Elementarne nepogode u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj sredinom maja 2014. godine svojom silinom iznenadile su sve stanovnike. Pa, zar to nije još jedan dokaz više? Kao i uvijek dosad, očite dokaze kazne ili opomene će prihvatiti samo oni umom obdareni, odnosno oni dobri ljudi koji su svojim nesebičnim zalaganjima pomagali unesrećene bilo gdje i bilo kada, bilo direktno ili indirektno. Svi bezimeni junaci i junakinje u ovim vremenima zaslužuju svaku pohvalu. Da je pameti i poštenja oni koji su se istakli hrabrošću i snalažljivošću u ovim vremenima bili bi odmah unaprijeđeni, a nezaposleni volonteri bi bili primljeni u državne spasilačke službe kojih na žalost na nivou bh. države nema. A zašto ih nema?
Pripadnici profesionalnih spasilačkih jedinica, helikopterskih službi, ljekara, veterinira, vojske, policije, vatrogasaca, raftera, crvenog križa, civilne zaštite pa i mnogi predstavnici entiteskih, kantonalnih, opštinskih i mjesnih vlasti dali su veliki doprinos spašavanju ugroženih ljudi, dobara i životinja. Pojedine kriminalne djelatnosti osoba lišenih elementarnih osjećaja ljudske solidarnosti ni u kom slučaju ne mogu pomutiti sliku sveopšte ljudske solidarnosti koja je nadmašila sva očekivanja nevjernih Toma. Očito, ovdje većina naroda reaguje iznenađujuće hrabro i humano u periodima velikih kataklizmi i taj momentum bi trebalo kolektivno memorisati i ako Bog da u pozitivnom smjeru zadržati. Samo tako možemo očekivati milost koju Svemogući Gospodar daje onima koji je svojim dobrim djelima zasluže. Pri svemu ne treba zaboraviti ni one narode i države koje su nam u teškim trenucima iskušenja pritekli u pomoć.
Do kada će se oblaci iznad Bosne dijeliti po sumanutoj entitetskoj liniji ragraničenja? Zar razumnim nije jasno da ciklon koji se formira iznad ovog dijela svijeta nije ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački ni slovenački, ni makedonski, ni kosovarski, ni austrijski, ni italijanski, ni bugarski, ni turski, ni grčki, ni albanski? Umjesto da se hidrometeorološka služba formira po principu prirodnih regija koje nemaju nepraktičnih i neprirodnih teritorijalnih ograničenja nacionalnim granicama, mi smo svjedoci sve većeg broja nacionalnih zavoda. Umjesto da se značajna sredstva države, regije i EU usmjere ka boljem praćenju opasnih klimatoloških promjena svjedoci smo sve većeg rasipništva na sve veći broj nepotrebnih (ne)vladinih organizacija koje su u biti same sebi dovoljne. Umjesto da države formiraju međudržavni naučni savjet za analize meteoroloških devijacija mi smo svjedoci stalnih okruglih stolova na kojima se brane prava devijantnih osoba, onih koji zaslužuju i ljudsku osudu i Božiju kaznu! Umjesto da se formira regionalni centar za potrage i spašavanja u interesu svih stanovnika i sigunosti samih turista mi iz godine u godinu svjedoćimo nebrigu naših vjerskih lidera, političara i bankara. Ne tvrdimo da isti ne treba da imaju i svoje letjelice i vozila nego da pored svojih interesa isti moraju uvažavati i interese običnog naroda. A običnom narodu nije dovoljna nekolicina polovnih helikoptera Oružanih snaga BiH, niti im je dovoljno desetak gumenih čamaca bez motora. Bosna i Hercegovina mora u doglednoj budućnosti nabaviti veći broj helikoptera i to svih podgrupa. Dakle, i izviđačkih i medicinskih i transpornih. Oni ovdašnjim žiteljima i inozemnom ”faktoru” ne bi služili samo u vremenima velikih kataklizmi, već i u vremenima toliko najavljivanih stranih investicija, privredne ekspanzije i turističkog biznisa. Helikopteri su izvrsni za transport turista ili materijala na teško dostupne planinske predjele. Interesi regija Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije, Slovenije su uzajamno usko povezani u većem ili manjem obimu. Razmislimo samo koliko bi se šuma spasilo od vatrene ili vodene stihije da smo samo na prostoru bivše Jugoslavije imali zajedničke koordinirane izvidžaćke letove ne obazirući se na nacionalne granice i vještačke podjele?
Zamislimo da su se države regije 2000. godine dogovorile i sufinansirale zajedničke meteorološke i komunikacione satelitete koji bi bili od koristi i krucijalnim meteorološkim i poljoprivrednim i saobraćajnim sektorima ove regije! Ovako imamo Vijeće ministara BiH čije Ministarstvo sigurnosti šalje oficijelne, jalove i zakašnjele zahtjeve za pomoć postradalima ne poduzimajući samo ništa konkretno već 14 godina. Da li je došlo vrijeme da se odgovorni procesuiraju po osnovu svjesnog nečinjenja zbog nedovoljnog broja neophodnih letjelica, amfibijskih vozila i inženjeriskih jedinica?
Ruku na srce mnogi visoki predstavnici međunarodne zajednice i domaći političari koji se za nešto ovdje pitaju zanemarili su lekcije koje su trebali naučiti iz serije vatrenih stihija, obilnih sniježnih padavina ali i poplava koje su ovaj dio Evrope zadesile tokom 2007. 2010. i 2012. godine. Razumni ljudi nadali su se da će države i Agencija za sliv rijeke Save napokon uvidjeti da nasipi i odvodni kanali nisu u adekvatnom stanju. Ovo tim prije što se u bivšoj državi mnogo više računa vodilo o ovom slivu, nasipima i odvodnim i dovodnim kanalima. Prema tome nije nepoznanica da rijeka Sava kao najveća izvorna rijeka bivše Jugoslavije najopasnija te da joj se zbog velikog broja naselja i gradova duž njenih obala treba posvetiti prioritetna pažnja u smislu stalnog investiranja i održavanja sistema odbrane od poplava. Na žalost gubici ljudskih života koji su nenadoknadivi, a i štete na poljoprivrednim zemljištima, infrastrukturi, privrednim objektima, privatnim kućama, transportnim sredstvima u svojina građana, vitalnim elektroenergetskim objektima mjeriti će se milionima maraka. Mnogo toga neće biti nadoknađeno jer fond te vrste na nivou države ne postoji. Fondovi na nivou entiteta, kantona i opština su nedovoljni pa prema tome ponovo slijedi period još većeg zaduživanja dok sva tri naroda ne bankrotiraju. A šta onda?
Da li ćemo ponovo biti svjedoci da najmanje milion ljudi pogođenih poplavama spas traže u inozemstvu? Ima li u nama dovoljno hrabrosti da sami sebi priznamo da samo udruženi sa već milionskom dijasposom treba da promjenimo vlastiti duhovni softer? Odnosno da pažnju i ovo malo državnih para usmjerimo ka našim pametnim klimatolozima, građevincima, saobraćajcima i spasilačkim timovima, kako bismo preusmjerili poplavne talase putem novih odvodnih kanala i novih nasipa koji bi se masovnim radnim akcijama volontera podigli duž cijelog toka Save, Drine, Bosne, Vrbasa, Une, Sane… Ima li u nama dovoljno rješenosti da se pomogne svim ljudima koji su u klizištima izgubili svu imovinu? Ili ima li u nama dovoljno racionalnosti da se naš poslovično jaki građevinski sektor zajedno sa opštinskim, kantonalnim, entitskim i ako Bog da budućim državnim institucijama za prostorno planiranje više angažuje na planskoj izgradnji kaskadnih urbanističkih cjelina sa jakim potpornim zidovima. Pa zar nisu ogromni iskopi materijala na auto-putu ili drugim saobraćajnicama dovoljni da se prebace na obale rijeka a potom betoniraju kako ne bi samo uža gradska jezgra bila osigurana? Zar ljeta pred nama ne bi trebala mobilizirati svo priobalno stanovništvo da nakon pada vodostaja rijeke preusmjere, prodube i očiste korita i obale. Zar u našim školama ne bi trebalo djeci pojasniti da ne bacaju otpad kako im se ćefne samo da bi vršnjacima pokazali kako su opasni?
U ovakvoj nazovi državi u kojoj licemjerno međureligijsko vijeće ili odnarođeno Vijeće ministara zasjeda po pitanju kataklizmi prekasno, tek nakon što prođu najopasniji periodi, narod se pomoći i milosti može nadati samo kod Uzvišenog Gospodara. Samo On svojom savršenom dobrotom sjedinjuje srca ljudi u zemlji i dijaspori. Samo On pomaže iskrene, istrajne i izdržljive.
Zato na kraju želimo izraziti svoje osjećaje saučešća i ljudske solidarnosti sa svim nastradalim od poplava. Molimo Svemilosnog da nam oprosti grijehe, nemarnosti i ujedini dobronamjerne ljude darujući im racionalnost i respekt prema zemaljskim blagodetima u nastojanjima da se bolje brinemo o onom što nam je On u amanet i na korištenje ostavio. A ostavio nam je najljepšu zemlju u Evropi.
