Povratak u Socijalizam

[osa]

Još jedna cigla u zidu
Svijet dobiva još jednu državu. Kosovo se napokon proglašava neovisnim. I kao sto to biva sa svim neovisnostima u posljednjih dvadesetak godina, i ova je vrlo sumnjivog sadržaja. Ako ga uopće ima. Kosovari čekaju na dogovor velikih sila, zaključenje njihove trgovine krpicama ekumene koje su se našle na nedovoljno nacionalno definiranim područjima. To je samo po sebi proturječje, jer bi neovisnost trebala značiti barem neki stupanj samostalnosti u donošenju političkih, ako već ne i ekonomskih, odluka. Toga u ovom slučaju, kao i u sličnim drugih banana država, od ex Jugoslavenskih nadalje, naprosto nema. S druge strane, argumenti za odcjepljenje bilo koje teritorije i stvaranja neovisne države se uvijek cine valjanim i moralnim. Treba se samo sjetiti 1999. godine i prijašnjih, pa da čovjek Kosovarima da za pravo. Ipak, treba malo pažljivije pogledati u njihovo poimanje neovisnosti. Prosječan, ispodprosječan i natprosječan Kosovar će vam reći da žele imati državu poput Slovenije i Hrvatske. Jasno je potom da ih ne zanima niti ekonomska niti politička neovisnost. To je jasno vidljivo i iz činjenice da odmah po stjecanju "neovisnosti" započinju proces integracije u druge ekonomske, političke i vojne organizacije. No to se ovaj puta ne dešava na dobrovoljnom dogovoru nacionalnih subjekata kako je to bilo u SFRJ. Radi se naprosto o ugrađivanju u postojeći sistem, gdje se svaki novi element nasilno oblikuje prema potrebama graditelja.

A što bi bilo to što ih zanima. Sudeći prema njihovom odnosu prema manjinama, ne samo srpskoj, nego romskoj i turskoj, jasno je da oni žele da budu, da budemo do kraja jasni, Srbi u Srbiji, Slovenci koji brišu nepoželjne, Hrvati kojima smeta svaki Srbin. Utoliko je tu želju za samostalnošću malih nacija dobro opisao Henry Kissinger (ironičnim) riječima "podivljala vrlina". No, ne treba se zavaravati. Nema tu nikakve vrline. To je samo još jedan igrokaz u kome se svi akteri pretvaraju i očevidno lažu. Političari lažu narod, narod se pretvara da im vjeruje. "Intelektualci" falsificiraju povijest. Roditelji se pretvaraju da sve to rade za budućnost svoje djece (koju u zemljama uzorima, Sloveniji i Hrvatskoj, čeka vraćanje desetaka milijardi dolara duga), djeca roditeljima da će im dati sigurnu starost. A sve je to skupa bazirano na infantilnoj nadi da će im netko drugi, Zapad ili SAD, (u Srbiji Rusija) donijeti (doslovce dati) blagostanje. Od toga biti ništa neće. Imaju cijelu Istočnu Evropu za primjer. A ono sto ta regija sada doživljava je samo početak posvemašnje desubjektivizacije tih zemalja i njenih građana. Proces je to koji rezultira dubokom dehumanizaciji tih društava. Stvara se odnos individualne i grupne sebičnosti, društvene neodgovornosti i bezosjećajnosti. Nastaje fašizam. To je proces kojem se Zapad, na svom teritoriju, na svoj način oštro i beskompromisno suprotstavlja.

U tom složenom i proturječnom procesu mi se socijalisti ne bi trebali zaletavati i davati bilo kakve apriorne, pa čak ni moralne podrške. To je film u kome nema dobrih dečki. U manje dijalektičkom svijetu, mi bi se trebali opskrbljeni kokicama udobno zavaliti u fotelje i gledali kako se bande međusobno tamane. U realnom, dijalektičnom, svijetu nema gledatelja. Svi su učesnici, htjeli mi to ili ne. Zato se treba aktivno i agresivno suprotstaviti svakom nacionalnom partikularizmu. I ne treba miješati proces nacionalne emancipacije zemalja Trećeg svijeta s procesom razgradnje multietničkih (ne nužno socijalističkih), nacionalno ravnopravnih društava. Borba za emancipaciju Konga je počela s dolaskom agresivnih Belgijanaca. Problemi s balkanskim nacionalizmima započeli su kad su socijalističke snage, koje su u to vrijeme bile na vlasti, počele popuštati, pa čak i šurovati s nacionalizmima. To je bio slučaj s Albanijom koja je 1981. kroz nekakvu Marksističko-Lenjinističku Partiju organizirala masovne demonstracije za nezavisnost Kosova. Istog Kosova koje je imalo svog člana Predsjedništva SFRJ, predstavnike u saveznim tijelima i visoki stupanj političke i ekonomske autonomije (jednake drugim subjektima u federaciji) i kakvu nikad neće imati u bilo kojoj budućoj integraciji. Nije postojao niti jedan razlog za takovu vrstu protesta. Svejedno, Titove slike su se vezivale psima za repove. Kad su se suočili sa srpskim nacionalizmom, koji se neovisno o kosovskom problemu, samostalno javio, odnekud su se pojavile te iste Titove slike i nošene na čelu protestnih kolona. I u drugim sredinama socijalističke snage su se konformistički pridružile vlastitim nacionalizma, dok se proces prividne emancipacije okončao desubjektivizacijom kako tih društava tako i njegovih članova.

Perspektiva nas socijalista je skoro Faustovska. Graditi socijalizam, svijet, od početka. Sustav unutar sustava. Sve socijalističke, antifašističke i demokratske organizacije i pojedinci trebaju uzeti učešća u tome. Sami se moramo boriti protiv bilo kakvog partikularizma i isključivosti. Iskustva gradnje i raspada jugoslavenskog socijalizma se trebaju dobro proanalizirati. Jugoslavija jest bila demokratska zemlja, ako ništa drugo, a ono na (medu)nacionalnom nivou. I upravo se po tim šavovima raspala. A taj je paradoks samo jedna od proturječnosti socijalističke ideje koje se moraju razriješiti.

ovo mi nekako ne liči na bosanski jezil, jel to netko prepisuje "visokoumne" tekstove od hrvatskih socijalista.

[JahijaJilic]

Perspektiva nas socijalista je skoro Faustovska. Graditi socijalizam, svijet, od početka. Sustav unutar sustava. Sve socijalističke, antifašističke i demokratske organizacije i pojedinci trebaju uzeti učešća u tome. Sami se moramo boriti protiv bilo kakvog partikularizma i isključivosti. Iskustva gradnje i raspada jugoslavenskog socijalizma se trebaju dobro proanalizirati. Jugoslavija jest bila demokratska zemlja, ako ništa drugo, a ono na (medu)nacionalnom nivou. I upravo se po tim šavovima raspala. A taj je paradoks samo jedna od proturječnosti socijalističke ideje koje se moraju razriješiti.

Nekontam! Zar se nismo borili protiv tog socijalizma i popucali te savove?
Zaista ne kontam. "Proturječnosti socijalističke ideje" smo 'mi' rješavali godinama na mnogim sjednicama. Koliko se sjecam taj socijalizam propade zbog nerada, korupcije, malo neznanja, dugh sjednica na kojima se malo sta moglo razumjeti, a vjerojatno i onih novcanica po 5.000.000.000. Zar nismo i tada bilo nekako slicni?

Zar Kina nije napravila ekonomsko cudo? Kazu Amerikanci rade i po 14 casova na dan, savjesno, iskreno i organizirano, tehnicki i ekonomski. Zar se u Svedskoj, Francuskoj ili Njemackoj ne radi? Zar te drzave nisu davno prevazisle rani feudalno-navodno kapitalisticki sistem?

U kojoj drzavi ovog svijeta ima 47% nezaposlenih mladih ljudi? Uz to jos u zemlji znatnih prirodnih resursa? Zar nisu pristigle milijarde pomoci? Procentualno preracunato kao 3.600 milijardi za Afriku? Zar Afrika ne bi cvjetala sa tolikom pomoci od blagostanja? Zar cinovnici ili takozvano 'vise' osoblje po cijeloj Africi ne govore bar po dva svjetska jezika? Tecno, razumno i sposobno da razumije?

[Vodenjak]

Još jedna cigla u zidu
Svijet dobiva još jednu državu. Kosovo se napokon proglašava neovisnim. I kao sto to biva sa svim neovisnostima u posljednjih dvadesetak godina, i ova je vrlo sumnjivog sadržaja. Ako ga uopće ima. Kosovari čekaju na dogovor velikih sila, zaključenje njihove trgovine krpicama ekumene koje su se našle na nedovoljno nacionalno definiranim područjima. To je samo po sebi proturječje, jer bi neovisnost trebala značiti barem neki stupanj samostalnosti u donošenju političkih, ako već ne i ekonomskih, odluka. Toga u ovom slučaju, kao i u sličnim drugih banana država, od ex Jugoslavenskih nadalje, naprosto nema. S druge strane, argumenti za odcjepljenje bilo koje teritorije i stvaranja neovisne države se uvijek cine valjanim i moralnim. Treba se samo sjetiti 1999. godine i prijašnjih, pa da čovjek Kosovarima da za pravo. Ipak, treba malo pažljivije pogledati u njihovo poimanje neovisnosti. Prosječan, ispodprosječan i natprosječan Kosovar će vam reći da žele imati državu poput Slovenije i Hrvatske. Jasno je potom da ih ne zanima niti ekonomska niti politička neovisnost. To je jasno vidljivo i iz činjenice da odmah po stjecanju "neovisnosti" započinju proces integracije u druge ekonomske, političke i vojne organizacije. No to se ovaj puta ne dešava na dobrovoljnom dogovoru nacionalnih subjekata kako je to bilo u SFRJ. Radi se naprosto o ugrađivanju u postojeći sistem, gdje se svaki novi element nasilno oblikuje prema potrebama graditelja.

A što bi bilo to što ih zanima. Sudeći prema njihovom odnosu prema manjinama, ne samo srpskoj, nego romskoj i turskoj, jasno je da oni žele da budu, da budemo do kraja jasni, Srbi u Srbiji, Slovenci koji brišu nepoželjne, Hrvati kojima smeta svaki Srbin. Utoliko je tu želju za samostalnošću malih nacija dobro opisao Henry Kissinger (ironičnim) riječima "podivljala vrlina". No, ne treba se zavaravati. Nema tu nikakve vrline. To je samo još jedan igrokaz u kome se svi akteri pretvaraju i očevidno lažu. Političari lažu narod, narod se pretvara da im vjeruje. "Intelektualci" falsificiraju povijest. Roditelji se pretvaraju da sve to rade za budućnost svoje djece (koju u zemljama uzorima, Sloveniji i Hrvatskoj, čeka vraćanje desetaka milijardi dolara duga), djeca roditeljima da će im dati sigurnu starost. A sve je to skupa bazirano na infantilnoj nadi da će im netko drugi, Zapad ili SAD, (u Srbiji Rusija) donijeti (doslovce dati) blagostanje. Od toga biti ništa neće. Imaju cijelu Istočnu Evropu za primjer. A ono sto ta regija sada doživljava je samo početak posvemašnje desubjektivizacije tih zemalja i njenih građana. Proces je to koji rezultira dubokom dehumanizaciji tih društava. Stvara se odnos individualne i grupne sebičnosti, društvene neodgovornosti i bezosjećajnosti. Nastaje fašizam. To je proces kojem se Zapad, na svom teritoriju, na svoj način oštro i beskompromisno suprotstavlja.

U tom složenom i proturječnom procesu mi se socijalisti ne bi trebali zaletavati i davati bilo kakve apriorne, pa čak ni moralne podrške. To je film u kome nema dobrih dečki. U manje dijalektičkom svijetu, mi bi se trebali opskrbljeni kokicama udobno zavaliti u fotelje i gledali kako se bande međusobno tamane. U realnom, dijalektičnom, svijetu nema gledatelja. Svi su učesnici, htjeli mi to ili ne. Zato se treba aktivno i agresivno suprotstaviti svakom nacionalnom partikularizmu. I ne treba miješati proces nacionalne emancipacije zemalja Trećeg svijeta s procesom razgradnje multietničkih (ne nužno socijalističkih), nacionalno ravnopravnih društava. Borba za emancipaciju Konga je počela s dolaskom agresivnih Belgijanaca. Problemi s balkanskim nacionalizmima započeli su kad su socijalističke snage, koje su u to vrijeme bile na vlasti, počele popuštati, pa čak i šurovati s nacionalizmima. To je bio slučaj s Albanijom koja je 1981. kroz nekakvu Marksističko-Lenjinističku Partiju organizirala masovne demonstracije za nezavisnost Kosova. Istog Kosova koje je imalo svog člana Predsjedništva SFRJ, predstavnike u saveznim tijelima i visoki stupanj političke i ekonomske autonomije (jednake drugim subjektima u federaciji) i kakvu nikad neće imati u bilo kojoj budućoj integraciji. Nije postojao niti jedan razlog za takovu vrstu protesta. Svejedno, Titove slike su se vezivale psima za repove. Kad su se suočili sa srpskim nacionalizmom, koji se neovisno o kosovskom problemu, samostalno javio, odnekud su se pojavile te iste Titove slike i nošene na čelu protestnih kolona. I u drugim sredinama socijalističke snage su se konformistički pridružile vlastitim nacionalizma, dok se proces prividne emancipacije okončao desubjektivizacijom kako tih društava tako i njegovih članova.

Perspektiva nas socijalista je skoro Faustovska. Graditi socijalizam, svijet, od početka. Sustav unutar sustava. Sve socijalističke, antifašističke i demokratske organizacije i pojedinci trebaju uzeti učešća u tome. Sami se moramo boriti protiv bilo kakvog partikularizma i isključivosti. Iskustva gradnje i raspada jugoslavenskog socijalizma se trebaju dobro proanalizirati. Jugoslavija jest bila demokratska zemlja, ako ništa drugo, a ono na (medu)nacionalnom nivou. I upravo se po tim šavovima raspala. A taj je paradoks samo jedna od proturječnosti socijalističke ideje koje se moraju razriješiti.

ovo mi nekako ne liči na bosanski jezil, jel to netko prepisuje "visokoumne" tekstove od hrvatskih socijalista.

Joj @osa....

[Alija Alijagić]

Perspektiva nas socijalista je skoro Faustovska. Graditi socijalizam, svijet, od početka. Sustav unutar sustava. Sve socijalističke, antifašističke i demokratske organizacije i pojedinci trebaju uzeti učešća u tome. Sami se moramo boriti protiv bilo kakvog partikularizma i isključivosti. Iskustva gradnje i raspada jugoslavenskog socijalizma se trebaju dobro proanalizirati. Jugoslavija jest bila demokratska zemlja, ako ništa drugo, a ono na (medu)nacionalnom nivou. I upravo se po tim šavovima raspala. A taj je paradoks samo jedna od proturječnosti socijalističke ideje koje se moraju razriješiti.

Nekontam! Zar se nismo borili protiv tog socijalizma i popucali te savove?
Zaista ne kontam. "Proturječnosti socijalističke ideje" smo 'mi' rješavali godinama na mnogim sjednicama. Koliko se sjecam taj socijalizam propade zbog nerada, korupcije, malo neznanja, dugh sjednica na kojima se malo sta moglo razumjeti, a vjerojatno i onih novcanica po 5.000.000.000. Zar nismo i tada bilo nekako slicni?

Zar Kina nije napravila ekonomsko cudo? Kazu Amerikanci rade i po 14 casova na dan, savjesno, iskreno i organizirano, tehnicki i ekonomski. Zar se u Svedskoj, Francuskoj ili Njemackoj ne radi? Zar te drzave nisu davno prevazisle rani feudalno-navodno kapitalisticki sistem?

U kojoj drzavi ovog svijeta ima 47% nezaposlenih mladih ljudi? Uz to jos u zemlji znatnih prirodnih resursa? Zar nisu pristigle milijarde pomoci? Procentualno preracunato kao 3.600 milijardi za Afriku? Zar Afrika ne bi cvjetala sa tolikom pomoci od blagostanja? Zar cinovnici ili takozvano 'vise' osoblje po cijeloj Africi ne govore bar po dva svjetska jezika? Tecno, razumno i sposobno da razumije?

Za životne potrebe Amerikancu i svakom drugom je dovoljno četri sata rada, pa gdje odlazi onoih deset sati rada? Ako ti nije teško vrati se na predhodne stranice ove teme i pročitaj sve o Marxizmu.

[Liberalism]

Za životne potrebe Amerikancu i svakom drugom je dovoljno četri sata rada, pa gdje odlazi onoih deset sati rada? Ako ti nije teško vrati se na predhodne stranice ove teme i pročitaj sve o Marxizmu.

A kad bi znao da se u Marskovo vrijeme 80 % plate radnika odlazilo samo na hranu, za razliku od danasnjih 20 %, onda sigurno ne bi toliko ubjedljivo navodio kao argument, marksove argumente koji su nekada mozda važili u evropi i americi ali danas sigurno ne.

U Bangladešu je sat vremena placen oko 0,3 KM i ti hoces da kazes da je i tamo 4 sata dovoljno da se radi? Prije nego sto odgovoris, odi vidi cijene rada i kurs u PPP.

[Alija Alijagić]

I od moje plaće odlazi 100% za životne potrebe, a tu su osim hrane i režije.

[Liberalism]

I od moje plaće odlazi 100% za životne potrebe, a tu su osim hrane i režije.

Za minimalne dnevne potrebe u hrani treba ti oko 100 KM/mjesec. Tako da minimalno 2/3 plate ti ostaje nakon sto zadovoljis minimalne dnevne potrebe za hranom (ako si na minimalcu).

U Marksovo vrijeme u Evropi, smatrao bi se srednjom klasom protiv koje je Marks izražavao prezir ...

[Alija Alijagić]

U Marxovo vrijeme Marx je bio srednja klasa, a Engels je bio sin izrazito bogatog trgovca. 100KM nije dovoljno ni za kučnog ljubimca. Cijene, svega i svaćega imaju tendenciju rasta što ugrožava ionako loš standard. Novac više ne vrijedi. U stvari sve je to posljedica loše vođene ekonomuje, a što se se pokušava sanirati intervencijom države i večim socijalnim davanjima, a to uništava i upropaštava državu, a ne liberalne kapitaliste i njihov kapital, a svakako da ta socijalna davanja neće plačati ni političari iz svojih đepova.
Svima njima, etnokapitalistima i mesijanskim nacionalno - izbaviteljskim političarima, država dođe kao Alajbegova slama, pa je harče i spomoču nje saniraju sranja koja nemilice prave sa svojim liberal etnokapitalističkim konceptom, što u stvarnosti znači - konceptom ličnog bogaćenja i bezobzirne exploatacije naroda i državnih dobara.

[Liberalism]

Da se razumijemo. Ja sam za drustveno uplitanje u zivote pojedinca (moglo bi se i na ovakav nacin definisati sve socijal ... ideologije) uvijek, posebno u procesu tranzicije ka demokratskom drustvu.

A Mars, Marks, uvijek sam htio otvoriti temu - ''gdje je pogrjesio Marx''...

[Vodenjak]

Za životne potrebe Amerikancu i svakom drugom je dovoljno četri sata rada, pa gdje odlazi onoih deset sati rada? Ako ti nije teško vrati se na predhodne stranice ove teme i pročitaj sve o Marxizmu.

A kad bi znao da se u Marskovo vrijeme 80 % plate radnika odlazilo samo na hranu, za razliku od danasnjih 20 %, onda sigurno ne bi toliko ubjedljivo navodio kao argument, marksove argumente koji su nekada mozda važili u evropi i americi ali danas sigurno ne.

U Bangladešu je sat vremena placen oko 0,3 KM i ti hoces da kazes da je i tamo 4 sata dovoljno da se radi? Prije nego sto odgovoris, odi vidi cijene rada i kurs u PPP.

To onda znaci da je sve ostalo bilo prakticno - dzabana!
I kuce i stanovi koju su imali gotovo svi gradjani, i odjeca koja se nosila i bila vise nego dobra, i odlasci na odmor na koji je isao veliki broj ljudi, i pomoc pri izgradnji velikog broja kako kulturnih i sportskih, tako i vjerskih objekata (o izgradnji puteva i ostale infrastrukture da i ne govorim), i......

Treba li jos da nabrajam?

Mozda da kazem koju o besplatnom skolstvu, zdravstvu i ostaloj "nadgradnji"?

Velikih nekih 20% od plate "liberalu"...

[suncokret13]

medjutim mi smo bili :

[Alija Alijagić]

http://www.titoville.com/sound/govor6.mp3
Self Management. Maršal Josip Broz Tito govori o Samoupravljanju.
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

[Alija Alijagić]

http://www.titoville.com/sound/govor8.mp3
Tito proglašava Ustav 1974. godine.
http://www.titoville.com/sound/govor1.mp3
Tito o NOB-u
http://www.titoville.com/sound/govor3.mp3
Tito o spoljnoj politici bivše SFR Jugoslavije.

[Alija Alijagić]

Treba li nam Sarajevska Komuna?

Pariška komuna
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pariška komuna, od 18. ožujka do 28. svibnja 1871., je prvo svjetski poznato ostvarenje socijalističkog uređenja.

Iako je formalno ona bila obična "Općina Pariz", ipak je zbog svojih kontroverznih proglasa i dekreta postala jedan od najbitnijh povijesnih događaja za sve radikalne i revolucionarne socijalističke pokrete. Sve najprisutnije revolucionarne struje u Pariškoj komuni - anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam su bile socijalističkog porijekla i iako su one inače u međusobnom konfliktu (zbog kojeg se tad već bila raspala Prva internacionala), u Parizu su svi međusobno surađivali i nije bilo bitnih internih sukoba. Zbog toga i danas razni anarhisti i marksisti slave Parišku komunu kao jedan od najvećih i najbitnijih događaja u njihovoj povijesti.
Povijesni kontekst
Komunu je omogućio građanski ustanak svih revolucionarnih tendencija u Parizu poslije Francusko-pruskog rata koji je završio francuskim porazom. Rat s Pruskom, kojeg je započeo Napoleon III (Louis Bonaparte) u srpnju 1870., bio je katastrofalan za Francuze pa je u rujnu sam Pariz bio pod opsadom. Razlika između bogatih i siromašnih u glavnom gradu je porasla zadnjih godina pa su tadašnja nestašica hrane i neprestano prusko bombardiranje bili samo dodatni razlog općeg nezadovoljstva. Radnička klasa se sve više otvarala radikalnim idejama. Postojao je konkretan zahtjev da bi Pariz morao imati svoju samoupravu u vidu nekog izabranog vijeća (gradsko vijeće se na francuskom također zove commune, nešto što je već postojalo u većini francuskih gradova, ali je bilo negirano Parizu jer se vlada bojala stanovništva glavnoga grada kojim se nije moglo vladati. Tom zahtjevu je bila pridružena i jedna manje formulirana želja za jednim pravednijim, ako i ne baš obavezno socijalističkim vođenjem ekonomije koja je bila sažeta u pučkom kriku: "La Sociale!"
U siječnju 1871., kad je opsada trajala već četiri mjeseci, Louis-Adolphe Thiers, koji je uskoro postao izvršni šef, a kasnije predsjednik Treće republike, zatražio je primirje. Jedan od pruskih uvjeta za mir je bila i okupacija Pariza. Usprkos dugotrajnoj i teškoj opsadi, mnogi su Parižani bili snažno uvrijeđeni i posebno bijesni zbog čina koji će Prusima dozvoliti kratku ceremonijalnu okupaciju njihovoga grada.

žene i djeca pomažu nosti gardijske topove na Montmartre: crtež it tog vremenaU tom su trenutku deseci tisuća Parižana bili članovi jedne građanske milicije poznate kao "Nacionalna garda" što se bila mnogo proširila da bi pomogla u obrani grada. Bataljoni iz najsiromašnijih kvartova su izabrali svoje časnike i posjedovali su mnoge od topova što su bili postavljeni u Parizu i plaćeni javnim supskripcijama. Grad i njegova Nacionalna garda su se odupirali pruskim trupama šest mjeseci. Stanovništvo Pariza je bilo prezirno prema okupaciji - zato su ograničili prusko prisustvo na jedno malo područje grada i nadzirali su te granice.
Počeo se formirati "Centralni komitet" Garde, a Louis-Adolphe Thiers, predsjednik nove, treće francuske republike, postao je svjestan da bi taj organ u trenutno nestabilnoj situaciji mogao postati alternativni centar političke moći. Također, bojao se i toga da bi se radnici mogli naoružati oružjem Nacionalne garde i izazvati Pruse.
Tu su se sad događali razni zbrkani događaji i povijesne knjige o tom kratkom razdoblju do osnivanja Komune nisu baš jasne, ali ono što je jasno je to da je Nacionalna garda, prije nego što su Prusi ušli u Pariz, uz pomoć običnih građana sklonila sve topove (koje su smatrali svojim vlasništvom) daleko od Prusa i čuvala ih je na sigurnom. Jedno od glavnih "topovskih parkirališta" je bilo na vrhu Montmartrea.


Uspon i priroda komune
Prusi su na kratko ušli u Pariz i izašli bez incidenata. Ali, grad je i dalje bio opkoljen dok se povlačilo pitanje ratnih odšteta.

Streljanje generala Lecomtea i Thomasa (fotografska rekonstrukcija)Dok je Centralni komitet Nacionalne garde zauzimao sve radikalnije stajalište i osvajao sve više autoriteta, vlada nije mogla dozvoliti da isti ima na neodređeno vrijeme na raspolaganju četiristo topova. Zbog toga je Thiers, kao prvi korak, 18. ožujka naredio redovnim trupama da uzmu topove pohranjene na Buttes Montmartreu. No, umjesto da izvrše naredbu vojnici su prijateljevali s Nacionalnom gardom i stanovnicima. Kad im je njihov general Claude Martin Lecomte dao naredbu da pucaju na nenaoružanu gomilu, oni su ga srušili s konja, te strijeljali zajedno s generalom Thomasom - omraženim bivšim komandantom Garde kojeg je ulovila gomila u vanjskim bulevarima.

Još se vojnih jedinica pridružilo pobuni koja se toliko brzo širila da je predsjednik Thiers naredio brzu evakuaciju Pariza od strane svih još poslušnih oružanih snaga, policije i upravitelja i specijalista svih vrsta. I on sam je pobjegao, njima na čelu, prema Versaillesu. Centralni komitet Nacionalne garde je sad ostao jedina efektivna vlada u Parizu; zato je odmah abdicirirao svoj autoritet i pripremio izbore za komunalni Savjet, koji su se održali 26. ožujka.

Komunalni savjet od 92 člana je bio sastavljen od kvalificiranih radnika, raznih stručnjaka (kao što su liječnici i novinari) i velikog broja političkih aktivista raznih struja - od republikanskih reformista, preko raznih vrsta socijalista pa skroz do jakobinaca koji su se nostalgično prisjećali revolucije iz 1789. Karizmatični socijalist Louis Auguste Blanqui je bio izabran za predsjednika Savjeta, ali to se dogodilo u njegovoj odsutnosti. On je, naime, bio uhićen 17. ožujka i zatočen u tajnom zatvoru za vrijeme cijelog razdoblja postojanja Komune. Pariška komuna je proglašena 28. ožujka, iako su mnogi kvartovi i susjedstva zadržali organizacije utemeljene još za vrijeme opsade.

Unatoč internim razlikama, Savjet je uspješno započeo održavavanje javnih službi neophodnih za grad s dva milijuna stanovnika; bio je čak u stanju postići konsenzuz kod raznih političkih odluka koje su po svom sadržaju naginjale ka jednoj naprednoj socijaldemokraciji, više nego ka socijalnoj revoluciji. Manjak vremena (Komuna je bila u prilici da se sastaje svega manje od 60 dana) je razlog zbog kojeg je samo mali broj odluka bio efektivno sproveden. One uključuju: oprost najamnina iz cijelog razdoblja opsade (za vrijeme koje su ih mnogi vlasnici poprilično podigli); ukidanje noćnog rada u stotinama pariških pekara; ukidanje giljotine; uvođenje novčane naknade nevjenčanim družicama pripadnika Nacionalne garde ubijenih u službi, kao i njihovoj djeci; povrat, od strane državnih ureda za posudbe, svih sredstava za rad koje su radnici založili za vrijeme opsade; bili su odgođeni rokovi isteka mjenica i ukinuta je kamata na dug; dano je pravo radnicima da preuzmu i vode poduzeće ako ga je vlasnik napustio.

Pariška komuna vraća radnicima alate založene za vrijeme opsadeSavjet je ukinuo novačenje za vojsku, a umjesto nje je uveo Nacionalnu gardu sastavljenu od svih građana koji su mogli i bili voljni nositi oružje. Među zakonodavnim projektima, razdvajanje crkve i države je omogućilo nacionalizaciju crkvenih dobara i isključivanje religije iz škola. Međutim, crkvama nije bilo zabranjeno baviti se religioznim aktivnostima, ali su istovremeno služile i za večernja javna politička okupljanja. Crkve su bile glavna poprišta političkog sudjelovanja u Komuni. Jedan drugi zakonodavni projekt se ticao reforme obrazovanja, on je trebao visoko obrazovanje i tehničku poduku učiniti svakome dostupnima.

Komuna je vratila u opticaj francuski republikanski kalendar i za vrijeme svog kratkog postojanja je koristila crvenu zastavu umijesto trobojnice.

Opseg rada je bio olakšan raznim faktorima, iako su članovi Savjeta (koji nisu bili "predstavnici", nego delegati podložni neposrednom opozivu u bilo kojem trenutku od strane njihovih birača) morali voditi i mnoge izvršne funkcije, a ne samo zakonodavne. Mnoge ad hoc organizacije osnovane u gradskim četvrtima za vrijeme opsade sa svrhom da zadovolje potrebe stanovništva (menze, hitne pomoći...) su nastavile cvjetati i surađivale su s Komunom.

Istovremeno, lokalne skupštine nisu napustile svoje ciljeve, a u njima su uglavnom djelovali lokalni radnici. Unatoč formalnom reformizmu Savjeta, sastav Komune je u svojoj suštini bio revolucionaran. Među prisutnim revolucionarnim strujama tu su bili anarhisti i socijalisti, blankisti i slobodarski republikanci. Pariška komuna je neprestano slavljena među anarhistima i marksistima sve do današnjih dana, dobrim dijelom baš zbog te različitosti orijentacija, zbog visokog stupnja radničkog samoupravljanja i zbog uspješne suradnje među raznim revolucionarnim grupama.

U III arrondissementu, na primjer, se besplatno dijelio školski pribor, tri su škole laicizirane i otvoreno je sirotište. U XX arrondissementu su učenici besplatno dobivali odjeću i hranu. Bilo je još mnogo sličnih primjera, ali jedan od ključnih elemenata relativnog uspjeha Komune je bila inicijativa koju su u javnom sektoru pokazali obični radnici. Oni su uspješno na sebe preuzeli zadatke administratora i specijalista koje je Thiers odveo sa sobom.

Friedrich Engels je kasnije tvrdio da su nepostojanje vojske, samouprava gradskih četvrti i druge osobitosti značile da Komuna nije više bila "država" u starom i represivnom smislu riječi: ona je bila jedan tranzicijski oblik koji je težio ka ukidanju države kao takve. Međutim, njezin budući razvoj je ipak ostao samo teorijsko pitanje. Nakon samo tjedan dana, postala je metom napada elemenata nove francuske vojske na vrat na nos sastavljene u Versaillesu.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Pari%C5%A1ka_komuna"

[prol68]

Kako izvuci covjecanstvo iz ralja neoliberalnog kapitalizma?

Revolucionarnom borbom protiv kapitalizma kao sistema, i zamjena kapitalizma - ne "povratkom u socijalizam" koji nije ni postojao - nego stvaranjem slobodarskog komunizma, zasnovanog na direktnoj demokratiji i totalnom samoupravljanju. (Pojam slobodarski komunizam objašnjen ispod.)

Kako omoguciti radniku da bude placen za svoj rad?

Ako je radnik jednostavno "plaćen za svoj rad", to implicira da postoji i dalje robna proizvodnja. Ljude koji proizvode društveno bogatstvo ne može zadovoljiti puka "nadoknada" za jednaku vrijednost stvorenu tim radom, ako se taj rad i dalje vrši radi proizvodnje vrijednosti kao takvih. U sistemu koji ukida robnu proizvodnju i eksploataciju čovjeka nad čovjekom i ljudi nad samim sobom, proizvodnja je usmerenja ka stvaranju upotrebnih vrijednosti, ka zadovoljenju ljudskih potreba, i proizvodni odnosi u tom društvu funkcionišu po principu "od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama". Vama koji se pozivate na "socijalizam" predlažem da pročitate jedan od osnovnih tekstova koji pobija te primitivne "socijalističke" stavove: K. Marx, Kritika gotskog programa. (sr.marx.org)

Kako smanjiti razliku izmedju bogatih i siromasnih koja je sve veca?

Ne treba "smanjiti razliku između bogatih i siromašnih". To je neizvodivo, jer implicira da i dalje postoje bogati i siromašni. Treba ukinuti uslove koji stvaraju bogate i siromašne.

Kako spasiti prirodu i zemlju od globalnog zatopljenja i unistenja?

Ponovo, slobodarskim komunizmom. Jedino globalan demokratski ekonomski plan usmjeren ka zadovoljenju ljudskih potreba može sveobuhvatni proizvodni sistem prilagoditi planeti, prirodi i čovjeku.

Kako omoguciti svima pristup barem osnovnoj zdravstvenoj zastiti?

Isto.

Na kraju,kako spasiti covjecanstvo od 3.svjetskog rata?

Klasnim ratom i Socijalnom Revolucijom.

Odgovor je u naslovu.

I nije baš.

"Socijalizam" nije baš postojao, pa se ne možemo vratiti u njega. Ono što je postojalo su državno-kapitalističke diktature koje su se prozvale "socijalističkim". Ova "naša" bila je, dakako, u "humanijem" obliku zbog raznih načina "participacije" u funkcionisanju sistema, ali i dalje daleko od "socijalizma". Posebno se ne treba zavaravati pa smatrati Švedsku kapitalističku državu "socijalizmom". Ko i dalje drži do te toliko izlapjele priče, blago rečeno, nema pojma o čemu govori. "Socijalni" sistem u Švedskoj je rezultat dugih i mukotrpnih borbi švedske radničke klase u veoma posebnim uslovima od 200 godina neprekinutog mira. Ali već je dugo vremena u recesiji. Što se tiče Latinske Amerike, razni eksperimenti "preoblikovanja" postojećeg sistema, kao i "socijalisti" na vlasti, opet, nisu alternativa kapitalizmu kao društvenom i globalnom sistemu.

Pravi odgovor je slobodarski komunizam

Shodno iskustvu radničkih borbi, revolucija, masovnih pokreta i praktičnih i teorijskih otkrića, slobodarski komunizam se shvata kao sistem zasnovan na besklasnim društvenim odnosima, oličen u totalnom samoupravljanju koje počiva na federaciji slobodnih radničkih/lokalnih savjeta izgrađenih na principima direktne demokratije. Direktna demokratija, ukratko, predstavlja sistem samouprave i odlučivanja koju odlikuje sistem uvijek smjenjivih delegata i nepostojanje plaćenih funkcionera. Konkretno u radničkim savjetima, ona znači da svako radno mjesto - ili grana proizvodnje (i/ili proizvodnje usluga) - predstavlja organsku ekonomsko-političku cjelinu, a svaka osoba na radnom mjestu je član radničkog savjeta, tj. saziva radnika/radnica, među kojima se biraju smjenjivi delegati koji prenose instrukcije radnih mjesta na šire nivoe, u centralne ekonomske i lokalne savjete, koje biraju radna mjesta određenog područija. Vlasništvo nad proizvodnjom je naravno kolektivno, a robna proizvodnja je prevaziđena proizvodnjom koja je orijentisana, umjesto ka profitu, ka potrošnji i potrebama ljudi i prirodne sredine, demokratskim ekonomskim planiranjem.

Način?

Anarhosindikalizam - sredstvo samo-oslobođenja radničke klase!

[zrikavac48]

Idealan drustveni sistem na Zemlji ne postoji, ali ne moramo ni da grcamo u onome sto je njegova suprotnost (paklu). Mozda da se priblizimo nacinu razmisljanja i obliku drustvenog sistema kakav imaju Skandinavske zemlje. Samo za tako nesto trebalo bi da promijenimo puno sarafica i tockica, a da ne kazem koliko bi trebalo povaditi klipova iz nasih glava da bi mogle normalno da funkcioniraju u oblasti politike, ekonomije, ekologije itd.

[prol68]

Ljudi, skandinavske zemlje su mit. Oladite bre više.

[zrikavac48]

Ljudi, skandinavske zemlje su mit. Oladite bre više.

I oni su ljudi od krvi i mesa. Mozda ne moze biti jednako kao kod njih, ali se moze raditi i teziti da jednog dana bude makar malo nalik na njihovo drustvo.

[pici]

Ma Tito je legenda,ovi poslije njega "titići" nisu mu ni do malog noznog prsta. TITO je kraaaaaalj

[prol68]

I oni su ljudi od krvi i mesa. Mozda ne moze biti jednako kao kod njih, ali se moze raditi i teziti da jednog dana bude makar malo nalik na njihovo drustvo.

Ne, ne, ne. Skandinavske zemlje su kapitalističke. Sve što je "socijalno" kod njih izboreno je, ponavljam, dugotrajnim štrajkovima i nagađanjima tokom 200-godišnjeg neprekinutog mira. Ali, opet, već 35 godina taj "socijalni" sistem je u recesiji. Tamo uopšte nije "bajno". Ljudi i dalje moraju da rade otuđujuće poslove da bi imali tek osnovne stvari. Daj oladite više i prestanite uzimati Skandinaviju u usta kao nekakav uzor.

Kapitalizam je globalni sistem. On reprodukuje suštinski iste probleme globalno. Kako u Skandinaviji, tako i ovdje. Odgovori na te probleme moraju biti isti svugdje.

[Vodenjak]

I oni su ljudi od krvi i mesa. Mozda ne moze biti jednako kao kod njih, ali se moze raditi i teziti da jednog dana bude makar malo nalik na njihovo drustvo.

Ne, ne, ne. Skandinavske zemlje su kapitalističke. Sve što je "socijalno" kod njih izboreno je, ponavljam, dugotrajnim štrajkovima i nagađanjima tokom 200-godišnjeg neprekinutog mira. Ali, opet, već 35 godina taj "socijalni" sistem je u recesiji. Tamo uopšte nije "bajno". Ljudi i dalje moraju da rade otuđujuće poslove da bi imali tek osnovne stvari. Daj oladite više i prestanite uzimati Skandinaviju u usta kao nekakav uzor.
Kapitalizam je globalni sistem. On reprodukuje suštinski iste probleme globalno. Kako u Skandinaviji, tako i ovdje. Odgovori na te probleme moraju biti isti svugdje.

Lijepo je covjek rekao da nema idealnog sistema!
Sto se tice skandinavskog, on je za nas udaljen stotinama svjetlosnih godina, pa ma kako ga ti smatrao mitom.

O nekim stvarima koje si napisao i s kojima se ne slazem ne bih ovdje jer nije tema....

[popajic]

Ne ide mi u glavu da neki socijalizam uporno vezu uz komunizam.
I obratno ,da isti apriori anuliraju iz kapitalizma.

[prol68]

Hm, odjednom mi se nekako učini bliskom.

http://libcom.org/news/sweden-migrant-w ... s-29062007
http://libcom.org/news/sweden-volvo-wor ... t-29062007
http://libcom.org/news/sweden-wildcat-s ... s-10052007
http://libcom.org/news/strike-wave-swee ... d-26102007
http://libcom.org/news/youth-worker-pro ... n-29032006 etc.

P. S.

Lijepo je covjek rekao da nema idealnog sistema!

Ej, nemoj da mi tu stavljaš nekakve uzvičnike. Uopšte ne pričamo o tome da je nešto "idealno". Baš suprotno, govorim vam kako je Skandinavija daleko od bilo kakvog "ideala".

Ne ide mi u glavu da neki socijalizam uporno vezu uz komunizam.
I obratno ,da isti apriori anuliraju iz kapitalizma.

Prema terminologiji koja se koristi već preko 100 godina, socijalizam i komunizam su dva neraskidiva stadija u razvoju post-kapitalističkog društva. Samo, ova razlika je korištena da bi se brutalnost "real-socijalističkog" sistema opravdala "prvim stadijem: socijalizmom" kao "putem u komunizam", čime se taj "put" otezao u nedogled. Ovo je, naravno dio boljševičke terminologije. Što se tiče socijal-demokratske, "socijalizam" je nešto neposredno ostvarivo iz kapitalizma, reformom putem parlamentarnog sistema, dekretima. Svi možemo lijepo da vidimo da ni jedan ni drugi put nemaju veze sa stvarnošću: prvi nema jer je laž, drugi jer je mit. Tako se na ovom thread-u sada sakupljaju dvije frakcije koje podržavaje dve naizgled suprotne zablude: "Jugoslavija je socijalizam" i "Švedska je socijalizam". Ni jedno nije tačno.

Mi, kao slobodari, ne pravimo razliku između pojmova "slobodarski socijalizam" i "slobodarski komunizam", jer ne vidimo nekakav kvalitativno drugačiji "među-stadij" između socijalne revolucije i slobodarsko-komunističkog društva (tzv. "Anarhije").

[Vodenjak]

Hm, odjednom mi se nekako učini bliskom.

http://libcom.org/news/sweden-migrant-w ... s-29062007
http://libcom.org/news/sweden-volvo-wor ... t-29062007
http://libcom.org/news/sweden-wildcat-s ... s-10052007
http://libcom.org/news/strike-wave-swee ... d-26102007
http://libcom.org/news/youth-worker-pro ... n-29032006 etc.

P. S.

Lijepo je covjek rekao da nema idealnog sistema!

Ej, nemoj da mi tu stavljaš nekakve uzvičnike. Uopšte ne pričamo o tome da je nešto "idealno". Baš suprotno, govorim vam kako je Skandinavija daleko od bilo kakvog "ideala"

Sta imas protiv uzvicnika?
Bice njih jos, ne brini ti, samo ako ljudima nastavis da prikazujes Skandinaviju kroz ovakve i slicne linkove! (gle, ote mi se jos jedan uzvicnik! (ups, jos jedan... )

Ne ide mi u glavu da neki socijalizam uporno vezu uz komunizam.
I obratno ,da isti apriori anuliraju iz kapitalizma.

Prema terminologiji koja se koristi već preko 100 godina, socijalizam i komunizam su dva neraskidiva stadija u razvoju post-kapitalističkog društva. Samo, ova razlika je korištena da bi se brutalnost "real-socijalističkog" sistema opravdala "prvim stadijem: socijalizmom" kao "putem u komunizam", čime se taj "put" otezao u nedogled. Ovo je, naravno dio boljševičke terminologije. Što se tiče socijal-demokratske, "socijalizam" je nešto neposredno ostvarivo iz kapitalizma, reformom putem parlamentarnog sistema, dekretima. Svi možemo lijepo da vidimo da ni jedan ni drugi put nemaju veze sa stvarnošću: prvi nema jer je laž, drugi jer je mit. Tako se na ovom thread-u sada sakupljaju dvije frakcije koje podržavaje dve naizgled suprotne zablude: "Jugoslavija je socijalizam" i "Švedska je socijalizam". Ni jedno nije tačno.

Mi, kao slobodari, ne pravimo razliku između pojmova "slobodarski socijalizam" i "slobodarski komunizam", jer ne vidimo nekakav kvalitativno drugačiji "među-stadij" između socijalne revolucije i slobodarsko-komunističkog društva (tzv. "Anarhije").

Socijalizam i komunizam nisu jedno te isto i to znaju i vrapci na grani....
A ponegdje, vidim, samo oni....

[prol68]

Hmmm. Nemoj da prikazuješ Skandinaviju kroz ovakve i slične linkove? Hmm. Nemoj mi reći da su dva i dva četiri... Jo-jo-joj.

Socijalizam i komunizam nisu jedno te isto i to znaju i vrapci na grani...

Ja sam ukratko objasnio šta znače izrazi "komunizam" i "socijalizam" (i da imaju različito značenje). Ne vidim zašto trebaš naglasiti nešto što je očigledno.