeti muža, mislim, ljudsko biće, kao nekoga tko je više životinja nego ljudsko biće. Svi nam govore, Katolička crkva posebno, mi smo duhovna bića. A onda, odjednom, biće koje je šezdeset godina bilo biće s naglaskom na duh, pretvara se u životinju i krene njušiti nešto za što nije potpisalo da će njušiti?! Kužite?! A meni je potpisao! Njušit ću te dok nas smrt ne rastavi!
Osjećam se čudno. Ne kažem da mi je žao što sam pred trideset i pet godina potpisala da ću morati čekati njegovu smrt, pa onda odahnuti. Nikad tako nešto ne bih ni rekla ni pomislila. Pa ipak…Ta crkva, taj svećenik…Nažalost, velečasni koji nas je vjenčao više nije među nama. Da jest, pitala bih ga, velečasni, pomozite mi, okružena sam svijetom koji ne razumijem. Moja prijateljica Koka, i nju je ostavio muž, rekla mi je, stara, Katolička crkva je kao Cocacola, samo, Cocacola nam prodaje osjećaj žeđi, a Katolička crkva osjećaj krivice. Da li je to moguće, velečasni, pitala bih ga da je među nama. Ali on više nije među nama, taj gospodin koji nam je tutnuo ugovor na potpis. A ja se osjećam krivom jer nas nije rastavila smrt nego tridesetogodišnja pička.
Još me nešto ubija! Osjećam se dobro! A morala bih se osjećati loše! Potpisala sam ugovor, obavezala sam se da ću svoga muža voljeti dok nas smrt ne rastavi. Voljeti nekoga dok te smrt ne rastavi težak je, dugotrajan i ozbiljan posao. I? Onda? Kad ti propadne takav jedan posao, umjesto da umreš, da, u skladu sa ugovorom, činom umiranja izvučeš posao do kraja, ti se osjećaš dobro?! O jebote, jebote?! Što to znači? Ja od starta nisam vjerovala u ljubav do groba?! Potpisala sam ugovor sa figom u džepu?! Velečasni, pitala bih ga da je živ, što je ljubav? Tko smije reći da ona mora trajati do groba? Da li je moj muž kriv zato što se uvalio među noge one male učiteljice? Moramo li mi ljudi čitav život njuškati jedno međunožje? Tko smo mi? Tijelo? Duh? Ako smo životinje, dajte da se njuškamo bez potpisa i osjećaja krivice? Ako smo bića koja imaju duh, zašto je moj muž krenuo za onom malom kurvom? On je zaboravio na ugovor, ona ne poštuje Božju zapovijed!? Kako to da se dva duhovna bića mogu veselo jebati pod teretom tako velikog grijeha? Ako je Bog milostiv, a jest, hoće li im oprostiti? Ako će im oprostiti, za koji se kurac potpisuju ugovori? Mislim, kad ih smiješ kršiti kako ti se digne i kad ti se digne?!
Da, nije fer, mislim, nije u redu biti ovako ogorčen. Imam unuke, volim ručni rad, sve bi mi to moralo zamijeniti muža koji je otišao za drugom ženkom. Razumijem. Da sam ja otišla, želim reći, da ja nisam shvatila ozbiljno svoj potpis star trideset i pet godina, da li bi se mome mužu, kao utjeha, nudili unuci i okopavanje gladiola? Stara sam, a ne znam odgovore na mnoga pitanja. Imam još jednu frku! Osjećam se krivom što se ne osjećam krivom?! To me ždere! Moj je muž otišao, a meni je, kako to reći, nekako, baš, ono baš, nekako, laknulo, kad se moj muž išetao iz moga života. Odahnula sam. To me proždire! Znamo, svi to znamo, život ima smisla samo ako se živi u dvoje u ljubavi do smrti. Jebeš život bez vječne ljubavi. Meni se već dulje vremena, jedno trideset i pet godina, čini da ne postoji ljubav do smrti. Noge ti se tresu, tresu, pa se smire. Ja nekako, neka mi dragi Bog oprosti, razumijem moga muža. Neka je otišao za drugom pičkom! Neka je njuši! Ja sam ga trideset i četiri i pol godine bila sita?! To je grijeh?! Da li je grijeh bit sit onoga kome si potpisao da ćeš ga jesti do smrti?
Telefon mi zvoni. Suzi zove. Vidim njen broj. Znam što će mi reći Suzi, glavno da si živa i zdrava. Da, to jest glavno. Ali, kako živjeti kad ne znaš da li si životinja kojoj je nepodnošljivo što se mora do smrti tucati s istom životinjom? Ili si ipak biće sazdano od duha kome je nepodnošljivo što si životinja, a to ti je nepodnošljivo?! Ljuta sam na muža. Da nije naletio na onu malu pičku, ne bi me opsjedala priča o smislu života. Tko sam ja? Životinja? Duh u životinji? Životinja u duhu? Ostavljena žena koja pizdi na plus trideset i pet u hladu?
Pomozite, velečasni!
Ja sam žena u trendu. Želim reći, ostavio me muž na moj pedeset i peti rođendan, on ima šezdeset. Jebe komada od trideset i dvije. Banalno. Gospodična je učiteljica. Prijateljice me zovu. Cijenila bih to da je otišao s nekom tvojih godina, ili starijom, rekla mi je Ana, ali s klinkom od trideset?! Kao da postoje žene starije od pedeset i pet? I Beckenbauer je učinio isto. To je trend.
Hvala bogu, rekla mi je Miranda, imaš unuke. Unuci? Mogu li mi moja dva unuka zamijeniti muževljev kurac?! Jer, to je ključ priče! Između moga muža i mene nije bilo rata oko unuka, pa, tko izgubi, ostat će mu unuci! Ne! Otišao je od mene jer mu se diže na mladi komad! Da, teško je doživjeti muža, mislim, ljudsko biće, kao nekoga tko je više životinja nego ljudsko biće. Svi nam govore, Katolička crkva posebno, mi smo duhovna bića. A onda, odjednom, biće koje je šezdeset godina bilo biće s naglaskom na duh, pretvara se u životinju i krene njušiti nešto za što nije potpisalo da će njušiti?! Kužite?! A meni je potpisao! Njušit ću te dok nas smrt ne rastavi!
Osjećam se čudno. Ne kažem da mi je žao što sam pred trideset i pet godina potpisala da ću morati čekati njegovu smrt, pa onda odahnuti. Nikad tako nešto ne bih ni rekla ni pomislila. Pa ipak…Ta crkva, taj svećenik…Nažalost, velečasni koji nas je vjenčao više nije među nama. Da jest, pitala bih ga, velečasni, pomozite mi, okružena sam svijetom koji ne razumijem. Moja prijateljica Koka, i nju je ostavio muž, rekla mi je, stara, Katolička crkva je kao Cocacola, samo, Cocacola nam prodaje osjećaj žeđi, a Katolička crkva osjećaj krivice. Da li je to moguće, velečasni, pitala bih ga da je među nama. Ali on više nije među nama, taj gospodin koji nam je tutnuo ugovor na potpis. A ja se osjećam krivom jer nas nije rastavila smrt nego tridesetogodišnja pička.
Još me nešto ubija! Osjećam se dobro! A morala bih se osjećati loše! Potpisala sam ugovor, obavezala sam se da ću svoga muža voljeti dok nas smrt ne rastavi. Voljeti nekoga dok te smrt ne rastavi težak je, dugotrajan i ozbiljan posao. I? Onda? Kad ti propadne takav jedan posao, umjesto da umreš, da, u skladu sa ugovorom, činom umiranja izvučeš posao do kraja, ti se osjećaš dobro?! O jebote, jebote?! Što to znači? Ja od starta nisam vjerovala u ljubav do groba?! Potpisala sam ugovor sa figom u džepu?! Velečasni, pitala bih ga da je živ, što je ljubav? Tko smije reći da ona mora trajati do groba? Da li je moj muž kriv zato što se uvalio među noge one male učiteljice? Moramo li mi ljudi čitav život njuškati jedno međunožje? Tko smo mi? Tijelo? Duh? Ako smo životinje, dajte da se njuškamo bez potpisa i osjećaja krivice? Ako smo bića koja imaju duh, zašto je moj muž krenuo za onom malom kurvom? On je zaboravio na ugovor, ona ne poštuje Božju zapovijed!? Kako to da se dva duhovna bića mogu veselo jebati pod teretom tako velikog grijeha? Ako je Bog milostiv, a jest, hoće li im oprostiti? Ako će im oprostiti, za koji se kurac potpisuju ugovori? Mislim, kad ih smiješ kršiti kako ti se digne i kad ti se digne?!
Da, nije fer, mislim, nije u redu biti ovako ogorčen. Imam unuke, volim ručni rad, sve bi mi to moralo zamijeniti muža koji je otišao za drugom ženkom. Razumijem. Da sam ja otišla, želim reći, da ja nisam shvatila ozbiljno svoj potpis star trideset i pet godina, da li bi se mome mužu, kao utjeha, nudili unuci i okopavanje gladiola? Stara sam, a ne znam odgovore na mnoga pitanja. Imam još jednu frku! Osjećam se krivom što se ne osjećam krivom?! To me ždere! Moj je muž otišao, a meni je, kako to reći, nekako, baš, ono baš, nekako, laknulo, kad se moj muž išetao iz moga života. Odahnula sam. To me proždire! Znamo, svi to znamo, život ima smisla samo ako se živi u dvoje u ljubavi do smrti. Jebeš život bez vječne ljubavi. Meni se već dulje vremena, jedno trideset i pet godina, čini da ne postoji ljubav do smrti. Noge ti se tresu, tresu, pa se smire. Ja nekako, neka mi dragi Bog oprosti, razumijem moga muža. Neka je otišao za drugom pičkom! Neka je njuši! Ja sam ga trideset i četiri i pol godine bila sita?! To je grijeh?! Da li je grijeh bit sit onoga kome si potpisao da ćeš ga jesti do smrti?
Telefon mi zvoni. Suzi zove. Vidim njen broj. Znam što će mi reći Suzi, glavno da si živa i zdrava. Da, to jest glavno. Ali, kako živjeti kad ne znaš da li si životinja kojoj je nepodnošljivo što se mora do smrti tucati s istom životinjom? Ili si ipak biće sazdano od duha kome je nepodnošljivo što si životinja, a to ti je nepodnošljivo?! Ljuta sam na muža. Da nije naletio na onu malu pičku, ne bi me opsjedala priča o smislu života. Tko sam ja? Životinja? Duh u životinji? Životinja u duhu? Ostavljena žena koja pizdi na plus trideset i pet u hladu?
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#86
Prica sezdeset cetvrta
Prije kiše
Ležim mrtva ispod jednog stabla. Haha, smijete se, haha, sereš, stara! Ispod kojeg stabla ležiš mrtva? Ne znam kako se stablo zove. Ležim u grmu, dalje od grada. Ljeto je, turisti gmižu svuda, bilo bi prestrašno da me kakvi Rusi, njih ima ovog ljeta najviše, nađu u grču i pjeni! Ne bih mogla podnijeti njihovo vrištanje.
Smrt je intiman čin. Nisam se ubila u afektu, meni je godinama kurac bio pun i prepun. A majka dvoje djece, a kćerka jedne stare mame, a žena jednog gospodina?! Da, u pravu ste, ja nisam bila sama na svijetu. Ubijaju se samo usamljeni. Ljeti, nemaju s kim otići na godišnji pa uzmu svoj život u svoje ruke. Nisam taj slučaj. Na neki način, imala sam preveliko društvo.
Moja mama…Ima devedeset godina i talijansku penziju. Čuvamo moju mamu, brinemo o njoj. Kontroliramo joj tlak, zovemo doktora kad zakašlje, ugradili smo joj klimu. Ja sam jedinica, moja je mama stalno bila u brizi. Da li ću diplomirati, diplomirala sam, da li ću se udati, udala sam se, imam i dvoje djece, sve sam joj strahove izbila iz glave, a ona se još boji. Da li si platila telefon, a razliku struje, idi na mamografiju, napravi ultrazvuk sisa.
Sve moje prijateljice imaju rak. I psi mojih prijateljica imaju rak. Žužu, Verina maltezerica, umrla je prekjučer. Čudna smrt. Vera ju je odvela veterinaru da joj očisti kamenac sa zubiju. Mali su zubi bljesnuli, uzeo je tristo kuna, veterinar, mislim, a onda je Žužu umrla od raka jetre. Kako nije vidio da je na samrti, pitala sam Veru? Gledao je zube, Vera se davila u suzama. Zašto se ne ubiješ, htjela sam joj reći, svakoga se dana ubije bar sto Hrvata, koji kurac čekaš, vidiš kako patiš, umrijet ćeš od tuge, ubij se! Ništa nisam rekla, ljudi znaju biti preosjetljivi kad im umre maltezerica. To je od rata, govore liječnici, kolektivna depresija, imunosistem pada, treba misliti pozitivno. Ružičasto razmišljanje je recept hrvatskih liječnika protiv hrvatskog raka. Think pink! Na tržnici se mogu kupiti majice. Ružičaste. Na njima je veliko, okruglo lice i crta sa gore okrenutim krajevima.To lice razmišlja pink! Oko mene lete velike, debele, zelene muhe. Nadam se da će me naći prije nego se raspadnem. U pismu sam napisala, spalite me. A zaboravila sam napisati gdje ću ležati. Uvijek sam bila rastresena.
Moja kćerka je uspješna, mlada žena. Radi kao hostesa na televiziji. Ne, ne bih rekla da samo pokazuje sise, guzicu i lijepe zube. Ne. Uvijek je voljela glumu i reflektore. Na nju je naletio jedan stariji gospodin. U Opatiji, u onom baru na plaži. Nije mi se sviđao, taj gospodin. Mama, rekla mi je Viki, koga briga, dobila sam posao, vodi me na večere. Sutra će u Listu izaći intervju sa mnom. Pitali su me kako mi je bilo prvi put. Ljeto je, ljeti intervjui moraju biti opušteni. I slikali su me, na plaži. Zašto mi slikate samo guzicu, pitala sam? Ljeto je, rekli su. Prvi put, prvi put mi je bilo super, baš super, rekla sam. Super, rekla je novinarka. Super, rekao je fotograf, kad sam se naguzila. Ta je djevojka bila puna životne radosti.
A ono što govore za moga sina. Lažu. Nije istina da je pobjegao iz komune i da dila. Jučer je kod nas bila jedna gospođa. Našli su joj mrtvoga sina na autobusnom kolodvoru. Urlala je, u našem dnevnom boravku, rodili ste ubojicu, rodili ste ubojicu!
Bio je težak, vruć dan. Osjećala se kiša u zraku, nije padala. Gospođo, rekla sam, moj sin je u komuni, nije u gradu. Naš susjed ju je izbacio. Krupan čovjek, vozi sladoled, prije rata bio je profesor u srednjoj školi. Nikad ga nisam pitala zašto je dobio otkaz, ne volim biti intimna sa ljudima. Jučer smo muž i ja slavili dvadeset i petu godišnjicu braka. Nazvala sam moju staru. Dobro, rekla je, dođi. Dala mi je tisuću kuna. Otišli smo u onaj opatijski restoran. Naručili smo škampe. Za susjednim stolom je jedan strašno debeli gospodin lizao janjeću glavu. Srkao je janjeće oči. Srrrrrrrr, radio je ustima. Vidiš, rekla sam mužu, pun je životne radosti. Moj muž nije htio dignuti pogled sa tanjura, nekako je bio depresivan. Nisam mu rekla, ubij se, što čekaš? Neki ljudi znaju biti osjetljivi kad ostanu bez posla. Izašli smo iz restorana, sretna godišnjica, rekla sam. Da, rekao je moj muž. Pa smo otišli doma. Ja nikad nisam bila depresivna, ali sam rano skužila, živjeti, živjeti, živjeti da bi crknuo? To mi nije držalo vodu. Moja kćerka misli da će doći dan kad će se riješiti onog starca, kupiti svoj stan, udati se, imati djecu i biti sretna. Vidi mene, rekla sam, vidi mene! Kad smo se vratili doma, sjela sam na balkon i gledala u tuđe kuhinje. Ljudi su u potkošuljama i ljetnim haljinama čekali kišu. Bilo je strašno vruće. Shvatila sam, ne mogu više čekati. Zato ležim ispod ovog stabla. Dosadilo mi je čekati. Vidi, vidi, krupne mi kapi padaju po mrtvom licu. Vidi, vidi.
Prije kiše
Ležim mrtva ispod jednog stabla. Haha, smijete se, haha, sereš, stara! Ispod kojeg stabla ležiš mrtva? Ne znam kako se stablo zove. Ležim u grmu, dalje od grada. Ljeto je, turisti gmižu svuda, bilo bi prestrašno da me kakvi Rusi, njih ima ovog ljeta najviše, nađu u grču i pjeni! Ne bih mogla podnijeti njihovo vrištanje.
Smrt je intiman čin. Nisam se ubila u afektu, meni je godinama kurac bio pun i prepun. A majka dvoje djece, a kćerka jedne stare mame, a žena jednog gospodina?! Da, u pravu ste, ja nisam bila sama na svijetu. Ubijaju se samo usamljeni. Ljeti, nemaju s kim otići na godišnji pa uzmu svoj život u svoje ruke. Nisam taj slučaj. Na neki način, imala sam preveliko društvo.
Moja mama…Ima devedeset godina i talijansku penziju. Čuvamo moju mamu, brinemo o njoj. Kontroliramo joj tlak, zovemo doktora kad zakašlje, ugradili smo joj klimu. Ja sam jedinica, moja je mama stalno bila u brizi. Da li ću diplomirati, diplomirala sam, da li ću se udati, udala sam se, imam i dvoje djece, sve sam joj strahove izbila iz glave, a ona se još boji. Da li si platila telefon, a razliku struje, idi na mamografiju, napravi ultrazvuk sisa.
Sve moje prijateljice imaju rak. I psi mojih prijateljica imaju rak. Žužu, Verina maltezerica, umrla je prekjučer. Čudna smrt. Vera ju je odvela veterinaru da joj očisti kamenac sa zubiju. Mali su zubi bljesnuli, uzeo je tristo kuna, veterinar, mislim, a onda je Žužu umrla od raka jetre. Kako nije vidio da je na samrti, pitala sam Veru? Gledao je zube, Vera se davila u suzama. Zašto se ne ubiješ, htjela sam joj reći, svakoga se dana ubije bar sto Hrvata, koji kurac čekaš, vidiš kako patiš, umrijet ćeš od tuge, ubij se! Ništa nisam rekla, ljudi znaju biti preosjetljivi kad im umre maltezerica. To je od rata, govore liječnici, kolektivna depresija, imunosistem pada, treba misliti pozitivno. Ružičasto razmišljanje je recept hrvatskih liječnika protiv hrvatskog raka. Think pink! Na tržnici se mogu kupiti majice. Ružičaste. Na njima je veliko, okruglo lice i crta sa gore okrenutim krajevima.To lice razmišlja pink! Oko mene lete velike, debele, zelene muhe. Nadam se da će me naći prije nego se raspadnem. U pismu sam napisala, spalite me. A zaboravila sam napisati gdje ću ležati. Uvijek sam bila rastresena.
Moja kćerka je uspješna, mlada žena. Radi kao hostesa na televiziji. Ne, ne bih rekla da samo pokazuje sise, guzicu i lijepe zube. Ne. Uvijek je voljela glumu i reflektore. Na nju je naletio jedan stariji gospodin. U Opatiji, u onom baru na plaži. Nije mi se sviđao, taj gospodin. Mama, rekla mi je Viki, koga briga, dobila sam posao, vodi me na večere. Sutra će u Listu izaći intervju sa mnom. Pitali su me kako mi je bilo prvi put. Ljeto je, ljeti intervjui moraju biti opušteni. I slikali su me, na plaži. Zašto mi slikate samo guzicu, pitala sam? Ljeto je, rekli su. Prvi put, prvi put mi je bilo super, baš super, rekla sam. Super, rekla je novinarka. Super, rekao je fotograf, kad sam se naguzila. Ta je djevojka bila puna životne radosti.
A ono što govore za moga sina. Lažu. Nije istina da je pobjegao iz komune i da dila. Jučer je kod nas bila jedna gospođa. Našli su joj mrtvoga sina na autobusnom kolodvoru. Urlala je, u našem dnevnom boravku, rodili ste ubojicu, rodili ste ubojicu!
Bio je težak, vruć dan. Osjećala se kiša u zraku, nije padala. Gospođo, rekla sam, moj sin je u komuni, nije u gradu. Naš susjed ju je izbacio. Krupan čovjek, vozi sladoled, prije rata bio je profesor u srednjoj školi. Nikad ga nisam pitala zašto je dobio otkaz, ne volim biti intimna sa ljudima. Jučer smo muž i ja slavili dvadeset i petu godišnjicu braka. Nazvala sam moju staru. Dobro, rekla je, dođi. Dala mi je tisuću kuna. Otišli smo u onaj opatijski restoran. Naručili smo škampe. Za susjednim stolom je jedan strašno debeli gospodin lizao janjeću glavu. Srkao je janjeće oči. Srrrrrrrr, radio je ustima. Vidiš, rekla sam mužu, pun je životne radosti. Moj muž nije htio dignuti pogled sa tanjura, nekako je bio depresivan. Nisam mu rekla, ubij se, što čekaš? Neki ljudi znaju biti osjetljivi kad ostanu bez posla. Izašli smo iz restorana, sretna godišnjica, rekla sam. Da, rekao je moj muž. Pa smo otišli doma. Ja nikad nisam bila depresivna, ali sam rano skužila, živjeti, živjeti, živjeti da bi crknuo? To mi nije držalo vodu. Moja kćerka misli da će doći dan kad će se riješiti onog starca, kupiti svoj stan, udati se, imati djecu i biti sretna. Vidi mene, rekla sam, vidi mene! Kad smo se vratili doma, sjela sam na balkon i gledala u tuđe kuhinje. Ljudi su u potkošuljama i ljetnim haljinama čekali kišu. Bilo je strašno vruće. Shvatila sam, ne mogu više čekati. Zato ležim ispod ovog stabla. Dosadilo mi je čekati. Vidi, vidi, krupne mi kapi padaju po mrtvom licu. Vidi, vidi.
-
pekarce
- Posts: 263
- Joined: 07/07/2004 14:15
- Location: Buljin stream
#88
Ma ne da se chita, moj Fer Zivote, nego se guta svaki red. A i radujem se svakoj narednoj, svaka je za se osvjezenje, mada junakinja, prema sopstvenoj precepciji, bajati.
Zahavljujem na trudu ucinjenom da se price postiraju i nadam se da ces nastaviti tako. Ajd' u zdravlje !
Zahavljujem na trudu ucinjenom da se price postiraju i nadam se da ces nastaviti tako. Ajd' u zdravlje !
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#89
Prica sezdeset peta
You talking to me?!
Moj je sin, kad se rodio, bio najljepši na svijetu! Pedeset i pet centimetara dugačak, četiri kilograma i trideset težak. Oh, rekla je moja nona, šta je? Uhvatila ga je lagano za bradicu, zašto nisi došao doma na biciklu? Svi smo se smijali. Imam fotografiju. Veliki dan! Noću je spavao,danju se smijao.Na početku se čovjek ne snalazi, beba iziskuje totalnu pažnju, nemaš ni sekunde vremena. Ne možeš stati i razmisliti, što je ovo?! Nakon šest, sedam mjeseci, sjedneš. Hej! Leži u krevetiću, u lijevoj ručici drži uho od zeca, u majušnim ustima dudu koja skače, ne spava, uspavljuje se, gledaš ga…Hej?! Što se sa mnom događa? Vrije mi u trbuhu, oči su mi mokre, ruke nemirne, smiješim se, tresem se, htjela bih ga zgrabiti, strpati u sebe, pojesti, da nikad, nikad, nikad ne ode od mene to mirišljavo, milo, drago stvorenje, to biće koje ću voljeti zauvijek! Strašan osjećaj! Voljeti nekoga bezuvjetno!
Nikad se nije budio urlajući. Ujutro bih ugledala dva blistava komadića čokolade, okice njegove. Ljubavi moja, ljubavi moja, govorila sam. Pokazivao mi je četiri bijela zuba. Da ste nas čuli, činilo bi vam se da nesuvislo grgljamo. Gll, blll, ga, ga, bglll, baaaam, tuuuk! Smijeh! Mi smo razgovarali.
Nije lako opisati osjećaje koji te tresu kad sa sinom šećeš. Kosica mu miriše. Gricka ti bradu malim zubima! Smije se na sav glas, vidio je purana, smijeh mu skače u štucanje…Progutat ću te, sad ću te progutati, govorila sam mu dok mi je držao male, debele ruke oko vrata. A mekota rupice pokraj njegove sitne, ključne kosti?! Da ste ikad svoj nos stavili u to krasno mjesto, znali biste o čemu govorim. Ne, ne bih vam dozvolila da njuškate moga malog sina! Ne, nisam sina voljela samo dok je bio beba! Ma, ne... Krenuo je u prvi razred. Jednom mu je iz ušiju curila krv. Mislila sam da će mi umrijeti! Neki mu je dečkić torbom razbio glavu. Ovo nije lijepo, ovo što ću reći, poželjela sam dečkića zatući?! Nisam se mogla prepoznati. Ubiti dijete?! Recite mi, možda znate odgovor, ima li život smisla kad ti umre dijete? Dvadeset i šest godina živjela sam bez njega. Taj se život ne računa. Moj je pravi život počeo kad sam uvalila nos u njegovu mokru, tamnokosu glavu. Nisam jedina, milijuni majki njuškaju svoje bebe i sada, ovoga časa.
Diplomirao je…Moj sin je danas mladi muškarac. Ne bacam mu se oko vrata, ne zabijam mu nos u kosu, ne njuškam mu rupu pokraj velike ključne kosti. Nisam mama kakva sam bila, a opet, ista sam osoba. Još ću vam nešto reći, znate to, ako imate djecu, ipak ću reći, djecu čovjek, kako rastu, sve više voli. Naše srce iz normalnog ritma ne izbacuju samo bebe. Ponekad pijem kavu u onom kafiću na katu, kroz prozor možeš vidjeti Korzo, ljude kako hodaju, oni tebe ne vide. Pa ugledam sina, kako, visok, jedri. Ne, oprostite, ne bih vam mogla opisati osjećaje koji me griju dok gledam svoga sina, na ulici, među tolikim nevažnim, sitnim, bezličnim, sivim ljudima. Mamin voljeni muškarac! O čemu govorim? Ne želim biti gruba, volim biti gospođa pod kontrolom, više nisam mlada mama, nisam ni mlada gospođa, ja sam žena u godinama, od mene se očekuje pristojnost i samokontrola…Pa ipak…Ljudi su tako rijetko ono što se od njih očekuje. Ma, htjela sam reći, kad je u igri život moga jedinoga sina, baš i nisam fina, civilizirana gospođa.
Tražite da budem potpuno jasna. Vi volite suvisle ljude. Dobro, reći ću. Slušam, čitam, gledam, govori se, naši će momci, vršnjaci moga sina, krenuti u Irak?! Ne bih htjela ulaziti u neke detalje! Ne želim ući ni u kakve detalje! Ne zanimaju me detalji! Nešto ću reći o osjećajima koji u meni vrište, kad pomislim…Moj sin, moj jedini sin, moja jedina, vječna, prava ljubav, mogao bi ostati negdje u Iraku žuta, kruta, mrtva, napuhana…Moj bi sin mogao, negdje u Iraku, ležati pokraj ceste, napuhani, bijeli leš, a iračke muhe bi mu gmizale po mrtvim očima?! ?! Ovo nije lijepo, ovo što ću vam reći. I neka ne ostane među nama, pričajte o tome, govorite, slobodno govorite okolo…Kad bi se tako nešto dogodilo, našla bih kuju koja ga je tamo poslala, iskopala joj oči, sprašila metak u glavu, udavila je golim rukama! To me straši. Taj gubitak samokontrole! A, eto, baš tako osjećam! Da li sam jedina? Mi mame, sve smo nekako iste. Bolesno, neizlječivo, zauvijek zaljubljene u svoje sinove. Vidite, o tome bi morale voditi računa mame koje misle naše sinove slati u Irak. Te mame, te mame, neka tamo pošalju svoje sinove! Neka iračke muhe piju mrtve oči njihovih sinova! Neka napuhana, mrtva tijela njihovih sinova razvlače divlji, gladni irački psi! Neka one u crnoj, plastičnoj vreći, u hrpi krvavog, crvivog mesa prepoznaju majicu svoga sina! Neka gnjilim tijelima svojih sinova plaćaju ono što Hrvatska, navodno, duguje Americi! Ej, kurve, ostavite našu djecu na miru!
You talking to me?!
Moj je sin, kad se rodio, bio najljepši na svijetu! Pedeset i pet centimetara dugačak, četiri kilograma i trideset težak. Oh, rekla je moja nona, šta je? Uhvatila ga je lagano za bradicu, zašto nisi došao doma na biciklu? Svi smo se smijali. Imam fotografiju. Veliki dan! Noću je spavao,danju se smijao.Na početku se čovjek ne snalazi, beba iziskuje totalnu pažnju, nemaš ni sekunde vremena. Ne možeš stati i razmisliti, što je ovo?! Nakon šest, sedam mjeseci, sjedneš. Hej! Leži u krevetiću, u lijevoj ručici drži uho od zeca, u majušnim ustima dudu koja skače, ne spava, uspavljuje se, gledaš ga…Hej?! Što se sa mnom događa? Vrije mi u trbuhu, oči su mi mokre, ruke nemirne, smiješim se, tresem se, htjela bih ga zgrabiti, strpati u sebe, pojesti, da nikad, nikad, nikad ne ode od mene to mirišljavo, milo, drago stvorenje, to biće koje ću voljeti zauvijek! Strašan osjećaj! Voljeti nekoga bezuvjetno!
Nikad se nije budio urlajući. Ujutro bih ugledala dva blistava komadića čokolade, okice njegove. Ljubavi moja, ljubavi moja, govorila sam. Pokazivao mi je četiri bijela zuba. Da ste nas čuli, činilo bi vam se da nesuvislo grgljamo. Gll, blll, ga, ga, bglll, baaaam, tuuuk! Smijeh! Mi smo razgovarali.
Nije lako opisati osjećaje koji te tresu kad sa sinom šećeš. Kosica mu miriše. Gricka ti bradu malim zubima! Smije se na sav glas, vidio je purana, smijeh mu skače u štucanje…Progutat ću te, sad ću te progutati, govorila sam mu dok mi je držao male, debele ruke oko vrata. A mekota rupice pokraj njegove sitne, ključne kosti?! Da ste ikad svoj nos stavili u to krasno mjesto, znali biste o čemu govorim. Ne, ne bih vam dozvolila da njuškate moga malog sina! Ne, nisam sina voljela samo dok je bio beba! Ma, ne... Krenuo je u prvi razred. Jednom mu je iz ušiju curila krv. Mislila sam da će mi umrijeti! Neki mu je dečkić torbom razbio glavu. Ovo nije lijepo, ovo što ću reći, poželjela sam dečkića zatući?! Nisam se mogla prepoznati. Ubiti dijete?! Recite mi, možda znate odgovor, ima li život smisla kad ti umre dijete? Dvadeset i šest godina živjela sam bez njega. Taj se život ne računa. Moj je pravi život počeo kad sam uvalila nos u njegovu mokru, tamnokosu glavu. Nisam jedina, milijuni majki njuškaju svoje bebe i sada, ovoga časa.
Diplomirao je…Moj sin je danas mladi muškarac. Ne bacam mu se oko vrata, ne zabijam mu nos u kosu, ne njuškam mu rupu pokraj velike ključne kosti. Nisam mama kakva sam bila, a opet, ista sam osoba. Još ću vam nešto reći, znate to, ako imate djecu, ipak ću reći, djecu čovjek, kako rastu, sve više voli. Naše srce iz normalnog ritma ne izbacuju samo bebe. Ponekad pijem kavu u onom kafiću na katu, kroz prozor možeš vidjeti Korzo, ljude kako hodaju, oni tebe ne vide. Pa ugledam sina, kako, visok, jedri. Ne, oprostite, ne bih vam mogla opisati osjećaje koji me griju dok gledam svoga sina, na ulici, među tolikim nevažnim, sitnim, bezličnim, sivim ljudima. Mamin voljeni muškarac! O čemu govorim? Ne želim biti gruba, volim biti gospođa pod kontrolom, više nisam mlada mama, nisam ni mlada gospođa, ja sam žena u godinama, od mene se očekuje pristojnost i samokontrola…Pa ipak…Ljudi su tako rijetko ono što se od njih očekuje. Ma, htjela sam reći, kad je u igri život moga jedinoga sina, baš i nisam fina, civilizirana gospođa.
Tražite da budem potpuno jasna. Vi volite suvisle ljude. Dobro, reći ću. Slušam, čitam, gledam, govori se, naši će momci, vršnjaci moga sina, krenuti u Irak?! Ne bih htjela ulaziti u neke detalje! Ne želim ući ni u kakve detalje! Ne zanimaju me detalji! Nešto ću reći o osjećajima koji u meni vrište, kad pomislim…Moj sin, moj jedini sin, moja jedina, vječna, prava ljubav, mogao bi ostati negdje u Iraku žuta, kruta, mrtva, napuhana…Moj bi sin mogao, negdje u Iraku, ležati pokraj ceste, napuhani, bijeli leš, a iračke muhe bi mu gmizale po mrtvim očima?! ?! Ovo nije lijepo, ovo što ću vam reći. I neka ne ostane među nama, pričajte o tome, govorite, slobodno govorite okolo…Kad bi se tako nešto dogodilo, našla bih kuju koja ga je tamo poslala, iskopala joj oči, sprašila metak u glavu, udavila je golim rukama! To me straši. Taj gubitak samokontrole! A, eto, baš tako osjećam! Da li sam jedina? Mi mame, sve smo nekako iste. Bolesno, neizlječivo, zauvijek zaljubljene u svoje sinove. Vidite, o tome bi morale voditi računa mame koje misle naše sinove slati u Irak. Te mame, te mame, neka tamo pošalju svoje sinove! Neka iračke muhe piju mrtve oči njihovih sinova! Neka napuhana, mrtva tijela njihovih sinova razvlače divlji, gladni irački psi! Neka one u crnoj, plastičnoj vreći, u hrpi krvavog, crvivog mesa prepoznaju majicu svoga sina! Neka gnjilim tijelima svojih sinova plaćaju ono što Hrvatska, navodno, duguje Americi! Ej, kurve, ostavite našu djecu na miru!
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#91
Prica sezdeset sesta
Grupnjak preko telefona
On leži na kauču u boravku, sjedim uz njegove tabane, uskoro će promrmljati, pokrij me dekicom. Iza mene je težak i pretežak dan. Na radiju sam bila čitavo jutro i poslijepodne. Alo, alo, da li se čujemo, vrištala sam satima. Odradila sam svoju i Sekinu smjenu, uhvatila je neku virozu.
Aki me nazvala, bilo je oko četiri popodne, mama, rekla je, labud pliva. Duboko sam udahnula, uhvatila me u radijskom kafiću, ubacivala sam u sebe rum s malo čaja. Labud pliva, labud pliva. Tri godine, tri pune godine čekamo i muž i moja stara i ja da zapliva jebeni labud u njenom indeksu. U međuvremenu je prestala biti redovni student, platili smo joj izvanredan studij, prijavila se na birou kao nezaposlena. Godine, godine su prošle prije nego što je prokleta ptičurina uplovila u naš život. Čovjek bi se trebao osjećati sretnim, ono, ispunio ti se životni san. Mislila sam da taj dan nikad neće doći, a ako dođe, ja ću, poput dobitnice Oscara, zatečena srećom, zvjerati na sve strane, puna nevjerice, oči će mi se polako puniti vodom, drhtavih koljena, krenut ću prema bini…
Dobro, bilo bi glupo po ovakvoj hladnoći glavinjati gradom, tražiti neku binu i krenuti prema njoj. Gdje je bina, koja bina, voditelj, reflektori… Labud i Oscar, nije to isto. Nije to isto? A što je sreća, pitam ja vas, što je sreća? Trebalo bi sve one milijune ljudi koji uzalud čekaju da im dijete doma donese labuda, pitati, ej, ljudi, Oscar, labud?! Oscar, labud?! Većina bi se odlučila za debelu, bijelu pticu koja kljuca masnih krila na Bledskom jezeru.
Labud, labud. Sreća ti izbija dah iz pluća, tlak ti pada, ne osjećaš potrebu ni za hranom, ni za kuhanjem hrane, ni za seksom… Ipak sam skuhala ručak. Uvaljala pileće filete u neku smjesu. To smo pojeli, on je legao, svakoga dana legne, ja sjedim uz njegove tabane, nazvat ću Elu i reći joj, Ela, došao je labud. Da, i sreća je stres. Osjećam potrebu da smanjim pritisak. Znam, sto posto sam sigurna da ću dolazak labuda morati proslaviti seksom, ne da mi se, moja sreća nije toga tipa, ta ptica ne budi u meni, drrrrr…
Ela, vidim na displeju. Reći ću joj, Ela, Aki, zamisli, nazvala me, labud, debela ptica, iza mene je težak dan. Alo, govori Ela. Alo, govorim, Ela, zamisli. Samo malo, govori Ela, samo malo, Bikica je danas imala kontrolni, iza mene je, Tonka moja, težak dan… Dobro, pričaj mi o tome, pa ću onda ja tebi reći… Pisali su kontrolni, nije znala, iznenadilo je, nemaš pojma kako je teško djetetu u drugom razredu osmogodišnje škole, jedno pitanje je bilo, na cesti Đeletovci raslinje… Kakvo raslinje, pitam. Rastinje, to je neko mjesto. Na cesti Đeletovci - Rastinje postoje prometni znakovi. Kakvi? Ela šmrče. Gdje su Đeletovci, geografija mi nije jača strana, prvi put čujem za to mjesto, govorim. Nema veze, govori Ela. Što se događa između Đeletovaca i Rastinja? Šutim, ne znam, ne čitam novine, ne gledam televiziju. Tamo, govori Ela, neki ljudi montiraju mreže uz rub te ceste i tako čuvaju, a na prometnim znakovima je… Koga čuvaju ti ljudi uz tu cestu uz pomoć tih mreža, što je na znakovima? Da, govori Ela, pitanje je glasilo, što rade ljudi na pruzi Đeletovci - Rastinje? Što je na znakovima? Ela plače. Naši su životi puni stresa. Bikica je napisala, ljudi na cesti Đeletovci - Rastinje čuvaju djecu u prometu, na znakovima su dječica koja trče.
Super, rekla sam, mala pametnica. To je njen prvi ljutko, govori Ela, prvi ljutko u dvije godine, ove godine ima sedam smješkova, prvi ljutko. Dobro, govorim, što rade prokleti ljudi tamo. Čuvaju žabe da ih automobili ne pregaze, na znakovima su žabe, skupaljaju ih u vreće i nose preko ceste. Zašto žabe žele prelaziti cestu baš na tom mjestu, to ja pitam. Ne znam, govori Ela. Bikica, mala se zove Ema, svi je zovemo Bikica, Bikici se sve pomiješalo…
Ela šmrče, ima sedam smješkova, ovaj ju je ljutko dotukao, tamo je u sobi, ne znam kako će večeras, moramo na balet i engleski, ponoviti vjeronauk, da li možda znaš što je Isus rekao Ivanu, rekao mu je nešto vezano za mamu… Ne, rekla sam, ali imam vijest… Bikici baš ni vjeronauk ne ide, u knjizi iz vjeronauka piše, mama te voli, tata se o tebi brine, opiši kako te mama voli, kako se tata o tebi brine, Bikica nije znala… Moja Aki, govorim, nakon mnogo godina, labud je došao…
Oprosti, govori Ela, samo malo, samo tren. Slušaj, spušta glas, ne znam kako ti, mene ova škola baca u komu, Boris je krenuo u kupaonicu, hoće seks, na brzinu, dok mala u sobi na gitari vježba "Bratec Martin, bratec Martin" i "Plovi, plovi, plovi, barka mala, plovi, plovi…" Meni nije ni do čega, što je mogao Isus reći Ivanu… Kad izađe iz kupaonice, morat ću mu ga popušiti, pa malu odvesti na balet i na engleski, naći negdje kardiologa koji će pregledati staru za pristojnu lovu, ima ogroman tlak, skuhati večeru i ručak za sutra… Ja te molim, ti si ipak radijski novinar, stalno vam tamo dolaze popovi, ako možeš, kao boga te molim… Čini mi se da izlazi iz kupaonice, pitaj kakvog velečasnog ili časnu sestru, Isus je nešto rekao Ivanu… Oprosti, govorim. Moj muž, nisam primijetila, stoji uz mene, uzima mi lijevu ruku i stavlja je sebi među noge. Samo malo, govorim, samo malo, Ela. Trenutak, molim te, smiješim se mužu, pričam s Elom. Nema veze, govori muž i pritišće moju ruku. Samo malo, čujem Elu, govorim s Tonkom. Nema veze, govori njen muž. Mmmmmmm, čujem kako Ela mumlja punih ustiju. Spuštamo slušalice. Moja lijeva ruka je puna. Muž me gleda onako. Bože dragi, što je Isus rekao Ivanu?
Grupnjak preko telefona
On leži na kauču u boravku, sjedim uz njegove tabane, uskoro će promrmljati, pokrij me dekicom. Iza mene je težak i pretežak dan. Na radiju sam bila čitavo jutro i poslijepodne. Alo, alo, da li se čujemo, vrištala sam satima. Odradila sam svoju i Sekinu smjenu, uhvatila je neku virozu.
Aki me nazvala, bilo je oko četiri popodne, mama, rekla je, labud pliva. Duboko sam udahnula, uhvatila me u radijskom kafiću, ubacivala sam u sebe rum s malo čaja. Labud pliva, labud pliva. Tri godine, tri pune godine čekamo i muž i moja stara i ja da zapliva jebeni labud u njenom indeksu. U međuvremenu je prestala biti redovni student, platili smo joj izvanredan studij, prijavila se na birou kao nezaposlena. Godine, godine su prošle prije nego što je prokleta ptičurina uplovila u naš život. Čovjek bi se trebao osjećati sretnim, ono, ispunio ti se životni san. Mislila sam da taj dan nikad neće doći, a ako dođe, ja ću, poput dobitnice Oscara, zatečena srećom, zvjerati na sve strane, puna nevjerice, oči će mi se polako puniti vodom, drhtavih koljena, krenut ću prema bini…
Dobro, bilo bi glupo po ovakvoj hladnoći glavinjati gradom, tražiti neku binu i krenuti prema njoj. Gdje je bina, koja bina, voditelj, reflektori… Labud i Oscar, nije to isto. Nije to isto? A što je sreća, pitam ja vas, što je sreća? Trebalo bi sve one milijune ljudi koji uzalud čekaju da im dijete doma donese labuda, pitati, ej, ljudi, Oscar, labud?! Oscar, labud?! Većina bi se odlučila za debelu, bijelu pticu koja kljuca masnih krila na Bledskom jezeru.
Labud, labud. Sreća ti izbija dah iz pluća, tlak ti pada, ne osjećaš potrebu ni za hranom, ni za kuhanjem hrane, ni za seksom… Ipak sam skuhala ručak. Uvaljala pileće filete u neku smjesu. To smo pojeli, on je legao, svakoga dana legne, ja sjedim uz njegove tabane, nazvat ću Elu i reći joj, Ela, došao je labud. Da, i sreća je stres. Osjećam potrebu da smanjim pritisak. Znam, sto posto sam sigurna da ću dolazak labuda morati proslaviti seksom, ne da mi se, moja sreća nije toga tipa, ta ptica ne budi u meni, drrrrr…
Ela, vidim na displeju. Reći ću joj, Ela, Aki, zamisli, nazvala me, labud, debela ptica, iza mene je težak dan. Alo, govori Ela. Alo, govorim, Ela, zamisli. Samo malo, govori Ela, samo malo, Bikica je danas imala kontrolni, iza mene je, Tonka moja, težak dan… Dobro, pričaj mi o tome, pa ću onda ja tebi reći… Pisali su kontrolni, nije znala, iznenadilo je, nemaš pojma kako je teško djetetu u drugom razredu osmogodišnje škole, jedno pitanje je bilo, na cesti Đeletovci raslinje… Kakvo raslinje, pitam. Rastinje, to je neko mjesto. Na cesti Đeletovci - Rastinje postoje prometni znakovi. Kakvi? Ela šmrče. Gdje su Đeletovci, geografija mi nije jača strana, prvi put čujem za to mjesto, govorim. Nema veze, govori Ela. Što se događa između Đeletovaca i Rastinja? Šutim, ne znam, ne čitam novine, ne gledam televiziju. Tamo, govori Ela, neki ljudi montiraju mreže uz rub te ceste i tako čuvaju, a na prometnim znakovima je… Koga čuvaju ti ljudi uz tu cestu uz pomoć tih mreža, što je na znakovima? Da, govori Ela, pitanje je glasilo, što rade ljudi na pruzi Đeletovci - Rastinje? Što je na znakovima? Ela plače. Naši su životi puni stresa. Bikica je napisala, ljudi na cesti Đeletovci - Rastinje čuvaju djecu u prometu, na znakovima su dječica koja trče.
Super, rekla sam, mala pametnica. To je njen prvi ljutko, govori Ela, prvi ljutko u dvije godine, ove godine ima sedam smješkova, prvi ljutko. Dobro, govorim, što rade prokleti ljudi tamo. Čuvaju žabe da ih automobili ne pregaze, na znakovima su žabe, skupaljaju ih u vreće i nose preko ceste. Zašto žabe žele prelaziti cestu baš na tom mjestu, to ja pitam. Ne znam, govori Ela. Bikica, mala se zove Ema, svi je zovemo Bikica, Bikici se sve pomiješalo…
Ela šmrče, ima sedam smješkova, ovaj ju je ljutko dotukao, tamo je u sobi, ne znam kako će večeras, moramo na balet i engleski, ponoviti vjeronauk, da li možda znaš što je Isus rekao Ivanu, rekao mu je nešto vezano za mamu… Ne, rekla sam, ali imam vijest… Bikici baš ni vjeronauk ne ide, u knjizi iz vjeronauka piše, mama te voli, tata se o tebi brine, opiši kako te mama voli, kako se tata o tebi brine, Bikica nije znala… Moja Aki, govorim, nakon mnogo godina, labud je došao…
Oprosti, govori Ela, samo malo, samo tren. Slušaj, spušta glas, ne znam kako ti, mene ova škola baca u komu, Boris je krenuo u kupaonicu, hoće seks, na brzinu, dok mala u sobi na gitari vježba "Bratec Martin, bratec Martin" i "Plovi, plovi, plovi, barka mala, plovi, plovi…" Meni nije ni do čega, što je mogao Isus reći Ivanu… Kad izađe iz kupaonice, morat ću mu ga popušiti, pa malu odvesti na balet i na engleski, naći negdje kardiologa koji će pregledati staru za pristojnu lovu, ima ogroman tlak, skuhati večeru i ručak za sutra… Ja te molim, ti si ipak radijski novinar, stalno vam tamo dolaze popovi, ako možeš, kao boga te molim… Čini mi se da izlazi iz kupaonice, pitaj kakvog velečasnog ili časnu sestru, Isus je nešto rekao Ivanu… Oprosti, govorim. Moj muž, nisam primijetila, stoji uz mene, uzima mi lijevu ruku i stavlja je sebi među noge. Samo malo, govorim, samo malo, Ela. Trenutak, molim te, smiješim se mužu, pričam s Elom. Nema veze, govori muž i pritišće moju ruku. Samo malo, čujem Elu, govorim s Tonkom. Nema veze, govori njen muž. Mmmmmmm, čujem kako Ela mumlja punih ustiju. Spuštamo slušalice. Moja lijeva ruka je puna. Muž me gleda onako. Bože dragi, što je Isus rekao Ivanu?
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#92
Prica sezdeset sedma
A vlakić je zvonio…
Život je ono što mi od njega učinimo, vjerojatno je rekao neki veliki pisac, zaboravila sam mu ime. Volim misli velikih pisaca, čitam ih po novinskim rubrikama, tamo najprije pročitam stupac Velike misli. To je mnogo praktičnije nego ubadati iste misli po debelim knjižurinama. Moraš biti duboko koncentriran da ti najdublja ne odleti. Tko danas može pažljivo čitati "Anu Karenjinu" i proučavati Tolstoja? Nisi platio struju, dolaze ti dvije kartice na naplatu, majka ti je slomila treću protezu u mjesec dana, muž je dobio otkaz, kći tvrdi da misli da je u drugom stanju. Nije sigurna. Samo mi se čini, mama. Kako ti se čini, pita mama. Ili jesi ili nisi, da li si se zaštitila? Jesam, ali s kondomima zna biti frka, Maci je puknuo… Kojoj Maci, pita mama. Onoj koja ima sina, ima šest mjeseci, sin se zove Novica. Novica, pita mama, Isuse, muž joj je Srbin? Nije, govori kći, Maca nema muža. Kuki ju je ostavio čim mu je puknuo kondom, prestrašio se. Maci se jako sviđa ime Novica. Dragi, dragi i predragi Bože! Pa lete, lete i prolaze dani, mame ništa ne pitaju svoje kćeri, samo pune i prepune nade gledaju u pakete uložaka u kupaonici. Da li se paket smanjuje? Jesu li svi tamponi na broju? O, kako je hrvatski život težak?! Kćer se ne smije ništa pitati. Mama, ovo je moj život! Isuse, Isuse i Kriste! A kad dobije menstruaciju, šuti! Šuti poput trostrukog ubojice. Optuženi se brani šutnjom! Nek' se ludi majmun brani kako hoće, ali zašto nam se kćeri brane šutnjom?! Od prestravljene majke brane se šutnjom ?! Oh, oh, oh i oh! Umjesto da vrište, mama, ja saaaam dobilaaaaaaaaaa… O, o, kako je težak život…
A zapravo, ruku na srce, ako malo bolje pogledamo, ako pogledamo hladne glave, sve to, sve su to male stvari. Zato ja uvijek, ako ne mogu nigdje ubosti kakvu veliku misao, bacim oko na knjigu Ne mari za male stvari. To je Biblija za nemoćne, a ambiciozne. Tako je jednog dana, bio je zimski, ledeni dan u Njujorku. Pa je tog jednog dana, u pun i prepun njujorški autobus, ušao crnac. Ne običan crnac, ne, ne, ušao je Nasmiješeni Crnac. Ušao je, pozdravio vozača, pokazao mu bijele zube, platio kartu, okrenuo se prema putnicima i svima rekao, helou folks. Ljudi to nisu očekivali, bio je leden i preleden, siv dan. Ipak su Nasmiješenom Crncu rekli, helou. Onda su ulazili neki drugi ljudi. Crnac je svima govorio helou i pokazivao bijele zube. Kad se autobus napunio crnih i bijelih, kad je bio pun do posljednjeg mjesta, crnac je poveo pjesmu. Među putnicima je, naravno, bio i autor knjige Ne mari za male stvari koji je lijepo zaključio, za sreću je potreban pun autobus i netko tko će povesti pjesmu.
Ja sam jučer ušla u njega. Dobro jutro, vrisnula sam veselo vozaču. Šutio je. Okrenula sam se prema putnicima, dobro jutro. Mrki su me ljudi mrko i premrko gledali. Sjela sam i nisam povela pjesmu. Autobus je stao kod vojarne, ušla su tri, vjerojatno, generala. Na glavi su imali šapke, sva trojica držala su se za jedan držač. A onda su u autobus ušle dvije gospođe u plavom, jedna na prva, druga na zadnja vrata. Dobar dan, pokažite kartu, molim vas. Pokazali smo. Dobar dan, dobar dan, hvala, hvala, hvala. Zašto nemaš kartu, kupi je kod šofera. Nemam novaca. Pokaži mi osobnu. Nemam osobnu. Dečko je na glavi imao crnu kapu. Autobus je već bio u centru grada, na rubu pješačke zone. Otvorila su se prva vrata. Stop, zaurlale su gospođe u plavom. Svi na svoja mjesta! Šofer, zatvaraj vrata! Šofer je zatvorio. Zašto nisi kupio kartu? Dečko je na glavi imao crnu kapu i plakao je, kad vam kažem da nemam novaca, teta. Muk, muk, muk, tišina i muk. Zvonili su mobiteli, nitko nije odgovarao, čekali smo. Deset minuta, petnaest, dvadeset, muk, muk i muk. Ljudi na trgu, vidjeli smo ih kroz prozore, šetali su i smijali se. Mislim, mi smo vidjeli kako široko otvaraju usta, valjda su se smijali. Nisu znali da su na privremenoj slobodi. Treba samo ući u autobus i skužiti kako je u Hrvatskoj mnogo toga relativno. Sad si slobodan, sad si talac. Mama, mama, vrištala je djevojčica, vidi vlakić, vidi vlakić. Vlakić je zvonio, cincilinci, cincilinci. Mi to nismo čuli, pretpostavljali smo da vlakić zvoni cincilinci, cincilinci. Lagala bih kad bih rekla da smo išta čuli. U autobusu je vladao muk i tišina debela, mogao si je štipati, tu tišinu, toliko je debela bila. Tusta tišina, a vlakić uvijek zvoni kad na trgu pravi krug. Šššššššš, rekla je mama djevojčici, ššššš, moraš biti dobra. Tri generala ispustila su šipku iz ruku, stajala su pred srednjim vratima, ruke su im mlohavo visjele, čekala su i čekala. Ej, rekla je stara gospođa, na glavi je imala sivu, vunenu kapu, generali, oslobodili ste Hrvatsku, oslobodite i nas! Smirite se, rekla je gospođa u plavom. Sedamnaest minuta, dvadeset minuta, trideset minuta. Spas! Ušla su tri policajca, zgrabila terorista, glavu dolje! Oh! Super, super! Pobjeda! Dolje terorizam! Neprijatelj ima crnu kapu, nema osobnu, nema kartu, treba ga jebati, glavu dolje! Otvorila su se vrata. Sloboda, sloboda! Svi smo veselo izašli. I tri generala. Smijali smo se stisnutih očiju, jedni drugima pokazivali smo vesele, bijele i prebijele zube. Nisam se sjetila! Koja sam ja koza?! Trebala sam povesti pjesmu!
A vlakić je zvonio…
Život je ono što mi od njega učinimo, vjerojatno je rekao neki veliki pisac, zaboravila sam mu ime. Volim misli velikih pisaca, čitam ih po novinskim rubrikama, tamo najprije pročitam stupac Velike misli. To je mnogo praktičnije nego ubadati iste misli po debelim knjižurinama. Moraš biti duboko koncentriran da ti najdublja ne odleti. Tko danas može pažljivo čitati "Anu Karenjinu" i proučavati Tolstoja? Nisi platio struju, dolaze ti dvije kartice na naplatu, majka ti je slomila treću protezu u mjesec dana, muž je dobio otkaz, kći tvrdi da misli da je u drugom stanju. Nije sigurna. Samo mi se čini, mama. Kako ti se čini, pita mama. Ili jesi ili nisi, da li si se zaštitila? Jesam, ali s kondomima zna biti frka, Maci je puknuo… Kojoj Maci, pita mama. Onoj koja ima sina, ima šest mjeseci, sin se zove Novica. Novica, pita mama, Isuse, muž joj je Srbin? Nije, govori kći, Maca nema muža. Kuki ju je ostavio čim mu je puknuo kondom, prestrašio se. Maci se jako sviđa ime Novica. Dragi, dragi i predragi Bože! Pa lete, lete i prolaze dani, mame ništa ne pitaju svoje kćeri, samo pune i prepune nade gledaju u pakete uložaka u kupaonici. Da li se paket smanjuje? Jesu li svi tamponi na broju? O, kako je hrvatski život težak?! Kćer se ne smije ništa pitati. Mama, ovo je moj život! Isuse, Isuse i Kriste! A kad dobije menstruaciju, šuti! Šuti poput trostrukog ubojice. Optuženi se brani šutnjom! Nek' se ludi majmun brani kako hoće, ali zašto nam se kćeri brane šutnjom?! Od prestravljene majke brane se šutnjom ?! Oh, oh, oh i oh! Umjesto da vrište, mama, ja saaaam dobilaaaaaaaaaa… O, o, kako je težak život…
A zapravo, ruku na srce, ako malo bolje pogledamo, ako pogledamo hladne glave, sve to, sve su to male stvari. Zato ja uvijek, ako ne mogu nigdje ubosti kakvu veliku misao, bacim oko na knjigu Ne mari za male stvari. To je Biblija za nemoćne, a ambiciozne. Tako je jednog dana, bio je zimski, ledeni dan u Njujorku. Pa je tog jednog dana, u pun i prepun njujorški autobus, ušao crnac. Ne običan crnac, ne, ne, ušao je Nasmiješeni Crnac. Ušao je, pozdravio vozača, pokazao mu bijele zube, platio kartu, okrenuo se prema putnicima i svima rekao, helou folks. Ljudi to nisu očekivali, bio je leden i preleden, siv dan. Ipak su Nasmiješenom Crncu rekli, helou. Onda su ulazili neki drugi ljudi. Crnac je svima govorio helou i pokazivao bijele zube. Kad se autobus napunio crnih i bijelih, kad je bio pun do posljednjeg mjesta, crnac je poveo pjesmu. Među putnicima je, naravno, bio i autor knjige Ne mari za male stvari koji je lijepo zaključio, za sreću je potreban pun autobus i netko tko će povesti pjesmu.
Ja sam jučer ušla u njega. Dobro jutro, vrisnula sam veselo vozaču. Šutio je. Okrenula sam se prema putnicima, dobro jutro. Mrki su me ljudi mrko i premrko gledali. Sjela sam i nisam povela pjesmu. Autobus je stao kod vojarne, ušla su tri, vjerojatno, generala. Na glavi su imali šapke, sva trojica držala su se za jedan držač. A onda su u autobus ušle dvije gospođe u plavom, jedna na prva, druga na zadnja vrata. Dobar dan, pokažite kartu, molim vas. Pokazali smo. Dobar dan, dobar dan, hvala, hvala, hvala. Zašto nemaš kartu, kupi je kod šofera. Nemam novaca. Pokaži mi osobnu. Nemam osobnu. Dečko je na glavi imao crnu kapu. Autobus je već bio u centru grada, na rubu pješačke zone. Otvorila su se prva vrata. Stop, zaurlale su gospođe u plavom. Svi na svoja mjesta! Šofer, zatvaraj vrata! Šofer je zatvorio. Zašto nisi kupio kartu? Dečko je na glavi imao crnu kapu i plakao je, kad vam kažem da nemam novaca, teta. Muk, muk, muk, tišina i muk. Zvonili su mobiteli, nitko nije odgovarao, čekali smo. Deset minuta, petnaest, dvadeset, muk, muk i muk. Ljudi na trgu, vidjeli smo ih kroz prozore, šetali su i smijali se. Mislim, mi smo vidjeli kako široko otvaraju usta, valjda su se smijali. Nisu znali da su na privremenoj slobodi. Treba samo ući u autobus i skužiti kako je u Hrvatskoj mnogo toga relativno. Sad si slobodan, sad si talac. Mama, mama, vrištala je djevojčica, vidi vlakić, vidi vlakić. Vlakić je zvonio, cincilinci, cincilinci. Mi to nismo čuli, pretpostavljali smo da vlakić zvoni cincilinci, cincilinci. Lagala bih kad bih rekla da smo išta čuli. U autobusu je vladao muk i tišina debela, mogao si je štipati, tu tišinu, toliko je debela bila. Tusta tišina, a vlakić uvijek zvoni kad na trgu pravi krug. Šššššššš, rekla je mama djevojčici, ššššš, moraš biti dobra. Tri generala ispustila su šipku iz ruku, stajala su pred srednjim vratima, ruke su im mlohavo visjele, čekala su i čekala. Ej, rekla je stara gospođa, na glavi je imala sivu, vunenu kapu, generali, oslobodili ste Hrvatsku, oslobodite i nas! Smirite se, rekla je gospođa u plavom. Sedamnaest minuta, dvadeset minuta, trideset minuta. Spas! Ušla su tri policajca, zgrabila terorista, glavu dolje! Oh! Super, super! Pobjeda! Dolje terorizam! Neprijatelj ima crnu kapu, nema osobnu, nema kartu, treba ga jebati, glavu dolje! Otvorila su se vrata. Sloboda, sloboda! Svi smo veselo izašli. I tri generala. Smijali smo se stisnutih očiju, jedni drugima pokazivali smo vesele, bijele i prebijele zube. Nisam se sjetila! Koja sam ja koza?! Trebala sam povesti pjesmu!
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#93
Prica sezdeset osma
Paun ima tanke noge
Okej, snijeg i led okovao je moj Grad. Ali, ljudi moji, to znači da je u naš grad stigla proljetna kolekcija Haddad. Jupi, jes i haj i super! Ela je ostala doma, Bikica ima kontrolni iz prirode. Svaka bobica grožđa sastoji se od sočnog usplođa, sjemenke u sredini bobice, peteljke kojom je bobica vezana za stabljiku, za branje grožđa potreban je koš, škare, drvenasta stabljika zove se trs ili čokot, prirodan sok od grožđa napravi se tako da najprije uberemo zrelo grožđe, odmah ga izgnječimo, ocijedimo čisti sok i stavimo ga kuhati, nakon deset minuta vrenja, sok ulijevamo u tople, čiste boce, odmah zatvaramo, najbolji sok je od grožđa izabele… Bikici to baš i ne ide pa je Ela uzela godišnji. Već sam rekla, ali, tko mi brani da ponovim, izvan moga tijela vladao je led i snijeg, u srcu tropska, pješčana, vruća i prevruća oluja, u džepu kartica. Pa na nekoliko slipova. Oh, oh i o… Daj kunu, daj kunu, daj… Tamnoputa gospođa sjedila je ispred robne kuće na smeđoj deki i držala dvije tamnopute bebe na dugačkoj sisi. Bacila sam kunu u limenu kutiju. Dabogda ti se sisa osušila, rekla mi je gospođa. Zašto? A ovo je trebao biti moj sretan dan?! Letjeti do dućana ne mogu. On je na kraju Glavne ulice. Moram hodati. Na Glavnoj su se ujedinili prosjaci cijele zemlje. Kunu, kunu, kunu, kunu… Što je ovo?! Jebite se, prosjaci! Dignite revoluciju! Štake, obješene sise, prljavu dječicu, šepave starice sa trulim nogama, sve uvis! Zapalite jebenu zemlju! Kunu, kunu, kunu… Prišla sam gospodinu koji je zapravo bio pola gospodina na dvjema štakama. Kunu, kunu, kunu, reklo mi je pola gospodina. Ju ar toking tu mi, rekla sam, ju ar toking tu mi?! Gledao me. Ha, majstore, uči engleski!
Bog, stara! Neki me lik mlatnuo po ramenu. Tko si? To mi se sve češće dešava. Pozdravljaju me nepoznati ljudi, otkrivaju zubno meso u mom smjeru. Kako je, stari, pitam, kako podmladak? To im je, uglavnom, draga tema, a pitanje je super. Podmladak može biti muško, žensko, dvoje, jedno, troje… Gospodin će sam, u razgovoru, reći što ima doma i kako su male zvijeri. Ovaj je jedva dočekao, mislim, ovaj visoki, nepoznati čovjek u tamnoplavom kaputu. Stara, mlađi mi se vratio iz Italije, na pet dana, ne pitaj me zašto je došao doma na pet dana. Dolazi, odlazi, ne pitamo. Kad je krenuo na studij u Italiju, ove jeseni, to znaš, žena i ja smo odahnuli, odahnuli, jebote! Odmah smo se navikli na praznu kuću, isti čas! O nekoj krizi prazne kuće, ma, nema šanse, to su sranja iz novina. Koja kriza, jebote! Jedva smo dočekali da majmun siđe sa zajedničke grane. Kad, evo njega na pet dana! Dobar dan, dobar dan. Ušao je u svoju sobu koja više nije njegova soba, sad je to moja radna soba. Rekao je, stari, tvoja tipkovnica ima talijanske komande, nauči engleski, prebacit ću ti komande na hrvatski. Rekao, bio, spavao, jeo, odlazio, dolazio, otišao. Sjeo sam za kompjuter! Sjeo za tipkovnicu, stara! Sjeo za tipkovnicu i napisao, štovani gospodine… Napisao sam kurac, štovani gospodine! Napisao sam… Stara! Napisao sam bdžšđčćp bdghavd! Kužiš?! Kužiš, stara?! Jebo mu pas mater koja ga nije pobacila pred osamnaest godina! A lijepo sam joj rekao. Pobaci, tko će za to znati, nitko, zakopat ćemo tajnu tu! Ni čut! Kad sam ja popizdio! Kad sam ja, stara, popizdio! Pa kad sam ga u pola noći nazvao na talijanski mobitel! Kužiš koliko sam bio lud kad sam ga zvao na talijanski mobitel?! Kad sam mu rekao, ubit ću te! Kad sam mu rekao, dolaziiii doma , jebeni abortusu! Kad sam mu rekao… Gospodin je dahtao i brisao mokro čelo.
Bog, društvo. Uz nas je, odjednom, stajao gospodin koji nam je pokazivao zubno meso, kao da se znamo godinama. Kako podmladak, rekla sam. Čuj, rekao je, zajebavaš ili ozbiljno pitaš? Pokazala sam mu svoje zubno meso. Slušajte, rekao je gospodin, znate da živim u prigradu, u vukojebini. Okovao nas je dubok snijeg i debeli led. Rekao sam mu, slušaj, ne učiš, ništa ne radiš, samo jedeš i okolo jebeš, daj, očisti snijeg oko kuće. Stari, rekao je, nema nikakvih problema. Prošlo je pola sata, sat, dva, tri, rekao sam mu… Htio sam mu nešto reći, ali… Nestao je! Toplu je guzicu u toplom autu odvukao u nepoznatom smjeru. Uzeo sam lopatu u ruke… Kad, nakon nekoliko sati, evo smeća na vratima. Pogledao sam ga, samo pogledao, on je odmah, isti čas, pod mojim zdravim, crvenim, zimskim rumenilom, vidio otrovnu zelenu boju. Isti čas. Uzeo je lopatu u ruke, rekao je, stari, dalje je moja briga. Nakon desetak minuta, evo njega u boravku. Cijedio se na hrastov parket prve kategorije, slavonski, onako kako se ja nikad cijedio nisam. Da sam se ja ikad u životu tako cijedio na taj parket, njegova bi me majka ubila. Mene. Njemu ništa nije rekla. Izašao sam. Što se moglo učiniti u deset minuta rada lopatom? Slušajte! Čujte me! Gospodin se tresao. Majmun je očistio put širine petnaest centimetara! Petnaest! Rekao sam mu, što misliš?! Misliš da ti je majka koja te rodila paun jebeni?! Što misliš, misliš da su ti otac i majka pauna dva?! Mi nismo pauni! Mi smo ljudska bića koja kroz život ne prolaze na tankim nožicama cap, cap, cap, cap, tap, tap! Ni ti nisi paun! Aj, ne seri, stari, rekao je…
Uh, rekla sam, dečki, žurim. Bog, Sonja, rekao je visoki. Bog, Tanja, rekao je niski. A ja se zovem Tonka. Kunu, kunu, kunu, vikala je starica, a tanke, gole noge virile su ispod sivog kaputa. Kako ne dobiju upalu jajnika, te stare gospođe?
Paun ima tanke noge
Okej, snijeg i led okovao je moj Grad. Ali, ljudi moji, to znači da je u naš grad stigla proljetna kolekcija Haddad. Jupi, jes i haj i super! Ela je ostala doma, Bikica ima kontrolni iz prirode. Svaka bobica grožđa sastoji se od sočnog usplođa, sjemenke u sredini bobice, peteljke kojom je bobica vezana za stabljiku, za branje grožđa potreban je koš, škare, drvenasta stabljika zove se trs ili čokot, prirodan sok od grožđa napravi se tako da najprije uberemo zrelo grožđe, odmah ga izgnječimo, ocijedimo čisti sok i stavimo ga kuhati, nakon deset minuta vrenja, sok ulijevamo u tople, čiste boce, odmah zatvaramo, najbolji sok je od grožđa izabele… Bikici to baš i ne ide pa je Ela uzela godišnji. Već sam rekla, ali, tko mi brani da ponovim, izvan moga tijela vladao je led i snijeg, u srcu tropska, pješčana, vruća i prevruća oluja, u džepu kartica. Pa na nekoliko slipova. Oh, oh i o… Daj kunu, daj kunu, daj… Tamnoputa gospođa sjedila je ispred robne kuće na smeđoj deki i držala dvije tamnopute bebe na dugačkoj sisi. Bacila sam kunu u limenu kutiju. Dabogda ti se sisa osušila, rekla mi je gospođa. Zašto? A ovo je trebao biti moj sretan dan?! Letjeti do dućana ne mogu. On je na kraju Glavne ulice. Moram hodati. Na Glavnoj su se ujedinili prosjaci cijele zemlje. Kunu, kunu, kunu, kunu… Što je ovo?! Jebite se, prosjaci! Dignite revoluciju! Štake, obješene sise, prljavu dječicu, šepave starice sa trulim nogama, sve uvis! Zapalite jebenu zemlju! Kunu, kunu, kunu… Prišla sam gospodinu koji je zapravo bio pola gospodina na dvjema štakama. Kunu, kunu, kunu, reklo mi je pola gospodina. Ju ar toking tu mi, rekla sam, ju ar toking tu mi?! Gledao me. Ha, majstore, uči engleski!
Bog, stara! Neki me lik mlatnuo po ramenu. Tko si? To mi se sve češće dešava. Pozdravljaju me nepoznati ljudi, otkrivaju zubno meso u mom smjeru. Kako je, stari, pitam, kako podmladak? To im je, uglavnom, draga tema, a pitanje je super. Podmladak može biti muško, žensko, dvoje, jedno, troje… Gospodin će sam, u razgovoru, reći što ima doma i kako su male zvijeri. Ovaj je jedva dočekao, mislim, ovaj visoki, nepoznati čovjek u tamnoplavom kaputu. Stara, mlađi mi se vratio iz Italije, na pet dana, ne pitaj me zašto je došao doma na pet dana. Dolazi, odlazi, ne pitamo. Kad je krenuo na studij u Italiju, ove jeseni, to znaš, žena i ja smo odahnuli, odahnuli, jebote! Odmah smo se navikli na praznu kuću, isti čas! O nekoj krizi prazne kuće, ma, nema šanse, to su sranja iz novina. Koja kriza, jebote! Jedva smo dočekali da majmun siđe sa zajedničke grane. Kad, evo njega na pet dana! Dobar dan, dobar dan. Ušao je u svoju sobu koja više nije njegova soba, sad je to moja radna soba. Rekao je, stari, tvoja tipkovnica ima talijanske komande, nauči engleski, prebacit ću ti komande na hrvatski. Rekao, bio, spavao, jeo, odlazio, dolazio, otišao. Sjeo sam za kompjuter! Sjeo za tipkovnicu, stara! Sjeo za tipkovnicu i napisao, štovani gospodine… Napisao sam kurac, štovani gospodine! Napisao sam… Stara! Napisao sam bdžšđčćp bdghavd! Kužiš?! Kužiš, stara?! Jebo mu pas mater koja ga nije pobacila pred osamnaest godina! A lijepo sam joj rekao. Pobaci, tko će za to znati, nitko, zakopat ćemo tajnu tu! Ni čut! Kad sam ja popizdio! Kad sam ja, stara, popizdio! Pa kad sam ga u pola noći nazvao na talijanski mobitel! Kužiš koliko sam bio lud kad sam ga zvao na talijanski mobitel?! Kad sam mu rekao, ubit ću te! Kad sam mu rekao, dolaziiii doma , jebeni abortusu! Kad sam mu rekao… Gospodin je dahtao i brisao mokro čelo.
Bog, društvo. Uz nas je, odjednom, stajao gospodin koji nam je pokazivao zubno meso, kao da se znamo godinama. Kako podmladak, rekla sam. Čuj, rekao je, zajebavaš ili ozbiljno pitaš? Pokazala sam mu svoje zubno meso. Slušajte, rekao je gospodin, znate da živim u prigradu, u vukojebini. Okovao nas je dubok snijeg i debeli led. Rekao sam mu, slušaj, ne učiš, ništa ne radiš, samo jedeš i okolo jebeš, daj, očisti snijeg oko kuće. Stari, rekao je, nema nikakvih problema. Prošlo je pola sata, sat, dva, tri, rekao sam mu… Htio sam mu nešto reći, ali… Nestao je! Toplu je guzicu u toplom autu odvukao u nepoznatom smjeru. Uzeo sam lopatu u ruke… Kad, nakon nekoliko sati, evo smeća na vratima. Pogledao sam ga, samo pogledao, on je odmah, isti čas, pod mojim zdravim, crvenim, zimskim rumenilom, vidio otrovnu zelenu boju. Isti čas. Uzeo je lopatu u ruke, rekao je, stari, dalje je moja briga. Nakon desetak minuta, evo njega u boravku. Cijedio se na hrastov parket prve kategorije, slavonski, onako kako se ja nikad cijedio nisam. Da sam se ja ikad u životu tako cijedio na taj parket, njegova bi me majka ubila. Mene. Njemu ništa nije rekla. Izašao sam. Što se moglo učiniti u deset minuta rada lopatom? Slušajte! Čujte me! Gospodin se tresao. Majmun je očistio put širine petnaest centimetara! Petnaest! Rekao sam mu, što misliš?! Misliš da ti je majka koja te rodila paun jebeni?! Što misliš, misliš da su ti otac i majka pauna dva?! Mi nismo pauni! Mi smo ljudska bića koja kroz život ne prolaze na tankim nožicama cap, cap, cap, cap, tap, tap! Ni ti nisi paun! Aj, ne seri, stari, rekao je…
Uh, rekla sam, dečki, žurim. Bog, Sonja, rekao je visoki. Bog, Tanja, rekao je niski. A ja se zovem Tonka. Kunu, kunu, kunu, vikala je starica, a tanke, gole noge virile su ispod sivog kaputa. Kako ne dobiju upalu jajnika, te stare gospođe?
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#95
To sam ga i ja pitao pa sam dobio podrugljiv odgovor k'o ono u stilu kako ne znaš ko je spisateljica .
A dama je Tanja Torbarina .
pa sam dobio podrugljiv odgovor k'o ono u stilu kako ne znaš ko je spisateljica .A dama je Tanja Torbarina .
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#97
Nešto ne vjerujem ni da će je ona ženiti.debela wrote:fair life, ko je autorica ovih prica?
A koliko sam pročitao autorici ne nedostaje radoznalosti za poimanje svakodnevnice .
Stilski me podsjeća na gospođu Tanju pa rekoh nema ih više.Kad ono ima.
-
enci
- Posts: 6
- Joined: 26/06/2004 18:42
#100
Nije Tanja Torbarina, već Vedrana Rudan, više detalja na http://www.bijelavrana.com
"Ljubav na posljednji pogled" je nešto najpotresnije što sam ikad pročitala o zlostavljanju žena u braku.
"Ljubav na posljednji pogled" je nešto najpotresnije što sam ikad pročitala o zlostavljanju žena u braku.