Naime, tek sam se tokom studija počela brinuti za sebe. Kolege su počele primjećivati moje nekontrolisane emotivne ispade koje sam ja pravdala svojom prevelikom emotivnošću i senzibilitetom. Sa devetnaest godina (na samom početku studiranja) doživjela sam veliku traumu koju sam ispričala samo jednoj prijateljici i kasnije jednom kolegi. To je bila zaista velika trauma koju sam pokušala potisnuti. Ne mogu pričati o tome, odmah počnem plakati. Osjećam se obesrpavljeno. Kolega me je savjetovao da to kažem roditeljima, ali bojim se da ja to ne mogu jer iako su moji roditelji prilično razumni, mene bi bilo sramota da im priznam takve stvari. Znam da bi njih to dokrajčilo.
Dugo vremena, od ranog djetinjstva, imam problem s promjenama raspoloženja, ali ne blagim već vidnim i naprasnim. Nekoliko sati se osjećam dobro, a zatim počnem mrziti i sebe i cijeli svijet (kako moja drugarica kaže, bez razloga postajem "depresivno nadrkana"). Počnem plakati nasred ulice, kod kuće, na fakultetu, bilo gdje. Ponekad dođem do tačke kada počnem osjećati fizičku bol i ne prestajem plakati.
Poršle godine sam imala problema sa snovima, nikad nisam vjerovala u džine i neka "nadnaravna" bića sve dok s jednim profesorom i teologom nisam popričala o tome. Dugo sam osjećala kao da je neko stalno tu, nisam smjela spavati, budila sam se, onda sam počela spavati s mamom u krevetu koja me stalno budila jer sam se trzala i vrištala. Poslije toga, prestala sam se družiti s ljudima (ne skroz, ali moj odnos je postao čisto formalan). Uvijek mislim da mi svi pričaju iza leđa i da mi se smiju. To nije problem sa mojim samopouzdanjem, jednostavno mislim da me svi tračaju i da mi ne žele dobro.
Također, san mi se poremetio još prije nekoliko godina. Nekad ne mogu nikako spavati, nekad malo spavam, nekad stalno spavam i to me strašno muči. Počinjem se gubiti. Od mog raspoloženja zavisi i moja ličnost. Stalno mi se dešava da me ljudi doživljaju ili kao krajnje finu osobu ili kao krajnje zlobnu osobu. Kod mene nema sredine. Nekad razmišljam o tom svom ponašanju kad znam biti tako divna, topla i emotivna, a onda imam i drugu stranu kada sam nepodnošljiva i tada sam u stanju svakome sve reći i učiniti. Imam problem i s čupanjem kose koji traje već nekih 18 godina. Ja sada više nemam pojma šta da radim jer imam neki "neosjećaj", nisam sretna, nisam nesretna, konstantno osjećam kao da mi nešto fali i koliko god da bježim od ljudi, utoliko se nekad trudim da budem u centru pažnje.
Imam i problem što često vodim razgovore sama sa sobom. I da, imala sam jednu vezu koja me potpuno slomila i iz koje sam jedva izašla. Kad razmišljam o svom ponašanju i problemima, često pomislim da je to sasvim normalno i uobičajeno za osobu mojih godina (imam 21. godinu). Međutim, okolina i roditelji mi stalno govore da sam histerična, da nisam samosvjesna, profesori me kritikuju jer nikad nemam koncentraciju, a i kad je imam, lako je odvratiti, kolege s kojima studiram misle da sam hipersenzibilna. Nedavno mi je kolega rekao da ja izazivam da me ljudi sažalijevaju. To me je jako povrijedilo.
Patim od mnogih strahova, tj. mene je strah svega. Životinja, kretanja, ljudi. Ali, napominjem, ja pred drugima ne djelujem kao takva, čak mi često kažu da znam pretjerati sa svojom drskosti i samopouzdanjem, što je, naravno, samo moj odbrambeni mehanizam.
Osjećam se kao da sam u agoniji, kao da ovaj osjećaj neće prestati i kako se kod mene loše stvari nadovezuju jedna na drugu. Sve i da je ovo nešto bezazleno, ja opet nemam s kim da pričam, s roditeljima ne mogu, "prijateljima" ne vjerujem, profesorima ne mogu jer akadmeija na kojoj studiram je previše "mala", hoću reći, malo je studenata, malo profesora... vjerujem da niko ne bi pričao s njima. Mene zanima da li je ovo slučaj gdje je potrebna stručna liječnička pomoć ili je ovo prolazna faza kojoj ću se nekad smijati. Iako meni djeluje kao da nikad neće proći.
Izvinjavam se na ovolikom tekstu.
