odlicni tekstovi darka hudelista, inace poznatog hrvatskog novinara koji je karijeru poceo kao muzicki kriticar o koncertima bijlog dugmenta...
prvi dio:
Bregović obnavlja Jugoslaviju:
Veliki financijsko-politički projekt vođe Bijelog dugmeta: zaraditi pola milijuna eura i oživiti jugoslavenstvo
Pisao: Darko Hudelist
Moje otkriće - ako se to uopće može nazvati nekakvim otkrićem - da će se posljednji i najveći od ukupno tri spektakularna koncerta ad hoc nanovo okupljenoga Bijelog dugmeta, onaj na beogradskom hipodromu, održati na Vidovdan (28. lipnja), izazvalo je konsternaciju kod gotovo svih neposredno angažiranih osoba u ovome jedinstvenom metaglazbenom projektu.
A što sam napravio? Ništa posebno. Otišao sam na web-stranicu www. music-star.co.yu - riječ je o službenoj stranici beogradske glazbene agencije "Music Star Production", kojoj je vlasnik bivši, a sada opet i sadašnji, pa makar samo nakratko, menadžer Bijelog dugmeta Raka Marić. Na naslovnici weba naznačeni su termini predstojeće turneje. Piše: Sarajevo, Koševo, 15.6.; Zagreb, Maksimir, 22.6.; Beograd, hipodrom, 28.6. Posljednji termin odmah mi je privukao pozornost. Upitao sam se, čim sam ga opazio: Je li to namjerno ili slučajno?
Vidovdanski koncert
Obratio sam se dvjema osobama za koje slobodno mogu reći da su glavni inicijatori "reintegracije" Bijelog dugmeta. To su Damir Begović, Sarajlija nastanjen u Zagrebu i Londonu, nekadašnji suradnik Gorana Bregovića, a danas vlasnik zagrebačke tvrtke Intercom i sales manager u londonskoj tvrtki Solid State Logic, te Mia Vojnić, direktorica marketinga Coca- Cola Beverages Hrvatska d.d., generalnog i jedinog pravog sponzora najavljene turneje. Oboje su mi kategorički izjavili da je to čista slučajnost. To jest, da je posve nenamjerno i neplanirano ispalo da će se beogradski koncert Bregovićeve družine održati baš na Vidovdan.
Isti sam odgovor dobio i od službenika zaposlenih u Music Star Productionu u Beogradu (u trenutku mog poziva šef agencije Raka Marić bio je u Solunu, u Grčkoj). Bregoviću sam pak poslao SMS-poruku, moleći ga za kraći intervju u povodu skorašnjih koncerata u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Stigao mi je odgovor: "Ja sam u Aziji na turneji i dolazim na koncert u Sarajevo 13."
Najuznemirenija mojim "otkrićem" da beogradski koncert Bijelog dugmeta pada na Vidovdan bila je šefica marketinga hrvatske točionice Coca-Cole, Mia Vojnić, koju sam posjetio u njezinu uredu u velebnoj zgradi Coca-Cole u Folnegovićevu naselju. Doduše, u startu se ogradila, rekavši mi da zapravo i ne zna što je to Vidovdan i što se toga dana uopće slavi. Njoj su, navodno, rekli da je 28. lipnja Đurđevdan, koji slave Romi. A za Vidovdan gotovo nije ni čula niti je imalo upućena u političku ili bilo koju drugu simboliku toga dana.
Po gđi Vojnić, datumi miniturneje Bijelog dugmeta određivali su se prema već ranije utvrđenim glazbenim i inim poslovnim obvezama Gorana Bregovića, čiji je rokovnik - što se može i očekivati za tako veliku zvijezdu - krcat terminima tjednima i mjesecima unaprijed dogovorenih nastupa i putovanja po bijelome svijetu.
Puki slučaj?
Prvotno, turneja je trebala početi 29. ili 30. lipnja, u Bregovićevu homelandu Sarajevu, a nastaviti se, u ostalim bivšim jugoslavenskim gradovima, u prvim danima srpnja. No, kako je Brega u srpnju zauzet, kompletna se turneja morala pomaknuti na prvu polovicu lipnja, i tako se onda, po kazivanju gđe Vojnić, u potrazi za ono malo slobodnih Bregovićevih dana, posve slučajno "potrefilo" da će onaj završni i najmonumentalniji koncert, na beogradskom hipodromu, pasti na sam Vidovdan.
Kao što je također slučajno ispalo da će se zagrebački koncert, onaj 22. lipnja, održati upravo na Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj.
Mia Vojnić zvučala mi je uvjerljivo kad mi je to tumačila i vjerujem da je tako. Pokušao sam joj, međutim, objasniti da se, bez obzira na sve, vidovdanska simbolika - slučajna ili ne - morala, ovdje, unaprijed izbjeći. Rekao sam joj da ja osobno, kad bih bio menadžer ili generalni sponzor dotične turneje, ne bih ni u snu dopustio da Bijelo dugme nastupa u Beogradu upravo na taj dan, Vidovdan. Samo i isključivo zbog vrlo naglašene vidovdanske simbolike u znatnom dijelu opusa samoga Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta, još od sredine osamdesetih (1984.) nadalje.
Evo, ukratko, moje argumentacije.
ZAROBLJENIK VIDOVDANSKOG MITA
VELIKA SRBIJA Milošević je na Vidovdan 1989. počeo preuređivanje Jugoslavije u Veliku Srbiju
Od kneza Lazara do rokera Bregovića
Kad netko, jednoga dana, bude pravio kronologiju najvećih događaja u povijesti naroda i država s naših prostora koji su se zbili na Vidovdan, ona će, otprilike, izgledati ovako:
28. lipnja 1389., na uzvisini iznad Prištine (Turci su to mjesto nazvali Gazi Mestan) dogodila se kosovska bitka, koja je završila srpskim porazom i opredjeljenjem Srba i kneza Lazara, još uoči bitke, za "carstvo nebesko", tj. za budući uskrs srpske države;
28. lipnja 1914., zadojen vidovdanskim kultom i Njegoševim velikim epskim spjevom "Gorski vijenac", u kojem se slavi ubojstvo sultana Murata I. od Miloša Obilića, 19-godišnji Srbin iz Bosne Gavrilo Princip ubio je, u Sarajevu, austrougarskoga prestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je, kako piše u svim povijesnim čitankama, bila "iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat";
28. lipnja 1921., vlada Nikole Pašića, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, progurala je tzv. Vidovdanski ustav, koji je, kako piše u "Novoj istoriji srpskog naroda" (priredio Dušan T. Tabaković, Naš dom, Beograd, 2002.), "dosledno utemeljio organizaciju zasnovanu na pretpostavci o jedinstvenom narodu, jedinstvenom jeziku i jedinstvenoj državi".
28. lipnja 1966., uoči političke likvidacije potpredsjednika SFRJ Aleksandra Rankovića, rankovićevac Dobrica Ćosić šalje Titu pismo, s porukom: "Ja vas uveravam: političkim padom i krahom A. Rankovića započinje u Srbiji proces moralne, političke, nacionalne dezintegracije i raskola koji će naša generacija teško moći moralno da podnese i prevaziđe."
28. lipnja 1989., na 600. obljetnicu Kosovske bitke, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević odlazi na Gazi Mestan (kamo je sletio helikopterom) i izjavljuje, pred milijun ljudi: "Šest vekova kasnije opet smo u bitkama i svađama. One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene..."
28. lipnja 2001., toga istog Miloševića nova, demokratska srpska vlast, sa Zoranom Đinđićem na čelu, izručuje Haagu (pošto je uhapšen i priveden u beogradski Centralni zatvor 1. travnja 2001.)
n i naposljetku, 28. lipnja 2005. ponovno okupljeno Bijelo dugme, najveći jugoslavenski rock-bend u povijesti, održava završni i najspektakularniji koncert na svojoj eksjugoslavenskoj turneji pod generalnim sponzorstvom Coca-Cole, onaj na beogradskom hipodromu, pred 150 do 200 tisuća ljudi, nakon koncerata prethodno održanih u glavnim gradovima susjednih, doskora zaraćenih država - Sarajevu i Zagrebu...
PLJUNI I ZAPJEVAJ, JUGONOSTALGIJO
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#2
tekstovi su objavljenji u globusu...
drugi dio
Motiv: novac i politika
Glazba će na turneji "uskrsnuloga" integralnog Bijelog dugmeta biti najmanje važan moment. Odnosno, najmanje važan motiv. Još točnije rečeno: ta turneja s glazbom kao takvom nema nikakve veze. Mnogo su važniji neki posve drugi motivi. Za neke je to posao, tj. novac, za druge čista nostalgija, za "ljepšim" i "sretnijim" vremenima, a za treće - u tu, treću kategoriju spada sam Goran Bregović - zadovoljenje vlastitih snova. O potonjem motivu malo poslije.
Primarno, motiv za okupljanje Bijelog dugmeta čisto je poslovni, a potječe od same menadžerice marketinga hrvatske točionice Coca-Cole, Mie Vojnić. Njoj je ta ideja pala na pamet u rujnu 2004. Dugo je razmišljala o tome koji bi glazbeni brand s naših (ili bilo kojih drugih) prostora valjalo povezati, u jednoj jakoj i prodornoj marketinškoj akciji, s multinacionalno respektabilnim brandom Coca-Cole, a onda joj se ukazala "đavolska" ideja o Bijelom dugmetu. U marketinškim pothvatima Coca-Cole, svagdje u svijetu, glazba ima vrlo istaknutu ulogu, a jednome tako snažnom multinacionalnom "igraču" kakav je Coca-Cola nije, niti može biti, svejedno s kojim i kakvim glazbenim imenima stupa u poslovni odnos. Brandovi moraju, barem približno, biti izjednačeni. U poslovnom se svijetu to naziva "izjednačavanjem levela".
Coca-Colino Dugme
I sama, svojedobno, fanica Bijelog dugmeta, Mia Vojnić izračunala je u svojoj glavi koje su to značajke branda "veselih Bosanaca" poželjne za poslovno povezivanje s brandom Coca-Cole. To su: dugovječnost, stabilnost, autentičnost, raspršenost interesa po svim dobnim skupinama (ali s naglaskom, ipak, na mlađu populaciju) i, naravno, regionalni, odnosno multinacionalni (čitaj: jugoslavenski), karakter benda, budući da je Bijelo dugme, prije svega, bila općejugoslavenska skupina, koja je po popularnosti i značaju daleko nadmašivala Bregovićevu užu domovinu - Sarajevo i BiH.
Najkraće rečeno: brandu multinacionalke poput Coca-Cole u glazbenom svijetu, na prostorima bivše Jugoslavije, najbolje pristaje također multinacionalni brand poput Bijelog dugmeta. Ako se ta dva branda međusobno spoje, svatko će od toga imati velike koristi. Za takvo svoje razmišljanje gđa Vojnić dobila je u svojoj kompaniji potporu. Problem je, međutim, bio kako uvjeriti Gorana Bregovića da upravo Coca-Cola treba biti ta koja će, barem na nekoliko dana ili tjedana, nanovo okupiti njegovo, davno rasformirano, Bijelo dugme. I da on na takvu avanturu uopće pristane. Prvi takav pokušaj, u listopadu ili studenome 2004., u Pragu, gdje je Bregović tada imao nekakvu novinsku konferenciju, nije uspio.
Onda se Mia Vojnić obratila svom kolegi iz hrvatske Coca-Cole, Darku Culifaju, rukovoditelju razvoja tržišta te kompanije. Čovjek je privatno dobar s Breginim starim suradnikom i prijateljem iz Sarajeva, Damirom Begovićem. I ne samo to: Culifajeva je supruga po zanimanju stomatologinja, a Begovićeva je supruga, baš kao naručeno - njezina pacijentica. Culifaj je Begovića zamolio za posredovanje. Njegov je odgovor bio obećavajući: "Da, ja vam mogu otvoriti vrata za to što želite!"
Motivacija Gorana Bregovića da uđe u ovaj projekt bitno se razlikuje od motivacija svih ostalih involviranih aktera. Coca-Colin je motiv jasan: povezati svoj brand s podjednako jakim brandom iz svijeta pop-glazbe te zaigrati na što većem i masovnijem tržištu. Motiv Rake Marića, kao estradnog menadžera staroga kova, naprosto je zaraditi što više love, po sistemu take the money and run. Pošteno. Novac je u centru i svih pjevača i članova Bijelog dugmeta, minus Goran Bregović.
Bregovićev san
Damiru Begoviću, pak, primarna je nostalgija za samim Bijelim dugmetom te želja da se turnejom napravi nešto doista veliko i u profesionalno-glazbenom smislu superkvalitetno.
Ali Bregoviću je u prvome planu nešto drugo - želja za ostvarenjem njegova davnašnjeg sna. Bijelo dugme postići će ono što nisu uspjeli političari, gospodarstvenici, biznismeni, sportaši, međunarodna zajednica, Ceca, nitko: ponovno će ujediniti još do jučer međusobno zaraćene države - Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Te tri zemlje, glavne sastavnice nekadašnje Jugoslavije, nisu našle moduse svog povezivanja u proteklih 15 godina, ni u čemu, a sada će se to dogoditi - upravo zahvaljujući Bregi i Bijelom dugmetu! Glazbenom staru kao što je Goran Bregović, koji nikada nije skrivao svoje jugoslavenske osjećaje, to neizmjerno godi. Turneja još nije ni počela, glazbenici nisu zasvirali ni prvi takt, a sve su karte, u sva tri grada, rasprodane - samo za nekoliko sati. BiH, Hrvatska i Srbija poručile su Bregi i Bijelom dugmetu - "Da!"
Kao što je poznato, prvotni je plan bio ujediniti cijelu Jugoslaviju, ali su iz tehničkih, organizacijskih ili financijskih razloga otpali koncerti u Ljubljani, Skoplju i Splitu. Ostala je, međutim, bit turneje: povezivanje država što su tvorile kičmu Jugoslavije, a koje su devedesetih međusobno bile u ratu.
To, s Bregine strane, nije prizemno manipuliranje politikom (vjerujem Coca-Colinoj menadžerici Miji Vojnić da je, kad mu se prvi put izložila ta ideja, bio skeptičan, bojeći se da će taj projekt neki protumačiti pogrešno, tj. pretenciozno politički ili čak politikantski), nego nešto mnogo više: izdizanje iznad praktične politike. A to znači: biti najjači od svih, djelovati natpolitički, pokazati svima i svakomu da je Bijelo dugme oduvijek bio regionalan, globalan, natpolitički bend, štoviše - od toga napraviti mitomansku priču i na taj način definitivno ući u povijest, u legendu. Ne samo bivšeg jugoslavenskog rocka nego općenito.
Ali zato mi je, ponavljam, toliko i "zaškripao" datum održavanja završnoga, beogradskog, koncerta: Vidovdan, 28. lipnja. Dugme će te vidovdanske večeri nastupiti pred 150 ili 200 tisuća Beograđana. Što je, dakle, to nego kardinalna pogreška u inače pomno zamišljenom projektu: simbolički povezati ne tako davno zaraćene države izdizanjem iznad prizemnog političkog konteksta koji je prouzročio bespoštedni, krvavi rat između njih - tj. između Srba, Hrvata i Bošnjaka - a onda u bivšem glavnom gradu bivše zajedničke države, odakle je rat kronološki krenuo, koncertirati na Dan rata, što Vidovdan po svojoj definiciji jest? Kako god da se uzme, to jedno s drugim ne ide i dopušta svakojaka tumačenja. Ako se taj previd doista dogodio slučajno, trebalo je unaprijed paziti da do njega ne dođe. Upravo zato što je riječ o Bregoviću i njegovu Bijelom dugmetu.
Spoj Dugmeta i Vidovdana prvi se put dogodio 1984., na prvom albumu Bijelog dugmeta bez pjevača Željka Bebeka. Album se jednostavno zvao "Bijelo dugme", no mnogi ga pamte pod imenom "Kosovka djevojka", zbog istoimene slike srpskog slikara Uroša Predića, napravljene 1919., neposredno nakon nastanka prve Jugoslavije, koju je Bregović stavio na naslovnicu omota ploče.
Slika je nastala prema glasovitoj epskoj pjesmi o Kosovu, a prikazuje epsku junakinju Kosovku djevojku kako pridržava glavu umirućega barjaktara srpskog kneza Lazara prinoseći mu zlatni pehar s vinom neposredno nakon fatalne Kosovske bitke, naravno, održane na Vidovdan, 28. lipnja 1389. Tada su se knez Lazar i čitava Srbija, poraženi od Osmanlija, odlučili za "carstvo nebesko", vjerujući - što se nakon nekoliko stoljeća i obistinilo - da će srpska država jednoga dana uskrsnuti poput Krista.
drugi dio
Motiv: novac i politika
Glazba će na turneji "uskrsnuloga" integralnog Bijelog dugmeta biti najmanje važan moment. Odnosno, najmanje važan motiv. Još točnije rečeno: ta turneja s glazbom kao takvom nema nikakve veze. Mnogo su važniji neki posve drugi motivi. Za neke je to posao, tj. novac, za druge čista nostalgija, za "ljepšim" i "sretnijim" vremenima, a za treće - u tu, treću kategoriju spada sam Goran Bregović - zadovoljenje vlastitih snova. O potonjem motivu malo poslije.
Primarno, motiv za okupljanje Bijelog dugmeta čisto je poslovni, a potječe od same menadžerice marketinga hrvatske točionice Coca-Cole, Mie Vojnić. Njoj je ta ideja pala na pamet u rujnu 2004. Dugo je razmišljala o tome koji bi glazbeni brand s naših (ili bilo kojih drugih) prostora valjalo povezati, u jednoj jakoj i prodornoj marketinškoj akciji, s multinacionalno respektabilnim brandom Coca-Cole, a onda joj se ukazala "đavolska" ideja o Bijelom dugmetu. U marketinškim pothvatima Coca-Cole, svagdje u svijetu, glazba ima vrlo istaknutu ulogu, a jednome tako snažnom multinacionalnom "igraču" kakav je Coca-Cola nije, niti može biti, svejedno s kojim i kakvim glazbenim imenima stupa u poslovni odnos. Brandovi moraju, barem približno, biti izjednačeni. U poslovnom se svijetu to naziva "izjednačavanjem levela".
Coca-Colino Dugme
I sama, svojedobno, fanica Bijelog dugmeta, Mia Vojnić izračunala je u svojoj glavi koje su to značajke branda "veselih Bosanaca" poželjne za poslovno povezivanje s brandom Coca-Cole. To su: dugovječnost, stabilnost, autentičnost, raspršenost interesa po svim dobnim skupinama (ali s naglaskom, ipak, na mlađu populaciju) i, naravno, regionalni, odnosno multinacionalni (čitaj: jugoslavenski), karakter benda, budući da je Bijelo dugme, prije svega, bila općejugoslavenska skupina, koja je po popularnosti i značaju daleko nadmašivala Bregovićevu užu domovinu - Sarajevo i BiH.
Najkraće rečeno: brandu multinacionalke poput Coca-Cole u glazbenom svijetu, na prostorima bivše Jugoslavije, najbolje pristaje također multinacionalni brand poput Bijelog dugmeta. Ako se ta dva branda međusobno spoje, svatko će od toga imati velike koristi. Za takvo svoje razmišljanje gđa Vojnić dobila je u svojoj kompaniji potporu. Problem je, međutim, bio kako uvjeriti Gorana Bregovića da upravo Coca-Cola treba biti ta koja će, barem na nekoliko dana ili tjedana, nanovo okupiti njegovo, davno rasformirano, Bijelo dugme. I da on na takvu avanturu uopće pristane. Prvi takav pokušaj, u listopadu ili studenome 2004., u Pragu, gdje je Bregović tada imao nekakvu novinsku konferenciju, nije uspio.
Onda se Mia Vojnić obratila svom kolegi iz hrvatske Coca-Cole, Darku Culifaju, rukovoditelju razvoja tržišta te kompanije. Čovjek je privatno dobar s Breginim starim suradnikom i prijateljem iz Sarajeva, Damirom Begovićem. I ne samo to: Culifajeva je supruga po zanimanju stomatologinja, a Begovićeva je supruga, baš kao naručeno - njezina pacijentica. Culifaj je Begovića zamolio za posredovanje. Njegov je odgovor bio obećavajući: "Da, ja vam mogu otvoriti vrata za to što želite!"
Motivacija Gorana Bregovića da uđe u ovaj projekt bitno se razlikuje od motivacija svih ostalih involviranih aktera. Coca-Colin je motiv jasan: povezati svoj brand s podjednako jakim brandom iz svijeta pop-glazbe te zaigrati na što većem i masovnijem tržištu. Motiv Rake Marića, kao estradnog menadžera staroga kova, naprosto je zaraditi što više love, po sistemu take the money and run. Pošteno. Novac je u centru i svih pjevača i članova Bijelog dugmeta, minus Goran Bregović.
Bregovićev san
Damiru Begoviću, pak, primarna je nostalgija za samim Bijelim dugmetom te želja da se turnejom napravi nešto doista veliko i u profesionalno-glazbenom smislu superkvalitetno.
Ali Bregoviću je u prvome planu nešto drugo - želja za ostvarenjem njegova davnašnjeg sna. Bijelo dugme postići će ono što nisu uspjeli političari, gospodarstvenici, biznismeni, sportaši, međunarodna zajednica, Ceca, nitko: ponovno će ujediniti još do jučer međusobno zaraćene države - Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Te tri zemlje, glavne sastavnice nekadašnje Jugoslavije, nisu našle moduse svog povezivanja u proteklih 15 godina, ni u čemu, a sada će se to dogoditi - upravo zahvaljujući Bregi i Bijelom dugmetu! Glazbenom staru kao što je Goran Bregović, koji nikada nije skrivao svoje jugoslavenske osjećaje, to neizmjerno godi. Turneja još nije ni počela, glazbenici nisu zasvirali ni prvi takt, a sve su karte, u sva tri grada, rasprodane - samo za nekoliko sati. BiH, Hrvatska i Srbija poručile su Bregi i Bijelom dugmetu - "Da!"
Kao što je poznato, prvotni je plan bio ujediniti cijelu Jugoslaviju, ali su iz tehničkih, organizacijskih ili financijskih razloga otpali koncerti u Ljubljani, Skoplju i Splitu. Ostala je, međutim, bit turneje: povezivanje država što su tvorile kičmu Jugoslavije, a koje su devedesetih međusobno bile u ratu.
To, s Bregine strane, nije prizemno manipuliranje politikom (vjerujem Coca-Colinoj menadžerici Miji Vojnić da je, kad mu se prvi put izložila ta ideja, bio skeptičan, bojeći se da će taj projekt neki protumačiti pogrešno, tj. pretenciozno politički ili čak politikantski), nego nešto mnogo više: izdizanje iznad praktične politike. A to znači: biti najjači od svih, djelovati natpolitički, pokazati svima i svakomu da je Bijelo dugme oduvijek bio regionalan, globalan, natpolitički bend, štoviše - od toga napraviti mitomansku priču i na taj način definitivno ući u povijest, u legendu. Ne samo bivšeg jugoslavenskog rocka nego općenito.
Ali zato mi je, ponavljam, toliko i "zaškripao" datum održavanja završnoga, beogradskog, koncerta: Vidovdan, 28. lipnja. Dugme će te vidovdanske večeri nastupiti pred 150 ili 200 tisuća Beograđana. Što je, dakle, to nego kardinalna pogreška u inače pomno zamišljenom projektu: simbolički povezati ne tako davno zaraćene države izdizanjem iznad prizemnog političkog konteksta koji je prouzročio bespoštedni, krvavi rat između njih - tj. između Srba, Hrvata i Bošnjaka - a onda u bivšem glavnom gradu bivše zajedničke države, odakle je rat kronološki krenuo, koncertirati na Dan rata, što Vidovdan po svojoj definiciji jest? Kako god da se uzme, to jedno s drugim ne ide i dopušta svakojaka tumačenja. Ako se taj previd doista dogodio slučajno, trebalo je unaprijed paziti da do njega ne dođe. Upravo zato što je riječ o Bregoviću i njegovu Bijelom dugmetu.
Spoj Dugmeta i Vidovdana prvi se put dogodio 1984., na prvom albumu Bijelog dugmeta bez pjevača Željka Bebeka. Album se jednostavno zvao "Bijelo dugme", no mnogi ga pamte pod imenom "Kosovka djevojka", zbog istoimene slike srpskog slikara Uroša Predića, napravljene 1919., neposredno nakon nastanka prve Jugoslavije, koju je Bregović stavio na naslovnicu omota ploče.
Slika je nastala prema glasovitoj epskoj pjesmi o Kosovu, a prikazuje epsku junakinju Kosovku djevojku kako pridržava glavu umirućega barjaktara srpskog kneza Lazara prinoseći mu zlatni pehar s vinom neposredno nakon fatalne Kosovske bitke, naravno, održane na Vidovdan, 28. lipnja 1389. Tada su se knez Lazar i čitava Srbija, poraženi od Osmanlija, odlučili za "carstvo nebesko", vjerujući - što se nakon nekoliko stoljeća i obistinilo - da će srpska država jednoga dana uskrsnuti poput Krista.
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#3
treci dio
VESELI BOSANCI Bijelo dugme sredinom 70-ih: Bebek je pjevao kako ljubi Bosanac, a ne Jugoslaven
Kosovka djevojka
Na tome i na iduća dva albuma, "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" (1986.) i "Ćiribiribela" (1988.) nalaze se barem po dvije velike političke provokacije u duhu ondašnjega Bregovićeva integralnog jugoslavenstva. Na albumu iz 1984., osim Predićeve slike "Kosovka djevojka" na omotnici umjesto fotografije članova skupine, to je rock--obrada službene jugoslavenske himne "Hej, Slaveni", što je, kako piše na trenutačno najposjećenijoj web-stranici o Bijelom dugmetu (http://www.milosm.coolfreepage.com), "posredno pokrenulo talas jugoslovenstva kod drugih sarajevskih grupa". Među inima, bili su to Plavi orkestar, Merlin i Hari Mata Hari. Na albumu iz 1986., "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", glavni je politički eksces bila obrada stare revolucionarne pjesme "Padaj, silo i nepravdo", koju je, uz pratnju Bregovića i klinaca iz nekog dječjeg doma, otpjevao narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo, stari crnogorski partizan što ga je Tito svojedobno smijenio i politički marginalizirao upravo zbog njegova eksplicitnog integralnog jugoslavenstva koje je bilo u koliziji s oficijelnom politikom SKJ afirmiranja jugoslavenskih nacija, republika i pokrajina. Na albumu "Ćiribiribela" iz 1988., pak, Bregović povezuje hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino" i srpsku patriotsku pjesmu iz doba Prvog svjetskog rata "Tamo daleko" u jedinstvenu glazbenu strukturu, čime opet, najprovokativnije dotad, apostrofira svoje integralnojugoslavenske stavove i osjećaje.
Bregović se, kad je to činio, nije s tim sprdao. Po političkom je uvjerenju doista bio integralni Jugoslaven (rodio se u Sarajevu, kao dijete oca Hrvata i majke Srpkinje), ali kako je takvo, integralno jugoslavenstvo u prošlosti i "stare" i "nove" Jugoslavije oduvijek, zapravo, bila maska za integralno srpstvo, utemeljeno na vidovdanskom kultu i mitu o kosovskoj bitki, logično je da su svi ti, politički angažirani albumi Bijelog dugmeta, od 1984. nadalje, mnogo pozitivniju recepciju doživjeli u istočnim krajevima Jugoslavije nego, primjerice, u Hrvatskoj i Sloveniji. Na kraju se dogodilo da su se pojedine Bregovićeve pjesme, poput "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", s oduševljenjem pjevale na masovnim mitinzima Miloševićeve antibirokratske revolucije 1988. i 1989. diljem Srbije, a i sam je Bregović, uostalom, u svojim intervjuima nerijetko znao isticati svoju gotovo dječačku fasciniranost "događanjem naroda".
Primjerice, na pitanje novinarke beogradskog tjednika "Intervju" Marije Milošević - "Što mislite o prošlogodišnjim političkim događanjima u Srbiji i u Jugoslaviji?" - Bregović, 17. ožujka 1989., odgovara: "Koliko god bi neki pokazatelji mogli značiti da se ide nagore, ja mislim da je sve to skupa dobro. Jer, sve ozbiljne bolesti se liječe drastičnim metodama."
Simpatije za Markovića
Ubrzo je, ipak, evoluirao pa već tijekom 1989. i 1990. pravi zamjetan pomak od integralnog jugoslavenstva promiloševićevskoga tipa prema nekakvu "interesnom jugoslavenstvu" koje je u to vrijeme promovirao tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković. Za tu je njegovu fazu karakteristična izjava: "Buduća Juga ne može da se zasniva na bratstvu i jedinstvu, kao rečenici iz lepe literature, već na zajedničkim interesima. A dok se ona ne napravi, nama će Jugoslovenima biti gadno, jer nemamo drugog izbora." (Politika, 25. siječnja 1989.)
"Buduće Juge", međutim, nije bilo: postojeća se raspala, u najkrvavijem mogućem ratu, a na njezinu su zgarištu nastale samostalne države - Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora itd. - od kojih neke, zapravo, još nisu, u državnopravnom smislu, dokraja definirane. Sada te države, bivše jugoslavenske republike, prvi put stupaju u zajednički odnos, makar samo na simboličnoj (glazbenoj, odnosno metaglazbenoj) razini - upravo zahvaljujući Bregi i Bijelom dugmetu...
KLJUČNI SUSRET U BEOGRADU
Sporazum Bregović - Begović u Carevoj ćupriji
Ukratko o Damiru Begoviću: on je bio taj koji je 1986. snimao i miksao pretposljednji, po sadržaju možda najkontroverzniji, album Bijelog dugmeta, "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo". U neku ruku, glazbeni je producent toga albuma (naravno, uz samog Bregovića). Poslije je snimao i miksao solo-albume Željka Bebeka i Branimira Štulića. I danas je vrhunski stručnjak za zvuk, to mu je osnovna preokupacija (diplomirani je inženjer zvuka). Dokazao se i na filmskom području: bio je odgovoran za, svojedobno revolucionarno, digitalno snimanje zvuka u hvaljenom filmu Bate Čengića "Gluvi barut".
Bregović i Begović, dva stara sarajevska jarana na stalnom radu u inozemstvu, sastala su se 20. studenoga 2004. u beogradskom restoranu "Careva ćuprija", nedaleko od beogradskih kuća Gorana Bregovića. Radnome ručku prisustvovao je i Raka Marić. Brega je pred Begovićem kapitulirao. Na komadiću papira, napisao mu je: "Slažem se s idejom." Begović je nakon toga Miji Vojnić i ostalima iz Coca-Cole mogao javiti radosnu vijest.
A Bregu je dobio na sljedećim argumentima (tako mi je barem sam ispričao, kad smo se nedavno sastali u Zagrebu): turneja ponovno skupljenoga, integralnog Bijelog dugmeta bit će spektakl koji će se pamtiti, prije svega po vrhunskoj realizaciji i produkciji; bit će to, u pravom smislu riječi, ostavština Bijelog dugmeta za budućnost, koja će, nakon turneje, biti materijalizirana (i) u obliku superatraktivnoga DVD-a. Bit će to Dugmetov svojevrsni "The Last Waltz", kao i onaj nekadašnji proslavljenoga The Banda, iz šezdesetih godina (ili možda, ipak, sedamdesetih, tko će ga danas znati). Ovo je, dakle, sad i nikad više! Sve ste postigli u nekadašnjoj Jugi, samo to niste. Biljeg za vječnost! A sada je došlo vrijeme, nakon svega što se dogodilo (raspad Juge, ratovi itd.), da se i to napravi: reunion, reintegracija, ponovno povezivanje, ali na specifičan, "dugmetovski" način.
A tu je i poslovni partner, Coca-Cola, koji će snagom svog branda i svojim novcem sve to omogućiti i osigurati da turneja bude na najvišoj profesionalnoj razini. Dugme plus Coca-Cola jednako spektakl kakav još nije viđen na našim geografskim širinama. Ni u nekadašnjoj Jugoslaviji ni u današnjim samostalnim državama.
VESELI BOSANCI Bijelo dugme sredinom 70-ih: Bebek je pjevao kako ljubi Bosanac, a ne Jugoslaven
Kosovka djevojka
Na tome i na iduća dva albuma, "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" (1986.) i "Ćiribiribela" (1988.) nalaze se barem po dvije velike političke provokacije u duhu ondašnjega Bregovićeva integralnog jugoslavenstva. Na albumu iz 1984., osim Predićeve slike "Kosovka djevojka" na omotnici umjesto fotografije članova skupine, to je rock--obrada službene jugoslavenske himne "Hej, Slaveni", što je, kako piše na trenutačno najposjećenijoj web-stranici o Bijelom dugmetu (http://www.milosm.coolfreepage.com), "posredno pokrenulo talas jugoslovenstva kod drugih sarajevskih grupa". Među inima, bili su to Plavi orkestar, Merlin i Hari Mata Hari. Na albumu iz 1986., "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", glavni je politički eksces bila obrada stare revolucionarne pjesme "Padaj, silo i nepravdo", koju je, uz pratnju Bregovića i klinaca iz nekog dječjeg doma, otpjevao narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo, stari crnogorski partizan što ga je Tito svojedobno smijenio i politički marginalizirao upravo zbog njegova eksplicitnog integralnog jugoslavenstva koje je bilo u koliziji s oficijelnom politikom SKJ afirmiranja jugoslavenskih nacija, republika i pokrajina. Na albumu "Ćiribiribela" iz 1988., pak, Bregović povezuje hrvatsku himnu "Lijepa naša domovino" i srpsku patriotsku pjesmu iz doba Prvog svjetskog rata "Tamo daleko" u jedinstvenu glazbenu strukturu, čime opet, najprovokativnije dotad, apostrofira svoje integralnojugoslavenske stavove i osjećaje.
Bregović se, kad je to činio, nije s tim sprdao. Po političkom je uvjerenju doista bio integralni Jugoslaven (rodio se u Sarajevu, kao dijete oca Hrvata i majke Srpkinje), ali kako je takvo, integralno jugoslavenstvo u prošlosti i "stare" i "nove" Jugoslavije oduvijek, zapravo, bila maska za integralno srpstvo, utemeljeno na vidovdanskom kultu i mitu o kosovskoj bitki, logično je da su svi ti, politički angažirani albumi Bijelog dugmeta, od 1984. nadalje, mnogo pozitivniju recepciju doživjeli u istočnim krajevima Jugoslavije nego, primjerice, u Hrvatskoj i Sloveniji. Na kraju se dogodilo da su se pojedine Bregovićeve pjesme, poput "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", s oduševljenjem pjevale na masovnim mitinzima Miloševićeve antibirokratske revolucije 1988. i 1989. diljem Srbije, a i sam je Bregović, uostalom, u svojim intervjuima nerijetko znao isticati svoju gotovo dječačku fasciniranost "događanjem naroda".
Primjerice, na pitanje novinarke beogradskog tjednika "Intervju" Marije Milošević - "Što mislite o prošlogodišnjim političkim događanjima u Srbiji i u Jugoslaviji?" - Bregović, 17. ožujka 1989., odgovara: "Koliko god bi neki pokazatelji mogli značiti da se ide nagore, ja mislim da je sve to skupa dobro. Jer, sve ozbiljne bolesti se liječe drastičnim metodama."
Simpatije za Markovića
Ubrzo je, ipak, evoluirao pa već tijekom 1989. i 1990. pravi zamjetan pomak od integralnog jugoslavenstva promiloševićevskoga tipa prema nekakvu "interesnom jugoslavenstvu" koje je u to vrijeme promovirao tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković. Za tu je njegovu fazu karakteristična izjava: "Buduća Juga ne može da se zasniva na bratstvu i jedinstvu, kao rečenici iz lepe literature, već na zajedničkim interesima. A dok se ona ne napravi, nama će Jugoslovenima biti gadno, jer nemamo drugog izbora." (Politika, 25. siječnja 1989.)
"Buduće Juge", međutim, nije bilo: postojeća se raspala, u najkrvavijem mogućem ratu, a na njezinu su zgarištu nastale samostalne države - Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora itd. - od kojih neke, zapravo, još nisu, u državnopravnom smislu, dokraja definirane. Sada te države, bivše jugoslavenske republike, prvi put stupaju u zajednički odnos, makar samo na simboličnoj (glazbenoj, odnosno metaglazbenoj) razini - upravo zahvaljujući Bregi i Bijelom dugmetu...
KLJUČNI SUSRET U BEOGRADU
Sporazum Bregović - Begović u Carevoj ćupriji
Ukratko o Damiru Begoviću: on je bio taj koji je 1986. snimao i miksao pretposljednji, po sadržaju možda najkontroverzniji, album Bijelog dugmeta, "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo". U neku ruku, glazbeni je producent toga albuma (naravno, uz samog Bregovića). Poslije je snimao i miksao solo-albume Željka Bebeka i Branimira Štulića. I danas je vrhunski stručnjak za zvuk, to mu je osnovna preokupacija (diplomirani je inženjer zvuka). Dokazao se i na filmskom području: bio je odgovoran za, svojedobno revolucionarno, digitalno snimanje zvuka u hvaljenom filmu Bate Čengića "Gluvi barut".
Bregović i Begović, dva stara sarajevska jarana na stalnom radu u inozemstvu, sastala su se 20. studenoga 2004. u beogradskom restoranu "Careva ćuprija", nedaleko od beogradskih kuća Gorana Bregovića. Radnome ručku prisustvovao je i Raka Marić. Brega je pred Begovićem kapitulirao. Na komadiću papira, napisao mu je: "Slažem se s idejom." Begović je nakon toga Miji Vojnić i ostalima iz Coca-Cole mogao javiti radosnu vijest.
A Bregu je dobio na sljedećim argumentima (tako mi je barem sam ispričao, kad smo se nedavno sastali u Zagrebu): turneja ponovno skupljenoga, integralnog Bijelog dugmeta bit će spektakl koji će se pamtiti, prije svega po vrhunskoj realizaciji i produkciji; bit će to, u pravom smislu riječi, ostavština Bijelog dugmeta za budućnost, koja će, nakon turneje, biti materijalizirana (i) u obliku superatraktivnoga DVD-a. Bit će to Dugmetov svojevrsni "The Last Waltz", kao i onaj nekadašnji proslavljenoga The Banda, iz šezdesetih godina (ili možda, ipak, sedamdesetih, tko će ga danas znati). Ovo je, dakle, sad i nikad više! Sve ste postigli u nekadašnjoj Jugi, samo to niste. Biljeg za vječnost! A sada je došlo vrijeme, nakon svega što se dogodilo (raspad Juge, ratovi itd.), da se i to napravi: reunion, reintegracija, ponovno povezivanje, ali na specifičan, "dugmetovski" način.
A tu je i poslovni partner, Coca-Cola, koji će snagom svog branda i svojim novcem sve to omogućiti i osigurati da turneja bude na najvišoj profesionalnoj razini. Dugme plus Coca-Cola jednako spektakl kakav još nije viđen na našim geografskim širinama. Ni u nekadašnjoj Jugoslaviji ni u današnjim samostalnim državama.
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#6
Uprkos najavama spektakla Bijelog Dugmeta, bojim se da je citav pokusaj ostao na nivou malo boljeg teferica...
scena, ozvucenje, atmosfera...prosjecno...najnovija sarena laza za primitivne i ni na sta bolje ne naucene balkance...
ako cemo porediti.. (mada je jako neukusno odmah da se ogradim)...bijelo dugme vs. npr Radiohead koncert u veroni - vidimo gdje je Dugme i kurac Bregovic u poredjenju s tim.
Toliko o spektaklu...
Zbogom Dugme, zbogom Bregovicu - halalicu vam sve pare sto zaradite samo da ova turneja bude sahrana jednog vremena, jednog benda i jednog supka...
Dobro nam dosao Jamiroquai...cekamo vas zeljno, da se dekontaminiramo
scena, ozvucenje, atmosfera...prosjecno...najnovija sarena laza za primitivne i ni na sta bolje ne naucene balkance...
ako cemo porediti.. (mada je jako neukusno odmah da se ogradim)...bijelo dugme vs. npr Radiohead koncert u veroni - vidimo gdje je Dugme i kurac Bregovic u poredjenju s tim.
Toliko o spektaklu...
Zbogom Dugme, zbogom Bregovicu - halalicu vam sve pare sto zaradite samo da ova turneja bude sahrana jednog vremena, jednog benda i jednog supka...
Dobro nam dosao Jamiroquai...cekamo vas zeljno, da se dekontaminiramo
-
Alfons Kauders
- Posts: 37198
- Joined: 24/09/2004 13:39
- Location: Glavni Stan NVZ
- Contact:
#7
Aferim !Svemirski_Jebach wrote: Dobro nam dosao Jamiroquai...cekamo vas zeljno, da se dekontaminiramo
-
Alfons Kauders
- Posts: 37198
- Joined: 24/09/2004 13:39
- Location: Glavni Stan NVZ
- Contact:
#9
Ha ja, fakat dekontaminacija, ne nekoj od 1000 tema o Bregi i koncertu napiso sam da se ne bi tolika frka digla ni da su vanzemaljci sletili na Kosevo, fakat ne kontam nas narod...
-
mr_orange
- Posts: 451
- Joined: 01/11/2004 21:41
#11
Nesto imam osjecaj da ovo ima veze sa nasim mentalitetom, ako je neko nas ne moze valjat da ga jebes, a da nam stigne govno iz Evrope i svijete, onda nam valja.Svemirski_Jebach wrote:Uprkos najavama spektakla Bijelog Dugmeta, bojim se da je citav pokusaj ostao na nivou malo boljeg teferica...
scena, ozvucenje, atmosfera...prosjecno...najnovija sarena laza za primitivne i ni na sta bolje ne naucene balkance...
ako cemo porediti.. (mada je jako neukusno odmah da se ogradim)...bijelo dugme vs. npr Radiohead koncert u veroni - vidimo gdje je Dugme i kurac Bregovic u poredjenju s tim.
Toliko o spektaklu...
Zbogom Dugme, zbogom Bregovicu - halalicu vam sve pare sto zaradite samo da ova turneja bude sahrana jednog vremena, jednog benda i jednog supka...
Dobro nam dosao Jamiroquai...cekamo vas zeljno, da se dekontaminiramo
-
digger
- Posts: 2925
- Joined: 03/12/2004 02:10
- Location: blizina Toronta
#12
Kada se nista interesantno ni bolje ne dogadja, onda je sve sto se servira ugodjaj.Alfons Kauders wrote:Ha ja, fakat dekontaminacija, ne nekoj od 1000 tema o Bregi i koncertu napiso sam da se ne bi tolika frka digla ni da su vanzemaljci sletili na Kosevo, fakat ne kontam nas narod...
Valjda ce i neki cirkus uskoro da podigne satru blizu (bivse) Nove zeljeznicke stanice.
Stay tuned.