Piše: Fadila-naša dopisnica iz Australije
Poštovani čitaoci Abdullahove Avlije, ova priča je nastavak priče o Akiki i kurbanu.
Ponekada se događaji smjenjuju takvom brzinom da bi trebalo imati vanzemaljsku moć da ih sustignemo ili propratimo. Tako je i ova priča trebala biti napisana prije Akike.
Glavna ličnost priče je Edina, naša zemljakinja, čestita Bošnjakinja, koja je, elhamdulillah, ponos svih nas.
Mada ovdje treba da predstavim i njenu sestru Eminu, koja ni u čemu nema različitosti od Edine.
Edinu i Eminu prvi put sam srela prije 10 godina u domu njihove majke hadži Razije. Edina je imala 20, a Emina 22 godine.
Sestre su još kao djeca od 4-5 godina bile upućene u čarobni svijet Islama. U tom dobu iskusile su prvi post, prve sure.
Znanje je samo curilo iz njihovih usta, praćene potporom svoje majke, svojom bistrinom zadivljavale su mualime i imame.
Kad je Edina imala 14, a Emina 16 godina, predale su svoje prve Hatme. U džamiji, u kojo je bilo stotine džematlija, nije se čuo ni šapat kad su mlade djevojke svojim učenjem zarobile srca svih slušalaca.
Ovo bi bila sasvim obična priča da nema svoj veoma značajan nastavak.
Godine 1997. je u Australiju došla islamska delegacija da se upozna sa radom islama.
Taj dan ušavši u džamiju u kojoj su majka i dvije sestre podučavale podmladak koji je imao oko 30-ero djece, Delegacija je zastala. Obratili su se sestrama da provjere da li je njihovo znanje dovoljno da podučavaju djecu.
Sestre su proučile zadate sure i dove.
Predstavnici su samo ćuteći pohvalili i otišli.
Nedugo poslije ove posjete sestre su dobile ponudu da se priključe svjetskom takmičenju učenja KUR'ANA u glavnom gradu Teherana.
Sve troškove snosila je vlada pomenute zemlje kao i pratnju djevojaka.
Nažalost, Emina, koja je tek dobila posao administratora u rudarskoj kompaniji, nije mogla da dobije zamjenu da bi se pridružila svojoj sestri.
Tako je Edina u pratnji svoje majke Razije krenula putem časti kao jedina predstavnica cijele zemlje Australije. U njihove pasoše udarena je diplomatska viza.
Na teheranskom aerodromu dočekane su uz visoke počasti delegacije te zemlje. Smještene su u hotel visoke kategorije koji je zakupljen za takmičare iz cijelog svijeta.
Učesnici su bili muškarci i žene, u glavnom kategorija omladine.
Prije početka takmičenja imale su par dana da se upoznaju sa kriterijima kao i učesnicima.
Edina je po nekoliko puta u danu silazila do hotelske recepcije i pitala da li su stigli učesnici iz Bosne. Svaki put su joj govorili da nema niko.
Trećeg dana kad je postavila isto pitanje pokraj recepcije naišao je ministar prosvjete i upitao je zašto se interesuje za tu zemlju. Edina je rekla da je i sama porijeklom iz Bosne.
Ministar je sa žaljenjem rekao da zbog težine ratnih posljedica Bosna neće imati učešće u takmičenju. Sva tužna uputila se svojoj sobi.
Na ulazu u sobu zastala je i prikovala pogled na pločicu na kojoj je pisalo ime, prezime i zemlja koju predstavlja.
Edina je utrčala u sobu, zgrabila flomaster i iznad Australia dopisala Bosna i podebljala.
Na začuđem majčin pogled samo je dodala: »E, biće i Bosne.«
Nekad poslije hodnikom je prolazila delegacija sa ministrom i zastala pred njihovim vratima. Pročitavši dodatni naslov, pokucali su na vrata i upitno pokazali rukom u pravcu pločice.
Edina je sa ponosom rekla da želi da predstavlja dvije zemlje.
Delegatima je zablistao topao osmjeh, ponos i optimizam koji im je Edina ulila. Ocrtavao se na njihovim licima.
Slijedećeg dana 23 zemlje učača uzele su učešće na sceni, svako u svojoj kategoriji. Žiri je pratio samo zvučno u odvojenim prostorijama.
Kada je najavljena zemlja Australija, dodano je i ime zemlje Bosne i jedinstvenim primjerom bilo predstavljeno Edinino ime i njeno porijeklo što nije učinjeno ni sa jednim takmičarom.
Edina, bez trunke treme, pred nekoliko stotina prisutnih, pred medijskom javnošću, pustila je svoj umilni glas i u 8 minuta internacionalnog vremena, proučila svoj dio.
Takmičenje je trajalo 7 dana. Do čekanja rezultata programom je bilo zastupljeno upoznavanje grada Teherana.
Takmičari su imali čast da upoznaju i posjete Teheran i Mashad. Posjetili su i palače Šaha Pahlavija, koji je predsjedavao prije revolucije.
Takođe, revolucionarno mjesto imama Homeinija i mauzolej gdje je sahranjen. Posjetili su razne muzeje kao i dosta mjesta od značaja i interesa ovih gradova.
7 dana poslije proglašeni su pobjednici.
Prozvana je Edina, kojoj je dodjeljena plaketa sa osvojenim devetim mjestom, što je zavidno mjesto s obzirom na brojnost učesnika.
Uz plaketu Edinine ruke su se napunile i drugim poklonima i nagradama.
I pred punom salom i pred očima medija sestrama i njihovoj majci ponuđen je doživotni boravak u Iranu, koji pokriva sve boravišne troškove i nastavak doškolovanja sestara.
Na upit tv novinara da li je razočarana sa devetim mjestom, Edina je sretnog izraza na licu rekla: "Moja nagrada je jednako visoka kao i prvo mjesto. Ovaj nastup mi je jednako visok, upravo je postavio moje srce na prvo mjesto. Zahvaljujem se zemlji Iranu, organizatorima i nadljudskim ponudama. Mi se sretne vraćamo kući gdje nas čeka moja sestra Emina, sa kojom cu da podijelim ovo priznanje.«
Gledam danas Edinu, mladu ženu i majku tek rođene kćerke Dželile, uspješnu direktoricu banke. Gledam njenu sestru Eminu, takođe sretnu majku, kćerku Lejlu i uspješnog advokata.
Dželila i Lejla, dvije male princeze, koje će Inšala slijediti primjere svojih majki i njihove nane hadži-Razije, moje Zulejhe.
Dragi čitaoci, hvala vam na odvojenom vremenu čitanja moje priče. Šaljem vam selame i blistavi osmjeh sreće, sa kojim izražavam zadovoljstvo što sam dio ove familije.
Esselamu alejkum!
nego valja nama ici u teheran , ali eto, necu vise, cestitke ucacima kurana
za koga, zbog cega...??? 
