https://www.facebook.com/pages/Ideja-Mu ... 14?sk=info
Dipl.Mas.Ing. Dzafo Pasovic
Kada je prvi puta bilo moguce realno zagovarati gradjanski princip uredjenja BiH? Bez ikakve sumnje, krajem 80-ih godina, nakon planetarnog urušavanja komunizma, kada su tzv. socijalisticke zemlje pristupile (ili bile natjerane da pristupe) temeljnim promjenama u politickoj organizaciji društva. Pitanje pred kojim se, u tom procesu, našla Bosna i Hercegovina bilo je u osnovi veoma jednostavno: hoce li se vlast jednog kolektiviteta (radnicke klase) zamijeniti vlašcu gradjana, ili vlašcu drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?
Ne može se, ni u najkracim crtama, prikazati kratkovida argumentacija Muslimanske Politicke Klase u BiH u korist »države narodâ« koja je tih godina bila u opticaju. Zauzvrat, država gradjana imala je u javnom prostoru toliko malobrojnu podršku da nije teško prisjetiti se kljucnih momenata u kojima je bila dosljedno ismijavana ili odbacivana od strane Muslimanske politicke klase.
___________________________________________________________
Autor: Ing. Dzafo Pasovic
Slobodan Milošević kriv je za agresiju i genocid, i zbog toga mu se sudilo. Ali koncept etničke podjele vlasti nije njegov projekt (on je htio sve, a ne da dijeli!).
Dipl.Mas.Ing. Dzafo Pasovic
Bosna i Hercegovina kao dogovor triju naroda ideja je muslimanske političke klase, koju su nosioci srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta oduševljeno prihvatili kao dar s neba.
U javnom politickom prostoru Bosne i Hercegovine u svakom trenutku ima jedna središnja tema oko koje se kristaliziraju suprotstavljeni politicki programi i povodom koje domaci akteri odmjeravaju snage, ucvršcuju i profiliraju stajališta, prikupljaju podršku za neke predstojece izbore ili se naprosto prikazuju stranom faktoru kao prihvatljivi sagovornici. U posljednjih 20 godina od kada je dzamija izbacila na policku scenu Aliju Izmetbegovica i muslimansku SDA, taj klin u corbi danas zove se ustavne promjene. Po obicaju, rasprava se vodi sa mnogo strasti, nekompetentno i sa pozicija godinama poznatih i nepromijenjenih, pa je iz aspekta demokratske ustavotvorne prakse sasvim nezanimljiva. Ipak, ako najnovije inicijative nekih bosanskih politickih formacija, stranackih prvaka i javnih licnosti smjestimo u povijesnu perspektivu, ne pristajuci da ih izdvojimo iz jednog kontinuiranog pokreta koji traje vec 20 i vise godina, današnja zalaganja za »gradjansku Bosnu i Hercegovinu« ukazuju se kao prilozi za historiju bosanskog politickog bešcašca i ljigavosti i prevrtljivosti koji su samo druga strana islamske i muslimanske medalje.
Sjetimo se samo jednog licemjernog oglasa S BiH u kojem stoji dosljedno sljedece:
”Gradjani nisu konstituirani kao suvereni, niti je sama država konstituirana kao suverena. Suverene su jedino etnicke grupe i suverena prava mogu se utvrdivati jedino kroz tri unaprijed odredena etnicka tabora.”-Kraj citata.
(I sve ovo je u potpunom skladu sa islamom,kuranom i islamskim vjerovanjem koje je u potpunosti zasnovano na dzenetu,nebu i imaginarnosti a ne na zemlji Bosni,drzavi, narodu i naciji, koji iskljucivo krivicom islama kao vjere ni poslije 7 vijekova ne zna kako se zove,koje mu je ime pa sa kojim pravom onda moze i smije Haris Silajdzic, kao hodza, pricati o drzavi. Srbi i Hrvati su dobili zemlju u Bosni za koju su se vjekovima borili dok su islam i Muslimani u Bosni dobili Nebo za sta su se samo kroz vijekove i borili. Svak je dobio ono za sta se zalagao i borio i to je sasvim posteno i pravedno)
Izneseni stav sam po sebi nije sporan: ne samo da je koncept politicke organizacije društva što pociva na pojedincu poželjniji od drugih, vec je u Bosni i Hercegovini on jedini moguc. Skandalozno je samo to što taj stav dolazi od Stranke za BiH, i skandalozan je kontekst u kojem se iznosi…
Kada je prvi puta bilo moguce realno zagovarati gradjanski princip? Bez ikakve sumnje, krajem 80-ih godina, nakon planetarnog urušavanja komunizma, kada su tzv. socijalisticke zemlje pristupile (ili bile natjerane da pristupe) temeljnim promjenama u politickoj organizaciji društva. Pitanje pred kojim se, u tom procesu, našla Bosna i Hercegovina bilo je u osnovi veoma jednostavno: hoce li se vlast jednog kolektiviteta (radnicke klase) zamijeniti vlašcu gradana, ili vlašcu drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?
Ne može se, ni u najkracim crtama, prikazati kratkovida argumentacijaMuslimanske Politicke Klase u BiH u korist »države narodâ« koja je tih godina bila u opticaju. Zauzvrat, država gradana imala je u javnom prostoru toliko malobrojnu podršku da nije teško prisjetiti se kljucnih momenata u kojima je bila dosljedno ismijavana ili odbacivana.
Prije prvih izbora
Prva prilika ukazala se u jesen 1989, kada su petorica gradana (T. Haveric, Z. Grebo, I. Lovrenovic, M. Živanovic, D. Medovic) tražila od Skupštine SR BiH da vrati pravnu snagu Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima gradana BiH iz 1944, prvom bosanskom ustavu i dokumentu koji je, po mjeri modernog konstitucionalizma i zaslugom svoga glavnog tvorca Hamdije Cemerlica, uspostavljao gradanina kao osnovni politicki subjekt. Ne sjecamo se da je ta inicijativa dobila masovniju podršku, a narocito da je iza nje stao ijedan od današnjih glasnih zagovornika gradanskog principa iz rukovodstva Stranke za BiH.
Druga prilika ukazala se kada je legaliziran stranacki pluralizam. U tom trenutku, i samo u tom trenutku, donosile su se inicijalne odluke koje ce oblikovati socijalno-politicki život na ovom tlu u narednih pedeset godina. Buduci da su odluke o etnopolitickom organiziranju bosanskih Srba odn. Hrvata bile donesene u Beogradu odn. Zagrebu, jedina odluka koja je mogla biti donesena u Bosni i Hercegovini bila je o tome hoce li se i Muslimani tako organizirati, ili ce svoje glasove dati gradanskim strankama.
Ni ovdje ne pamtimo da se ijedan od današnjih zagovornika gradanske demokratije protivio osnivanju muslimanske nacionalne stranke. Ali se odlicno sjecamo jednoga od njih, doktora lenjinizma, koji je i samu ideju gradanina proglašavao teorijskim konstruktom koji je izmislio kralj Aleksandar kako bi posrbio Muslimane. Iduci uvijek dalje, taj karcinom svakog kritickog mišljenja u Bosni i Hercegovini uložio je, po obicaju, neviden napor u zamjenu teze, i borio se za legalizaciju stranackog organiziranja na nacionalnoj osnovi, dok se zapravo radilo o sasvim drugom pitanju, naime: kada to jednom bude dopušteno, je li Muslimanima pametno da se nacionalno organiziraju?
Muslimanska politicka klasa smatrala je da jest, i SDA je osnovana. Sastavni dio njezine predizborne kampanje bilo je sistematsko blacenje i ocrnjivanje gradjanskih stranaka, koje su navodno odvlacile glasove Muslimana od jedine politicke formacije koja autenticno zastupa njihove interese… Možemo li pogoditi ko je od današnjih zagovornika gradjanskog principa u tome prednjacio?
Nakon izbora, a prije agresije
Ishod prvih izbora je poznat: BiH nije postala gradjanska demokratija vec fakticka etnokratija, za sta su se SDA i Muslimani borili i izborili svim silama. Uopšte ne treba sumnjati da su svi s kojima se Haris Silajdžic, jedan od prvaka Stranke za BiH, nedavno susreo u Briselu, bez izuzetka potvrdili da žele gradansku demokratiju za BiH, a nikako etnicki podijeljenu državu (intervju za Dnevni Avaz, 13. januar 2006, s. 2). No Silajdžic se našao u prilici da se u Briselu sastaje s ljudima od kojih nešto zavisi samo zato što ga oni otprije znaju kao politicara a politicar je postao kada je, u etnickoj podjeli vlasti nakon prvih izbora, njegovu Stranku demokratske akcije zapalo ministarstvo inostranih poslova. (Može li se zalaganje za gradansku demokratiju, kada dolazi od jednoga od protagonista etnicke podjele vlasti, shvatiti drukcije nego kao krvav cinizam?)
Sljedeca prilika u kojoj je odbacena ideja gradanske demokratije, u uskoj vezi s prethodnom, bilo je kratkovido insistiranje na »narodnoj suverenosti«, gdje se narod shvatao kao etnija a ne ukupnost gradjana. Tako ce se u 6. tacki Rezolucije muslimanskih intelektualaca BiH, objavljenoj u januaru 1991, izricito tvrditi da su Muslimani … suveren narod. Treba li da nas iznenadi što se medu potpisnicima nalazi i Safet Halilovic, još jedan od prvaka Stranke za BiH koja danas, eto, osuduje suverenost etnickih grupa? Treba li da nas iznenadi što se, u istom trenutku, strategija srpsko-armijskog vrha sastoji upravo u potvrdivanju toga shvatanja, što Veljko Kadijevic nedvosmisleno posvjedocuje u jednom razgovoru s Borisavom Jovicem: U razgovorima sa republikama treba da polazimo od sledeceg principa: svakom narodu treba priznati mogucnost da bira soluciju, ali ne i republici (B. Jovic, Poslednji dani SFRJ, pod 4. januarom 1991)?
U istom duhu negiranja politickog subjektiviteta države, borci za muslimanske interese zalagali su se da u Predsjedništvu SFRJ ne budu predstavljene republike nego narodi: nedopustivo je da Muslimani, po brojnosti treci narod u Jugoslaviji, nemaju u Predsjedništvu svoga predstavnika….
Ne treba zaboraviti ni Liberalni ustav, tj. nacrt ustavnog teksta koji je Liberalna stranka, uz potpise 30 opozicionih poslanika, ponudila na razmatranje Skupštini RBiH. Bio je osovljen na gradaninu kao osnovnom subjektu, s jakom vladom i predsjednikom (a ne predsjedništvom) koji bi imao protokolarnu ulogu, ostavljao je mogucnost opštinama da se udružuju u regije, uvažavao etnicku heterogenost države i predvidao institucije koje je štite… ukratko, sve ono što bi pobornici gradanske demokratije danas htjeli da imaju, no do cega im onda nije bilo pretjerano stalo.
Dalje, bilo bi nepravedno prešutjeti usvajanje Brionske deklaracije u Skupštini RBiH, pocetkom jula 1991. Prva tacka ovog dokumenta, koji je ponudila Evropska zajednica, odredjivala je da narodi Jugoslavije jedini mogu odluciti o svojoj buducnosti, i tako utvrdivala narode, a ne republike kao glavne subjekte pregovora o sudbini zemlje. Kada je poslanik Liberalne stranke Rasim Kadic pokušao upozoriti zakonodavno tijelo kako usvajanjem Brionske deklaracije Bosna i Hercegovina potpisuje vlastitu smrtnu presudu, potpredsjednik Vlade Rusmir Mahmutcehajic sa skupštinske govornice pružio je uvjeravanja poslanicima da u evropskom smislu rijec narod podrazumijeva sve gradjane na odredenoj teritoriji, a ne narod kao naciju«, te je »nakon pojašnjenja Mahmutcehajica Brionska deklaracija izglasana (Oslobodenje od 12. jula 1991, s. 1).
Nije jako važno je li to pojašnjenje bilo rezultat zle namjere ili samo neizljecivog nerazumijevanja politicko-pravnog kompleksa, no Mahmutcehajica je na mjesto potpredsjednika Vlade bila postavila stranka osnovana ne zato da bude predstavnik gradana na odredenom teritoriju, vec upravo Muslimana kao etnickog naroda, kako je to ponosno isticao njezin predsjednik: Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hocemo.Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima (A. Izetbegovic, Sjecanja, s. 78). I kako je to ponosno isticao sam Mahmutcehajic, jedan od autora gorespomenute Rezolucije muslimanskih intelektualaca u kojoj se potvrduje da su Muslimani … suveren narod.
Kako god bilo, od te sitnošicardijske prevrtljivosti (etnicki narod kada dijelimo ministarstva i direktorska mjesta, gradjani kada Evropa treba da nas zaštiti ili ako treba da izademo na referendum!) nije bilo velike koristi. Nekoliko mjeseci kasnije na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu, sada vec zabrinut posljedicama procesa koji je pokrenuo, Izetbegovic ce naglašavati da je u definiciji inace nespornog principa prava na samoopredjeljenje naroda, nejasan … pojam naroda. Ako je rijec o narodu u etnickom smislu, nastavlja osnivac prve etnicke stranke u Bosni i Hercegovini, pojavljuju se nepremostive teškoce kod njegove primjene (Poslednja šansa Jugoslavije. Haška konferencija 1991, Beograd, 2002, s. 48).
U ratu…
Nakon pocetka agresije, presudan korak u ukidanju svake mogucnosti gradjanske Bosne i Hercegovine predstavljala je Platforma za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima, iz juna 1992. Ovaj dokument po prvi puta legalizira fantomski koncept konstitutivnih naroda, gurajuci napadnutu državu još dublje u politicki avanturizam. Osam godina kasnije, jedan od arhitekata tog ustavnopravnog samoubistva naci ce dovoljno poštenja da prizna, post eventum, kako pojam konstitutivnosti naroda nije razvijen u politickoj i ustavnoj teoriji niti je poznat u komparativnom ustavnom pravu (Kasim Trnka, Ustavno pravo, s. 216), ali tada, kada se nešto još moglo uciniti, osude konstitutivnosti naroda svodile su se na jedan glas: Od cuvene recenice da rat u Hrvatskoj nije naš rat pa do potoka krvi u Bosni i Hercegovini nije prošlo mnogo vremena. Od trenutka donošenja ove Platforme pa dok šejtan ne dode po svoje proci ce još manje (T. Haveric, Što se više mijenja, to je više isto, Oslobodenje od 1. jula 1992, s. 3).
Ta eliminacija gradanskog principa bila je popracena etnizacijom otpora agresiji, i Sporazum iz Medugorja izmedu SDA i HDZ potvrdit ce da politicke elite shvataju odbrambeni rat kao borbu dva naroda protiv treceg. Kada je jedan od rukovodilaca Liberalne stranke na jednoj od ratnih konferencija za štampu u Predsjedništvu BiH objelodanio postojanje tog dokumenta i ukazao na kobne perspektive koje on otvara, pojavila se u BH Danima šaljiva bilješka: Pronadena je saradnicka legitimacija KOS-a na ime Hasib Salkic…. Autor bilješke time je nedvosmisleno davao do znanja da svi oni koji osuduju sporazum dviju etnickih stranaka nužno rade po nalogu trece!
Treba li napominjati da se i denuncijant-šaljivcina Senad Pecanin, zagovornik otpora na etnickoj osnovi i svojevremeno urednik lista Sandžak, danas grlato zalaže za gradansku demokratiju?
… i u miru
Prilikom sklapanja mira, šejtan je došao po svoje: konstitutivni narodi ušli su najprije u Vašingtonski a zatim i u Dejtonski ustav, te je tako zakucana suverenost etnickih grupa, koja danas smeta Stranci za BiH. U tom trenutku, razmjere katastrofe vec su mogli sagledati i politicki diletanti koji su u americkoj vojnoj bazi zastupali interese muslimanskog naroda, pa je pokrenuta akcija ubrzanog zametanja tragova. Tadašnji ministar vanjskih poslova M. Šacirbegovic spremno ce okriviti Zapad (Svijet od 15. februara 1996, s. 16): Ja sam bio tamo i, Boga mi, za ovo … nismo odgovorni ni Alija, ni Silajdžic, ni [ja,] Šacirbegovic […]. Mi smo se borili za druge stvari. Zapadu je odgovaralo da stvori tri strane, i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodece partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znaci ustanovili taj koncept, a sada se, kao, bune povodom toga.
Harisu Silajdžicu, koji je nešto pametniji od Šacirbegovica, danas je jasno da je ta teza neuvjerljiva (Zapad nije stvorio ni SDA, ni ostale dvije strane!), osim toga, u narednim mjesecima on racuna na podršku Zapada za licnu politicku promociju. Stoga je našao novog, prihvatljivijeg krivca: drugu priliku za temeljite ustavne promjene kojima se ruši Miloševicev projekt u BiH necemo imati… (Dnevni Avaz, 13. januara 2006, s. 2).
Slobodan Miloševic kriv je za agresiju i genocid, i zbog toga mu se danas sudi. Ali koncept etnicke podjele vlasti nije njegov projekt (on je htio sve, a ne da dijeli!): Bosna i Hercegovina kao dogovor triju naroda ideja je muslimanske politicke klase, koju su nosioci srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta oduševljeno prihvatili kao dar s neba. Proglas Stranke za BiH pokušava da to prikrije na nacin koji svjedoci da u bosanskom javnom diskursu zaista sve prolazi! Ono što je sadašnje stanje, u osnovi nepromijenjeno od 1990, predstavlja se u proglasu kao opasnost koja tek prijeti ako se usvoji neki nespecificirani predlog: Model etnicke podjele predložen je i za instituciju Predsjedništva. Umjesto jednog Predsjednika, koji bi zastupao suverenost svih gradana, predloženo je da bi troclano Predsjedništvo trebalo da zastupa suverenitet tri etnicka tabora.
Predložen? No ni sedmoclano Predsjedništvo, izabrano 1990, i ciji nijedan clan nije dobio natpolovicnu vecinu glasova, nije zastupalo suverenost gradana! Ne pamti se da je Safet Halilovic tada prosvjedovao. Ne pamti se da je Haris Silajdžic odbio, u takvom negradanskom sistemu, ministarsku funkciju bez koje danas u Briselu ne bi mogao da se sastane ni sa dežurnim vatrogascem u zgradi Evropske komisije. A narocito se ne pamti da je iko od njih u podjeli vlasti tada predvidao neko mjesto za gradane Bosne i Hercegovine koji svoj identitet i politicko opredjeljenje ne žele izražavati putem etnickog razvrstavanja, i za koje je Stranka za BiH danas, kada su socijalno mrtvi, izuzetno zabrinuta…
U ime svih 27 preostalih gradana iz te kategorije ja im izražavam zahvalnost na brizi, ali to nece ici, a konstitutivno-narodna mudrost uci nas i zašto. Nije hala daleko, kad na vakat kreneš: da bi se moglo razmišljati o ostvarivanju gradanske demokratije u Bosni 2006, trebalo je zalagati se za nju od 1989. Novi gradanski konvertiti krenuli su tim putem s velikim zakašnjenjem, i tek nakon što su iz koncepta »vlasti suverenih naroda« izvukli što se moglo izvuci, i zato za njima ostaje smradan trag…
Ing. Dzafo Pasovic
(Tekst je ponuden nekim sarajevskim glasilima, i odbijen uz razlicita objašnjenja.)
https://www.facebook.com/pages/Ideja-Mu ... 14?sk=info
