Kao i na svakoj utakmici, neko ima svoj dan, neko nema...
Sport svuda u svijetu donosi radost ili "zalost" i nakon krajnjeg sudijinog zvizduka ide se dalje..
Ali ne i kod nas...Mi smo odmah pokrenuli pitanje nacija, izdaja, rodoljublja, podvala, kradja, kulture...
A sve zbog jedne utakmice!
Zam samo da se divim svakom sportisti, pjevacu, svakom onom koji u bilo kojoj oblasti zivota predstavlja i zastupa Bosnu i Hercegovinu!
Svaki, pa i najmanji kiks vodi ka tome da mu (joj) se ispituje porijeklo, ko su mu bili otac i mati, kojem se bogu moli, gdje je bio i sta je radio u ratu, jede li masno ili nesto lagano za veceru...
Mislim da nikad ne bih imao snage, volje, zelje da zastupam zemlju cijem je narodu bitnije ko sam i sta sam nego ono sto dobro radim ili ne radim i kod kojeg je moj "patriotizam" stalno na vagi...
Neka se to sto rekoh shvati kako hoce, ali vidim nas i ovdje u inostranstvu u zivotu svakdasnjem...
Ako si imalo uspio, zavist se iz ociju cita. Ako kome trebas da nesto sredis pa kazes da ne mozes jer, jegi ba, "sluzba je sluzba a druzba je druzba" smatraju te shupkom, papkom, i naravno, neizostavno, nekim ko je zaboravio ko je i sta je, poasio se, je li i uz to neizostavno - postao "amerikanac, shvedo, nijemac, shvicarac..."
Pa dokle tako?
Hoce li nam se ikad vise vratiti ono staro dobro vrijeme kad je odlazak na utakmicu bio samo nacin da se ubije jedno nedeljno popodne, izlaje dobro na sudiju, protivnicke igrace, ponekad i na svoje a onda svrati na pivu u prvu birtiju da se prokomentarisu voleji, slobodni udarci, sanse, golovi...?
Pa onda u ponedeljak na posao gdje se svako od nas drzi svoga posla i ne petlja u tudji...
A I TO treba drzavi koja hoce da bude NORMALNA!
