Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Zejnep wrote:Da li se samo kod nas, u Bosni, ide "na žalost"?
Nije mi jasno ovo isjeđavanje po žalostima, ovo po kile kafe, kocka i štaznamštajoš.
Ovo je jedan od najhumanijih i najsmislenijih obicaja. Naravno, da je glup ako u to upletes mahaluse, ali onda je besmislena i svadba ili bilo koja aktivnost koja ih ukljucuje.
Nema svako veliku familiju, puno prijatelja i nikad ne znas koliko tvoja posjeta moze pomoci ozaloscenom. Kod nas je obicaj da porodici u komsiluku odneses i neki rucak, jer pretpostavljas ili da im nije do kuhanja ili da nemaju vremena, a svejedno se jesti mora. Poneses i neku hediju, da imaju i sebi i gostima. Ako je bliza rodbina ili prijatelj, ponudis pomoc novcanu ili oko organizacije sahrane, dzenaze.
Pa nemaju vremena baš zato što im dolaze horde poznanika na žalost. Kome normalnom je u takvim trenucima do ispijanja kafe i bilo kakve priče? Ne trebam ni podcrtavati da se priča, u konačnici, obično svede na to gdje će ko na ljetovanje.
Praznina i udarac egzistencijalne samoće dolaze tek kasnije kad već svi ispune svoju malograđansku dužnost oličenu kroz pola kile kafe.
Sjedim neki dan s frajerom i veli on meni kako su svadbeni ručkovi fuj i da ih se gnuša.
Dakle, obilježiti vjenčanje uz dostojanstven ručak sa bližnjima je za gnušanja. S druge strane, harmonika i lomnjenje čaša uz neartikulisane pokliče je prava stvar.
Heller wrote: i sad scena prva ja i on, govori on nekom čiči s beretkicom nije ga trideset godina vidio otkud ti musliman mene si u SK učlanio kasnije mi sa strane nešto šušti on po kesi bombona traži neki ukus u po dženaze