Potreban savjet

Sve o zdravlju...
Post Reply
ulyssesandy
Posts: 5
Joined: 23/05/2012 21:01

Potreban savjet

Post by ulyssesandy » 23/05/2012 21:28

Mislila sam da nikad nikoga neću pitati za mišljenje o mom mentalnom zdravlju, ali bojim se da sam došla do krajnjeg dometa i da se počinjem "lomiti". Znam da meni treba pomoć, ali ne znam kakva i voljela bih da čujem da ima još ljudi koji se isto osjećaju ili se isto osjećali.
Naime, tek sam se tokom studija počela brinuti za sebe. Kolege su počele primjećivati moje nekontrolisane emotivne ispade koje sam ja pravdala svojom prevelikom emotivnošću i senzibilitetom. Sa devetnaest godina (na samom početku studiranja) doživjela sam veliku traumu koju sam ispričala samo jednoj prijateljici i kasnije jednom kolegi. To je bila zaista velika trauma koju sam pokušala potisnuti. Ne mogu pričati o tome, odmah počnem plakati. Osjećam se obesrpavljeno. Kolega me je savjetovao da to kažem roditeljima, ali bojim se da ja to ne mogu jer iako su moji roditelji prilično razumni, mene bi bilo sramota da im priznam takve stvari. Znam da bi njih to dokrajčilo.
Dugo vremena, od ranog djetinjstva, imam problem s promjenama raspoloženja, ali ne blagim već vidnim i naprasnim. Nekoliko sati se osjećam dobro, a zatim počnem mrziti i sebe i cijeli svijet (kako moja drugarica kaže, bez razloga postajem "depresivno nadrkana"). Počnem plakati nasred ulice, kod kuće, na fakultetu, bilo gdje. Ponekad dođem do tačke kada počnem osjećati fizičku bol i ne prestajem plakati.
Poršle godine sam imala problema sa snovima, nikad nisam vjerovala u džine i neka "nadnaravna" bića sve dok s jednim profesorom i teologom nisam popričala o tome. Dugo sam osjećala kao da je neko stalno tu, nisam smjela spavati, budila sam se, onda sam počela spavati s mamom u krevetu koja me stalno budila jer sam se trzala i vrištala. Poslije toga, prestala sam se družiti s ljudima (ne skroz, ali moj odnos je postao čisto formalan). Uvijek mislim da mi svi pričaju iza leđa i da mi se smiju. To nije problem sa mojim samopouzdanjem, jednostavno mislim da me svi tračaju i da mi ne žele dobro.
Također, san mi se poremetio još prije nekoliko godina. Nekad ne mogu nikako spavati, nekad malo spavam, nekad stalno spavam i to me strašno muči. Počinjem se gubiti. Od mog raspoloženja zavisi i moja ličnost. Stalno mi se dešava da me ljudi doživljaju ili kao krajnje finu osobu ili kao krajnje zlobnu osobu. Kod mene nema sredine. Nekad razmišljam o tom svom ponašanju kad znam biti tako divna, topla i emotivna, a onda imam i drugu stranu kada sam nepodnošljiva i tada sam u stanju svakome sve reći i učiniti. Imam problem i s čupanjem kose koji traje već nekih 18 godina. Ja sada više nemam pojma šta da radim jer imam neki "neosjećaj", nisam sretna, nisam nesretna, konstantno osjećam kao da mi nešto fali i koliko god da bježim od ljudi, utoliko se nekad trudim da budem u centru pažnje.
Imam i problem što često vodim razgovore sama sa sobom. I da, imala sam jednu vezu koja me potpuno slomila i iz koje sam jedva izašla. Kad razmišljam o svom ponašanju i problemima, često pomislim da je to sasvim normalno i uobičajeno za osobu mojih godina (imam 21. godinu). Međutim, okolina i roditelji mi stalno govore da sam histerična, da nisam samosvjesna, profesori me kritikuju jer nikad nemam koncentraciju, a i kad je imam, lako je odvratiti, kolege s kojima studiram misle da sam hipersenzibilna. Nedavno mi je kolega rekao da ja izazivam da me ljudi sažalijevaju. To me je jako povrijedilo.
Patim od mnogih strahova, tj. mene je strah svega. Životinja, kretanja, ljudi. Ali, napominjem, ja pred drugima ne djelujem kao takva, čak mi često kažu da znam pretjerati sa svojom drskosti i samopouzdanjem, što je, naravno, samo moj odbrambeni mehanizam.
Osjećam se kao da sam u agoniji, kao da ovaj osjećaj neće prestati i kako se kod mene loše stvari nadovezuju jedna na drugu. Sve i da je ovo nešto bezazleno, ja opet nemam s kim da pričam, s roditeljima ne mogu, "prijateljima" ne vjerujem, profesorima ne mogu jer akadmeija na kojoj studiram je previše "mala", hoću reći, malo je studenata, malo profesora... vjerujem da niko ne bi pričao s njima. Mene zanima da li je ovo slučaj gdje je potrebna stručna liječnička pomoć ili je ovo prolazna faza kojoj ću se nekad smijati. Iako meni djeluje kao da nikad neće proći.
Izvinjavam se na ovolikom tekstu. :)
Last edited by ulyssesandy on 24/05/2012 23:01, edited 1 time in total.


live it :)
Posts: 9
Joined: 22/04/2012 10:35

Re: Potreban savjet

Post by live it :) » 23/05/2012 21:40

Faza ili ne, najbolje ti je da potrazis lijecnicku pomoc.
Moze biti samo faza, ali moze prerasti i u nesto gore, zato, pravac ljekaru.
I polahko se rjesavaj toga.
Ljudi ti ovdje na forumu ne mogu pomoci, koliko ti moze neko strucno lice.
Ali fino strucnoj osobi, a ne nekim babama, hodzama, svecenicima, prorocicama i ostalim. :D

Sretno!

User avatar
suzzy_q
Posts: 223
Joined: 21/04/2012 09:51

Re: Potreban savjet

Post by suzzy_q » 23/05/2012 21:49

Procitaj knjigu:

Put kojim se rjedje ide - put mentalnog i duhovnog sazrijevanja.

User avatar
Mr. Brightside
Posts: 31334
Joined: 26/02/2011 13:07

Re: Potreban savjet

Post by Mr. Brightside » 23/05/2012 21:50

pretpostavljam da si u Sarajevu :roll:
potraži dr Emira gore u studentskoj klinici :)

ulyssesandy
Posts: 5
Joined: 23/05/2012 21:01

Re: Potreban savjet

Post by ulyssesandy » 23/05/2012 21:59

Mr. Brightside wrote:pretpostavljam da si u Sarajevu :roll:
potraži dr Emira gore u studentskoj klinici :)
U Sarajevu sam. Pomišljala sam već da posjetim neko stručno lice, ali strah me je od suočavanja s istinom. Jednom sam pokušala otići, ali nisam ušla već sam stajala pred ordinacijom. Strah me je jer sam mlada i strah me je šta bih mogla čuti. U svakom slučaju hvala, otići ću :)

User avatar
Mr. Brightside
Posts: 31334
Joined: 26/02/2011 13:07

Re: Potreban savjet

Post by Mr. Brightside » 23/05/2012 22:08

ulyssesandy wrote:
Mr. Brightside wrote:pretpostavljam da si u Sarajevu :roll:
potraži dr Emira gore u studentskoj klinici :)
U Sarajevu sam. Pomišljala sam već da posjetim neko stručno lice, ali strah me je od suočavanja s istinom. Jednom sam pokušala otići, ali nisam ušla već sam stajala pred ordinacijom. Strah me je jer sam mlada i strah me je šta bih mogla čuti. U svakom slučaju hvala, otići ću :)
bez brige ;-)


ustvari ne moraš, nek nastavi agonija :D
...tvoj izbor :)

ulyssesandy
Posts: 5
Joined: 23/05/2012 21:01

Re: Potreban savjet

Post by ulyssesandy » 23/05/2012 22:13

Mr. Brightside wrote:
ulyssesandy wrote:
Mr. Brightside wrote:pretpostavljam da si u Sarajevu :roll:
potraži dr Emira gore u studentskoj klinici :)
U Sarajevu sam. Pomišljala sam već da posjetim neko stručno lice, ali strah me je od suočavanja s istinom. Jednom sam pokušala otići, ali nisam ušla već sam stajala pred ordinacijom. Strah me je jer sam mlada i strah me je šta bih mogla čuti. U svakom slučaju hvala, otići ću :)
bez brige ;-)


ustvari ne moraš, nek nastavi agonija :D
...tvoj izbor :)
Da je meni bilo lako otići i pričati s nekim, ne bih se u krajnjoj mjeri obraćala ljudima koje ne znam. Možda je to tebi teško shvatiti, ali to je zaista nepravizeđn strah :) A moj izbor jeste da odem.

User avatar
Mr. Brightside
Posts: 31334
Joined: 26/02/2011 13:07

Re: Potreban savjet

Post by Mr. Brightside » 23/05/2012 22:18

ulyssesandy wrote: Da je meni bilo lako otići i pričati s nekim, ne bih se u krajnjoj mjeri obraćala ljudima koje ne znam. Možda je to tebi teško shvatiti, ali to je zaista neprevaziđen strah :) A moj izbor jeste da odem.
nije :roll: :)


ćao :run:

shambho
Posts: 989
Joined: 30/04/2009 23:18

Re: Potreban savjet

Post by shambho » 23/05/2012 22:29

I od mene poticaj da se obratis psihologu, nekom strucnom u svakom slucaju..


I sama si rekla
često pomislim da je to sasvim normalno i uobičajeno za osobu mojih godina (imam 21. godinu).
..

Donekle si u pravu, opet, da je sasvim normalno nije jer ti ocigledno skodi, a da je nenormalno takoder nije; nisi jedina i strucna osoba bi ti vrlo uspjesno mogla u kracem periodu pomoci jer se susretala sa haj i haj slicnih slucajeva.

U svakom slucaju lakse je uz podrsku, nego da kroz sve te faze prolazis sama. Potrebno je pricati a psiholozi najbolje slusaju.

Sretno, bit ce OK :).

rapsodi
Posts: 12
Joined: 23/03/2012 01:26

Re: Potreban savjet

Post by rapsodi » 24/05/2012 10:07

Najbolje bi bilo da popricas sa nekim strucnim.To su osobe u koje mozes imati povjerenje i koje ce ti zaista reci u cemu je tvoj problem.Moja mama je nakon jedne situacije na poslu patila od depresije,krila se od ljudi,nije spavala,cula je cudne stvari,imala je strah od svega a o promijenama raspolozenja da nepricam.Sad vec 6 mjesec ide u Centar za mentalno zdravlje,prvo je isla jednom u 15 dana pa sad jednom mjesecno i sad mogu reci da je koliko toliko ok.Oni je tamo saslusaju,ona se isplace i isprica sve sto je muci i kuci dodje super.
Bitno je da pronadjes doktora u kojeg ces imati povjerenje,a ne da ti je muka kad odeš.U svakom slucaju,moraš otici i to nije nista strasno,ide stotina ljudi eto tek onako da ih neko saslusa.Izbjegavanjem odlaska neces nista postici,znam iz iskustva da je tesko sa takvim osobama druziti se i zivjeti,tako da radi sebe i drugih(a najbitnija si sama sebi)moras potraziti pomoc.Sretno :)

Post Reply