Čovjek ne zna što je teže: napisati te tri riječi ili u njih povjerovati... Te tri riječi: umro Izet Hajdarhodžić. Pa bi napisao samo: Izet Hajdarhodžić. Bez onoga: umro.
Izet Hajdarhodžić. Čovjek kakav se rijetko sreće. Uspravan u vremenima koja su se hranila lomljenjem i ponižavanjem ljudi. Glumac koji je činio plemenitijim i onaj zrak nad kazališnim daskama i gledatelje pred kojima je igrao. Nenadmašan kao Skup. Veličanstven kao dundo Maroje, gospar Lukša, Henry IV, David Štrbac, Don Juan... Omiljen pedagog koji je mlade glumce učio kazališnoj meštriji i hrabrio ih da budu dostojanstveni i na sceni i izvan nje. Prijatelj za kojega prijateljstvo bez iskrenosti nije postojalo. Čovjek čije nam je prijateljstvo svih ovih godina bilo najdragocjenija podrška.
Izet Hajdarhodžić. Sugovornik čije su se riječi prepričavale. I tek će se prepričavati...
BITI PROTIV
Danas smo u teatru, a i u drugim područjima kulture, dosegli onaj prag gdje je možda najbolje poslušati Edu Murtića koji je u jednom razgovoru sublimirao sve rekavši: "Ostavite me s mirom, ne znam više što da kažem. Uostalom, ja sam antifašist." U tome je odgovoru sadržano sve što bismo u ovim vremenima trebali biti. Biti, dakle, protiv fašizacije duha, protiv prisile, protiv podilaženja vlasti.
(5. listopada 1993.)
PRAVO NA NOSTALGIJU
Osjećam se prokazanim, izloženim, s mogućnošću da me već sutra netko denuncira, prozove. Ne mogu ne biti nostalgičan prema činjenici da sam poznavao određenog čovjeka i da ga sada više ne smijem poznavati. Ne mogu ne biti nostalgičan prema mjestu gdje sam se rodio i gdje više nikada neću smjeti doći, a isto mi tako užasno teško pada moja vlastita odluka da ne idem u Dubrovnik, koji je sav moj život.
(5. listopada 1993.)
IZGUBLJENI DUBROVNIK
Ja više ne mogu biti Dubrovčanin. Moja pripadnost najljepšem našem gradu bila mi je inspiracija kroz čitav život, i sad sam došao u situaciju da su me prilike koje tamo vladaju i koje su Dubrovčane učinile drugačijim ljudima od onih koje sam poznavao navele na odricanje te pripadnosti. U jednom času, Dubrovnik je izgubio svoju dušu, izgubio je ono što ga je činilo evropskim gradom. Razlog je možda sam rat, i poniženje koje mu je njime naneseno; ipak mislim da je taj grad, svojom snagom, iskustvom i sjajnom poviješću trebao nastupiti upravo suprotno.
(10. studenoga 1997.)
RUŠENJE SVIJETA
Dvadeset godina igrao sam u "Mirisima, zlatu i tamjanu", a čim sam u toj predstavi igrao, znači i da sam vjerovao njezinom piscu Slobodanu Novaku. I onda prije nekoliko godina otvorim novine, mislim da je to bilo Hrvatsko slovo, i pročitam Novakov tekst na temu da Hrvatsku treba očistiti. Od koga očistiti? Od Srba, naravno. Tog časa ruši se moj svijet i mojih dvadeset godina i čini mi se da je bilo besmisleno sve što sam u životu radio.
(3. siječnja 2000.)
VRIJEME DILETANATA
Mislim da su umjetnici shvatili da će se mijenjanje svijeta događati u krugovima u koje oni neće imati pristupa. Prilike su takve da se vrijedni ljudi povlače pred agresivnim diletantima... Situacija je takva da za nekakve stvari, koje bi se trebale afirmirati kao dobre strane nekog naroda, za dugo vrijeme nema nikakve šanse. Ovo vrijeme treba preživjeti. Ja vjerojatno neću uspjeti u tome.
(7. kolovoza 1995.)
PAD TEATRA
To strmoglavo posrtanje i padanje teatra, koje još uvijek traje i sam Bog zna dokle će, mene je sasvim udaljilo od kazališta. Teatar se grči u skandalima, repertoarnim nedoumicama i promašajima, u mnogim propalim idejama i projektima. A još uvijek već dokazani kazališni mediokriteti čuče u zasjedi i čekaju da opet zasjednu na grbaču hrvatskog teatra, pa da tu stupidnu krizu produže u beskraj.
(30. studenoga 2002.)
VIRUS ZABORAVA
Dalje se neće događati ništa. Zaborav. "Zaborav koji teče", napisao je o dvospolcima Viktor Ivančić. Da, Viktore, da, virus zaborava stalno se preobražava, neprestano mutira i prilagođava se i nema laži i prevare a da hrvatska glava ne objesi labrnju i gleda vas staklenim očima uz pitanje: o čemu vi to, gospodine?
(27. siječnja 2006.)
ADIO DRAGI IZETE
Izvor: Feral Tribune
http://www.feral.hr
zašto su ih ljudi toliko miješali a uopće nisu slični
....a kako se zvao onaj što je glumio vasu s. tajčića (je l se tako zvao) u pozorištu u kući?
