Datuma: 07.07.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević
Politika i surogat multietničnosti
Može izgledati nevjerovatno koliko etnonacionalna pripadnost određuje sve političke opcije u Bosni i Hercegovini. Ali je to već dugo vremena neosporiva istina. Svi politički pravci i opredjeljenja na kraju završavaju u tačno određenom polju kolektivnog identiteta, grupne pripadnosti.
Čak i ona opredjeljenja koja se izričito i oštro suprotstavljaju nacionalizmu, ipak se nekako podvrgavaju nacionalnoj pripadnosti. Tako imamo konzervativce, klerikalce, desničare i centraše, nacionaldemokrate i patriote, ali i ljevičare socijaldemokrate i građanske liberale koji su na kraju krajeva svi svrstani u tri nacionalna polja, bez obzira na to što poneki puštaju svoje krake i u druga polja.
Partijska multietničnost sve svodi na jasno smještene glavne štabove, te na filijale i upade u druga nacionalna polja. Da je multietničnost stvar presezanja u drugo polje, kao kada se nešto hoće jedva, na prstima, dohvatiti, to se vidi po tome što je onaj drugi koji je s nama uvijek u položaju manjine. Multietničnost je kod nas kada većina iz jedne nacije dohvati manjinu iz druge, pa se onda zajedno povežu.
Moglo bi se reći da se od pada komunizma zajednički život ovdašnjih naroda uglavnom svodi na ove partijske surogate multietničnosti. Čini se da nema posebno velike, kvalitativne razlike između partije koja se svim silama trudi da se postavi kao uistinu multietnička, poput SDP-a, i nacionalne partije poput SDA koja bi da se "građanski" umekša i etnički prošara.
Stvar je u tome što zajednički život tri naroda nije više stvarnost ove zemlje. Narodi su razdvojeni u svoje zasebne političke i kulturne svjetove i teritorijalno razdvojeni kao tri jasno omeđene većine. Nema planine, rijeke, brda ili kotline, nema sela, grada ili pustopoljine, nema biblioteke, univerziteta, fabrike ili upravne zgrade - koji nedvosmisleno ne pripadaju nekoj nacionalnoj većini.
Još nas samo manjine mogu ponekad oko toga zavarati. Upravo zato smo osuđeni na samo političku rekonstrukciju zajedništva, a ta rekonstrukcija nikako ne zahvata dovoljno, nikako da se osloni na dovoljnu puninu stvarnog života.
Ono što se uspijeva povezati jeste dio većine jednog naroda s dijelom većine drugog naroda, a mnogo češće, i tačnije rečeno, povezuju se dijelovi manjina.
Pri tom političko povezivanje ljudi ima svoj vlastiti, unutrašnji nedostatak: to je predstavljanje stvarnosti, a nikako sama stvarnost. Zato su politički forumi uvijek teatri u kojima se odigravaju predstave, predstave naroda, ako je riječ o demokratiji.
U multietničkoj demokratiji kakvu u postojećim okolnostima možemo imati, uostalom to je jedini i nužni izbor istinske ili pravične politike, a radi se o tome da se politički predstavi manjina.
Zato što se Drugi na kojem se odmjerava naša politička modernost i zrelost danas isključivo ukazuje kao manjina. I to kao manjina kojoj većina iz drugog naroda pruža ruku. Upravo po takvom povezivanju uočavamo tekuću nacionalnu lociranost svih partijskih opredjeljenja za multietničnost. Postoje dvije mogućnosti da se ova lociranost izbriše.
Prvo, onda kada bi došlo do političkog povezivanja makar dvije većine, a koje bi nadmašilo puko političko predstavljanje, tj. teatarske napore političkih elita: tada zajednički život ne bi bio surogat. Drugo, onda kada bi se povezale samo manjine, što se kod nas dešava, a što multietničku politiku pokazuje kao marginalnu pojavu.
Kada se u politici većina povezuje s manjinom, onda imamo snažniju politiku, ali slabiju i neuvjerljivu multietničnost. Kada se manjine politički povezuju, manje-više ravnopravno, kao penzioneri i liberali na primjer, onda imamo dojmljivu multietničnost, ali slabašnu i neuticajnu politiku. Politička stvarnost ove zemlje jeste da se nikako ne mogu povezati politika i multietničnost na dovoljno snažan i djelotvoran način.
Stoga je sva politika, pa i ona koja je dosad u najvećoj mjeri multietnička, još ipak pretežno (jedno)nacionalna. Uprkos političkim platformama koje nisu nacionalne, pogotovo ne nacionalističke, najviše što se može postići u mobilizaciji drugih jeste njihova manjina! Politički poziv na multietničnost je u najboljem slučaju poziv većine upućen manjini. Eto zašto u ovoj politici još sve izgleda kao pružanje ruke nemoćnom savezniku - od kojeg se navodno očekuje velika pomoć.
Međutim, ovaj poziv je politički vjerodostojan samo ako je upućen većini onih druge nacionalnosti. A postoje ozbiljne sumnje u njegovu vjerodostojnost u času kada se ne može očekivati odziv većine na drugoj strani.
Manjina, dakako, i kada se aktivno priključi, neće oslabiti etnicitet većine, razlabaviti njen nacionalni integritet. Kako ustanoviti da je ovaj poziv upućen većini, ako je lako pretpostaviti da će se od njega većina oglušiti? Nisu li danas svi pozivi na multietničnost u punom opsegu, na politiku u kojoj bi sve tri većine bile dosljedno angažovane, gluhi pozivi?
Zasigurno su najsumnjiviji pozivi koji unaprijed s tvrdom pouzdanošću računaju na odziv određene manjine. Upravo je duboka podjela bosanskohercegovačkog društva proizvela manjine na koje većina može uvijek računati.
To su manjine na teritorijama većine, u većinu doslovno inkorporirane manjine, koje se nakon ratnog i poratnog etničkog čišćenja pojavljuju kao preostaci svojih poput plimskog talasa iščezlih većina. Takve manjine se uglavnom pojavljuju kao krotke i susretljive manjine, bar kada je potrebno naći one koji će ih politički predstavljati po ukusu većine koja ih drži u svom populacijskom zagrljaju.
Prema tome, iole vjerodostojna multietnička politika nije ona koja je upućena na inkorporirane manjine nego samo ona koja dohvata i pokreće dio druge nacionalne većine.
Tako nastaje paradoks da se politika koja bi htjela da bude multietnička najmanje može osloniti na one koji su možda najpouzdaniji svjedoci mogućnosti zajedničkog života.
To znači da nas glavni cilj politike zajedništva sprečava da uzmemo ozbiljno one koji nisu pristali na podjele, koji su ostali s drugima iako su ovi drugi u većini. Umjesto kućne ikebane mora se dohvatiti nešto iz tuđe bašte, inače se izrugujemo politici zajedništva.
Istinska multietnička politika morala bi, dakle, biti politika saradnje s tuđom većinom. Čak i kada se svodi na saradnju s manjinom, ona mora biti upućena na većinu onih drugih, na manjinu te većine. Kako god, dvije većine moraju biti u nju uključene.
Za sada se to čini nedostižnim ciljem, a čak i kada bi bio postignut predstavljao bi nepravdu u međunacionalnim odnosima, ako ne i formulu raspada tronacionalne zajednice.
Nije samo problem odredišta ove politike, to što treba odjednom dohvatiti dvije druge većine, nego još više ishodišta. Dok god ta politika polazi od jednih ka drugima, ona ostaje nacionalna. Zato je današnja multietnička politika u stvari bošnjačka.NN
