Da bih bio što vjerodostojniji u svom pravu da postavim ta pitanja, najprije bih objasnio samog sebe i svoje poimanje stvari. I još nešto, vrlo važno za ovu temu koju otvaram: iznosim svoje lično iskustvo i mišljenje, i zato želim čuti v a š e iskustvo i mišljenje, a ne nečije tuđe koje bismo, nekritički i nonšalantno, podveli pod svoje i pozivali se na njega.
Otkako, haman, znam za sebe, znam i za Boga. Moja me nena naučila da ima Bog koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Na taj način, sa stidom kojeg imam oduvjek, u mjeri koja je meni poznata, nisam mogao tek tako da slažem, ukradem ili nešto slično, jer sam uvijek znao da ima Onaj Koji me gleda i sluša. Naravno, djeca prave razne dječije pasjaluke, tako sam i ja. Ali, nakon svakog bezopasnog djela/nedjela, mučio sam osjećaj krivice - učinio sam nešto što nije u redu a nisam kadar to sakriti od Njega (makar to i ne saznali roditelji). A On ne odobrava nedjela. Nisam se bojao nekakve kazne i nije mi time prijećeno - samo me bilo stid.
U tim dječijim godinama me još jedna stvar mučila zbog koje sam stalno mislio da nisam baš najnormalniji: imao sam razvijenu empatiju prema svakoj stvari. Nisam išao na pecanje jer je trebalo nafatat nakih glista a potom te gliste nabijat na udicu. Zajedno sa prijateljem sam ganjao leptire, ali sam se užasnuo kada sam vidio da ih on skuplja na takav način da ih iglom probode kroz tijelo i zabije iglu u stiropor, praveći svoju kolekciju. Govorim o insektima i bajama. O psima, mačkama i pticama da ne spominjem. Rekao sam: prema svakoj stvari. To se čak odnosilo i na neživi svijet. Vjerovao sam da ni kamen ne treba otkidat sa mjesta na kojem se nalazi, jer sam bio ubijeđen da njemu odgovara baš tako.
Ponavljam: osjećao sam se nenormalnim zbog takvih osjećaja, zbog takve empatije. Nisam pričao o tome baš iz straha od izrugivanja.
Mnogo godina poslije, ta empatija se okrenula ponajviše prema ljudima. A podršku da nisam bio lud, našao sam u vjeri koja mi je objasnila poštovanje i svetost svakog oblika Života.
U mojoj rodbini, i užoj i široj, ima nas svakakvih
. Kada pogledam, ispadne da sam se, od svih, najviše uputio u vjerske propise Islama i da ih najredovnije ispunjavam (ovo može biti itekako samo moja iluzija). Ne tvrdim time da sam najpametniji ili najmoralniji - daleko od toga. Govorim samo da to, nekako, najozbiljnije shvatam i prihvatam. Ima u mojoj rodbini onih koji vjeruju u Boga i nastoje da što više izvrše propisa, zatim onih koji vjeruju ali ne prate to praksom (namaz, post), onih koji i ne razmišljaju ima i Boga ili ne, te onih koji imaju jasne stavove i uvjerenje da nema Boga, deklariraju se kao ateisti, sekularisti/humanisti. Ono što je meni važno: mi smo i dalje ista rodbina, krvlju svezana i uvezana, posjećujemo se i volimo, podržavamo i ne izrugujemo se ni sekunde drukčijem stavu, mišljenju i praksi. Bez obzira na vjeru/nevjeru, sve je to radišan i marljiv narod koji gleda svoja posla, pomaže ako može i ne odmaže, ako ništa.
Da li ja, kao vjernik, ima neke zadnje, skrivene primisli prema svojoj rodbini koja ne vjeruje, kao kako ste glupi, al neka...gorićete u džehennemu, svakako?
Nemam.
Islamska eshatologija je eshatologija futura. To znači da nijedan vjernik nije postigao spas time što se rodio kao pripadnik neke nacije, rase, isl(perfekt). To znači da samim mojim verbalnim izjašnjavanjem (izgovaranjem šehadeta/svjedočenja) i mojim izvršavanjem vjerskih obaveza (namaza, posta, hadždža) ništa nije gotovo jer otkud znam da ja to iskreno i valjano izvršavam (prezent). To znači da samo Tamo i Onda, kada budem doveden oči u oči sa svojim djelima, koje će Mizan-vaga mjeriti precizno, i ako budem, milošću Njegovom, prešao Silaj-ćupriju, tada ću bit spašen i znat ću na čemu sam. Sve do tada: ja nemam pojma jesam li ispravan i gdje je moje mjesto.
Kako, onda, da imam zadnje primisli prema bilo kome? Šta mi je argument da sam bolji od nekog? Jel ja to znam, kao vjernik ovo govorim, da ću ja dušu ispustit čistu i mu'minsku a neko koga bih smatrao lošim čovjekom neće? Ko mi garantuje da ću ostati vjernik do smrti i ko mi garantuje da tamo neki ateista neće postati bolji vjernik od mene? Kao vjernik, moram biti ponizan pred Istinom. A ona još mi nije poznata.
S obzirom da imam priliku pročitati svakakve komentare, etikete, podrugljive komparacije:
Moja pitanja
Poznajete li ljude (u svojoj porodici, u komšiluku, na fakultetu, radnom mjestu) koji ne dijele vaše vjersko/ateističko gledanje na život? Smatrate li se boljim, pametnijim, inteligentnijim, moralnijim od njih? Da li jedno mislite (o njima) a drugo govorite, kada ste sa njima? Da li prvo vidite čovjeka pa onda otkrivate sve strane njegovog identiteta (vjerski, nacionalni, kulturološki...) ili prvo nastojite da saznate jel ona/on vjernik, ateista, Bošnjak/inja...itd, pa onda prema tome, a priori, zauzimate stav? Jel za vas neki kolega ili rođak, član krda ili stada, ako je vjernik? I da li je ćafir, bez ikakvog morala?
Da li znate nekog vjernika/ateistu, sa kojim bi radije obavljali neki posao, radili na projektu, igrali košarke,isl. nego sa nekim ko dijeli vaše mišljenje/stav?
Možda je ovo što pišem/pitam sizifov posao. Možda gajim iluzije. Ali ja zaista nisam ništa imao drugo da pitam do ovo. Zamolio bih vas, ako budete ovo čitali i osjetili potrebu da odgovorite, da ne vrijeđate nikoga. Ja samo pitam za vaše osobno iskustvo, razmišljanje, osjećaje.
