nemezis wrote:Fudo Bosna wrote:Što se tiče konstatacije da je sve unaprijed određeno tu si samo djelimično u pravu, jer i profesor za studenta/ đaka koji ne uči, zna da će pasti na kraju godine, ali to nije uzrok neuspjeha učenika nego njegov osobni nerad. Slično je i sa religijom,To što Stvoritelj u svome apsolutnom znanju zna da mi svojim radom nećemo zaslužiti oprost grijeha nije „krivica“ Boga nego plod našeg nevjerovanjai loših djela prema Bogu i ljudima.
Ovo nije isto. Vi u ovim primjerima jednostavno preletite preko jedne rečenice nadajući se da će tako i vaši slušatelji. Profesor ne
zna da će učenik pasti, on to može samo smatrati ali može griješiti iz raznih razloga. Možda će učenik varati na ispitu, možda je učio zadnjih 10 dana...
To je samo jedan primjer, naravno kod stvorenja, koje je po nama, vjernicima, koliko god imaju znanja ipak je ono manjkavo u odnosu na Boga koji ima sve znanje, tu možeš napistati nekoliko varijacija na primjer, umro profesor-nije ni doživio kraj studija učenika, umro učenik, učenik se „snašao“ prepisivao , učenik učio zadnjih dana pa položio, ali to naravno nije poenta priče.
Poenta je da ni profesor, ako kaže studentu da neče položiti, i to sa velikim procentom vjerovatnoče pogodi, ili roditelj djetetu, koje se drogira, ne uči, neposlušno je, krade, kaže da će završiti u zatvoru i ono tamo , sa velikom vjerovatnočom i završi, da nije njihova krivica, njihovo, u ovom slučaju ljudsko /nesavršeno znanje , nije ničim prouzročilo sudbinu/kader, studenta odnosno djeteta , koji nisu slušali profesora, odnosno roditelja. Nije bukvalan primjer, nego pokušaj da se kroz primjer iz života približi pitanje sudbine. Dakle, po islamskome učenju ta relativna sloboda volje, koju čovjek posjeduje, ona nije ugrožena Božijim apsolutnim znanjem. Mi sami biramo vjeru ili nevjerovanje, da li čemo raditi dobra djela, prema komšiji, bližnjem svom, ljudima opčenito, i time se, svojim djelovanjem, približiti Bogu, ili se udaljiti od Njegovog oprosta...
Mi naravno nečemo biti pitani, zbog rase, zašto smo rođeni crni ili bijeli, zašto smo tog i tog porijekla, zašto smo tu i tu rođeni i /ili slično:
"Allah nijednu osobu ne op¬terećuje preko mogućnosti njene; njoj u ko¬rist pripada ono što je stekla(dobra), a protiv nje je što je stekla (zla)! "…/286/El Bekare/Kuran
Ako smo maloumni ili malodobni, po islamu nemamo odgovornost ili ako smo u situaciji da zdravstveno nismo u mogučnosti, npr. otiči na molitvu u džamiju, ili smo zarobljeni, pa ne možemo činiti molitve ili dobra djela, ili živimo pod ateističkim režimom koji nam javno ispovjedanje vjere zabranjuje, ali smo , ako imamo pamet, dužni srcem barem vjerovati, ni jedan režim nam ne kontroliše srca itd…
E sad, ima ljudi, koji su neiskreni prem sebi, pa kažu: “Zašto da vjerujem, zašto da radim dobra djela, pa ako mi je zapisano, da neču vjerovati i ako će mi kraj biti u paklu, uzalud sav trud?” Ali, nisu iskreni prema sebi, jer upisali su fakultet, prijavili ispit, ali nema onda prepuštanja sudbini i onom što je Bog ionako več znao, da čemo /ili ne pasti/proči, ljudi se “satraše” učeći, zašto se i ovdje ne “prepusti stihiji”, kao po pitanju vjere. Ili na primjer, lopov ti ukrao novčanik, Bog je znao da če ti se to desiti. Zašto ne kažeš,” E to mi je bilo suđeno, ja tebe lopove prepuštam Bogu, neču te ni prijaviti, tja ,to je več određeno” i slično…Znači, Božije znanje nije opravdanje, jer zašto se onda liječimo, ako se razbolimo, zašto se školujemo, zašto radimo, kada je opskrba več određena,...!!!
O tome sam, na drugoj temi, več postao nekoliko redaka pa da dodam:
"Dakle, ko god upita , „zašto vjerovati i činiti dobra djela ako Bog zna našu sudbinu“? Odgovor je;
Zašto raditti, kada je nafaka unaprijed određena, zašo učiti , ako Bog zna da čemo u 25-godini, mi/tj. osoba xy, biti dipl ing ili ljekar, ta več je zapisano, čemu trud? To je več u Božijem znanju a ja ču do 25-npr, „plandovati“ i igrati igrice, izlaziti sa drugarima, neka drugi uče i trude se? Ne, „za divno čudo“, mi čemo se „satrati“ da zaradimo - plaču ili da položimo ispit - zbog diplome, a kada nam se kaže, „ a zašto ne vjerujete“, onda nam je izgovor, pa to je več unaprijed određeno, dvoličnost , zar ne? Znači nismo dosljedni!
Božije znanje ne amnestira naše nevjerovanje/nečinjenje! Sami sebe , ako ovako tvrdimo, demantujemo, svojim postupcima u životu!
I na koncu: kažu da je neki pobožnjak klanjao i Boga ibadet čino, dugo dugo godina. Kada je več ušao u duboku starost, iskušan je tako što je Bog poslao meleka , da mu kaže da taj ibadet/molitve nije primljen i da mu je mjesto u džehenemu? Čovjeka to nije nimalo pokolebalo, i nastavio je uz komentar: „ Mi smo Bogu Stvoritelju dužni vjerovati ga i ibadetiti mu, bez obzira na to, hoče li nas kazniti ili nam se smilovati!“
Na kraju mu je Bog Uzvišeni oprostio i rečeno je da če uči u džennet/raj !!! “