Preispitivanje - put do naseg pravog ja
http://www.story.rs/art-of-living/psiho ... og-ja.html
Nedavno sam imao razgovor sa dobrim drugom koji je inace katolik. U zivotu nisam upoznao iskrenije i otvorenije bice. U njegovom govoru nema proracunatosti, nema rucne kocnice. Ne libi se reci nesto sto mu ide na sramotu, nesto sto mu kvari rejting. Pitam se da li postoji jos takvih ljudi. Nikoga slicnog nisam upoznao. I tako, dotakli smo se religije... Sjecam se da je nakad ranije na peckanja muslimana odgovorio da je ucvrstio vjeru nakon sto je procitao Kuran. Sada mi je priznao da se navukao na debate ateista i krscana, te je poceo istrazivati i citati razmisljanja ljudi koji osporavaju bozansku prirodu Biblije. Zanimalo ga sta drugi misle o njegovoj vjeri. I kaze da je zazalio zbog toga. Sto je vise gledao i citao, sumnja je postajala veca. I odlucio je da prestane sa tim. Obecao si da vise nece preispitivati uvjerenja na taj nacin. Kaze, 'vjera je jedan od temelja moje licnosti... ako prestanem biti vjernik bicu izgubljen, ostat ce u meni ogromna praznina koju necu imati cime popuniti...'. Mene su sokirale te rijeci i posebno nacin na koji je to rekao, tako da nisam nista odgovorio. Ni sada nemam odgovor...
I zaista, vjera je veoma jaka emocija. Nisam vjernik, ali mogu osjetiti tu energiju kod vjernika. Od malih nogu se sistemski usadjuje vjera u male mozgice koji apsorbuju kao spuzve. Sto dijete zavoli dok je cisto od svega - to voli cijeli zivot. Ja sam kao djecak zavolio Crvenu jabuku koja je tada bila aktuelna. Iako sada ne mogu podnijeti lagani zvuk, simpatije prema CJ su ostale. Plazmu keks nikada nisam prestao kupovati.
I jos neke stvari koje sam BAS volio kao dijete... E mogu misliti kako je onda sa vjerom. Malo ljubavi, malo straha, malo nagrade, malo porodicnog okupljanja kada su svi veseli, malo ljubavi, malo straha... pa onda kada se malo poraste osjecaj pripadnosti, pa opet ljubav, strah, nagrada... pa onda kada zivot nagazi utjeha, podrska... pa opet, ljubav, strah... Vjera je mocan koktel svega i svacega!Meni bi bio strasan problem preci sa heavy metal/rock muzike na folk ili pop, a mogu tek misliti kako je preci sa vjere na nevjeru. Divim se ljudima koji za to smognu snage.
Isto tako, nije jednostavno preci sa nevjere na vjeru, iako je neuporedivo lakse nego u obratnom slucaju. Ateizam je nista, obicni stav, nije ga problem napustiti. Problem je mijenjati se iz temelja. Poznajem jednog covjeka koji je volio gitaru vise od oca i majke a onda se okrenuo vjeri i ostavio gitaru. Nevjerovatna transformacija. Al ako mu je to pomoglo u zivotu - svaka cast na hrabrosti!
Da li preispitujete svoja uvjerenja?
Da li ih kriticki promatrate?
Da li im trazite gresku?
Moja majka je 'umjerena' vjernica. Vjeruje u Boga, ali ne fura vjeru previse. I znala me tako nacepiti, atakovati na moje nevjerstvo. Odmah bih uzvratio munjevitom kontrom. Tacno znam da u vjeri ima toliko toga cemu se opire njena priroda. U vjeri je previse materijala koji vjernicima moze nabiti na nos, posebno zenama. I tacno bih vidio izraz sumnje i straha na njenom licu. Jasno da ni njoj sve to nema smisla i da dosta toga iz vjere smatra nepravednim. Al' indoktrinacija od ranog djetinjstva je odradila posao... 'ne treba se petljati u Bozije...', 'nemamo mi kapacitet proniknuti u slozene koncepte', bla, bla... Vadione, a na licu se vidi velika sumnja. I ima vec godina kako mi nista ne govori, a ni ja njoj, jer je ne zelim dovoditi u nelagodnu situaciju, razbijati uvjerenja koja gaji cijeli zivot... Ima manje osjetljivih pitanja oko kojih se mozemo nadigravati.
Mene su religije oduvijek zanimale. Dosta sam citao i nakon svakog citanja bio veci nevjernik. Ne sjecam se da sam ikada bio vjernik. Mozda su me kao dijete par puta uplasile price o Bogu koji kaznjava i to je to. Bio sam postedjen indoktrinacije i to je za mene bio spas.
Pratim temu forumasa Diwan... Procitao sam makar trecinu komentara. Kod pojedinih forumasa se moze osjetiti strah i nervoza kada se dirne u 'nedodirljivo'. Ne smijes pitati, ne smijes sumnjati, ne smijes kritikovati! Vjernici cesto reaguju na taj nacin kada se dirne u dogmu. U to ukljucujem moju najuzu familiju i bliske prijatelje. Ne podnose kritiku na racun dogme. Zaledjeno stanje, ucahureno! Jedino autoriteti imaju pravo tumaciti, a na stadu je da slijedi...
Toliko za sada, moram ici... a mislio sam jos stosta dodati...
Veliki broj ateista je prosao kroz ovo, nije niko preko noci odlucio da odbaci "dokaze" za boga koje pruzaju religije. 
Ostalo je manje-više isto u svim religijama, vjeruješ, ne vjeruješ ili sumnjaš kao ja pa svaki dan nanovo preispituješ razne stvari.
Ono na prvu sok neki intelektualni i emocionalni kako recimo od pocetka nisam uvidio besmislenost samih osnova vjere, pa odredjeni stepen ljutnje na drustvo sto mi je usadilo tu ideju u glavu kad nisam mogao razborito suditi o tome. I fkt, iako prije same konstatacije da sam nevjernik nisam narocito praktikovao religiju, cvrsto sam bio ubjedjen u istinitost tih religijskih tvrdnji. Kad se sjetim samo tuge oko afterlife-a i smrti.