Ponašanje prema teško oboljelim i njihovim ukućanima

[crveni_makovi]

Većina ljudi kad pređu neku životnu dob ima neku dozu straha od bolesti i povezanih stanja koja bi im uzrokovala veliku patnju. Većina se pribojava, izbjegava misliti i o bolesti i o smrti i niko nije spreman za život s teškom dijagnozom, odbrojanim danima, nesnošljivom boli, neizvjesnošću i svime što teške bolesti donose.
Oboljeloj osobi je sigurno najteže ali i supružnik, roditelj, dijete i drugi bliski članovi porodice oboljelog najčešće takođe nose veliki dio boli i patnje. Cijeloj porodici se život promijeni iz temelja i ništa više nije i ne može biti isto. Nikada više.

U slučaju moje porodice nije ništa drugačije. Mi smo oduvijek jako vezani, poštujemo se i pokazujemo koliko nam je stalo jednima do drugih. Uvijek smo bili tu jedni za druge ali dijagnoza teške bolesti donosi toliko novih situacija za koje niko ne može biti spreman. Dani su odjednom prekratki za sve što treba obaviti a svaki trenutak s oboljelim, posebno kad ga lišiš boli je čisto bogatstvo.

U danima kad se učimo nositi sa šokom, tugom, kad iščekujemo tačnu dijagnozu i strahujemo od potvrde jedne paušalne a možda tačne dijagnoze dežurnog iz hitne da se "ne trebamo truditi i ići na pretrage jer oboljeli neće živjeti duže od mjesec dana" stvarno je puno toga što nas iscrpljuje, troši pa povremeno i izluđuje.

Umorni smo od desetina svakodnevnih poziva, poruka i pitanja. Umorni smo da nas isti ljudi svaki dan zovu, šalju poruke i pitaju ista pitanja. Umorni smo od bezbrojnih savjeta i raznih dobrih namjera. Isključili smo ton na svim telefonima u kući, ja sam sve susjede ljubazno zamolila da nam ne dolaze u posjetu makar zbog pandemije ako već ne mogu da se baš odupru porivu da gledaju oboljelog kao mečku u cirkusu. Na poruke odgovorimo kad stignemo ali nas rijetko raduju a najviše smaraju i iscrpljuju.

Ja se stvarno trudim naći energiju i mir u nekoj vrsti duhovnosti i radu svake budne minute ali izazova je odjednom tako puno da često pokleknem i moram da se isplačem.
Ima puno divnih ljudi koji mi pomažu uvijek kad tražim pomoć i nikad ne smaraju, a ima ljudi koji me ubiše samoživom glađu da budu centar pažnje u tuđoj bolesti.

Ubi me rodica koja insistira da zove svako jutro. Tokom tih poziva kuka o svojoj teško prospavanoj noći, ne uzima dah dok priča i obavezno me zasipa nekim petparačkim savjetima tipa da odglumim padanje u nesvijest ako neće brzo da me prime u bolnici. Pri tome ignoriše činjenicu da mene nažalost odmah primaju u bolnicu.
Ona kao i par još drugih insistiraju da dođu. Nama je već dovoljno teško i bez posla oko dočekivanja bilo koga.
Pokušala sam da joj se ne javljam na telefon uopšte i jedanput sam zakopala telefon pod hrpom stvari da ga niko od nas ne čuje ali ona je zvala sve naše komšije, digla uzbunu opisujući koliko joj je pozlilo od brige šta se događa kod nas.

Ljudi su često glupi i umjesto da šute kad nemaju ništa pametno, umirujuće ili ohrabrujuće reći bolesniku saopštavaju uznemirujuće vijesti koje bolesnik uopšte nema potrebu čuti ni znati. Bolesnik i njegovi najbliži ne trebaju još jednu lošu vijest. Ne moraju znati ništa što ih neće ohrabriti i pomoći im u borbi. Prešutite. Ugrizite se za jezik ako ne ide drugačije.
Danas smo jedva uspjeli primiti jednu posjetu i žena koja je navikla da se kod nas za porodične praznike obžderava je tražila da ruča i nagovarala svog supruga da i on jede da mu ne bi morala praviti ručak kući. Suprug se opirao i nije htio da jede a ona nikako da odustane.

Možda oni svi polaze od sebe i možda bi njima bilo prihvatljivo da ih se tako tretira ali meni je to uglavnom grozno i teško podnošljivo. Vjerujem da se većina oboljelih i njihovih porodica osjeća slični kao ja i moja porodica.

[Sanjarko]

Medzuljudski odnosi su zjbna stvar i samo pravo namazane osobe znaju to ne zjbat.

[Hendrix]

Kod mene kad je bila slicna situacija, bilo je totalno suprotno sto se tice familije i prijatelja. Bukvalno niko... ali bas niko nije zvao mjesecima... od prijatelja znam dva covjeka koja su dosla u posjetu tokom zadnje godine bolesti do smrti. Dobra lekcija iz zivota... koga stvarno interesujes a koga ne i uglavnom bi da vecinu ljudi boli briga. Godinama poslije zaustavi me na cesti jedan od "prijatelja" i pita sto ja njega ignorisem i ne pozdravljam se... malo je rec da sam ga poslao u pm. Najcudnije je sto se on ono nasao kao uvrijedjen da sam ja kao ljut... a to je covjek koji mi je oca poznavao citav zivot i bukvalno bio u mojoj kuci svake sedmice. Taj covjek ga je jednom posjetio u godinu dana... jednom i to ono doso da prica gluposti i nasikirao mi oca ono smrtno bolesnog. Ono... jebo ljude i brini se o sebi i svojoj najblizoj familiji, toliko od mene.

[Sanjarko]

Kod mene kad je bila slicna situacija, bilo je totalno suprotno sto se tice familije i prijatelja. Bukvalno niko... ali bas niko nije zvao mjesecima... od prijatelja znam dva covjeka koja su dosla u posjetu tokom zadnje godine bolesti do smrti. Dobra lekcija iz zivota... koga stvarno interesujes a koga ne i uglavnom bi da vecinu ljudi boli briga. Godinama poslije zaustavi me na cesti jedan od "prijatelja" i pita sto ja njega ignorisem i ne pozdravljam se... malo je rec da sam ga poslao u pm. Najcudnije je sto se on ono nasao kao uvrijedjen da sam ja kao ljut... a to je covjek koji mi je oca poznavao citav zivot i bukvalno bio u mojoj kuci svake sedmice. Taj covjek ga je jednom posjetio u godinu dana... jednom i to ono doso da prica gluposti i nasikirao mi oca ono smrtno bolesnog. Ono... jebo ljude i brini se o sebi i svojoj najblizoj familiji, toliko od mene.

Slicna situacija. Znaju da nismo zdravi. Mi zbog zdrastvenog stanja smanjili komunikaciju, da budem precizan odlaske rodu. Oni slabo zovu, iako im je se sestra javljala. Jednostavno izbjegava se onaj ko je bolestan ili siromasan ili oboje.

[ljubicasti limun]

Kod mene kad je bila slicna situacija, bilo je totalno suprotno sto se tice familije i prijatelja. Bukvalno niko... ali bas niko nije zvao mjesecima... od prijatelja znam dva covjeka koja su dosla u posjetu tokom zadnje godine bolesti do smrti. Dobra lekcija iz zivota... koga stvarno interesujes a koga ne i uglavnom bi da vecinu ljudi boli briga. Godinama poslije zaustavi me na cesti jedan od "prijatelja" i pita sto ja njega ignorisem i ne pozdravljam se... malo je rec da sam ga poslao u pm. Najcudnije je sto se on ono nasao kao uvrijedjen da sam ja kao ljut... a to je covjek koji mi je oca poznavao citav zivot i bukvalno bio u mojoj kuci svake sedmice. Taj covjek ga je jednom posjetio u godinu dana... jednom i to ono doso da prica gluposti i nasikirao mi oca ono smrtno bolesnog. Ono... jebo ljude i brini se o sebi i svojoj najblizoj familiji, toliko od mene.

Isto i kod nas. Plus naopaka i zla familija. Skontala sam da nam je lakse bilo kad nikog nema. Nismo se ljutili ni na koga, mami svakako nije bilo ni do cega vise, a mene je porodica dovela na rub ocaja. Kad sam svima zatvorila vrata i tokom mamine bolesti i nakon njene smrti, odahnula sam.
Ljudi su cudni.

[Truba]

Ma svuda isto

Zato sam se ja maksimum izolirao od svijeta

[Hendrix]

Isto i kod nas. Plus naopaka i zla familija. Skontala sam da nam je lakse bilo kad nikog nema. Nismo se ljutili ni na koga, mami svakako nije bilo ni do cega vise, a mene je porodica dovela na rub ocaja. Kad sam svima zatvorila vrata i tokom mamine bolesti i nakon njene smrti, odahnula sam.
Ljudi su cudni.

Da i ja sam ono spoznao ko je familija a ko nije u tim trenutcima. Sokantno je bilo vidjeti neke ljude koji su se kleli u mog oca i bili s njim citav zivot... kako su samo okrenuli ledja od njega jer nije problem bila samo bolest nego i finansijska kriza zbog iste. Problem je bio da mozda mi ne bi trazili para, sto naravno ne bih nikada ucinio. Ali ono, jasno je bilo sve.

Realnost je da nemas nikoga osim uze familije, i ja sam to otkrio na veoma ruzan nacin ali sam u jednu ruku i sretan sto znam stvarne odnose. Nema vise laziranja i drzim distancu.

Da ne bude da su svi bas takvi... imao sam i slucajeva gdje su me ljudi od kojih sam najmanje ocekviao pogurali i nudili pomoc. Te ljude nikada necu zaboraviti i ono uvijek sam tu ako njima nesto treba.

[Chmoljo]

kaže familiju ne možeš birati. ne možeš uistinu birati ko će ti biti amidža, dajdža, tetka, rođak... ali itekako ih možeš odjebati ako su šupci

[ljubicasti limun]

kaže familiju ne možeš birati. ne možeš uistinu birati ko će ti biti amidža, dajdža, tetka, rođak... ali itekako ih možeš odjebati ako su šupci

[ljubicasti limun]

Isto i kod nas. Plus naopaka i zla familija. Skontala sam da nam je lakse bilo kad nikog nema. Nismo se ljutili ni na koga, mami svakako nije bilo ni do cega vise, a mene je porodica dovela na rub ocaja. Kad sam svima zatvorila vrata i tokom mamine bolesti i nakon njene smrti, odahnula sam.
Ljudi su cudni.

Da i ja sam ono spoznao ko je familija a ko nije u tim trenutcima. Sokantno je bilo vidjeti neke ljude koji su se kleli u mog oca i bili s njim citav zivot... kako su samo okrenuli ledja od njega jer nije problem bila samo bolest nego i finansijska kriza zbog iste. Problem je bio da mozda mi ne bi trazili para, sto naravno ne bih nikada ucinio. Ali ono, jasno je bilo sve.

Realnost je da nemas nikoga osim uze familije, i ja sam to otkrio na veoma ruzan nacin ali sam u jednu ruku i sretan sto znam stvarne odnose. Nema vise laziranja i drzim distancu.

Da ne bude da su svi bas takvi... imao sam i slucajeva gdje su me ljudi od kojih sam najmanje ocekviao pogurali i nudili pomoc. Te ljude nikada necu zaboraviti i ono uvijek sam tu ako njima nesto treba.

Hajde da su mislili da cemo traziti, vec dosli uzimati Al hajd, gluho i daleko bilo im. Mislim, sad se mogu smijati, tad sam najiskrenije htjela zavrsiti sa sobom. Al nek se to sve zavrsilo. Teska, preteska, ali dobra zivotna lekcija. I shvatis da se samo na sebe mozes osloniti, na sebe i na visu silu.

[ljubicasti limun]

@crveni_makovi

nemoj se ustrucivati svima postaviti granice. nemoj se obazirati na necije osjecaje. posalji ih u onu stvar, zakljucaj vrata, daj im do znanja da su naporni, da otezavaju. stvori sebi i svojima mir. imas na to pravo.

[crveni_makovi]

@crveni_makovi

nemoj se ustrucivati svima postaviti granice. nemoj se obazirati na necije osjecaje. posalji ih u onu stvar, zakljucaj vrata, daj im do znanja da su naporni, da otezavaju. stvori sebi i svojima mir. imas na to pravo.

S nekim ljudima se to može a neki su toliko uporni, manipulativni i spremni i da se žale bolesniku na vas ako im ne titrate kako traže.
Jutros ova ista najupornija zove u 9 sati. Iza nas je jako naporan dan, noć i jutro u kojem radimo od sedam i ne stizemo zavrsiti sve.
Ja se javim na telefon kombinacijom prodorno-vedrog i optimisticnog glasa. Osoba mi kaze da se trese od slabosti, zasto joj se niko ne javlja do 9, da li je pacijent mozda umro. Na taj egoisticni i maloumni proljev sam drsko nabrojala sta sve radimo od jutros, u kakvim bolovima je pacijent i da nam ne pada na pamet da zivkamo ikoga dok ne uradimo sve sto je potrebno za pacijenta. Krenula je onda sa potokom neiskrenih izvinjenja i halali ovo, halali ono. Halali kraljice ti ali odjebi i ne sahranjuj me zivu.

Vrijeme u kojem zivimo je gadno. Ja sam odavno svjesna koliko su ljudi cesto glupi, zli, sebicni, samozivi. Jasno mi je da puno ljudi u bolesti najvise muci nedostatak finansija, lose javno zdravstvo i slicni problemi. Mene prijatelji i rodbina traze i mole da pomognu na sve nacine i finansijski.
Cijeli zivot gledam daleko naprijed i osmisljavam rjesenja a, b, c...Odrekla sam se puno licnih potreba i stvorila kvalitetne odnose s obrazovanim i strucnim ljudima kakvi mi uvijek trebaju. Cijeli svoj zivot sam prilagodila novonastaloj situaciji i trudim se snaziti sve ukucane u svim aspektima zivota (psihicki, edukativno, finansijski). Nema mi se sta zamjeriti ni spocitavati sto se tice odgovornosti, ljudskosti. Ali me dotuce ovaj primitivizam, kuknjava, nametanje sebe i svojih izmisljenih problema pri cemu se meni otima dragocjeno vrijeme i snaga.

[costacurta]

@crveni_makovi

nemoj se ustrucivati svima postaviti granice. nemoj se obazirati na necije osjecaje. posalji ih u onu stvar, zakljucaj vrata, daj im do znanja da su naporni, da otezavaju. stvori sebi i svojima mir. imas na to pravo.

S nekim ljudima se to može a neki su toliko uporni, manipulativni i spremni i da se žale bolesniku na vas ako im ne titrate kako traže.
Jutros ova ista najupornija zove u 9 sati. Iza nas je jako naporan dan, noć i jutro u kojem radimo od sedam i ne stizemo zavrsiti sve.
Ja se javim na telefon kombinacijom prodorno-vedrog i optimisticnog glasa. Osoba mi kaze da se trese od slabosti, zasto joj se niko ne javlja do 9, da li je pacijent mozda umro. Na taj egoisticni i maloumni proljev sam drsko nabrojala sta sve radimo od jutros, u kakvim bolovima je pacijent i da nam ne pada na pamet da zivkamo ikoga dok ne uradimo sve sto je potrebno za pacijenta. Krenula je onda sa potokom neiskrenih izvinjenja i halali ovo, halali ono. Halali kraljice ti ali odjebi i ne sahranjuj me zivu.

Vrijeme u kojem zivimo je gadno. Ja sam odavno svjesna koliko su ljudi cesto glupi, zli, sebicni, samozivi. Jasno mi je da puno ljudi u bolesti najvise muci nedostatak finansija, lose javno zdravstvo i slicni problemi. Mene prijatelji i rodbina traze i mole da pomognu na sve nacine i finansijski.
Cijeli zivot gledam daleko naprijed i osmisljavam rjesenja a, b, c...Odrekla sam se puno licnih potreba i stvorila kvalitetne odnose s obrazovanim i strucnim ljudima kakvi mi uvijek trebaju. Cijeli svoj zivot sam prilagodila novonastaloj situaciji i trudim se snaziti sve ukucane u svim aspektima zivota (psihicki, edukativno, finansijski). Nema mi se sta zamjeriti ni spocitavati sto se tice odgovornosti, ljudskosti. Ali me dotuce ovaj primitivizam, kuknjava, nametanje sebe i svojih izmisljenih problema pri cemu se meni otima dragocjeno vrijeme i snaga.

Mi smo generalno nepismen i prmitivan narod bez osnovne kulture u ponašanju.
Često možeš čuti " Štos' to smrš'o, usuko se sav?!" Ili "Kaš se žen't?" Ili "Što djece nemate?".
Parmak ili direk može da shvati koliko je to nepristojno jedino ako mu vratiš istom mjerom (nažalost). Jedino tad ali opet uz dodatno pojašnjenje može shvatiti zašto se NE SMIJEŠ igrati emocijama.
Imam kolegicu koja na to kaže "Šta ću, jače od mene. Ja sam samo iskrena". Nisi ti draga moja iskrena ti si kobila, budi iskrena ako i kad te pitam za mišljenje a do tad mrš u PM i operiši tu nosinu, mumlaš kad pričaš ništa te ne razumijem. Kaže odvratan si i nepristojan, ta devijacija mi je urođena. Ajde!? Pa jel ti sad jasno kako se osjeća neko kad mu s vrata ujutro u 07.00 ti umjesto "Dobro jutro" kažeš "jesil ti dobro? Blijed si i mršav, da si krvnu sliku prekontroliso. Ne bi se ja igrala s tim"
Jbm li vam pleme seljačko neotesano.
A ovakav sam tj ovako razmišljam zadnjih 26 godina, kad su mi u 21:00 uvečer došli u posjetu ocu i s vrata ga pitali (kao zaebancija) "Pa zar si ti živ čovječe?" Tad mi je amidža ustao i samo ih zamolio da se okrenu i vrate odakle su došli, i sjećam se da je ugasio vanjsko svjetlo dok su još u hodniku bili. Misliš da su shvatili poruku?
Imati nekoga ko će te umiriti samo svojim prisustvom, bez da išta kaže je vrijednije od pune kuće dušebrižnika koji pričaju o krizi, cijenama, Bakiru, SDA, hodži lopovu, neuređenom groblju, bolesti......... i kad im se skrene pažnja uvrijede se, kao "mi došli da vas obiđemo a vi tako". De nemojte više dolaziti, više ćete mi valjati ako ne slušam gluposti i nazohor neku priču.
Jebeno je to ljudima objasniti, hoš da budeš pristojan i uljudan ali uzalud ti to s ljudima mentaliteta brdsko-planinskog Homo Balkanikusa.