Podjela, Rat, ili Nastavak agonije !? Sta ciniti !?

[orchidis]

Teritorijalna cjelovitost BiH neupitna

Jakih faktora Tihić, Mesić, Sanader koji će o tome da odlučuju još da je bilo dodati Tadića i Dodika i Čovića i Silajdjića pa da imamo čitav cirkus na jednom mjestu

[osa]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.



Možda to Reisu-l-ulema Mustafa Cerić ne zna, ali (i) Hercegovina je članica Ujedinjenih naroda. Skupa s Bosnom. Ako nas čak, mimo naše volje, reduciraju na njen zapadni dio, ja bih se još uvijek pitao: ako može Istočni Timor, zašto ne može Zapadna Hercegovina.

Njegovo zalaganje za „bosanski identitet“ u nedavnom intervjuu Dnevnom avazu, ne prvi put, razotkriva dugoročnu političku i nacionalnu strategiju bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Legitimnu samo u onoj mjeri u kojoj ne poništava povjesne, nacionalne i „identitetske“ odabire hrvatskoga i srpskoga naroda.

Ta kovanica je toliko sadržajno, simbolički i semantički pogrešna kao kad bi stanovnicima Tobaga bio silom nametan „trinidadski identitet“.

Gospodin Cerić bezuspješno dovodi u pitanje analogije između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U smislu zabluda „većinskoga“ naroda, te analogije su toliko notorne da ih je svjestan i sam Milorad Dodik. Srbi su barem bili (ne)dovoljno mudri te nam podvaljivali sveobuhvatni „jugoslavenski identitet“, ali se opet „iz aviona“ vidjelo što se iza toga krije.

Premda su u nekadašnjoj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, a zbog sličnih zadiranja u prirodna prava i identitet, samo dva od sedam naroda (republika/pokrajina/entiteta) htjela bitno redefinirati odnose ili čak stvoriti neovisne države, povijesna nužnost realizacije neotuđivih prava nije se mogla izbjeći. Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti, ušlo je i u Povelju Ujedinjenih naroda.

Današnja Bosna i Hercegovina, za koju dva od tri naroda (ne nacionalne manjine) misle da je nepravedna, jedan zato što mu se postojeći entitet stalno dovodi u pitanje, drugi zato što mu se osporava pravo na vlastiti entitet, nikako ne može računati na dugoročnu održivost, a još manje na nekakav zajednički identitet. Hrvatima (pretpostavljam i Srbima) dovoljan je jedan nacionalni identitet.

Ako je igdje u Europi ikakav „nadnacionalni“ identitet i bio stvoren, on nije izdržao test vremena. Što su većinski narodi u višenacionalnim državama bili uvjereniji da mogu imati „sve“, to su se te države brže raspadale. Srbi bi, da je kotač povijesti moguće vratiti unatrag, objeručke prihvatili Tuđmanov plan o konfederaciji republika iz 1990. Na taj način ne bi svi Srbi bili u jednoj republici, ali bi barem bili u jednoj državi. Maksimalistička srpska politika poricanja posebnosti naroda/republika i nastojanje da se stvori „jugoslavenski identitet“ s dominacijom srpskoga naroda, doveo je do krvavog raspada Jugoslavije.

Bošnjačka politika koja bi danas htjela imati sve „stoposto ili ništa“, radi istu pogrešku. Svi Bošnjaci Bosne i Hercegovine u revidiranim nacionalnim planovima Hrvata (a čini mi se i Srba) bili bi u istoj državi, podjeljeni tek u tri (neekskluzivna) nacionalna entiteta, bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. I to ne bi bio smak svijeta i propast bošnjačkoga naroda, već, naprotiv, to bi mu donijelo prosperitet.

Hrvati su se odrekli svojih maksimalističkih zahtjeva (etničke i povijesne granice, „hrvatsko cvijeće“, Drina itd.) i prihvatili državu Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku realnost i Bošnjake kao narod (naciju). Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. Ne Bosnu i Hercegovinu po mjeri „temeljnog“ naroda, već Bosnu i Hercegovinu kao federaciju triju nacionalnih entiteta.

Bosanski identitet kao identitet Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) je nešto što je samorazumljivo i prihvatljivo. To je identitet za čije odlike ja imam mnoga oduševljenja, koji mi je prihvatljiv kao ravnopravan partner u trojedinoj zajedničkoj državi. Ali baš zato tom identitetu ne treba kompromitacija kroz političku majorizaciju „manjih“, a u koju upadaju „veći“ narodi u višenacionalnim državama.

Da su bošnjački političari imali širinu i još davno prihvatili „ustupak“ hrvatskim idejama u Bosni i Hercegovini, danas bismo imali „pravedniji mir“ i za Bošnjake i za Hrvate, danas bismo imali hrvatski i bošnjački entitet na barem 57% teritorija BiH, kako je to zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum.

Insistiranje na „bosanskom identitetu“ neodgovorna je i slijepa tlapnja koja izravno generira centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini. Utopističko nastojanje da se dobije „100%“ (bosanska nadnacija, administrativno-teritorijalnim podjela bez nacionalnog predznaka i kriterija, jedan čovjek-jedan glas) radikalizira srpske i hrvatske zahtjeve. Ono može dovesti od podjele države. Stoga bošnjački političari moraju prestati predstavljati troentitetsku Bosnu i Hercegovinu kao „ništa“ u nacionalnom smislu. Bošnjački entitet donio bi puninu nacionalnoga razvoja Bošnjaka, bio bi jamstvo opstojnosti bošnjačkoga naroda i u druga dva bh entiteta.

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Povijesna nepravda Hrvatima i (naročito) Bošnjacima jest napravljena, ali to nije prva nepopravljiva povijesna nepravda na ovim prostorima. Zato ona ne smije biti jedini ili odlučujući motiv kod projektiranja budućnosti. Podebljanje hrvatske Posavine ili Srebrenica u bošnjačkom entitetu primjeri su opravdanih i ostvarivih nacionalnih ciljeva, odnosno izvedivog ispravljanja zadnje u nizu povijesnih nepravdi. Založimo se za uravnoteženo, ostvarivo i održivo rješenje. Unitarna ili dvoentitetska Bosna i Hercegovina to nije.

[Banksy]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Šta reći ...
Cijeli tekst je pun insinuacija, netačnih navoda, tendencioznih zaključaka, nelogičnosti, relativiziranja ... tipični Pincom. Moglo bi ga se lako pobiti, paragraf po paragraf, ko ima volje.

Moje je mišljenje da Hrvati, danas, u BiH, u odnosu na druga dva naroda, jesu umnogome zakinuti. No, to je zasluga, prije svih NJIHOVIH političkih elita, od 1990 naovamo, pa uzroke situaciji u kojoj su, ako ih već zanimaju, naći će tamo.

[Marrinchen]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.

A ja mislim da nije korektno postavljati na forum članak bez citiranja izvora i podmetati ga kao "mišljenje većine Hrvata". Indikativno je da se u članku spominju Gradimir Gojer i Slavo Kukić za koje većina građana Hrvatske nikada nije ni čula.

[Prozor]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.



Možda to Reisu-l-ulema Mustafa Cerić ne zna, ali (i) Hercegovina je članica Ujedinjenih naroda. Skupa s Bosnom. Ako nas čak, mimo naše volje, reduciraju na njen zapadni dio, ja bih se još uvijek pitao: ako može Istočni Timor, zašto ne može Zapadna Hercegovina.

Njegovo zalaganje za „bosanski identitet“ u nedavnom intervjuu Dnevnom avazu, ne prvi put, razotkriva dugoročnu političku i nacionalnu strategiju bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Legitimnu samo u onoj mjeri u kojoj ne poništava povjesne, nacionalne i „identitetske“ odabire hrvatskoga i srpskoga naroda.

Ta kovanica je toliko sadržajno, simbolički i semantički pogrešna kao kad bi stanovnicima Tobaga bio silom nametan „trinidadski identitet“.

Gospodin Cerić bezuspješno dovodi u pitanje analogije između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U smislu zabluda „većinskoga“ naroda, te analogije su toliko notorne da ih je svjestan i sam Milorad Dodik. Srbi su barem bili (ne)dovoljno mudri te nam podvaljivali sveobuhvatni „jugoslavenski identitet“, ali se opet „iz aviona“ vidjelo što se iza toga krije.

Premda su u nekadašnjoj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, a zbog sličnih zadiranja u prirodna prava i identitet, samo dva od sedam naroda (republika/pokrajina/entiteta) htjela bitno redefinirati odnose ili čak stvoriti neovisne države, povijesna nužnost realizacije neotuđivih prava nije se mogla izbjeći. Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti, ušlo je i u Povelju Ujedinjenih naroda.

Današnja Bosna i Hercegovina, za koju dva od tri naroda (ne nacionalne manjine) misle da je nepravedna, jedan zato što mu se postojeći entitet stalno dovodi u pitanje, drugi zato što mu se osporava pravo na vlastiti entitet, nikako ne može računati na dugoročnu održivost, a još manje na nekakav zajednički identitet. Hrvatima (pretpostavljam i Srbima) dovoljan je jedan nacionalni identitet.

Ako je igdje u Europi ikakav „nadnacionalni“ identitet i bio stvoren, on nije izdržao test vremena. Što su većinski narodi u višenacionalnim državama bili uvjereniji da mogu imati „sve“, to su se te države brže raspadale. Srbi bi, da je kotač povijesti moguće vratiti unatrag, objeručke prihvatili Tuđmanov plan o konfederaciji republika iz 1990. Na taj način ne bi svi Srbi bili u jednoj republici, ali bi barem bili u jednoj državi. Maksimalistička srpska politika poricanja posebnosti naroda/republika i nastojanje da se stvori „jugoslavenski identitet“ s dominacijom srpskoga naroda, doveo je do krvavog raspada Jugoslavije.

Bošnjačka politika koja bi danas htjela imati sve „stoposto ili ništa“, radi istu pogrešku. Svi Bošnjaci Bosne i Hercegovine u revidiranim nacionalnim planovima Hrvata (a čini mi se i Srba) bili bi u istoj državi, podjeljeni tek u tri (neekskluzivna) nacionalna entiteta, bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. I to ne bi bio smak svijeta i propast bošnjačkoga naroda, već, naprotiv, to bi mu donijelo prosperitet.

Hrvati su se odrekli svojih maksimalističkih zahtjeva (etničke i povijesne granice, „hrvatsko cvijeće“, Drina itd.) i prihvatili državu Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku realnost i Bošnjake kao narod (naciju). Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. Ne Bosnu i Hercegovinu po mjeri „temeljnog“ naroda, već Bosnu i Hercegovinu kao federaciju triju nacionalnih entiteta.

Bosanski identitet kao identitet Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) je nešto što je samorazumljivo i prihvatljivo. To je identitet za čije odlike ja imam mnoga oduševljenja, koji mi je prihvatljiv kao ravnopravan partner u trojedinoj zajedničkoj državi. Ali baš zato tom identitetu ne treba kompromitacija kroz političku majorizaciju „manjih“, a u koju upadaju „veći“ narodi u višenacionalnim državama.

Da su bošnjački političari imali širinu i još davno prihvatili „ustupak“ hrvatskim idejama u Bosni i Hercegovini, danas bismo imali „pravedniji mir“ i za Bošnjake i za Hrvate, danas bismo imali hrvatski i bošnjački entitet na barem 57% teritorija BiH, kako je to zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum.

Insistiranje na „bosanskom identitetu“ neodgovorna je i slijepa tlapnja koja izravno generira centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini. Utopističko nastojanje da se dobije „100%“ (bosanska nadnacija, administrativno-teritorijalnim podjela bez nacionalnog predznaka i kriterija, jedan čovjek-jedan glas) radikalizira srpske i hrvatske zahtjeve. Ono može dovesti od podjele države. Stoga bošnjački političari moraju prestati predstavljati troentitetsku Bosnu i Hercegovinu kao „ništa“ u nacionalnom smislu. Bošnjački entitet donio bi puninu nacionalnoga razvoja Bošnjaka, bio bi jamstvo opstojnosti bošnjačkoga naroda i u druga dva bh entiteta.

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Povijesna nepravda Hrvatima i (naročito) Bošnjacima jest napravljena, ali to nije prva nepopravljiva povijesna nepravda na ovim prostorima. Zato ona ne smije biti jedini ili odlučujući motiv kod projektiranja budućnosti. Podebljanje hrvatske Posavine ili Srebrenica u bošnjačkom entitetu primjeri su opravdanih i ostvarivih nacionalnih ciljeva, odnosno izvedivog ispravljanja zadnje u nizu povijesnih nepravdi. Založimo se za uravnoteženo, ostvarivo i održivo rješenje. Unitarna ili dvoentitetska Bosna i Hercegovina to nije.

Halo osa procitaj sta rekose Mesic i Sanader, ni rijeci o trecem entitetu...

[Real Khan]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.
Znaš, u našoj Bosni oduvijek kažu: "MISLITI i SRATI nije isto..." A čitaj dalje pa ćeš vidjeti zašto su ljudi u pravu


Možda to Reisu-l-ulema Mustafa Cerić ne zna, ali (i) Hercegovina je članica Ujedinjenih naroda. Skupa s Bosnom. Ako nas čak, mimo naše volje, reduciraju na njen zapadni dio, ja bih se još uvijek pitao: ako može Istočni Timor, zašto ne može Zapadna Hercegovina.
A čija je molim te lijepo bila volja da se proda Posavina? Mora da je Cerić himself od tamo povukao hrvatsku artiljeriju i pješaštvo u ključnom momentu kada je to najviše odgovaralo Srbiji

Njegovo zalaganje za „bosanski identitet“ u nedavnom intervjuu Dnevnom avazu, ne prvi put, razotkriva dugoročnu političku i nacionalnu strategiju bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Legitimnu samo u onoj mjeri u kojoj ne poništava povjesne, nacionalne i „identitetske“ odabire hrvatskoga i srpskoga naroda.
Pa naravno, podrazumijeva se potpuno pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, tj. pravo na vlastitu identifikaciju onako kako oni sami odluče. Niko ne tjera ni Srbe ni Hrvate da budu "na silu" Bosanci. Oni imaju potpuno pravo da to ostanu, ali nemaju pravo Bošnjacima da se deklariraju kao BOSANCI. Valjda važi isti princip za sve...

Ta kovanica je toliko sadržajno, simbolički i semantički pogrešna kao kad bi stanovnicima Tobaga bio silom nametan „trinidadski identitet“.
Kao što rekoh gore: NIKO NIJE PRISILJEN NITI IMA PRAVO DA GA IKO PRISILJAVA NA TUĐI IDENTITET. Pa sad, ako je već "tuđi", onda vidiš zašto sam na ranijim postovima objašnjavao kako su bosanski Srbi i Hrvati praktično SAMI ODLUČILI da budu NACIONALNA MANJINA u Bosni (jer Bosna i bosanski identitet u BOSNI im je jednostavno "tuđina" i "tuđi identitet". Uostalom, dovoljno je o ovome rekla Badinterova komisija koju uporno ne čitate ni ti ni autor ovog teksta, a sve bi vam se stručno pojasnilo...

Gospodin Cerić bezuspješno dovodi u pitanje analogije između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U smislu zabluda „većinskoga“ naroda, te analogije su toliko notorne da ih je svjestan i sam Milorad Dodik. Srbi su barem bili (ne)dovoljno mudri te nam podvaljivali sveobuhvatni „jugoslavenski identitet“, ali se opet „iz aviona“ vidjelo što se iza toga krije.
Analogija između ustrojstva Bosne i Jugoslavije ne postoji. Jugoslavija je bila klasična federacija sastavljena od 6 republika i 2 pokrajine koje su ugradile svoje suverenitete u tu federaciju. U Bosni pak situacija nije ni nalik na situaciju u bivšoj Jugoslaviji. Po treći put ponavljam, niko nikoga ne sili da bude nešto što on ili ona nije. Tako ne mora niti jedan Hrvat ili Srbin izjašnjavati se Bosancem, ukoliko sam to ne želi. Free and individual will, što bi rekli liberali.

Premda su u nekadašnjoj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, a zbog sličnih zadiranja u prirodna prava i identitet, samo dva od sedam naroda (republika/pokrajina/entiteta) htjela bitno redefinirati odnose ili čak stvoriti neovisne države, povijesna nužnost realizacije neotuđivih prava nije se mogla izbjeći. Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti, ušlo je i u Povelju Ujedinjenih naroda...

Uopće ne čitate šta piše u povelji Ujedinjenih nacija (a ne "Ujedinjenih naroda", kako stoji u tvom tekstu. Naime, u originalnom nazivu moje bivše firme stoji "United NATIONS", a ne "United PEOPLES"). A što se tiče "Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti..." mogu ti samo parafrazirati povelju koja kaže da narodi imaju pravo i na takav čin ukoliko postoje uvjeti za tako nešto tj. da ne uzurpiraju TUĐA prava (treba to biti mirom i dogovorom a ne ratom građeno), da su potlačeni i u kolonijalno-podređenom položaju (kao recimo Albanci na Kosovu što su bili prije samostalnosti). Niti jedan od ova dva uslova ni Srbi ni Hrvati ne "ispunjavaju" da bi se legitimizirala njihova "volja" za samostalnošću. Uostalom, princip etničkih sloboda ne podrazumijeva prekrajanje međunarodnih granica bez pristanka svih zainteresiranih strana (opet osim u slučaju oslobađanja od ROPSTVA ili KOLONIJALIZMA)

Današnja Bosna i Hercegovina, za koju dva od tri naroda (ne nacionalne manjine) misle da je nepravedna, jedan zato što mu se postojeći entitet stalno dovodi u pitanje, drugi zato što mu se osporava pravo na vlastiti entitet, nikako ne može računati na dugoročnu održivost, a još manje na nekakav zajednički identitet. Hrvatima (pretpostavljam i Srbima) dovoljan je jedan nacionalni identitet.
Kao što gore objasnih, nisu nacionalne manjine...osim ako se sami tako ne odrede. Sam pisac na kraju ovog paragrafa kaže da je i Hrvatima i Srbima "dovoljan jedan nacionalni identitet". Ako to nije bosanski identitet, onda su u Bosni klasična nacionalna manjina. Iz ovog razloga se mora maksimalno oba naroda zalagati za provođenje odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda (jer ona jedina naglašava kako su Srbi i Hrvati "konstitutivni" da se ne bi smatrali klasičnim nacionalnim manjinama u Bosni. S obzirom na bosanski identitet Bošnjaka, njihov status nije upitan jer se identificiraju sa državom Bosnom a ne nekim susjednim državama.

Ako je igdje u Europi ikakav „nadnacionalni“ identitet i bio stvoren, on nije izdržao test vremena. Što su većinski narodi u višenacionalnim državama bili uvjereniji da mogu imati „sve“, to su se te države brže raspadale. Srbi bi, da je kotač povijesti moguće vratiti unatrag, objeručke prihvatili Tuđmanov plan o konfederaciji republika iz 1990. Na taj način ne bi svi Srbi bili u jednoj republici, ali bi barem bili u jednoj državi. Maksimalistička srpska politika poricanja posebnosti naroda/republika i nastojanje da se stvori „jugoslavenski identitet“ s dominacijom srpskoga naroda, doveo je do krvavog raspada Jugoslavije.
Da ne ponavljam, nema suvisle analogije između bivše YU i BiH...

Bošnjačka politika koja bi danas htjela imati sve „stoposto ili ništa“, radi istu pogrešku. Svi Bošnjaci Bosne i Hercegovine u revidiranim nacionalnim planovima Hrvata (a čini mi se i Srba) bili bi u istoj državi, podjeljeni tek u tri (neekskluzivna) nacionalna entiteta, bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. I to ne bi bio smak svijeta i propast bošnjačkoga naroda, već, naprotiv, to bi mu donijelo prosperitet.
Moraš shvatiti da teritorijalni i etnički koncept ne idu skupa.

Hrvati su se odrekli svojih maksimalističkih zahtjeva (etničke i povijesne granice, „hrvatsko cvijeće“, Drina itd.) i prihvatili državu Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku realnost i Bošnjake kao narod (naciju). Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. Ne Bosnu i Hercegovinu po mjeri „temeljnog“ naroda, već Bosnu i Hercegovinu kao federaciju triju nacionalnih entiteta.
A šta ćemo sa "mrskim" ostalim i građanima BiH? Pa nije ih niko valjda sve pobio?

Bosanski identitet kao identitet Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) je nešto što je samorazumljivo i prihvatljivo. To je identitet za čije odlike ja imam mnoga oduševljenja, koji mi je prihvatljiv kao ravnopravan partner u trojedinoj zajedničkoj državi. Ali baš zato tom identitetu ne treba kompromitacija kroz političku majorizaciju „manjih“, a u koju upadaju „veći“ narodi u višenacionalnim državama.
A šta je to "majorizacija"? Je li demokratija ili nešto drugo?

Da su bošnjački političari imali širinu i još davno prihvatili „ustupak“ hrvatskim idejama u Bosni i Hercegovini, danas bismo imali „pravedniji mir“ i za Bošnjake i za Hrvate, danas bismo imali hrvatski i bošnjački entitet na barem 57% teritorija BiH, kako je to zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum.

Insistiranje na „bosanskom identitetu“ neodgovorna je i slijepa tlapnja koja izravno generira centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini. Utopističko nastojanje da se dobije „100%“ (bosanska nadnacija, administrativno-teritorijalnim podjela bez nacionalnog predznaka i kriterija, jedan čovjek-jedan glas) radikalizira srpske i hrvatske zahtjeve. Ono može dovesti od podjele države. Stoga bošnjački političari moraju prestati predstavljati troentitetsku Bosnu i Hercegovinu kao „ništa“ u nacionalnom smislu. Bošnjački entitet donio bi puninu nacionalnoga razvoja Bošnjaka, bio bi jamstvo opstojnosti bošnjačkoga naroda i u druga dva bh entiteta.
Pročitaj gorenavedenu argumentaciju

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Povijesna nepravda Hrvatima i (naročito) Bošnjacima jest napravljena, ali to nije prva nepopravljiva povijesna nepravda na ovim prostorima. Zato ona ne smije biti jedini ili odlučujući motiv kod projektiranja budućnosti. Podebljanje hrvatske Posavine ili Srebrenica u bošnjačkom entitetu primjeri su opravdanih i ostvarivih nacionalnih ciljeva, odnosno izvedivog ispravljanja zadnje u nizu povijesnih nepravdi. Založimo se za uravnoteženo, ostvarivo i održivo rješenje. Unitarna ili dvoentitetska Bosna i Hercegovina to nije.
Nije ni podjela po etničkom principu... vidi Ustav BiH šta dođe nakon Bošnjaka, Srba i Hrvata...

[osa]

tekst za koji mislim da jako dobro oslikava mišljenje većine hrvata u odnosu na situaciju u BiH.



Možda to Reisu-l-ulema Mustafa Cerić ne zna, ali (i) Hercegovina je članica Ujedinjenih naroda. Skupa s Bosnom. Ako nas čak, mimo naše volje, reduciraju na njen zapadni dio, ja bih se još uvijek pitao: ako može Istočni Timor, zašto ne može Zapadna Hercegovina.

Njegovo zalaganje za „bosanski identitet“ u nedavnom intervjuu Dnevnom avazu, ne prvi put, razotkriva dugoročnu političku i nacionalnu strategiju bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Legitimnu samo u onoj mjeri u kojoj ne poništava povjesne, nacionalne i „identitetske“ odabire hrvatskoga i srpskoga naroda.

Ta kovanica je toliko sadržajno, simbolički i semantički pogrešna kao kad bi stanovnicima Tobaga bio silom nametan „trinidadski identitet“.

Gospodin Cerić bezuspješno dovodi u pitanje analogije između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U smislu zabluda „većinskoga“ naroda, te analogije su toliko notorne da ih je svjestan i sam Milorad Dodik. Srbi su barem bili (ne)dovoljno mudri te nam podvaljivali sveobuhvatni „jugoslavenski identitet“, ali se opet „iz aviona“ vidjelo što se iza toga krije.

Premda su u nekadašnjoj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, a zbog sličnih zadiranja u prirodna prava i identitet, samo dva od sedam naroda (republika/pokrajina/entiteta) htjela bitno redefinirati odnose ili čak stvoriti neovisne države, povijesna nužnost realizacije neotuđivih prava nije se mogla izbjeći. Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti, ušlo je i u Povelju Ujedinjenih naroda.

Današnja Bosna i Hercegovina, za koju dva od tri naroda (ne nacionalne manjine) misle da je nepravedna, jedan zato što mu se postojeći entitet stalno dovodi u pitanje, drugi zato što mu se osporava pravo na vlastiti entitet, nikako ne može računati na dugoročnu održivost, a još manje na nekakav zajednički identitet. Hrvatima (pretpostavljam i Srbima) dovoljan je jedan nacionalni identitet.

Ako je igdje u Europi ikakav „nadnacionalni“ identitet i bio stvoren, on nije izdržao test vremena. Što su većinski narodi u višenacionalnim državama bili uvjereniji da mogu imati „sve“, to su se te države brže raspadale. Srbi bi, da je kotač povijesti moguće vratiti unatrag, objeručke prihvatili Tuđmanov plan o konfederaciji republika iz 1990. Na taj način ne bi svi Srbi bili u jednoj republici, ali bi barem bili u jednoj državi. Maksimalistička srpska politika poricanja posebnosti naroda/republika i nastojanje da se stvori „jugoslavenski identitet“ s dominacijom srpskoga naroda, doveo je do krvavog raspada Jugoslavije.

Bošnjačka politika koja bi danas htjela imati sve „stoposto ili ništa“, radi istu pogrešku. Svi Bošnjaci Bosne i Hercegovine u revidiranim nacionalnim planovima Hrvata (a čini mi se i Srba) bili bi u istoj državi, podjeljeni tek u tri (neekskluzivna) nacionalna entiteta, bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. I to ne bi bio smak svijeta i propast bošnjačkoga naroda, već, naprotiv, to bi mu donijelo prosperitet.

Hrvati su se odrekli svojih maksimalističkih zahtjeva (etničke i povijesne granice, „hrvatsko cvijeće“, Drina itd.) i prihvatili državu Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku realnost i Bošnjake kao narod (naciju). Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. Ne Bosnu i Hercegovinu po mjeri „temeljnog“ naroda, već Bosnu i Hercegovinu kao federaciju triju nacionalnih entiteta.

Bosanski identitet kao identitet Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) je nešto što je samorazumljivo i prihvatljivo. To je identitet za čije odlike ja imam mnoga oduševljenja, koji mi je prihvatljiv kao ravnopravan partner u trojedinoj zajedničkoj državi. Ali baš zato tom identitetu ne treba kompromitacija kroz političku majorizaciju „manjih“, a u koju upadaju „veći“ narodi u višenacionalnim državama.

Da su bošnjački političari imali širinu i još davno prihvatili „ustupak“ hrvatskim idejama u Bosni i Hercegovini, danas bismo imali „pravedniji mir“ i za Bošnjake i za Hrvate, danas bismo imali hrvatski i bošnjački entitet na barem 57% teritorija BiH, kako je to zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum.

Insistiranje na „bosanskom identitetu“ neodgovorna je i slijepa tlapnja koja izravno generira centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini. Utopističko nastojanje da se dobije „100%“ (bosanska nadnacija, administrativno-teritorijalnim podjela bez nacionalnog predznaka i kriterija, jedan čovjek-jedan glas) radikalizira srpske i hrvatske zahtjeve. Ono može dovesti od podjele države. Stoga bošnjački političari moraju prestati predstavljati troentitetsku Bosnu i Hercegovinu kao „ništa“ u nacionalnom smislu. Bošnjački entitet donio bi puninu nacionalnoga razvoja Bošnjaka, bio bi jamstvo opstojnosti bošnjačkoga naroda i u druga dva bh entiteta.

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Povijesna nepravda Hrvatima i (naročito) Bošnjacima jest napravljena, ali to nije prva nepopravljiva povijesna nepravda na ovim prostorima. Zato ona ne smije biti jedini ili odlučujući motiv kod projektiranja budućnosti. Podebljanje hrvatske Posavine ili Srebrenica u bošnjačkom entitetu primjeri su opravdanih i ostvarivih nacionalnih ciljeva, odnosno izvedivog ispravljanja zadnje u nizu povijesnih nepravdi. Založimo se za uravnoteženo, ostvarivo i održivo rješenje. Unitarna ili dvoentitetska Bosna i Hercegovina to nije.

Halo osa procitaj sta rekose Mesic i Sanader, ni rijeci o trecem entitetu...

bogami ni jedan od njih to ne reče, oni rekoše da podržavaju cjelovitu BiH a ne unitarnu-bošnjačku, a to mišljenje je identično mišljenju 90% hrvata.

[gazda vazda]

Podjela, Rat, ili Nastavak agonije !? Sta ciniti !????????

Ajd recimo da dodje do podjele, bilo na miran nacin, bilo ratom...i tu sad nastaje jedno hipoteticko pitanje. Sta sa onima koji se ne smatraju ni Bosnjacima ni Hrvatima ni Srbima? Sta sa ljudima porijeklom iz mijesanih brakova, sta sa ateistima, sta sa onima koje k. boli za nacionalizam? Sta sa BOSANCIMA? Svi oni nece biti dobrodosli ni u jednu od te 3 (hipotetske) nazovi drzavice...da traze cetvrtu? Ili da zive na marginama drustva neke od te tri drzavice koje bi nastale raspadom BiH i nadaju se da ih u toj velikosrpskoj/velikobosnjackoj/velikohrvatskoj drzavi niko nece dirati?


Kako god okrenes, nekom ne valja...

[KENJAC]

Podjela, Rat, ili Nastavak agonije !? Sta ciniti !????????

Ajd recimo da dodje do podjele, bilo na miran nacin, bilo ratom...i tu sad nastaje jedno hipoteticko pitanje. Sta sa onima koji se ne smatraju ni Bosnjacima ni Hrvatima ni Srbima? Sta sa ljudima porijeklom iz mijesanih brakova, sta sa ateistima, sta sa onima koje k. boli za nacionalizam? Sta sa BOSANCIMA? Svi oni nece biti dobrodosli ni u jednu od te 3 (hipotetske) nazovi drzavice...da traze cetvrtu? Ili da zive na marginama drustva neke od te tri drzavice koje bi nastale raspadom BiH i nadaju se da ih u toj velikosrpskoj/velikobosnjackoj/velikohrvatskoj drzavi niko nece dirati?


Kako god okrenes, nekom ne valja...

Smijesani brakovi te njihovi potomci ce imati prednost u iseljavanju u Australiju itd... Sto vjeruj mi i nije tako lose! Da pace!

[Lincoln-Burrows]

Šta sa ljudima porijeklom iz mijesanih brakova, sta sa ateistima, sta sa onima koje k. boli za nacionalizam? Sta sa BOSANCIMA? Svi oni nece biti dobrodosli ni u jednu od te 3 (hipotetske) nazovi drzavice...da traze cetvrtu?

Pa nisam znao da miješani imaju neku treću državu, a što sa Turčinom i Njemicom u Njemačkoj, hoće oni neku novu državu
i sl. stvari. To pitanje riješava zakon države, zaštita nacionalnih manjina i sekularna država. Osim ako ne žele vlast po svaku cijenu.

[dallton]

prva opcija podjela je vec odbacena - lijepo nam je pc pokazao da ni oni to ne mogu izvesti uz svo silno deranje i kukumavcenje, tako da mislim da smo tu pricu zavrsili, hrvtaska je takodje vec rekla sta misli, ostatak svijeta vec znamo - nekad mislim da sve i kad bi sad htjeli ama bas svi da se podijelimo svijet nam to ne bi dopustio

rat - hm, moze se lako desiti, srecom bit ce u mnogo manjem obimu i ni 1posto onog proslog iz poznatih razloga takodje gubitnicka strana je vec poznata u tom sukobu

agonija se svakako nastavlja, ali strpljenjem se jedino iznosi neko dugotrajno rjesenje...bosanci ce ga najvise trenirati jer drugu zemlju nemaju

[dallton]

a evo i danasnja poruka rajka k. (kafkijanski lik, zar ne ) o tome kako buducnost iz perspektive pc-a izgleda

"RS ne može biti više ničija varijabla za potkusurivanje i manipulacije za dnevnopolitičke zahtjeve i interese. Mi ne želimo svoju današnjost, a pogotovo budućnost, zasnivati na strahu i mogućim ratnim sukobima i intervencijama", poručio je predsjednik Kuzmanović.

prpa, rajko jel da? bas da vidim kako mislis otici u tu svijetlu buducnost, doduse ti si star pa ti je i svejedno

[Dozer]

Pa on svoju svijetlu buducnost vec zna, zar ne? Jes' da ce bit' malo pomracna i ne bas sa puno svjetla, ali je ipak - buducnost. Ostaje da se vidi hoce li slicna buducnost zadesiti i PC

[popajic]

@kenjac
Smijesani brakovi te njihovi potomci ce imati prednost u iseljavanju u Australiju itd... Sto vjeruj mi i nije tako lose! Da pace!

Jooj,kako ovo zvuci...bas ono a la Latic !
smijesani brakovi
A sto ne bi nacionalisti na drugu stranu okeana...u Argentinu napr.,gdje su i nakon II sv. rata bjezali ?

[Dozer]

@ebo Hitlera i Arijevce kakvih ovdje nebulozera ima