Pjesme i pjesnici koji nas nadahnjuju

[kalesijski slavuj]

SAN

Ima slovo tajno O sebi što šuti
Tajni su mu snovi Tajanstveni puti

Zbog tog slova čudnog odagnasmo ptice
Zbog njega smo sada nagrdili lice

U snu mekom lakom letimo ka plavom
Probudi nas zemlja S krvavom smo glavom

Zbog tog slova dragog živimo od snova
Da nas slovo ovo na javi

Ne ostavi?


M. Dizdar

[flora.sa]

Ne znam za vas, ali meni se jako dopadaju ovi stihovi...



STREPNJA

Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne,nemoj mi prići!Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva.

Desanka Maksimović

[King Kikapu]

Supermen je u penziji
hramlje na lijevu nogu i boli ga kicma
ruke drzi ispruzene u zraku dok hoda
to mu je profesionalna deformacija
od silnog letenja

napokon je saznao da je zlo neunistivo
ne moze se sjetiti casa kada je sa filmskog platna
hrabro sisao u stvarni svijet
uglavnom, covjek je od krvi i mesa
dodiri su istinski, bol je nepodnosljiva
hoda ulicama kao i drugi ljudi
ne posjeduje nikakvu moc

sada mu vise nije ni vazno
sto je zbog ljubavi postao smrtnik
njegova zena je mrtva
sa njom je dobio dva sina, dva Superjuniora
cesto ih vidi kako zasijecaju nebo kao komete
leteci neustrasivo u susret iskusenjima

pod stare dane cita Marksa i Lenjina
shvatio je da je liberalna demokratija cisto sranje
i zna da je Marks prorekao globalizaciju
ipak, u svojim je stavovima usamljen
kao i prije dok je bio filmski heroj

Supermen je u penziji
ves mu pere cistacica stubista u njegovoj zgradi
zivi skromno u jednosobnom stanu
nedeljom sjedi u parku na drvenoj klupi
cita dnevne novine i bajatim hljebom hrani ptice.

Faruk Sehic

[King Kikapu]

Praska ulica

Na mjestu zidovskoga hrama
Gradska je uprava sagradila parking

A bivsi gradonacelnik koji je nalozio da se hram srusi
Osudjen je na smrt ili je nestao iz ovoga grada

Obrazlozenje da jerusio zbog arhitektonskoga nesklada gradjevine
Sud naravno nije uvazio

Oni koji su se u neskladnome hramu molili Bogu
Umrli su u Jasenovcu, Aushwitzu ili negdje izmedju Ukrajine i
Poljske

U obrazlozenjima njihove smrti takodjer je bilo rijeci o neskladu
Arhitektura postoji kao metaforican izvod ljudskih dusa

Na mjestu zidovskoga hrama parkiranje nije slobodno
Placa se godisnja preplata kao za lozu u kazalistu

Pruzajuci mogucnost najbogatijima da imaju svoj parking u centru
Gradska uprava sagradila je drugu metaforu

Onu o izabranom narodu i njegovoj sudbini

Miljenko Jergovic

[FortunaBela]

ISPOVIJEST MANGUPA



Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

Jesenjin

[FortunaBela]

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


Dobriša Cesarić

[manijak1]

Slovo u slovu

Gdje je slovo ono što će da se rodi
Gdje je ono slovo što će
Da se zgodi? [...]

Slovo je u grozdju Slovo je u gvozdju
Slovo je u duši I slovo o tmuši

Zatrepti u zraku Zasvjetli u mraku
Slovo zna da voli Znade i da boli

Slovo kad se radja bremena je ladja
Gdje stići će ne zna Do sunca

Il bezdna [...]

U dimu ono U vatri U srcu što snatri
U snu o slobodi U kamu U vodi

U zvuku svakom U muku i gluhnji
U vjeri I u

Sumnji [...]

Slovo je u grozdju Slovo i u gvozdju
Slovo je u duši Slovo i u tmuši

To je jedan jauk To je jedan san
Slovo život sam je S više ljubve

Da nam je. [...]

Ima slovo staro što će s jutra doći
Ima slovo novo al nestane s noći ?

Jedno živi za se Drugo

Razdaje se.

Mehmedalija Mak Dizdar

[FortunaBela]

Ta ljubav

Ta ljubav tako silna,

tako drhtava, tako ocajna, tako nezna

ta ljubav

lepa kao dan

i ruzna kao vreme

ta ljubav tako stvarna

ta ljubav tako divna

tako srecna

tako vesela

i tako jadno

drhteci od straha kao dete u mraku

a tako sigurna u sebe

kao neki spokojni covek u sred noci

ta ljubav koja je izazivala

strah kod drugih,

gonila ih da govore

i primoravala da blede

ta ljubav tako vrebana

jer te druge mi smo vrebali

ganjani, ranjavani, gazeni, dotucavani,

poricani, zaboravljani

zato sto smo tu istu ljubav mi ganjali,

ranjavali, gazili, dotucavali,

poricali, zaboravljali

ta ljubav cela celcata

jos toliko ziva a sva ozarena

to je tvoja ljubav, to je moja ljubav

ona koja je bila

to osecanje je uvek novo

i nije se izmenilo,

toliko stvarno kao neka biljka,

toliko drhtavo kao neka ptica

toliko toplo i zivo kao leto

mozemo oboje otici i vratiti se

mozemo oboje otici i vratiti se

mozemo zaboraviti

a zatim ponovo zaspati

pa probuditi se patiti bditi

pa ponovo zaspati

sanjati i smrt

zatim probuditi se, osmehnuti se,

smejati se i podmladiti se

nasa ljubav zastaje tu

tvrdoglava ko magare

ziva kao zelja

svirepa kao secanje hladna kao kajanje

nezna kao uspomena

hladna kao mermer

lepa kao dan

nezna kao dete

gleda nas smeseci se

i kazuje mnogo ne govoreci nista

a ja je slusam drhteci i vicem

vicem za tebe

vicem za sebe

i preklinjem te

za tebe za sebe i za sve one koji se vole

i koji su se voleli

da, ja im vicem

za tebe za sebe i za sve druge

da ne znam

ostani tu, tu gde si

gde si bila tu ostani

ne pomici se, ne idi

mi koji smo voleli

mi smo te zaboravili

ali ti nas ne zaboravi

jer nemamo drugog do tebe na zemlji

ne dopusti nam da postanemo hladni

da se udaljavamo sve vise

odemo bilo gde

daj nam znak da si ziva

a mnogo kasnije

na ivici nekog siprazja

u sumi uspomena

iskrsni odjednom

pruzi nam ruku

i spasi nas.

Žak Prever

[FortunaBela]

Svakidašnja jadikovka


Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

Kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Tin Ujević

[FortunaBela]

PROROKOV VRT


Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljece vas, do bjeline.
Umjesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti kruh za svetu Boziju svjetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba gdje cete se smijati,
al' ne punocom smijeha svog i plakati,
al' ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba reci: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrijednima,
usmjerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
pjeva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike njeznosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u zoru sa srcem krilatim i
uputite zahvalnicu za jos jedan dan ljubavi;
Da pocnete u popodnevno vrijeme
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljenickom na usnama…

HALIL GIBRAN

[FortunaBela]

Vrati mi ljubav...

Blaženo jutro koje padaš
U svijetlom slapu u tu sobu
Već nema rane da mi zadaš
Počivam mrtav u svom grobu

Možda ćeš ipak da potpiriš
Pepelom iskru zapretanu
Jer evo, trome grudi širiš
Čeznićem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
Kad o tvom zaru vidim knjige
Na polici – i cijeli tmasti
Vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
U ovoj uzi bez raspeća,
Na dragoj usni osmijeh mali,
U čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
Sa snopom svjetla u tu sobu,
Već nema smrti da mi zadaš,
No vrati ljubav ovom Jobu.

T.Ujević

[black]

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je zivjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je zivjela mislju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivsi moju Annabel Lee.
I dosli su plameniti rodjaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu sto kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andjeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao sto znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto nocu je vjetar iz oblaka doso
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
Sto stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti andjeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dusu od duse
Lijepe Annabel Lee


Edgar Allan Poe

[FortunaBela]

bezobzirno

noći u kojima se boriš najbolje
su
kad je svo oružje upereno
na tebe,
kad svi glasovi
bljuju svoje uvrede
dok se san
ugasiva.

noći u kojima se boriš najbolje
su
kada razum
udaraju u samu bit,
kada trijumfalna kola
tame
okruže
te.

noći u kojima se boriš najbolje
su
kada smijeh ludih
ispunjava
prostor,
kada se poljubac smrti
vidi
kao ljubav.

noći u kojima se boriš najbolje
su
kada je igra
namještena,
kada gomila vrišti
za tvoju
krv.

noći u kojima se boriš najbolje
su
noći kao
ova
kada progoniš na hiljade
nitkova iz
svoje glave,
kada ustaješ protiv
nemogućeg,
kada postaješ brat
nježnoj sestri radosti i

nastavljaš dalje

bezobzirno.

C. Bukowski

[King Kikapu]

UZALUD JE BUDIM


Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud, uzalud, uzalud, uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku

Branko Miljkovic

[FortunaBela]

Ne volim te jer te volim


Ne volim te zato sto te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stizem
i do cekanja kada te ne cekam
srcem mi struji studen i plam.
Ne volim te zato sto te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeci te molim,
i mjera moje putujuce ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.
Mozda cu potrositi sijecanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravsi sebi kljuc spokoja.
U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.


Pablo Neruda

[FortunaBela]

Ne budi daleko od mene
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.

Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

P.N.

[FortunaBela]

Budi vječni valcer vir...Vtrlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir...Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu...Što mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu... Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi... Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek te miso resi...Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena... Uvijek više tajna budi
Budi šutnja, al' iskrena...nek te vječno slute ljudi

I daj duši svojoj strepnju...Neka čezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora... Budi sunce poezije.

Enes Kisevic

[FortunaBela]

NE VJERUJ...


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


Aleksa Santic

[FortunaBela]

PJESMA MRTVOG PJESNIKA
Moj prijatelju, mene vise nema
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, sto drzis je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je cita - u zivot me budi.
Probudi me, i bit cu tvoja java.

Ja nemam vise proljeca i ljeta,
Jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Nista od svijeta ne moze da prima.
I sto od svijetlog osta mi zivota,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrcu ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U zaru sam ih kovo.
Al zatvoris li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja cu u tebe prijeci
Ko bujna rijeka u korito novo.

Jos koji casak htio bih da zivim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja cu ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve sto mi vrijeme nemilosrdno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi zivote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hocu svjetla! Sunca, koje zlati
Sve ceg se takne. Ja topline hocu
I obzorja, moj druze nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noci. Njih mi, dragi vrati.

Ko oko svjetla leptirice nocne
Oko zivota tuzaljke mi kruze.
Pomozi mi da dignem svoje vjedje,
Da ruke mi se u ceznucu pruze.
Ja hocu biti mlad, ja hocu ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druze!

Sav moj zivot u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Prozivjet cemo oba
Sve moje stihom zadrzane sate,
Sve sacuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima zivota ja sam prosjak.
Cuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Cesarić Dobriša

[pape]

Samo je jedan Sergej, ... ali nije Barbarez ... nego, ...

Jutros je kuja pri stali
gdje rogoz se zlati pod gredom
ostenila sedmoro mladih
ridjih stenadi redom

I jezikom, sve do tmine
mati ih cesljala njezna
od trbuha njene topline
voda se topila snijezna

A uvece, kao i vazda
kad koke na lijegala krecu
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece

..... Jesenjin

[FortunaBela]

Ljubav


Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam' tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

Francesco Petrarca

[Qler]

Samo je jedan Sergej, ... ali nije Barbarez ... nego, ...

Jutros je kuja pri stali
gdje rogoz se zlati pod gredom
ostenila sedmoro mladih
ridjih stenadi redom

I jezikom, sve do tmine
mati ih cesljala njezna
od trbuha njene topline
voda se topila snijezna

A uvece, kao i vazda
kad koke na lijegala krecu
tmuran je stigao gazda
i strpao stenad u vrecu

Trcati snijegom je stala
slijedec mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreskala voda

A kad se od trcanja vruca
i znojna probi kroz sjene
njoj se mjesec vrh kuca
ko njeno pricini stene

U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma

I tiho, kao kad s brijega
za bacenim kamenom krece
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oci se psece

..... Jesenjin

za plakat nekako mi je pretuzna

ali opet, svaki put kada je cujem sjetim se audicije

[FortunaBela]

S A N

Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .


Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..


U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .
Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .


Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi
i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .


Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,
to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .


Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .


Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja


Zal Kopp

[FortunaBela]

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta
i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,
ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bi stvari prema njihovom značenju,
a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, vise bih sanjao,
znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bi kad se drugi zaustave,
budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno,
okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,
kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.
Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila,
ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.
Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću
već s napuštenošću.
Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,
zaboravljajući da se istinska sreća skriva u
samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete
uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora
samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,
ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u
grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu,
snažno bi te zagrlio i molio se Bogu
da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim,
rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra
i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,
ali danas je sve što mi ostaje,
htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,
jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,
žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac,
da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš,
govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš
i budi prema njima dobar;
nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala'
i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima
kako su ti veoma potrebni.

GABRIEL GARCIA MARQUEZ, Posvećeno pismo"

[lejlasa]

Povratak

Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.


Dobriša Cesarić