.::::Poezija::::.

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
User avatar
Lucazode
Posts: 2700
Joined: 27/03/2008 18:06
Location: Where I belong.

.::::Poezija::::.

Post by Lucazode » 29/11/2011 14:40

Kao i što sam naziv govori dragi moji...
Ne znam kako vas diraju jesenji dani i šta u vama bude... Moji su izbori sa posvetom...

Miroslav Mika Antić

Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
Mada smo različitim putevima koračali
Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.

Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća su žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskršću necu te videti više
Pružićes nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa
Jer meni zivot prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa


User avatar
Zovem se Zelena
Posts: 3462
Joined: 23/09/2010 13:17

Re: .::::Poezija::::.

Post by Zovem se Zelena » 29/11/2011 15:01

Opomena - Desanka Maksimović

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i slatko
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu,
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se: negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se: crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se: negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

User avatar
Lucazode
Posts: 2700
Joined: 27/03/2008 18:06
Location: Where I belong.

Re: .::::Poezija::::.

Post by Lucazode » 30/11/2011 08:27

ALA SU TO GRDNE MUKE
Jovan Jovanović Zmaj

Ala su to grdne muke,
tako gledat u jabuke!
Jabuke su tako blizu,
samo usta da zagrizu.

A lepe su, rumene su,
a slatke su, medene su,
samo ruke da su duže,
kad bi mogle da se pruže!

Ala da je trska kaka,
il udica i pecaljka;
ili vetar da nasrlja,
pa da koju dokotrlja.
Ala su to grdne muke,
tako gledat u jabuke!

User avatar
Zovem se Zelena
Posts: 3462
Joined: 23/09/2010 13:17

Re: .::::Poezija::::.

Post by Zovem se Zelena » 30/11/2011 08:51

:lol: :thumbup:

Tebi ljubavi - Dragana Konstantinović
1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...
2.

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?
3.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?
4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 30/11/2011 08:51

ELEGIJA

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.


Aleksa Šantić

User avatar
terra_incognita
Posts: 1913
Joined: 08/10/2007 11:43
Location: Terra Incognita

Re: .::::Poezija::::.

Post by terra_incognita » 30/11/2011 09:04

Povedi me u kut svijeta, neki tih.
Da te ćutim.
Da te dišem.
Da te snim.
Što je život?
Oka treptaj.
Tajna Tajne.
Između dva otkucaja srca stane.


Enes Kišević

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 30/11/2011 09:14

Konstantin Simonov
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

User avatar
medvjed23
Posts: 20237
Joined: 16/07/2010 13:49
Has thanked: 1 time
Been thanked: 6 times

Re: .::::Poezija::::.

Post by medvjed23 » 30/11/2011 19:40

Isplovim, ujutru,

iz snova: sami sretni anđeo!


Blista duša, žarom žari tijelo.


Uveče legnem: svinja doslovna.


Šta sam to činio između?


S ljudima se družio,

ljudska prebiro govna.


Sidran

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 01/12/2011 07:46

<- STAKLO
Autor Abdulah Sidran


STEGNU MI RUKU
KEMO ADEMOVIĆ
U DJETINSTVO ME VRATI:
OKLIZNUO SE DJEČAK, NA LEDU
ISPRED PRODAVNICE
GRADSKOG NABAVNOG PREDUZEĆA
RAZBIO BOCU SLATKOGA MLIJEKA
BIJAŠE JEDAN PETAK, FEBRUARA 1956.
MLIJEKO U SNIJEG ISCURILO
IZ DLANA KRV ŠIKNULA
ONIM DVJEMA RUKAMA
ŠTO ČETVORO SU PODIZALE
(SVE JEDNO DRUGOM DO UHA)
MAJKA JE TUKLA BUDUĆEG POETU
RANU MU NA DLANU PREVIJALA
ONIM DVJEMA RUKAMA
I SUZE BRISALA
NJEGOVE I SVOJE
U DLANU OSTALO
ZRNO JEDNO STAKLENO
POD OŽILJKOM SE STANILO
KATKAD PUTOVALO
ŽILAMA KOLALO
PA NA KAPIJU
POD OŽILJAK VRAĆALO
TRIDESET SEDAM GODINA TAKO
-ŠTO JAUKNU, PJESNIČE?
UPITA JUNAK OVOG RATA.
-DUGA I PREDUGA PRIČA, GAZIJO.
KAD PREŽIVIMO-AKO NAS BOG BUDE
PRIPAZIO KAZIVAĆU TI SVE,
NATANANE I TAČNO, UDLAKU.
A PUNO VOLIM DA JAUKNEM,
KAD ČOVJEK ČOVJEKU
LJUDSKI STEGNE ŠAKU.


Tata Volim Te :( :( :( :( :(

luxferre
Posts: 176
Joined: 25/07/2009 00:23

Re: .::::Poezija::::.

Post by luxferre » 01/12/2011 08:23

Tesko je izdvojiti nesto od istog ali evo....

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

Sergej Jesenjin

User avatar
Lucazode
Posts: 2700
Joined: 27/03/2008 18:06
Location: Where I belong.

Re: .::::Poezija::::.

Post by Lucazode » 11/12/2011 22:04

U isprekidanim naborima mojih misli..U otkucajima mog dana,dotakni neki dio,poseban dio,tkanico mog jutra..Ustaneš li rano,nosi mi misli nepovratno..Objesi me onako prividno na neki klin..Želim promatrati obrise tvog tijela dok bude nestajalo u damarima mojih otkucaja..
Ponesi me zoro,plava..Ponesi me more,modro...Ponesi me oko zeleno...
Stani ti,prijatelju,prijateljice,neznanče,neznanko..
Vidiš li da gorim u groznicu koju život čini..Stani bez osvrtanja na nebuloznost koja nevezano istječe iz bremenitosti mojih misli..
Sagledaš li me kroz cijeli niz dosadašnjih pisanja,vidjeti ćeš me u nekoliko djelova..Naoko nevezani cjelinu čine..
Pusti me prijatelju,prijateljice,neznanko,neznanče,na trenutak samo..Želim udahnuti..Trebam gluho prostranstvo za odmor svojih misli..
Raspletu se jutrom..Kihoću cijeli dan..Umore me..Izmore..Noć mi košmarnom učine..
Jedina ljepota doplovi lađom s bjelim jedrima u obliku plutajućeg sna..
Na jedrima ušivena je pastelna zelena boja kojom sam ti smirenost obojao..Ostani zauvijek trajna boja na mom nevidljivom slikarskom platnu..Može biti plava kao nebo..Modra kao more..Žuta kao livada satkana od latica i maslačaka..Može biti bijela kao pjenasti oblak ili tratinčica u travi..Kao prozirna kap rose na listu...Boja si, to je bitno.
Puštam se sanjarenjima kada stvarnost nahranim i napojim..Ponekad se i u snovima o konope života spotaknem..Zato me pustite u mirise djetinjstva dajte mi nju, samo sa njom ja plovim rijakama sjećanja...Dijete u meni neka se igra svemira..Dijete u meni neka kamenčiće u bunar baca..Skinite mi onaj ozbiljni osmijeh koji mi je život nametnuo već od devete godine..
Zbog nje i zbog svega ostalog..Zbog svakog ožiljka vremenom zarezanog, želim ovo dijete u sebi viđati što češće..
Zbog svih tih naleta misli,sudaranja i buke koju čine,na trenutak samo zavući ću se u nedodirljivost...
Za Wendy.

User avatar
Zovem se Zelena
Posts: 3462
Joined: 23/09/2010 13:17

Re: .::::Poezija::::.

Post by Zovem se Zelena » 12/12/2011 10:52

Zaboravit ćeš ljubičastu haljinu
što nosila sam za tebe to veče,
i zelenih očiju pogled,
suzu koja peče...

Zaboravit ćeš rumene usne
poljubac na obrazu blag
i tišinu ljetnje noći,
zvuk meni tako drag...

Zaboravit ćeš moje ime
za tebe sam samo stranac u noći,
al' ostat će moje riječi,
znak da ću opet doći...

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 12/12/2011 12:10

Tebi...


Bolje da ne znaš sa čim se nosim

sa kakvom mišlju sačekam jutra,

kojim bijesom Bogu prkosim

i kako krvarim za bolje sjutra…



Toliko toga krijem od tebe,

neću da lomim tugu na pola,

rađe ću ruku dići na sebe

nego da budem uzrok tvog bola…



Srce mi pumpa čemer kroz vene,

jezive kletve s usana krenu

da se i zmija baci na mene

od mog bi otrova pala u trenu…



Ti si Ljepotuška i moja duša,

nisi za ovo dovoljno jaka,

kada me đavo surovo kuša

neću da budeš svjedok mog mraka…


Ako poželiš otići...ne brini...razumijem....

User avatar
dječak sa šibicama
Posts: 29619
Joined: 29/06/2011 23:39
Been thanked: 1 time

Re: .::::Poezija::::.

Post by dječak sa šibicama » 12/12/2011 12:37

Volio sam njene plave oči.
A ona bi rekla:
Pa šašavo moje! Ali moje oči nisu plave!
Moje oči su smeđe.
Ja ne znam kako,
ali za mene su njene oči bile plave.

Plavije od mora,
Plavije od neba,
Plavije od plave.

I nitko kao ona nije imao oči tako plave.
Pa mi čak ni sada ne izlaze iz glave.
U meni se kriju, pa se nasmiju,
Pa malo provire, pa malo zažmire,
Ponekada me dirnu, pa iznova virnu,
I opet se smiju i opet se skriju,
Ali uvijek se jave.
Te oči plave.

A poslije.
Što je bilo poslije?
Poslije je bilo mnogo
I Sanja
I Tanja
I Marina
I Tina.
I svega je još poslije bilo.
Ali kao ona!
Nitko. Nikada. Nije imao oči tako plave.

Plavije od mora.
Plavije od neba.
Plavije od plave.

User avatar
terra_incognita
Posts: 1913
Joined: 08/10/2007 11:43
Location: Terra Incognita

Re: .::::Poezija::::.

Post by terra_incognita » 12/12/2011 16:52

Majstor senki - Vasko Popa

Hodaš čitavu večnost
Po svome ličnom beskraju
Od glave do pete i natrag

Obasjavaš sam sebe
U glavi ti je zenit
U peti smiraj sjaja

Pred smiraj puštaš svoje senke
Da se izduže da se udalje
Da stvaraju čuda i pokor
I sebi da se klanjaju

U zenitu svodiš senke
Na njihovu pravu meru
Učiš ih tebi da se poklone
I u poklonu nestanu

Hodaš ovuda i dan danas
Ali se od senki ne vidiš

User avatar
Zovem se Zelena
Posts: 3462
Joined: 23/09/2010 13:17

Re: .::::Poezija::::.

Post by Zovem se Zelena » 13/12/2011 08:15

Triptih (u kojem su uloge unapred podeljene)-M. Šimoković

Ona

Ona ima tvoje jutarnje mirise,
tvoj čaj sa medom, tvoj puter,
sa usne tvoju džanglizavost,
tvoju zlovolju, tvoje zube na svom vratu,
ona ima tvoje "doći ću",
tvoj glas preko telefona,
tvoju mogućnost bekstva u drugi grad,
tvoje prijatelje, tvoju kremu za cipele,
ona ima tvoje jastuke, tvoju nesaglasnost,
tvoje kašnjenje, tvoje brige,
tvoja neverstva, tvoje "neću", tvoju sliku,
ona ima tvoje gledanje televizije,
tvoje umorne poljupce, tvoje "laku noć",
ona ima tvoje drhtanje, tvoju nesanicu,
tvoje čikove u pepeljari,
ona ima sve na svetu
i sigurno zna koliko je bogata,
koliko je najbogatija ona.

Ti

Ti imaš njene oči, njenu brigu, njen hleb,
njenu decu, njene roditelje, običaje,
njenu novu haljinu, njene pomade, njenu kosu,
ti imaš njeno "dobro jutro", njene godine,
njenu vitkost kad se vine za tobom,
njenu zakletvu na vernost, njenu vernost,
samo ti imaš njenu bradavicu, njene obrve,
njenu usnu, njen miris narandže,
njenu put vanile, njen osmeh kad dođeš,
njenu preosetljivost, njene ruke, njene minđuše,
ti imaš svu nju i ne zna ona
koliko je najbogatija, što je tvoja.

Ja

Ja imam...
A šta ja imam?

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 13/12/2011 10:47

PROLJEĆE

Nemoj draga nocas da te san obhrva
i da sklopis oci na duseku mekom
kada mjesec sine nad nasom rijekom
i na zemlju kane tiha rosa prva

Rodice se mlado proljece
i svuda uzvice se miris plavih jorgovana
i pahulje snjezne padace sa grana
u nas bistri potok sto bastom krivuda

Uzvice se Ljeljo nad nasim Mostarom i
svaki ce prozor zasuti beharom
da probudi srca sto ljube i gore
zato nemoj draga da te san obhrva
Dodji i u basti budi ruza prva
i na mome srcu mirisi do zore..........................................................


Aleksa

User avatar
Lucazode
Posts: 2700
Joined: 27/03/2008 18:06
Location: Where I belong.

Re: .::::Poezija::::.

Post by Lucazode » 20/12/2011 11:52

ČEMU TA JEDINA SUZA

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

Heinrich Heine

User avatar
Chmoljo
Forum administrator
Posts: 33927
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...
Has thanked: 7 times
Been thanked: 46 times

Re: .::::Poezija::::.

Post by Chmoljo » 21/12/2011 17:32

Plašim se skončat ću na užetu.
Nije ih malo skončalo tako;
u svijetu i tu...
Tik pokraj nas.

Dugi dani, duge noći,
duge godine.
Bez hljeba ljubavi,
bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

Nije to jamačno razuman govor i glas
nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
od iskona đavao odnio je šalu
Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

Što duša ne uzmože
Što nikad srce nije smjelo
samo hoće da oposli tijelo.

Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
bez vode, bez zraka
Tek jedan korak ubavi u mrak iz mraka

User avatar
malaplavooka
Posts: 3353
Joined: 12/04/2011 12:34
Location: tu....u tvom srcu :)

Re: .::::Poezija::::.

Post by malaplavooka » 23/12/2011 14:51

Tebi koji si tračak nade i zraka svjetla.Šta bude da bude, ali nemoj da šutiš...nikada...molim te...


Ćutanje

Ostale su strašne reči nerečene,
Samo tvoje oči, mirne kao tmina,
One su gledale i slušale mene;
Moj bol na tvom uhu pevaše tišina.
Kakva himna srca, ta reč nerečena!
Ta reč što ne pozna bespuća ni bludnje!
Kad tišina zbori mesto nas, reč njena
Ima svu čistotu sna i bolne žudnje.
Ta blaga muzika ljubavi što ćuti,
Ima mir molitve u dubini duha:
Nikada se rečju laži ne pomuti,
Nit se glas poročni dirne našeg sluha.
Ideja u nemi kamen uvajana;
Vera sva u suzi što neće da kâpi;
Ta zakletva što je u neznan čas dâna;
I najviši zakon bola koji vapi.

User avatar
medvjed23
Posts: 20237
Joined: 16/07/2010 13:49
Has thanked: 1 time
Been thanked: 6 times

Re: .::::Poezija::::.

Post by medvjed23 » 30/12/2011 19:29

slavuji laki, kada magla ode
proljeće rano zatrepti u lugu
leptiri prvi kad se skoro rode
u mome vrtu zapjevajte tugu

ja nemam više plavih jorgovana
ni ruža da vas na sastanak zovnu
praznici sjajni vaskrsnijeh dana
meni doć neće kroz maglu olovnu

kako je nekad sladak život bio
ja sam ga žedan punom čašom pio
a sad mi teče sa gorčinom mnogom

ko ranjen galeb tako padam i ja
i val me valu daje i razbija
ja tonem, evo... moje ptice, zbogom

aleksa

Kada se vratila s pijace
slagala je hranu u frižider
a onda šaran u plastičnoj vrećici
poče šamarati lim lavaboa -
Bješe to strašan zvuk
da je Sanja istrčala van.
Šta ću? ja sam ostao tu:
jen dva tri - hop -
da rastjeram svoj strah
jen dva tri - pocupkujem
na brzi limeni ritam

Semezdin Mehmedinović

User avatar
LovableF34
Posts: 801
Joined: 31/10/2011 22:16

Re: .::::Poezija::::.

Post by LovableF34 » 02/01/2012 17:04

TI ČOVJEK BUDI

Ti čovjek budi kad se pravda ruši,
nasuprot stani, krv pravednih viče,
ne traži pravde Kainu u duši,
ne vjeruj onim' što na Judu liče.
Lupež i pošten – svako svoje radi,
a Nebo gleda, Bog po pravdi sudi.
Ma bilo hljeba ili bilo gladi,
ti čovjek budi.

Ti čovjek budi i u takvom času
zasluge tvoje kad pripišu drugom,
ni kriv, ni dužan, al' na lošem glasu,
čekaćeš mirno, mada nekad s tugom,
da sunce pravde obasja ti djela.
Ne sviće prije neg' što zora rudi,
kad svane, sine, vidjeće te cijela,
ti čovjek budi.

Ti čovjek budi, ne plaši se suda,
lažnog svjedoka nit' osude lažne,
istina vječna pobijediće svuda,
na zadnjem sudu presude su važne,
a mekan jastuk savjest biće tvoja,
što diže čelo i čeliči grudi,
ispunjen mirom usred ljutog boja,
ti čovjek budi.

Ti čovjek budi, ne kvarljiva roba,
zauzdaj jezik, al' istinu kaži.
Ne čekaj milost od onog što proba
istinu pravu da skrije u laži,
jer zlo ko sije, žetva mu se sprema,
za malo novca prodaju se ljudi,
kada ti kažu da čovjeka nema,
ti čovjek budi.

Milan Kostadinović

catori
Posts: 31
Joined: 15/02/2008 19:43

Re: .::::Poezija::::.

Post by catori » 01/02/2012 21:43

More pre nego usnim

Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u zažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.

Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l moja il tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.

Branko Miljkovic

catori
Posts: 31
Joined: 15/02/2008 19:43

Re: .::::Poezija::::.

Post by catori » 06/02/2012 11:54

Oci od Sunca tkane

I


Mracni pogledi u nasrtaje, a nemoc traje da maknem ruku,
zatecen majskim silaskom zene iz vrele magle tvojih ociju.
Ne stigoh reci ni grciglasom: ne rusi ovu tvrdu kapiju
pod kojom boli dugo stanuju uz majku boja duginom luku.

I ti me ote mome oprezu, otvori dveri po svojoj mjeri,
raskrci pute sto vode u te tek toliko da sviknem mrijeti.
Pa, ko sad ovoj lavi u glavi ludog porijekla da se sjeti,
ko da zabravi pustene jade kad si od njih stvorila zvijeri?

I pala svojim pogledom u me kao otrovni bodez u rebra,
fijukom vida presjekla doba moga trajanja u dvije ere:
onu zbog zloba skrivenu u se i onu s tvojim okom od srebra.

Pa sada ne znam sta cu sa celom i ispod njega ocnom raskolu?
Otpustam dusu s vjetrom u breze, rasutu gromom tvoje nevjere,
asketski lomnu, da slusa vrenja oteta bolu i strmodolu.



II


Asketski lomnu,da slusa vrenja oteta bolu i strmodolu,
sanjao sam te, potkradao te onima sto su kao zli vuci,
u tudjem dvoru,vicni razdoru, lomili prsten na tvojoj ruci,
iz zlobe zvali na gozbe svoje, ispod tvog cela modrom raskolu.

I nisi stigla da se dosjetis krvavom piru mojih damara,
kad su mi nozem zile presjekli, zderali kozu, a tebi rekli
da stigao sam neznano kuda, gdje tvoji krici nisu dotekli.
Ljubavi moja nekrunisana i sanje moje sad su - pustara!

Pa da me ima kao sto nema da se u tvojim gledam ocima,
mozda bi i ti na mome celu razbila brazde tuznih godina.
Ovako, na moj grob je pristgla prva u nizu zlehudih zima,

u tvojoj sobi topao kamin i, ko zna zasto, svijeca na stolu.
Odmara jatagan tvog hajduka, moje je smrti puna vitrina,
ramovi vida prsli od stida i sve je stalo u neprebolu.



III


Ramovi vida prsli od stida i sve je stalo u neprebolu,
kao sto sunce stoji za se na zbornom mjestu vrelih zvijezda.
Dokoncah srca sto ljubljah oci, pa vidu svome grobna gnijezda
nadjoh na krstu tvojih zjenica. Ne obmanjuj svijecom na stolu.

Sta bi tek bilo da mi se dalo niz jedra njedra do bedra sici,
ljubavi moja nedotaknuta, ko zna zbog cega damar u muci?
Svi bi nozevi bili sudije sto ih za klanja kuju hajduci
ljubav na nozu raspolucena - na tu se sliku moras navici.

Volim te ovdje iz svoje grudve onog sto zoves drugim svijetom,
u plamen svijece ne pretaci najdraze iskre svoje zjenice.
Ja je i ovdje, dok moje trunu, ljubim i trajno nazivam svetom.

Neka se plamom obicne vatre u iskri voska svjetovi tuku,
treba ti oko tvoje duboko da u kajanju ne kvaris lice.
Ti si stisnuta samica moja, mecava umu, tuga u huku...



IV


Ti si stisnuta samica moja, mecava umu, tuga u huku,
poziv na vrenje zorom kad ptica uplete glas u krhko granje.
Nisam stigao do toga doba kad ritam jave razdire sanje,
kad ti tijelo od grca vrelo pada na moju drhtavu ruku.

Kome da viknem ovu pometnju, skrajnut od ljudi, prezren od Boga,
ostavljen sebi u tudjoj tebi, tjeskobnom plesu zbunjene krvi?
Dok se na zvijezde kao na svice beskrajna tama kosmosa mrvi.
tvoje se oko penje u Sunce i zuri u zgaslost oka moga.

Raskrsca moja i stranputice na svakom vrelu tvoga tijela,
pa nema spasa od zlobnog glasa. Na nozu sve strasti okajavam.
Ti si se negdje van moje patnje u snu sa svojim grijehom srela,

pa mene nema, ni tebe nema, sve muklo zvoni na odzvonjeno.
Cak da me u snu i razaznajes, odziva nemas, jer trajno spavam:
Istina s greskom za moj krvotok, konak za vrijeme izgubljeno.



V


Istina s greskom za moj krvotok, konak za vrijeme izgubljeno
zovu tu pricu s tobom u srcu oni sto muce zato sto nisu
zivjeli ljubav na tankoj niti: visi na suncu, zuri ambisu!
Kad neces dasak vjecnosti u se, slusaj grobove, daleka zeno...

I ne preturaj po jorgovanu, korijen mu je u mome oku,
za miris nije, ni za kicenje, vec oltar za pricest tvojoj zjeni:
kad zivot podje negdasnjem meni, kad i smrt u martu zazeleni,
a ti se nazoves uspomenom na moju davnu srecu razroku.

Ako ti bude do moga groba i budes znala gdje ga sve ima,
raskopcaj bluzu, pojas razvezi i pomoli se mom usahnucu:
mrtvom mi na um pade vitrina, u njoj noz, u tvojoj sobi zima

u svadji s nekim toplim kamenom, a ja na putu u grobno vrenje.
Ljubavi moja, sva od ociju, znam da si bila na mom bespucu
narasla plima za slatku davez,lavez na moje tuzno starenje.



VI


Narasla plima za slatku davez,lavez na moje tuzno starenje,
oci od Sunce za mene tkane, cokot pogleda kao svanuce.
I kad je kisa davila dane, ljubljena moja, bilo je vruce:
izgarao sam u oku tvome - dvojnik maglina i isparenje...

Oko si okom neprogledano, usna si usnom nedodirnuta,
vrijeme mom dobu predaleko, tuga zbog moje tuge duboka.
Dodjes mi kao kosmosa vrisak, meni pobjegla, suncu visoka,
kao da tajna koja me boli i bogu ljubavi bjezi s puta.

Velis ponekad da se veselis, a znas li , zeno, da svevremeno
plutaju oni razlozi tuge kojima nisam skresao krila,
pa lete, lete do tvoje zjene, placu za mene, smrzla stijeno!

U plac te zovem, u rasplet suza, na mom je grobu tesko kamenje:
Hocu da sjeta bar malo cvjeta, vjetrom da dovikne da si bila
embrion one zivotne jeze koja sa sjetom pozdravlja zrenje.



VII


Embrion one zivotne jeze koja sa sjetom pozdravlja zrenje
negdje u tvojim zjenicama, previse stamen kao vjecni znamen.
Nerecen uludo, i mucno stecen, svu odiseju stavio pod kamen
moj um sto snatri navijek, jamacno moje krajnje iskrenje...

Upitno trunem, a ne znam dokle ostade meni Bogom zadata,
bivak je li ti jos u ocima ili ga neko u suton mace?
Ili su moji teski koraci ili ti neko drag srcu place,
tek, nemir hoce da se sveti zbog teskog moga sunovrata.

Ljepoto moja neiskusana, jasna zvonjavo sudnjega dana,
da si zvuk trube s Jerihona, vrisak u sveto Bozje staniste,
ja bih te skidao sa mjesecina, jer si po njima izvajana.

Tijelo bijelo, oko duboko, a Mlijecnom putu sve ukradeno.
Prerano pruzi pitkost zjenica, pa opijeni damari vriste:
Okom si tekla da bi prorekla jednoj zvijezdi mrtvilo njeno.



VIII


Okom si tekla da bi prorekla jednoj zvijezdi mrtvilo njeno,
a jesam zvijezda, ona sto biva nebu na teret kada ga voli!
Ona sto slavi vlasi komete i sto se u san spusta kad boli,
ona sto Zemlji, kada izgara, posalje srce sve zapaljeno...

Tajanstvo lude moje ljubavi, zgusnuto vrijeme u grcu vida,
bilo je tamo gdje sobom lipse sunceva zraka usred dana.
Nesretna ljubav - zar nije zvijezda na tvoje oko nasukana,
dok ono broji zvijezde druge, sve goropadno i bez stida.

I nema za me tamo ljubavi - tamo je tama zlokobno sama,
kivna na moje pozne godine, uskrsla kao iz zla demoni,
kao kad oblak ludilom kapi, s placem za Potop, prijeti gorama.

Kunem se tobom nedodirnutom, prizivam pretke, stecke, rodove,
iz spilje svoje, nepomican, gdje smrt niz kosti memlu goni:
Cekam te samu u onom plamu konacno istom za sve godove.



IX


Cekam te samu u onom plamu konacno istom za sve godove,
gdje stabla nasih bivsih zivota, lisena rasta, jednako gore.
Zovem te tamo gdje cute oci, a vali zvijezda beskraj govore,
kad najzad budes morala, doci, ljepotom nebu pokrij svodove.

Objasni tugu Oktavijana, onog svemocnog cara Avgusta,
kad mu je boginja Marta sisla sa Kvirinala, u kisnom maju.
On je kusao divljenja Rima, ali mu Marta, vicna nehaju
razbi dva oka u suzne case.Bregove rimske magla gusta

obavila je, svih sedam redom, slicno mantiji kugonosca.
Avgust mrije, a Rim u magli carskom se hropcu ludo smije,
dok Marta pred grobom Oktavijana uzima prsten drugoga prosca...

Ne ocekujem, velika zeno, da shvatis slova mog smrtnog zova
sad kad te jedru gresnici traze u spilji strasne hajducije,
ispreturanu i nanosanu muzjackom snagom tvojih svjetova.



X


Ispreturanu i nanosanu muzjackom snagom tvojih svjetova,
nece te njezni svjetovi pjesme jedru i vedru dugo vidjati.
Odricem uvid u rasap placa kada ti oko pocne rdjati
i kad te zorom spaze gavrani na gnjilom putu, sred korova

trnolik sto se razgranao u gresan izbor mladosti tvoje,
u simbol tuge snovidjenja, u znamen pakla za voljenja.
Razidjosmo se bez sastajanja, usahnuo sam bez grljenja
i bi mi nebo beskrajno tuzno, a vrijeme ruzno za oboje...

Znam da si tudja i mnogo mladja od patnje moje svake,
vicna radjanju, a djevojacki prkosis celom i ispod cela
pitkim ocima kao rosom, dok titraj grudi broji korake.

Jos ti nisu razbili ponos, smrvili zanos, popili snove.
Jogunasto si more na buri, putanja strasti topla i smjela,
zasad si stala u predjelima gdje bure lome moje brodove.



XI


Zasad si stala u predjelima gdje bure lome moje brodove,
jer mene nema da kormilaril, nozu se nije dalo pobjeci.
Nevican sreci s tobom na usni, optuzen da te kanim zateci
sa samim sobom u nekom mraku, po vratu sjecen brojim kodove

mrtvih predaka, skrtih stoljeca, starih grobova, grubih robova.
Ostavljen sebi, tebi neznatan, suncu otkacen, grobom oznacen
razvrgnut s grla, otvoren s cela, okom ozracen, trulezi bacen,
mozda jos nisam posve prosao, mozda me ima za neka slova?

Nenanizana jos u rijeci, na tvojoj usni neprevrnuta,
nemusta stoga, ali nevina, za neki novi Govor na Gori.
Zar ne osjecas govor grobova, zar nisi zovom pritisnuta,

zovom moga memljivog glasa, mojom nemoci da maknem ruku?
Mozda je kasno bilo sto reci, oku u zori kasne govori,
opsadnim stanjem razumu mome neumi prijete, suludo tuku...



XII


Opsadnim stanjem razumu mome neumi prijete, suludo tuku -
- kojem razumu, koji neumi - kad grob sa okom razgovara?
Oko nad grobom, a grob u oku - grumen sunca, kuca kosmara,
kud li, ljubavi, jutros lutas, kome li huku i jauku?

I sta ti trosan u trosnoj zemlji vec istrosenoj mogu reci,
memlom u grobu, oku u memli nekih mogucih tvojih suza?
Ja necu da se iz dragog vida iskradu kraci moreuza,
necu potope tvome licu, ni slanu smrt plamu na svijeci.

I kad umires zloguko sama, nekako pusta kao stepa,
ostani sama u vjerovanju da smrti mozes kao i meni
ocima svojim prkositi. Prkosi smrti, ostani lijepa

s vidom po kome i moj grob zivi sred razuzdanih vihorova,
oznacen jezom moje pjesme, smrtnome meni spjevan u zeni.
Vazda pod nebom ukleti samac, lanac okova svih izazova...



XIII


Vazda pod nebom ukleti samac, lanac okova svih izazova,
cuti moj grob duboki nocu, napajan rosom trnoruzice.
U bijelom oblaku plese mjesec suvise nalik na tvoje lice
i ta dva svijeta dodiruju se uzdahom granja i krikom sova.

Mi smo se i tako mogli naci samo u nekom bunilu vremena,
tamo gdje nista nije na mjestu, gdje i istina ruzno izgleda.
Diglo se tvoje silno oko suprotno smislu kosmickog reda,
i srcu mome reklo ponor u besplodnosti tvrdih stijena.

Lupam glavom, a stupam slavom, rasutog mozga Bog zna dokle,
u strasnoj mojom nesvestici novi red rijeci zorama stupa.
I ti si pjesma moja lijepa koju s istoka suncem prokle

tugom sazrela zadnja zora, sa tudjom rukom na tvom struku.
Ljubavi moja neoprobana, probrana za to da svemir lupa,
uzmicem trajno u nedodire, a nemoc traje da maknem ruku.



XIV


Uzmicem trajno u nedodire, a nemoc traje da maknem ruku,
nista se vise ne ponavlja i nemam snage za pocetke.
Na nebu zvijezde razbacane cesto zamisljam kao retke
ociju tvojih nanizanih na sve povode mome jauku...

Uzalud trepte, jer znam da lazem, odavno skrajnut nesretnom sebi,
vjeran slikama koje zelim, a kojih nigdje i nikad nema.
Ti si moje sumnjivo vrijeme, odrasla varka, snop hrizantema
koje me lazu mirisima i trajno guraju tamo gdje ne bi...

Nema se vise kome reci, doreci nikom, poreci nista,
svojom sam voljom sa nesrecama, prosta ti bila moja samoca.
Svako sa svojim krstom putuje, trguje danom, mijenja izbista

naziva vrijeme kako hoce, na tudje oci navlaci muku.
S tobom sam sebe izgubio negdje u vrtu Evinog voca,
mracni pogledi u nasrtaje, nemoc traje da maknem ruku.



XV


MAGISTRALE

Mracni pogledi u nasrtaje, a nemoc traje da maknem ruku,
Asketski lomnu da kusa vrenja oteta bolu i strmodolu.
Ramovi vida prsli od stida i sve je stalo u neprebolu,
Ti si stisnuta samica moja, mecava umu, tuga u huku...

Istina s greskom za moj krvotok, konak za vrijeme izgubljeno,
Narasla plima za slatku davez, lavez na moje tuzno starenje.
Embrion one zivotne jeze koja sa sjetom pozdravlja zrenje.
Okom si tekla da bi prorekla jednoj zvijezdi mrtvilo njeno.

Cekam te samu u onom plamu konacno istom za sve godove,
Ispreturanu i nanosanu muzjackom snagom tvojih svjetova.
Zasad si stala u predjelima gdje bure lome moje brodove.

Opsadnim stanjem razumu mome neumi prijete, suludo tuku,
Vazda pod nebom ukleti samac, lanac okova svih izazova.
Uzmicem trajno u nedodire, a nemoc traje da maknem ruku.



Rajko Iliskovic Mori

User avatar
sones
Posts: 39
Joined: 26/01/2012 09:41

Re: .::::Poezija::::.

Post by sones » 29/02/2012 18:16

Vasko Popa

BIla jednom jedna greška
Tako mala, tako smešna
Da je niko ne bi primetio.

Sama sebe nije htela
ni da gleda, ni da čuje.

Šta sve nije učinila
da bi pokazala
da u stvar ne postoji.

Stvorila je prostor
dokaze svoje u njega da smesti.
I vreme,
dokaze da joj čuva.
I svet,
dokaze da joj vidi.

I sve to što je stvorila
nije bilo ni tako malo
ni tako smešno
Ali je, naravno, bilo pogrešno.

Je li moglo biti drugačije?

Post Reply