PRICE iz Ferala

[Fair Life]

Prica prva

O muškarcima i humanitarcima

Na ekranu tri djevojke listaju kozmo. Kozmo. Govori mojoj Aki kako Ga zadržati. Gdje su Mu erogene zone, koji dio jaja treba grebati da On ne ode, da zauvijek ostane tu. Nešto cu vam reci. Nijedna moja prijateljica. Nijedna moja neprijateljica. Ni jedna prijateljica moje neprijateljice. Ni jedna moja znanica. Ja ne poznajem ni jednu. Ni jednu jedinu ženu koja želi zadržati muškarca svog života. Sve se mi želimo riješiti muškaraca naših života. Svima nama je pun kurac muškaraca naših života. Dugogodišnjih muževa, jebaca, vjerenika, zarucnika, ljubavnika, intimnih prijatelja, "prijatelja", "dobrih prijatelja". Mi smo umorne od muškaraca naših života. Sve bi mi htjele muškarce tudih života. Mlade, cvršce, mekše, toplije, hladnije, drugacije! Tude, jebi ga!

Kasno je? Rano je? Znate li što je sada na ekranu? Sada?! U ovo doba noci?! Kad mnogi ljudi ne mogu spavati?! Nesanica je bolest modernog covjeka! U ovo doba noci trebalo bi prikazivati nešto što covjeka opušta i raznježuje. Nekakav dokumentarac o macuhicama ili o nilskim konjima. Kako nilski konj opušteno leži u vodi iako ne zna plivati. Ali ne razmišlja o tome. Boli ga kurac. Da mi ljudi ležimo u vodi a da ne znamo plivati, popizdili bi od frustracije. Trebao bi nam jebeni psihijatar. Postavljali bi sebi stotinu glupih pitanja! Ali ne i nilski konj. Jebe se njemu. Leži i pokazuje malo, crno oko. Boli ga kurac. To su jedina ovozemaljska bica koja mi stoposto imponiraju. Njihov duševni mir je hrana za moju nemirnu dušu. OK. Pustimo konjice. Na ekranu je crveni muf i debeli komad. Crni. Ulazi, izlazi, ulazi, izlazi. Zašto su veliki komadi u pornicima uglavnom crni? Cemu ta diskriminacija?! Zar nema bijelih debelih komada?! OK. Ne kažem da sam ih cesto vidala. Ali postoje! Dobro. Njoj je rupa puna. Komad zapravo nije crn, nego nekako više ljubicast. Boje patlidžana. Kome to treba?! U ovo doba noci?! Ležiš tako sama u krevetu, ili još gore s njim u krevetu, i gledaš kako neki drugi ljudi uživaju. Sreca stanuje iza dalekih vrata. Pa poželiš tako nešto. Uvuci komad paltidžana u besano tijelo. Ali, gdje je patlidžan? Onaj uz tebe glasno diše razljapljenih usta, nije oprao zube pa osjecaš zadah progutane lignje zacinjene cešnjakom. Nema nikakvog smisla to buditi. A ni drkati nema smisla dok u tebe diše lignja. Zato ne volim pornice dok ovako bdijem. Pritišcem dugme ne daljinskom. Ali. Ne volim ni ovo! Ne volim ni ovo! Šta je ovo? Sudan? Uganda? Afganistan? Maroko? Senegal? Ne znam jebenu geografiju, to sam vam sto puta rekla. Pa ne mogu reci kako se zove crna vukojebina. Djecji leševi na drkavom kamionu. Pretpotopnom. Veliko brdo malih leševa, ovo je neki strani program. Po leševima plaze muhe. Ali muhe su i u ocima žive djece. Krupno oko gleda me iz velike glave koja visi na tankom vratu. To ste tisucu puta vidjeli. A mlade, bijele žene zabrinuto gledaju i guraju u crna usta malu žlicu. Preko ekrana lete brojevi. Može i karticom. Ako platimo, bit ce manje malih leševa i manje muha u ocima. OK.

I Kiki je dobio poziv. Mi smo culi od drugih nesretnika, slušali smo na pola uha jer smo mislili kako se to nama nece dogoditi, covjek misli kako se sranja dogadaju samo drugima, mi smo culi, kad otvoriš vrata, treba primiti poziv. Culi smo i "nikad ne otvaraja vrata!" Poziv uvijek donosi prijatelj, brat, susjedovo dijete, susjed. Nikad netko nepoznat. Nikad ne otvaraj vrata poznatima?! Koje sranje! Kome ceš otvarati vrata? Samo nepoznatima? Koje sranje! Svi su stalno držali zakljucana vrata. Poceli su lijepiti pozive na sanducice. I racunati to kao urucen poziv. Ako ga ne bi vidio, ili bi ti ga netko maknuo, došli bi po tebe nocu. Kad si se najmanje nadao. Zato je trebalo otvarati vrata. I ja sam otvorila. Susjed Tomo. Stanuje vrata do nas. "Izvolite", rekla sam. "Izvolite vi", reklo je govno. Da skratim. Ušla sam u boravak, Kiki je ležao na kaucu, gledao me i glavom micao lijevo, desno, lijevo, desno, lijevo, desno. Bio je totalno izbezumljen. Cuo je razgovor na hodniku. A Kiki je znao da mora primiti poziv. Da je to jedino pravo. Pa ipak je mahao glavom lijevo...Vec sam rekla. Vi to razumijete. Kad primite poziv vi više niste vi. Vi ste netko drugi. Vi ste neki drugi gospodin, ludi gospodin koji leži na kaucu i maše ludom glavom lijevo, desno, lijevo...Stare drkadžije koje su okolo nosile pozive vjerojatno su dobivale glavarinu. Rat! Potpisala sam. I nasmiješila se. Da stari drkavac ne pomisli kako mi nije d r a g o što smo dobili poziv. Da ne sere okolo kako mu se cini da se Kikiju ne da poginuti za Hrvatsku. Kad se svima da. Osim onima koje sam ja sretala. I još sam starom dreku rekla:"Najljepša vam hvala." A poželjela sam da ga istoga casa poždere rak ili neko drugo sranje. Nažalost, danas su sve bolesti izljecive. A gadovi su ionako na sve otporni. Imaju imunosistem boli glava. Vec sam vam rekla. Živ je i zdrav i živi vrata do. Pa smo platili. Necu vam reci ni kome ni koliko. Tko mi garantira da je ovo mir? Možda se upravo sada, upravo ovog casa, dok jutro ulazi u ovu sobu, pišu novi pozivi?! Za Kikija i za vas. Kiki ima potvrdu da je nesposoban. Za rat koji je prošao. Ako je prošao, ako je ovo mir.

Na ekranu Velika Bijela Srca bodu tankom iglom tanke, tanašne crne rucice. Velika Bijela Srca. Pomažu i u Sudanu i u Sarajevu i u Bosni i u Njujorku. Svagdje gdje lete krupne muhe oko mrtvih usta. Gadovi! Bilo mi je super kad su na ekranu bile sve americke megazvijezde. Kad su pjevale i telefonirale. To je organizirao americki Crveni križ. Kad su pali blizanci. Prihod se sakupljao za pomoc porodicama žrtava koje su iskopali ispod blizanaca ili za rodbinu onih koje nikad nece iskopati. Zalit ce ih novim betonom. To mi je bilo super. Veliki, teški, crni zastor. Milijun pravih svijeca gori. Kao, cijela Amerika je u tuzi pregolemoj u komi i teškom crnilu. Tužne svijece gore li gore. Americke zvijezde pjevaju i telefoniraju, a ekranom lete brojke. Može keš, može kartica. Možeš nazvati Džeka Nikolsona, pitati ga kako si ili mu jebati mater. Sve ce reci, sve ce dozvoliti, ako platiš. Skupila se silna lova! Silna lova! Jer je ljudska glupost pregolema. Silna lova za pomoc porodicama žrtava. Silna lova. Pa su te porodice dobile kurac. Krasan, veliki, debeli, pregolemi, ne boje patlidžana, bijeli kurac! Možda su Amerikanci prvi put u povijesti dobili onakav kurac kakav inace dijele po citavom svijetu. To je bio jedan od sretnijih dana u mom životu. Velika Bijela Americka Srca pokupila su lovu i strpala je u svoj džep. A vi se, americke žrtve, jebite! Snadite se, žrtve jebene! OK.

U nama susjednoj zemlji Bosni živjeli su Hrvati. Pa im je trebala pomoc. Oko njihovih usta letjele su muhe, ostali su bez kuca, spavali u šatorima, mršava djeca dobivala su tanke igle u tanke rucice....Tamo je bio jedan gospodin. Veliko Hrvatsko Srce. Koje je dijelilo pomoc Hrvatima u nama susjednoj zemlji. Veliko Hrvatsko Srce ne živi više u nama susjednoj zemlji. Srce je kupilo možda najljepšu vilu u Hrvatskoj. Ili jednu od najljepših. Kužite? Muhe lete, oko me gleda, brojke lete. Može keš, može kartica. Može kurac, ako mene pitate

[Fair Life]

Prica druga

O popovima

Popove nitko ne voli. Ni vjernici ni nevjernici. Popove mrze svi ljudi koje ja znam. Mrze ih zato jer tiho govore, zato što nemaju živce tanke kao tanka dlaka, zato što znaju sve odgovore, zato što imaju dobre aute, zato što jebu mlade žene koje im u uho šapucu svoje tajne, djevojcice hvataju za sisice, u šaku vole zgrabiti mali kurac djecji, ljudi mrze popove zato…Kužite.Ljudi ne vole popove jer su popovi poput vas i mene. A vi bi htjeli da su popovi ono što nisu. Vi bi htjeli da popovi jesu ono što govore da jesu. Kao da ste vi ono što govorite da jeste. Ili ja? Da svi govorimo istinu o sebi, život bi bio naporan. Ja volim popove! I protiv Boga nemam ništa! Jer me nije jebao! Dijete mi je živo, Nijemci mi nisu zapalili kucu, Kiki i ja volimo život. Male stvari. Jednom je Kiki naletio na gradskog šminkera. Kiki mu je uvalio tri kašmirca! Crni, plavi i smedi. Mnogo se toga mora poklopiti da bi covjek mogao izvuci lovu od tog odvjetnika. Najbolje je volje kad proda kakvu kucu. Kupi kucicu za trideset tisuca maraka, proda je za sto i deset. Ili mu netko u zatvoru potpiše specijalnu punomoc za prodaju kuce po sistemu daj što daš. Kužite? Majstor ima kucu ali nema lovu. A u bajbokani ce provesti iducih sto godina. Pa mu treba za cigarete, drogu i mladu guzicu. Danas je sve skupo. Pa onda da tom odvjetniku punomoc, specijalnu, odvjetnik digne dvjesto tisuca maraka, majstoru u buhari pljune pedeset. I svi sretni. Žena mu, zamislite, nosi muški, a možda i nema ženski, kanali, dobro, ona nosi muški kanali cetrdeset osam.To su rijetki, rijetki trenuci. Kad se tako nešto dogodi, takva jedna mala stvar koja život znaci. Onda Kiki i ja odemo u restoran "sunce". Onaj iznad Opatije. U njemu je gužva. Uvijek. Treba rezervirati stol. Uz sam ulaz je veliki kamin. Pokraj kamina je stol. Za najuglednije goste. Kad covjek ima love, kad proda tri kašmirca u jednom danu i kanali cetrdeset i osam, onda se ponaša kao najugledniji gost i boli ga kurac što na stolu piše "rezervirano". Ja to Kikiju nikad nisam rekla. Vama cu reci. To je poseban stol, ali nije najbolji. Svi misle da je najbolji. Ali nije. Uvijek, kad sjednem uz kamin, u leda mi udara vatra. Umirem od vrucine. Šutim. Žene u mojim godinama ne smiju spominjati ni vrucinu ni toplinu. Stol u gornjem desnom uglu, ako gledate sa ulaza , mnogo je bolji. Leda ti grije radijator koji grije normalno. Iza leda ti je zid, pred ocima citav restoran. Imaš kontrolu nad svim tanjurima, u tvoj mogu gledati samo najbliži. Ali. Ako sjediš uz kamin, makar te jebala vatra paklena, šalješ poruku. Ja sam gost prvog reda. Vi mislite da sam glupa krava. Glupa krava koja želi biti ono što nije. Koja grije vruca leda da bi izgledala bogatija no što je. Naravno da ste upravu. Samo, ovo "bogatija", ovo vam je bez veze. Bogatiji može biti netko bogat. Kiki i ja smo samo povremeno bogati. Pustimo zajebanciju. To je dobar osjecaj! Kad jesi što nisi. To je super osjecaj! Ja bih život mogla provesti tako. Ja sam najsretnija kad jesam što nisam. Onda se smijem, Kiki naruci dingac, konobar mu ulije malo dingaca u posebnu cašu, Kiki mljacka, razmišlja, kaže to je to, konobar nam ulije dingac u caše, pijuckamo, iako me od dingaca svrbi dupe jer imam hemoroide. Znam da ne smijem piti crno vino, znam da cu srati krv deset dana i mazati dupe kanadskom mašcu koju možete kupiti na kraju Korza za sedamnaest kuna. Ipak pijem dingac. Pitate me zašto ne pijemo bijelo vino kad mi crno škodi. To pitajte Kikija. Ja se ne razumijem u vina. Pa uživam. Kako bih vam to objasnila? Nikako. Ili kužite ili ne kužite. Možda nemate love pa ne možete sjesti za stol pokraj kamina i biti ono što niste. Možda vam vatra paklena koja grije vruca leda ide na kurac? Nismo svi isti.Vama je ugodno i meko u vlastitoj koži. Ne osjecate potrebu da je oderete? Da svijetom šetate krvavi, bez kože? Nismo svi isti. OK. Ja se smiješim Kikiju kao da paklene vatre nema. Svatko žvace svoj debelik, krvavi biftek. I meni. I meni se gadi debelo, krvavo, govede meso. Baš gadi. Najviše volim špagete sa umakom od rajcica. To tamo dobro spremaju. Jednom sam osjetila miris špageta sa umakom od rajcica. Kiki voli samo lignje frigane. Ali, ne možeš doci u "sunce" i naruciti lignje i špagete. Znate kako je u restoranu. Ono si što jedeš. Svako svakome gleda u tanjur. Samo bogati ljudi mogu naruciti nešto jeftino. Oni ne moraju okolo slati poruke. Oni su poruka po sebi. Da sam bogata, narucila bih špagete. Ovako, da ih narucim ovako, ovakva, to bi bila narudžba žene koja nema love, ne žene koja voli špagete. Ako me možete pratiti. Mrzim biftek i crno vino. A nisam vam htjela o tome govoriti. Ni kako me Kiki uvijek, kad se vratimo iz "sunca", pojebe. Uvijek. Na dugacko i široko. Ne znam tko je muškarcima rekao da moraju jebati satima. Da je to ono pravo. Da je za ženu uvredljivo ako muškarac svrši za samo sat vremena. Pizdarija. A to možete gledati u svim filmovima. Citati u knjigama. U strucnoj literaturi. Dodacima dnevnih listova. Samo, prije no što popušite to govno, pogledajte tko piše. Muškarci. Što muškarci znaju što ženama treba? Kao da muškarci jebu da bi ugodili ženama?! Majstori jebu satima jer to njima odgovara. Onda to umotaju u "znanstvena istraživanja". Možda sam prva na svijetu. Boli me dupe. Ali cu reci. Muškarci! Mi žene ne volimo da nas jebete satima. Ono. Na leda. Pa na trbuh. Pa, "ne diraj mi ga". Pa, "molim te, grebi mi malo jaja". Pa, "pusti ga"! Pa, "ostavi ga malo"! Pa, "poliži mi uho"! Pa, "stavit cu ti malo jezik u uho"! Pa, "ugrizi me za guzicu." Pa, "malo me ugrizi za guzicu." Pa, "baš me ugrizi za guzicu." Pa, "uvati mi malo jaja". Pa, "s a m o jaja." Pa, samo j a j a." Pa, "cekaj!" Pa "stani!" Pa, "pusti mi kurac"! Pa, "liži mi malo jaja". Pa, "još mi malo liži jaja." Pa, "s a m o jaja." Pa, "ostavi mi kuraca", Pa, "ostavi mi kurac"! Pa, "pusti ga još malo." Pa, "još malo"," liži ga još malo", "još malo", "još malo"," još samo m a l o", "malo, maalo, maloooo, malo, malo, malo, samo....maloooooooo!" Pa, "zašto si mi to ucinila?!!!" Zašto sam mu to ucinila?! Da mu t o nisam ucinila, mi bi se jebali i sada, upravo ovog casa, mi bi se još jebali. Ja bih s vama pricala jebuci se! Jeboote! A što sam ja to ucinila? Koja je svrha seksa? Što mu je c i lj? Valjda svršiti i zaspati. Ili se obuci i poci doma. Zato mi više i nije do seksa sa Kikijem. Umara me drkati mu ga satima u ime moje srece. Mene je lako usreciti. Nikome za to ne trebaju duuuuuuuuugiiiii sati! Ali, jebe se muškarcima za našu srecu! Istraživaci! Naucni! Ni to vam nisam htjela reci! U taj restoran uvijek dolaze dva popa. Jedan stari i debeli i jedan mladi. Krivo mislite. I mladi je debeo. Pa se jebu za stolom. Na suho. Uz fuže punjene pršutom i njoke s tartufima. Uvijek sjede za stolom desno gore, ako gledate od ulaza. Tako da njih ne pali vatra paklena. Za predjelo jedu kuhanu šunku, mladi ponekad naruci govedu juhu sa puno rezanaca. To je više kaša nego juha. Stalno govore. Mobiteli zvone. Dva biznismena. Od pojasa gore. Pod stolom, njihove cipele igraju svoju igru. Lakost i aleksander. Stari nosi lakost. Miješa se krokodilcic s aleksanderom. Trljaju se, glade, gaze, miluju. Par krokodila uvaljuje se medu dva aleksandera, pa se aleksander skupi a rastegnu krokodili. Ludilo. Ja se razumijem u dobre cipele. Možete mi vjerovati. Kiki ih nabavlja od Željka, iz Zagreba. Željko obuva cijeli Sabor. Najteže je nabaviti muški cetrdeset tri. Svi muškarci nose cetrdeset tri. Doma imam pacoti cetrdeset osam. Možete ih dobiti za sto maraka. To vam je upola cijene. Dobro, dala bi ih i za pedeset. Ali vi nemate takvu nogu. Nitko nema takvu nogu. Osim cuvara ulaza u Americku ambasadu. Ali, tamo ne možeš otici s kutijom velicine djecjeg groba. Amerikanci su postali paranoicni. Zašto ih je Kiki narucio kad ih nema kome prodati? Želite reci da je moj Kiki glup ko kurac? Nije. Željko mu ih je dao na ime sitnog duga. Nekih deset maraka. Ionako mu nikad ne bi vratio tih deset maraka. "To je kurac od love", rekao mi je Kiki. Kurac od love? Kako kad. Kad imamo love, onda je i sto maraka kurac od love, a kad nemamo love. Rekla sam vam da volim cvijece. Znate koliko košta macuhica. Pet kuna. Eto vidite. Ponekad nemam tih pet kuna. Prodem pokraj cvjecarnice pa sebi kažem, luda kravo, kad budeš imala love, sjeti se jebene macuhice, sjeti se kako se osjecaš sad, ovoga casa, pred ovom cvjetarnom, gola kurca, sjeti se. Nikad se ne sjetim. Kad imam love, ne mislim na macuhicu, nego idem s Kikijem u "sunce" grijati topla leda.

Ljudi ne vole kad se ona dva popa jebu za onim stolom desno gore, ako gledate od ulaza. Ni gazda ne voli. Gazda je vjernik i osjeca se odgovornim. Kao da on pod stolom miješa svoje cipele sa cipelama svoga konobara. Kao da se pod stolom jebu kiokarlovac i peko. Kao da se ne jebu njegovi gosti. Kad bi mogao, oni bi ih otjerao. Ali ne može. Tko danas može tjerati goste iz restorana? Nitko. Meni je sva ta frka oko popova golo sranje. Popovi bi, kao, morali biti skromniji jer je Hrvatska u kurcu. Ne bi smjeli obuvati skupe cipele, navlaciti zlato i izvezenu svilu. Haljine bi trebali dobivati iz karitasa. Ne bi smjeli farbati kosu u svijetlosmede tako da izgleda kao da nije ofarbana. Golo sranje! Kome trebaju pastiri gole guzice? Kakva bi to poruka bila?! Ako su popovi predstavnici Boga na zemlji, što bi nam to Bog porucivao?! Da ce ovo trajati još tristo godina?! Što bi znacilo da se na oltaru Zagrebacke katedrale , pojavi, nemojte me držati za rijec, ne znam da li sam pravilno rekla "na oltaru Zagrebacke katedrale", ne znam, jer me jebena nona nije puštala u crkvu, to znate. OK. Kako bi to bilo da se šef hrvatskih popova na božicnoj misi u Zagrebackoj katedrali pojavi u predratnom varteksovom odijelu i predratnim tenisicama adidas? Što bi to znacilo? Ako šef crkve u Hrvata izgleda kao golo govno na jakom pljusku, kako mi izgledamo? Odjeca je poruka! Poruka! Ako je on u zlatu, ako su oni u zlatu, ni mi necemo dugo biti u kurcu. Samo još malo. Kužite?! Imajte strpljenja! Nestrpljive drkadžije! To ste vi! Nestrpljive drkadžije! Iskljucive! Netolerantne! Što biste v i napravili da ste na mjestu nekog popa ili kardinala? Da vama uspaljenica dode na ispovijed, a uopce ne razmišlja o svojim grijehovima koji su i veliki i mnogobrojni, nego joj se picka vlaži na vaš dubok glas?! Vi bi držali kurac u hlacama? Siroti pop mora držati kurac pod haljinom?! Ma nemojte?! A zašto kurva doma ne cuva djecu i ne kuha mužu rucak?! To ne pitate?! Pop drapne ponekad seosku curicu. Ili gradsku. Pa roditelji moraju davati novinarima izjave što o tome misle! Javnost mora reci što o tome misli! Naslovi od pola metra?! Curica mora sutkinji na dugacko i široko pricati što joj je velecasni gurao u pipicu?! To nije fer! Kao da samo popovi vole curice?! Kao da vama ne pada na pamet pojebati kcekicu najboljeg prijatelja?! Meni to vaše licemjerje ide na kurac! Veliki. Ako Bog prašta, a sve prašta, zašto bi popovi, jedini, držali kurac pod haljinom? Ili u hlacama? Neka jebu, neka drkaju po parkovima, neka farbaju kosu u svijetlosmede da izgleda kao da nije ofarbana, neka primaju placu od Dražave, neka pjevaju , iako nemaju glasa, neka im casne slažu mršave ovcice u dugacka stada, gipsane ovcice, neka ih oni guze dok to casne rade! Neka! Neka! Život je samo jedan! Popovi su placeni da praštaju naše grijehe! I praštaju nam. Tko smo mi da im sudimo?

[Fair Life]

[Fair Life]

Prica treca

O ratu i politicarima

Ja se uvijek osjecam dobro kad priznam neku svoju grešku. Ili zabludu. Kad nekome dam za pravo. Umara me borba. Ide mi na kurac. "Umoran sam, prijatelji, umoran..." To sluša moj Kiki kada misli da ga nitko ne cuje. Kad misli da ga ja ne cujem. Ostalima se svida ova pjesma. Ostalima? Našim prijateljima. To su "ostali". Da. Mi imamo prijatelje. Ali necu sada nabrajati njihova imena. Ona vama ne bi ništa znacila. Oni mene ne kuže. Ništa ne razumiju. Oni misle da su ljudi u suštini dobri. Da su sva ova ubijanja i klanja oko nas, ovaj rat na Balkanu ili oko Talibana ili u nekoj drugoj vukojebini, oni misle da su to frke koje ce se riješiti. Da rat izbije kad treba riješiti neki problem. Da je rat uvijek nešto privremeno, dok se ne riješi frka. A frka je kad nas napadnu Srbi, pa nas žele pobiti. A mi se samo želimo braniti. I ostati svoj na svome. A kad mi pobijemo Srbe po hrvatskim gradovima, kad ih iz njihovih stanova odvucemo u podrum ili na livadu pa im sprašimo metak u potiljak, to je samoobrambeni rat. I kad im vežemo žicom ruke na ledima pa ih uvalimo u rijeku koja tece ispod našeg mosta i to je u samoobrani. Ili kad im sve pokupimo iz kuce pa im zapalimo kuce, i to je posljedica. Jer su oni prvi poceli. A ako "oni" prvi pocnu, onda je sve drugo odgovor pravednoga koji je svoj na svome. Vi samo branite svoje. Necu reci "mi" branimo svoje jer se ja zbog jebenog Živka ne smijem trpati medu vas. Vi ne možete cekati skrštenih, bolje, prekriženih ruku dok vam cetnik jebe mater. Kužim. Tu se slažemo. Tu negdje. Tako misle svi moji prijatelji. Razumijem. Kužim da neki majstor može usred Zagreba ubiti curicu i baciti je u jamu zato što je Srpkinja. Mogu razumjeti da vas zato boli kurac jer ste Hrvati i jer je bio rat i jer je takvo vrijeme bilo. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Uostalom, na divljem Balkanu nikad mira bilo nije. I nece ga biti. Danas njihova djevojcica, sutra ce netko moju Aki usred Grada nabiti na nož ili kurac. Kužim. Razumijem. Pa ipak mi je nepodnošljivo kad dodju ovi iz Evrope i pocnu mi srati kako se sve ovo oko nas dešava samo zato jer sam ja Živkova kcerka. To ne volim. To mi se ne svida. Ne vjerujem u to. Da je moj Živko zvijer. Jedini na kugli zemaljskoj. Ja mislim da smo svi mi moj Živko. Rat, nasilje , klanje , silovanje , rezanje vratova , kopanje ociju i jebanje tude majke u guzicu. To je normalno ljudsko ponašanje. Brisanje nosa u papirnatu maramicu, nepušenje u autobusu, nepljuvanje na pod, neuvaljivanje noža susjedu u vrat je prisila. Diktat. Ciji? Njihov. Tko su oni? Ne slušate me. Oni su naši gospodari. Oni su ti koji nam govore :"Kolji!" ili "Briši nos!" Naslucujem da smo i Aki i Kiki i Miki i moja stara i ja, koljaci. Samo nam daj šansu. Svatko od nas ima negdje oko koje bi izvukao iz necije glave, ili potiljak u koga bi sprašio metak ili guzicu u koju bi uvalio kurac, iz mržnje. Rat je nešto u cemu se svaki normalan covjek osjeca kao doma.Normalan covjek! Svoj na svome. Svaki, jebi ga. I jebeni Amerikanac i Norvežanin i Talijan i Nijemac i moj smrdljivi Živadin. Svima nam je toplo oko srca dok koljemo tude kceri. Osjecamo se dobro, pušteni sa lanca. Konacno ljudi . Samo. I jedino je to zajeb. Rat ima svoj rok trajanja. Jednoga dana majstori odluce .Treba pokupiti kantice, izvuci lopatice iz pijeska. To je uvijek frka. Jer n a s je krenulo. Sad kad je najljepše, kad smo u zapalili šestu kucu i izvukli deveti frižider, pojebali malu na pragu....Gotovo. Gotovo? Gotovo?! Kako gotovo?! Kakva "pravila igre?" Netko nam govori da je pijesak letio previsoko. Ili predaleko. Sve kantice nisu na broju. Odjednom je nenormalno jebati njihove curice. Eto. To ne volim. To je licemjerno. Ljudi uvijek nekima siluju malu kcer ili jebu staru mater u guzicu. Ja sam vidjela, ljudi su se u ratu osjecali ugodno.Ogromna vecina ljudi. Svi normalni ljudi osjecali su se u ratu dobro. Dobro. Baš dobro i pravedno. Mnogi. Možeš urlati, pjevati domoljubne pjesme, mahati lijepom zastavom, staviti je na krov, veliku, neka se vijori, možeš klati, možeš krasti, možeš pobiti pola grada u ime pravde i istine. I bilo bi super kad bi rat vjecno trajao. Ali ne traje. I zato smo u frci. I vi i ja. Odlucili su da rata više ne bude. Vi mislite da rat vodi Predsjednik i da mir zakljucuju dva predsjednika. Niste normalni. Predsjednici samo potpisuju. Ne odlucuju.Klinton nije odlucivao ni koja ce mu kurva popušiti. Privodili su mu ih po kriterijma njegovih gospodara. Predjsednici?! Predsjednici su medvjedi na vašaru. Tko je Cigo s druge strane lanca? Tko nareduje Klintonu i našim majstorima? Isti oni koji su nama naredili da skocimo u pijesak, dali nam i kante i grablje, a sada nas tjeraju .Gotovo. Fajrunt. Tajmaut. I još nas jebu. Govore da nije bilo normalno toliko klati. Koliko je normalno klati? To ne govore. Seru. Nabijaju nam krivicu. Namecu mir. A mi bi se još igrali. Do smrti. Ali ne. Sada moramo odgovarati na njihova pitanja. Tko je pojebao staru baku bez lijeve noge? Cija je žena primila devet kuraca u samo jednoj noci? Ciji su bili ti kurcevi? Naši? Njihovi? Da li je devet previše? Ili premalo? Ili je to pravi broj? Curice su morale pušiti pijanim vojnicima. Koliko je bilo vojnika? Kako to da su bili pijani? Zašto su bili pijani? Gdje im je bio šef? Tko im je bio pukovnik? A zapravo? Kome je to bitno? Koga boli kurac za pojebane curice i prerezane vratove? Mogu li pojebane curice hodati kao da nisu imale sto kuraca medu nogama? Ne mogu. I onda? Koji sud može zarasti toliko pojebanih malih picaka? Ni jedan. Igraju se s nama. Jebu nam mater naši gospodari. Najprije nas puste da budemo to što jesmo:silovatelji, koljaci, jebaci, grobari, palitelji, davitelji, ljuuudiiii....Ljudi! A onda preko noci moramo brisati nos u maramicu. Mene nece jebati na tu temu! Ja znam da postoje oni koji otvaraju i zatvaraju igru. I znam da je sad gotovo. Više ne smijemo govoriti u mobitel dok vozimo.Ni pušiti u sobi za sastanke. Oni moraju predahnuti. Odmoriti se.Podijeliti plijen. U miru jebati mlade glasnogovornice, rezati trakice u boji hrvatske zastave ili u boji neke druge zastave, i gledati gole noge picke koja im pruža škare. Bez dima i tenkova i raketa i noža. Deckice mogu voditi na jahtu i jebati ih na palubi. Ili ih povesti u lov na tigrove. Pa im u hladnom šatoru uvaliti kurac u usku riticu. Mogu se u gloriji slikati sa ženom koju nisu pojebali devet godina, ali to gospodu ne smeta jer ju jebe klinac od dvadeset za samo milju maraka mjesecno. Što smo mi sve radili, vi i ja i moj Kiki i Miki i svi koje znam da bi ovo staro govno koje me upravo gleda sa ekrana moglo srati cega ce se odreci za vrijeme korizme. Vi ste zapalili tisuce kuca, ubili milijun ljudi, pojebali tisucu djece da bi stari govnar držao staru ženu za rucicu i srao što ce joj kupiti za Božic? Kužite? Igraju se s nama. Cijeli ovaj rat vodio se da bi se debelo, bogato, staro govno moglo uvuci medu noge moje i vaše kceri .Za sto maraka. Svi ratovi na Kugli vode se da bi gadovi jebali naše kceri za sitnu lovu. Popizdim kad cujem da smo mi ovdje "Balkanci". Mi smo ovdje "divljaci"! Jedino mi režemo vratove, jebemo i palimo. A Ameri u Afganistanu ? Ti fakeri ne jebu i ne pale?! Kad oni stave nekome kurac u guzicu to nije jebacina, to je širenje demokracije. Popizdim na tu pricu! Ameri bace bombe na Beograd....Ma, ne derite se! Ne urlajte! Ameri su bili u pravu! Neka su ih .... OK.OK! Bili su u pravu! Ovo urlam! Jeste li gluhi, picka vam materina! Ne kažem da Ameri nisu bili u pravu! Jebo vam pas mater gluhu! Sada cu vam govoriti polako. Ameri su bacali bombe na Beograd. Ajde, šutite malo. Bacali su neke bombe, s nekim hladnim ili obogacenim ili osiromašenim uranom koji izaziva rak. Neka ih pojede rak! Neka ih pojede rak! Ma, neka ih pojede, ali ne govorim vam o tome. Ko im jebe mater! Drugo vam želim reci. Ti isti Ameri koji su bacali na Beograd bombe koje izazivaju rak, danas u Beogradu skupljaju lovu za pomoc djeci oboljeloj od raka. Po Beogradu nalaze celavu djecu, nabijaju ih sebi u krilo i slikaju se s njima , zabrinuto gledaju u kameru i traže pomoc! O tome vam govorim! Kako ih jebu! Kako vas jebu! I vas i mene! Ja bar kužim da mi je kurac u dupetu. Trajno! Zavavik! Ali vi ne kužite kurca tebe. Nego se osjecate krivima za sve što ste u ratu ucinili , kao da je rat nešto nenormalno i ludo. Pa sad, puni grizodušja, super rijec "grizodušje", s debelim kurcem u guzici, posipate glupu glavu pepelom, gradite kuce koje ste s užitkom zapalili, a koje možda ne biste bili zapalili da ste znali za koji ste ih kurac palili. To! To! Da ste pametni, a niste, nego ste glupi nosaci kurca u guzici, vi ne biste bili vi. Ja kužim, ali ne ucim. Ne koristim svoje bogato znanje. Da smo vi i ja pametni ne biste vi bili vi , a ja ne bih bila ja, nego bismo bili oni. Gadne njuške na ekranu. Pa bi sad moj Kiki jebao mladi komad, pa bi neki mladi komad jebao mene. Ili me ne bi jebao. Ali bih imala pravo na izbor.
Izbor!
Sloboda je pravo na izbor.
Jebati! Ili biti jeben!

[Tasa]

Hvala ti za ovaj "materijal za citanje", odlicno!

[Fair Life]

Hvala ti za ovaj "materijal za citanje", odlicno!

[horns&drums]

Dobrooooo, cestitke!

[clone033]

ne dobroooooo, nego odlicno,

[morti]

nisam još pročito...evo saću,čim požderem tunjevinu i hljeb star više od dana...

[joki]

feral...u mraku...
respekt!

[Fair Life]

Prica cetvrta

Tržnica

Subota. I zato cekam. Pa pretrcavam cestu. I. Evo me na tržnici. Kosa mi je masna jer je perem nedjeljom uvece. A oci su mi pokrivene naocalama. Jer ih ne šminkam subotom. Na usnama imam gloss jer mi tako izgledaju punije. Nitko ne voli tanka usta. I sjajnije. Kad je gloss.

Netko ce pomisliti da ja ne volim Albance iako se uvijek smiju. Meni se Albanac veselo smiješi dok ljudi u repu cekaju na topli burek s necim. Ja ne mrzim Albance ali nikad nisam stavila u usta burek.I ja se smiješim Albancu. Neka misli da cu stati na kraj repa. Pa ulazim u ribarnicu. Do Crvenokose. Girice po sedamdeset kuna.Veliku, krepanu ribu pritišcem kažiprstom i lakiranim noktom. Ako ostane rupa, onda je riba stara, ako ne ostane rupa i ako su oci bistre i ako su škrge crvene, onda je riba O.K. Ali ja sam cula da ribama uvaljuju u oci kapi, da ima nacina da budu tvrde nego jesu, da mogu biti krepane danima a izgledati svježe, da... Crvenokosa me gleda zelenim, ispranim ocima... Jednom je moj muž kod nje kupio ribu konja. Pa ju je uvalio na gradele. Mi imamo i vrt i roštilj. A kad se konj ispekao, onda smo ga fotografirali, kako mrtav leži pod peršinom i cešnjakom. Moj muž nam je komade konja stavljao na tanjure, mi smo jeli i govorili:"Super. Stvarno super.""Imate li konja", pitam. "Konja", pita Crvenokosa? "Konja." "Nemam.

"A da ima konja. Da li bih kupila konja, pa peršin, pa cešnjak, pa blitvu. Blitva. Evo je. Uz veliku bacvu punu mokre blitve stoji stara, debela Dalmatinka. To je najskuplja blitva u gradu, ali je svi kupuju. Pokušavam izbjeci ledeni babin pogled. Ni ona ne voli mene. Pa susrecem oci prosjakinje. "Imaš kunu. Daj kunu. "Zlobna je i dosadna. Dajem kunu. Ako ne dam kunu sad, kod blitve, dat cu je kod kisele repe. Nema šanse da pobjegnem Kuni.

A da kupim svježi sir. Pa ga izmiješam sa svježim vrhnjem. Iza pulta kumica. Kumica možda i nije kumica a ja i ne znam tko je kumica. Ja samo mislim da je kumica žena koja je kratka i debela i dolazi iz Slavonije. Debela i kratka žena gleda me malim ocima i pruža mi nož. Na vrhu noža kajmak koga ona zove "sir bilogorka". Da li da prljavim prstima kojima sam prckala po krepanoj ribi uhvatim komadic bilogorke ili da prljavi nož uvalim u usta. Odustajem. Kumica ledi osmijeh i skrece pogled prema ocima iza mojih ledja.

Još ništa nisam kupila. I to me brine. A da kod Petrovica kupim pet kila krumpira. Znam Petrovica. Njegova je mama molbu za prijem u hrvatsko državljanstvo napisala cirilicom. Zato uvijek kupujem kod Petrovica. "Samo na vrece, gospodo". Govori Petrovic.

Jer me nije prepoznao. Necu kupiti "lovranski marun". Kesten nije iz Lovrana nego iz Crne Gore. Kako znam. Znam.

A da kupim jabuke kod gospodina koji ima rak debelog crijeva. "Vidite, gospodo, vec deset godina nosim vrecicu. Došao sam u zadnji cas." Nikad mi nije palo na pamet da je rak možda zarazan. Prošlo je deset godina, ako ne laže. A što ako laže. Gledam ga. Blizu sam. Ali me ne primjecuje. Diže džemper nekoj drugoj gospodi. Cujem samo "...u zadnji cas...

"Kupit cu cvijece kod Mlade Dalmatinke. Ne mogu kupiti samo cvijece. Ne mogu subotom šetati tržnicom samo sa buketom cvijeca u ruci. Što ce ljudi reci. Što ce misliti. Da ne pripadam nikome. I nikamo. Moram napuniti sedam vrecica. Uvaliti u njih ribu, krumpir, mrkvu, meso i cvijece. Pa ce svi znati da me doma cekaju muž i djeca. Da sam sretna žena.

Koja pizdarija. Da se ne mogu odluciti.Pozdravljaju me mnogi ljudi. Pa moram stati uz drveni stol i objašnjavati ljudima koje nisam vidjela sedam dana, kako sam. Kako sam. A kako su oni. I oni su ovako. Mene uopce ne zanima kako je ova debela gospoda sa granom krizanteme u ruci. Ako je to grana krizanteme. I kako je mršavi gospodin koji gleda u moje sise. Htjela bih puhnuti u prhut na njegovoj tamnoplavoj jakni. "Da.Da.Trka. Samo trka." Govorim. I odlazim a ne znam koja trka.

Skuhat cu grah. Ali grah se mora mociti dvadeset i cetiri sata. Da bude mekan. A suho meso. Rebarca. Kosti. Buncek.

"Da", govori mi ogorceno gospoda u ružicastoj trenerki. Ona je moja prijateljica. "Vidiš. Izgledam ko mladunce zmaja. Naprijed veliki trbuh, straga velika guzica. Da sam viša, sve bi bilo drugacije." "Da, da", govorim, "svi smo debeli." "Ti nisi, ti si visoka", govori zmajevo mlado i odlazi prema Albancu Koji Se Smije.

Zašto nisam vesela na tržnici punoj ljudi koji nose pune vrecice. Možda sam gladna. Ulazim u market. "Deset deka pršuta. Kuhanog, ne prešanog. I mali hljeb. Možete mi napraviti sendvic?" Gladan covjek je depresivan covjek. Pada šecer ili nešto drugo. Pa si tužan. Da ne možeš tužniji biti. A kad pojedeš sendvic...Prodavacica mi prstima stavlja šunku u hljeb. Odlazim. Sa želucem u grlu. A da popijem kavu u kaficu. Sa šecerom. Ulazim. U tom sam kaficu jednom narucila tiramisu i našla u njemu dugacku, smedu dlaku. Izlazim.A da povratim u veliku pletenu košaru uz stol sa pletenim košarama.U ovu za prljavo rublje. Doma me ceka brdo prljavog rublja.Citav tjedan je u košari.

Zašto ne znam što cu skuhati. Zašto.Nekad. Kad nekad. Pred pet godina. Deset. Dvadeset. Nekad sam veselo kupovala banane, mandarinke, cijele kokoši i radila umak od rajcica. Sama. Maslinovo ulje, sitno isjeckan luk, pa malo brašna, pa rajcice, pa miješaj... Danas samo u padelu uvalim "barilla tonno" i kad se ugrije, prelijem špagete. Mislim, barilla špagete. Još su mi ruke prazne. "Riko mojaaaaaa, Riko gradeeeee..." Pjeva i misli da cu mu u šešir ubaciti pet kuna. Necu. Jer ne pjeva za dušu.

Ja bih morala napuniti vrecice i otici doma. Stvarno bih morala. A da kupim njoke "rabac". Oni su super. U kipucu vodu i preliti necim. Nekakvom barillom. A možda ja stalno lijevam barillu preko špageta jer mi je pun kurac. Zato ne bacam kune u šešire. Ne kupujem mokru blitvu kod gadne Dalmatinke. Ni girice kod gadne Crvenokose. I ne volim Albance.

Svatko može biti sretan, ako to želi. Citajte "Ne mari za male stvari". Jednom je tako nadrkani autor te knjige, neki doktor, ušao u Njujorku u neki autobus a crni šofer je rastegnuo crna usta i pokazao autoru sve zube, i još mu je veselo rekao helou. Tada je pisac shvatio da ljudima malo treba, samo crni osmijeh i bijeli zubi i helou, pa se i on poceo svima kesiti pa ga je preplavila sreca pregolema.

Skidam naocale i rastežem usta. Pokazujem zube na sve strane.Mnogi ljudi meni pokazuju svoje zube. Ako budem uporna, napunit cu vrecice, pa cu, noseci dvadeset kila, uci u autobus i reci šoferu: "Dobar dan. "Veselo cu sjesti na sjedalo za invalide i trudnice, sici sa autobusa, uci ukucu i reci: "Haj." Haj je veselo. A onda. Napraviti pijano pile. Oni koji me znaju misle da cesto radim pijano pile. Pileci file treba uvaliti u smjesu od jaja, piva, brašna i parmezana. Pa na laganoj vatri peci. Stolnjak na stol! Tanjure! Pribor! Caše! Salvete! Zelenu salatu. Za djecu frape i sok od višnje. Za sve, palacinke. Crno vino! I necu pocešati guzicu kad ispijem cašu jer to nije lijepo.

Smijem se na sve strane, golih ociju.I zamišljam muža, nakon rucka, kako se penje stepenicama prema našoj spavacoj sobi... I gleda me. Onako. A ja ostavljam prljavo sude na stolu i veselo mu namigujem. Kad on na katu povuce vodu , krecem uz stepenice.

Ulazim u cvjetarnu. I kupujem kod Mlade Dalmatinke granu orhideje.Neka misle da sam sama! Neka misle da me muž ostavio!! Neka misle da me doma ceka mali kreten u kolicima!!!

[Tasa]

Sve bolje! Price cuvam u word-u na desktopu, da sef ne provali da dan provodim na Internetu... Letimican pogled na moj monitor, i covjek misli da citam kakav memorandum

[horns&drums]

Izgleda da svi imaju problema sa sefovima. Pazi se Taso, magare nase malo, meni su jednom banovali forum na punih 5 mjeseci...Grozno!

[Gazz]

sjedi mi iza ledja, pije kafu cijeli dan i gleda sta radim, ali ne komentarise... doduse on je samo jedan od nadredjenih,tako da kao pojedinac svakako ne moze nista

ali da se ne udaljavamo od teme, interesuje me ko ima zivaca da cita ove tekstove, ja jedva procitam post sa oko 15 recenica

anyway, neka ih, nek stoje za pozne godine, kad budem imala vise zivaca

[Tasa]

Izgleda da svi imaju problema sa sefovima. Pazi se Taso, magare nase malo, meni su jednom banovali forum na punih 5 mjeseci...Grozno!

Dummy, pa to je strasno, 5 mjeseci?! Jao...

[horns&drums]

Da magarence, 5 mjeseci nije bilo damija na ovom prostoru...Jedva sam izdrzao, jedvaaa...

[Tasa]

Totalna apstinencija od foruma?! Sta si radio tih 5 mjeseci? Nisi valjda stvarno RADIO?!

[horns&drums]

Ma jesam...Grozno, nikad vise

[Fair Life]

horns&drums i Tasa - "JESTE LI CULI ZA CHAT ??"

PS___Pripremio sam 50-tak ovakvih prica za postirati, ali na zalost odustajem. Ne vrijedi !

Ukenjali ste !

Razmijenite brojeve telefona pa drobite do mile volje ! Ili vam je potrebna publika ?

Lijep pozdrav

[horns&drums]

Sori fair, evo editovacu svoje poruke ako ti zelis

[Fair Life]

Sori fair, evo editovacu svoje poruke ako ti zelis

Svejedno mi je. Sto se mene tice tema se moze zakljucati.

Ja sam zavrsio svoje postanje.

[progDVB]

horns&drums i Tasa - "JESTE LI CULI ZA CHAT ??"

PS___Pripremio sam 50-tak ovakvih prica za postirati, ali na zalost odustajem. Ne vrijedi !

Ukenjali ste !

Razmijenite brojeve telefona pa drobite do mile volje ! Ili vam je potrebna publika ?

Lijep pozdrav

Fair, nastavi da ih postiras. Price su stvarno dobre.
Mislim da ima jos forumasa kojima bi bilo drago da nastavis da objavljujes price i dalje.
Malo se odljuti i razmisli jos jednom

[Tasa]

Sto se ljutis Fair? Nastavi, pliz... Price su za deset...

[pekarce]

FairLife, price su pravo osvjezenje na forumu, pogotvo za studenta koji si u inostranstvu ne moze priustiti da se pretplati na Feral. A sto se chata tiche, nemoj da se ljutis, malo zastranili, ali evo ih opet na old tracks.

[Fair Life]

Prica peta

Džepovi

Gledam kroz prozor spavace sobe. I vidim more. I zvonik. I cujem kako otkucava sat. Sa zvonika. Ali ne znam koliko je sati. Deset? Devet? Ruke mi se tresu. A dlanovi su mi mokri. Pada mi na pamet moja Stara. Na žutoj fotografiji. Partizanka. Trajna na glavi. Titovka. Osmijeh. I kostim. Jakna sa džepovima. Ti našiveni džepovi.

Koja je to pizdarija! Što cu napraviti?!O tome su knjige napisane. Koji osjecaj! Koja banalna, banalna, frka! OK. Vi cete reci , dobro, vi cete pomisliti , da sam ja pomalo glupa. S obzirom na te moje godine. Pa još uvijek mislim . Da je život jednostavna prica. Da covjek samo mora znati što želi. A što ja želim? Ova crkva. Mislim ova ciji zvonik vidim kroz prozor ove spavace sobe. Moje spavace sobe. To je velika crkva. I jako stara. Pa u nju. Ili k njoj. Ili pred nju. Kako se kaže kad milijun ljudi dode pred zgradu sa križem? Nije bitno. Ti ljudi su sada tamo. Ja ih ne vidim,ali znam. Otvaraju kutije u kojima su peceni pilici. Oni tim pilicima cupaju pecene noge, pa bacaju oglodane kosti u kontejner. I aluminijsku foliju. Sada pjevaju. Na sav glas."Zdravo, zdravo, zdravo..." OK. Neka pjevaju. Ja nemam nikakve specijalne namjere kad vam govorim o tim ljudima i toj crkvi i tim pilicima. Samo vam govorim što se tamo dešava. Dok ja sjedim na svom bracnom krevetu, na svijetlozelenoj, donjoj, plahti. Ne gledam u njegove tri kovrdžave dlake. Na plahti. Nego u taj zvonik.

A oni pjevaju. Ono. Baš na sav glas. Pa slušam to pjevanje."Rajska djevo, kraljice Hrvataaaaaa..." I ne znam što uciniti. Jer to mi je prvi put. Koji je to osjecaj! Kad ti se ovako znoje dlanovi. Kad u prsima imaš leptirice. Kad si pred nepoznatim vratima. Zvoniš. Želiš unajmiti taj stan. Ali pada kiša. Pa ti crne platnene cipele prljaju noge. A onda vlasnik stana otvara vrata. Pa najprije pogleda u tvoja stopala. Pa kaže, vec iznajmljeno. Ili tako nekako. Neugodan osjecaj. Ali nemojte od mene tražiti neku preciznost. Ovo mi je prvi put. Spajam kažiprst i palac. I pokušavam šutnuti njegove tri kratke, kovrdžave dlake. Ne ide.

A oni tamo pjevaju." Zdravo, zdravo, zdravo, Marijooo..." Da li su pilicima pocupali pecene noge? Ili ce kasnije? Pop. Ili svecenik. On ne zna pjevati. Reve. Ali nije bitno. To je totalno nebitno. Da. I piju, ti ljudi tamo. Nešto iz plasticnih boca.

Koliko žena je ovo prošlo? Bile su mi smiješne. Slomljene. Plakale su. OK. Kužim da je plakati OK. Ali ne možeš kroz život proci placuci. Covjek se mora sabrati. Sakupiti snagu. Ne možeš biti ljepljiv i slijep od suza. Ne smiješ se predati. Ja sam uvijek govorila prijateljicama. Ne treba grabiti sako. Padati na koljena. Grebati zrak.

Dobro. Stavljala sam traperice u perilicu. Ma nevjerojatno, zapravo. I onda sam pregledala džepove. Bez ikakve posebne namjere. Kužite koja pizdarija. Ja samo ne volim kad se kod pranja raspadne papirnata maramica. Pa onda moram cupkati one sitne grudice. Zato. A ne. Dobro. Rekla sam vam. I onda. Cekajte. Stvarno ne bih htjela da ovo doživite kao neku dramatsku pauzu. Kao. I onda... Pa stanka. Pa vi cekate...Pa stanka. A onda ja iz njegova džepa izvucem njenu fotografiju. Pa je to onda tres! Meni se ruši svijet na glavu! Proleti mi život ispred nosa! Oni tamo pjevaju! Pop reve! A ja onda vama prepricavam svoj život. Pa vi polako skužite kakvu ulogu u mom životu igra obican džep. I što mi je taj džep napravio.

Ne volim drkanja. Nisam taj tip. Ja vrlo dobro znam. Džep ko džep. Jebeš džep! Ne mislim da je džep nešto bitno. Kljucno. Kao što ni zvonik nije bitan. Ni ovi tamo koji pjevaju. Ni peceni pilici sa masnim nogama. Nisu bitni. Šta je bitno? Šta je bitno , pitate. OK. Kužim. Ne volite okolišanja. Ni duge uvode. Ni predigre od dva sata. Ni ja ih ne volim. Meni je za orgazam potrebno devet minuta. Pa vas kužim. Samo ni ja ne znam što je bitno. Zato mi je frka. Ovo vam moram reci. Ja nikad nisam bila ljupka žena. Ženica. Ja sam Njega uvijek poslala u kurac kad sam mislila da treba otici tamo. Ali nisam u Njemu gledala muškarca koji ce otici. Nego Muža koji ce ostati. Zauvijek. OK. U pravu ste. Samo vam govorim. Ja sam mislila da sam komad. Žena koje nema. Licnost. Ono. Da sam muško, ja bih se za sobom okrenula. Taj tip. Ali sam mu ostavljala mogucnost da ode. Da se odluci za drugu. Drugaciju. Bolju. Goru. Nebitno. Nisam racunala da nece otici. Nego ostati. I jebati drugu. Koji osjecaj! Nevjerojatno! Nevjerojatno! Nevjerojatno! OK. Nikad mi to nije palo na pamet. Da može sici s mene, oprati kurac i uci u drugu. Tako. Tek tako. Onako. A što je ona našla u Njemu? On je debeo. I celav. Ima psorijazu. I na koljenima i na laktovima. Podriguje jer ima frku sa želucem. Cesto prdi jer misli da je to dobro zbog frke sa želucem. Nije On neki ludi frajer, ako ste to mislili.I misli da ce mu pomoci carobna mast travara iz Knina. A ne pomaže.

Gledam u tu fotografiju. Kurvica je stvarno komad. Izgleda kao i sve ostale. Tanka, dva metra, goli trbuh, uske hlace, majica... Kuja. Kujica. Žilava, mlada kuja. Životinja koja ispušta svoj miris kud god ide. A psi za njom. Trce. Love je. Jedan. Pet, sedam, deset...Psi je žele stici, zaskociti, zajašiti, objašiti, njušiti je. Pojebati. A ja? Ja sam krava. Ona iz Slovenije. Krupna. Spora. Tužnih, slinavih ociju. Debela životinja uz koju se fotografiraju gradska djeca. I odrasli. Iz krajeva gdje nema krava. Za uspomenu. Kad dodu u grad, onda pokazuju kako su bili hrabri. Kao da se krave itko boji. Kao da je krava opasna. Ona tužno gleda, topla je, daje mlijeko svakome tko je pomuze. I sere tiho, krupno i bez napora. Životinja bez života. Komad debelog mesa . To sam ja. Mene nitko ne želi uhvatiti. Stici. A ja i ne bježim. Samo stojim u svom kutu svoje štale. Baš sam tužna. Eto. To je pravi izraz. A oni tamo pjevaju." Zdravo, zdravo, zdravo..."Nije mi ni na kraj pameti. Mislim, reci da oni tamo pjevaju , a ja ovdje tugujem. Pa je to kao, je li , neki kontrast. Vi me ocito ne kužite, ako tako mislite. Nego, to je jednostavno tako. Ja bih bila tužna i da oni ne pjevaju. I da su pojeli sve pilice i otpjevali svoje. I otišli. Valjda vam je jasno da mi se živo jebe za njih i nihov pjev. Ali oni su tamo i zato vam to govorim.

Šta ta mala kurvica radi s njim? On baš i nije neki jebac. Nema mašte. Ili je gore. Ili je dolje. Ili je iza. Njega znam. Ali ona! Kako ona širi cvrsta bedra? Kako zabacuje mladi vrat? Kako joj grize tvrde mišice? Liže noktice na stopalima? Gricka male uši? Mice dugacku kosu? Navlaci tanke gacice na mala bedra? Placem. Zamislite! Bez neke posebne namjere. Sjedim tu na toj plahti. Ovoj zelenoj. I placem. Nekako mi je mene žao. Mekana. I debela. Znam. I ja sam to govorila. Svojim prijateljicama. Treba dignuti sise, uvuci trbuh, ispraviti leda. I odjebati ga. I krenuti! Kamo? Što joj šapuce? Što joj g o v o r i ? On mnogo govori. Jer je profesor. Kupuje joj diskove. Sigurna sam. I meni je htio kupovati diskove. Ali ja ne volim muziku. Najviše volim muk. Kako je to tužno. Kad skužiš. Da si poput ostalih. Kao i sve druge. Slomljena picka srednjih godina. Na pragu starosti. Odjebana. I sjebana. Pa tražiš alibi. Za Njega. Koja pizdarija! A ponos?! A tko ga jebe?! A hodanje Korzom uzdignute glave iako citav Grad zna da te odjebao? A možda Grad ne brine o meni? Možda se Gradu živo jebe! Možda su u Gradu izbori. Ili karneval. Koga briga za ulogu džepa u mom životu. Možda sve ovo nije frka. Samo je meni prvi put pa zato placem. Što ako svi muževi jebu mlade cure a sve žene peru traperice? Placem iz neznanja. Malo mi je neugodno, ali cu vam reci. Tulim na sav glas. Uuuuuuuu. Uuuuuuu. Tijelo mi se lomi od placa. Smijala bih se da se gledam a da to nisam ja. Kužite? Ja sam poput tužnog vuka u ledenoj preriji ili u necem drugom ledenom gdje žive tužni vukovi. A da mu, kad dode doma, pokažem fotografiju i kažem:" OK. U cemu je problem? Hoceš promjenu. OK." Ne. Previše je okeja. To ce mom nastupu dati nesigurnost. A da kažem:"OK..." Dobro. Bez OK. "Kužim.Voliš drugu. Prodajmo kucu pa krenimo svaki..."Nema teorije. Nema sile božje. Prodati ovu kucu?! Preko moga leša! Ni mrtva! Koji užas! Tako! Prvi put nakon dugo vremena, možda nakon mnogo godina, tako sam dobro obrisala nos da mi se cini da sam sve iz glave izvukla. Totalno ispraznila sinuse ako su sinusi nešto što može biti puno. Koji osjecaj!" Zdravo, zdravo, zdravo, Marijoooooo..." Osjecam se dobro! Možda zbog nosa i sinusa.

Naš sin ima trideset godina. I on nosi traperice. Ja bih vam mogla reci da upravo zvoni na vrata. Jer zvoni. Pa ja otvaram. Pa on ulazi. Pa me pita, mama , gdje su moje traperice. Kužite? Pa ja skužim da su ono njegove traperice. Pa vracam fotografiju male kuje u prednji lijevi džep. Ali... Nije to to. Jebeš takve price. To bi bila dobra prica. Ali to nije moja prica. A i zbližili smo se nekako. Vi i ja. A ja jednostavno ne želim. Ne mogu vam lagati.