PORODICA TARANA

Rasprave na razne teme... Ako ne znate gdje poslati poruku, pošaljite je ovdje.

Moderator: O'zone

Post Reply
User avatar
OneWhoKnows
Posts: 73
Joined: 26/03/2004 11:46

PORODICA TARANA

Post by OneWhoKnows » 20/07/2006 13:33

Odoh vam ja na Kosovo. Odoh ženi svojoj. Ona, tamo je već. I, djeci njenoj i mojoj. I, nani njihovoj. I, 'tati' mame njihove.
U prtljažnik auta već potrpao sam poklone za Iman i Isaa-u. Uzeh djidju nekakvu i punici svojoj. Moram joj se revanširati. Zimus mi je donijela nekakvu sintetičku košulju od čije boje i dezena, ako se duže gledaju, nastaju rupe u mozgu. Ipak, drago mi je da me se je sjetila. Srećom, vele, djeca na mene umetnula su se. Daće Allah da ponešto od ukusa mog u njima je.
Piše: OneWhoKnows

***

Ne osjećam tremu. Nisam ja, više, onaj isti ustreptali azgin koji prolazio je kroz mitraljesku vatru puničinih provjera da li ću se i u kojoj mjeri brinuti o njenoj jedinici.
Danas, sve se zna. I, da dobar sam, i da loš sam. I da, na ranu priviti me možeš, i da - što pasjaluka je – u meni je. Al' provjere morao sam proć'.

Bio sam mlad, lijep, i riješen da ne ostanem razveden. Moja buduća sadašnja punica bila je očajna zbog propalog braka koji vukao sam za sobom. Tako uzdrmana, naizmjenično, prijetila je, branila i savjetovala svoju kćerku. Ja, po njoj, bio sam samo jedan, najefikasniji od načina da joj kćerka upropasti život.
Da volim njenu kćerku i da su mi namjere krajnje ozbiljne, povjerovala je onog trenutka kad', na njene oči, u kaljevu peć, bacio sam pun kurac ljubavnih pisama i slika djevojke koju sam jednom volio, i oženio, jer nije bilo drugog načina da vidim da takvo što nisam trebao uraditi. Moj budući sadašnji punac, racionalan čovjek, bio je pun razumijevanja i utjehe za potopljeni mi brak i pokušaj da - držeć' se za ruku njegove kćerke - ostanem na površini i ne utopim se sasvim.

Znam, zateć ću punicu svoju odjevenu kao mehaničara Formule 1. Odora ta neophodna joj je, jer po vazdan u bašti je, a travke grebu, zmije ujedaju i sunce prži. Znam, punac, u istoj opremi skuhat će mi kahvu i ispeć' jaja na kajmaku, strahujuć' da su mi možda preslana. Jaja, mislim. Ne moja, već ona koja ispek'o je. Počeo je zaboravljati. Dešava mu se, sve češće, da jaja dvaput posoli. Moju malu Iman, mačku moju, prvo dijete moje, zna dozvati uzvikujući pogrešno ime. Naomi. Zna čovjek da ime njegove unuke nosi i nekakva manekenka, al' od dvije za koje čuo je, često povjeruje da u pitanju je ime one rasne crnkinje.

Valjao sam se od smjeha, kad' punica priznala mi je jednom da ona i moj punac upoznali su se u cirkusu. Romantika čitave priče upotpunjena je odlukom njihove kćerke, moje buduće žene, da se rodi u kinu, na projekciji filma 'Close Encounters of the Third Kind'. Kadrovi tog Speilberg-ovog filma bili su posljednja lijepa slika prije nego što je moju punicu počelo ozbiljno da boli.

Život s njima, onaj je koji žive likovi iz odavno zaboravljenog stripa. Porodica Tarana. Boljeg imena za porodicu žene koju volim nisam se mogao sjetiti.

Odoh, ne mogu više. Želja prevelika je. Video sa snimkom na kojem Iman ima tek dvije godine, a Isaa bezbrižan pluta u maminom stomaku, 'projekcija' je jedina u danima mojim bez njih. Suzom svaku zalijem. I, da... sjetim se dijaloga sa mojim tri godine starim sinom u vrijeme jedne od brojnih projekcija tog video zapisa:

'Babo, jeli ovo seka?'
'Jeste, sine... vidi kako bila je mala...'
'A, jel', babo, ono mama?'
'Jeste, oko moje crno.'
'A, jesam li, ono, babo, ja u maminom stomaku'
'Jesi sine.'

Tišina, Ništa mu, teško meni s njim onakvim, nije jasno. I, naravno, novo pitanje:

'A, babo... kako sam ja dospio u mamin stomak?'
'E, to je, sine, na drugoj kaseti'.


Post Reply