PISMO EMIRU KUSTURICI

[Pikaso]

PISMO EMIRU KUSTURICI

mg. soc. Marijan Hajnal

Izrael, 02.12.2009.

Emire, nemire!

Na obostranu sreću, nismo ni po čemu slični, ali naše putanje su se nekoliko puta presjekle: u Čekrčićima, na Gorici, u Beogradu, u Izraelu, u duhovnosti, filmovima (istina, nešto različitim), i, ako je to posebno značajno tebi, u vjeri pramajki. No, nisu te podudarnosti razlog zašto trošim svoje dragocjeno vrijeme da bih ti napisao ove redove. Nismo uopšte bitni, ni ti, ni ja. U nastavku ćeš otkriti zašto to činim, iako nisi dostojan ni mog vremena ni moje pažnje.

Tvoja i moja žena su iz Čekrčića (danas Čekrekčije), tragičnog srpskog sela na liniji razdvajanja. Kao klin usječeno dolinom Bosne, opkoljeno sa tri strane snagama Vojske BiH, selo nije imalo ni teoretske šanse da se održi. Kao na dlanu bili su stanovnici izloženi snajperskoj i artiljerijskoj vatri sa Banjera, Kote, iz samog gada. Gotovo da nije bilo porodice u selu iz koje nije pala bar jedna muška glava. Medju njima, iz jedine hrvatske porodice u selu, i brat moje supruge, pogodjen na mostu, na dužnosti prevodioca za UNPROFOR, nije nosio pušku.

Tokom cijelog rata to selo je bilo neprolazna barijera na putu ka deblokiranju Sarajeva. Kao i mnoge druge bojišnice, unaprijed je od integriranih nedomicilnih četničko-paravojnih formacija žrtvovano i iskorišteno za napade i granatiranja, u ovom slučaju Visokog, grada u kom sam se rodio. U tom selu i u gradu bili su tokom svih godina rata, sve do Daytona, moja rodbina, prijatelji, školski drugovi, odijeljeni, osudjeni na nesudjenu suprotstavljenost. Do rata živio sam u Sarajevu, na Koševskom brdu, a najbliže i najomiljenije mjesto izletišta, s predivnim pogledom na Sarajevo, bila je Gorica. Ta tvoja Gorica, s Romima sa kojima si rastao, kojima si ostao doživotno dužan i pred kojima se nikad nećeš moći oprati, bila je i moja Gorica, s koje sam gledao u posljednjim danima mira tonjenje grada u nezadrživo približavajući užas.

Nažalost, u najgorim sudbonosnim trenucima dijelili smo neko vrijeme prisutnost u Beogradu, čak su nam isti politički domaćini nudili gostoprimstvo, s tom razlikom što sam im se ja vrlo brzo izmakao, zahvalio i otputovao sa porodicom za Izrael. No, ti dolaziš redovno i u Svetu zemlju, ali ne kao Emir, već kao lobistički pulen Nemanja. Iste mecene koje su orkestrirale ratom u Jugoslaviji imaju svoje sluge koje te dočekuju, organiziraju projekcije i neke koncerte što su ispod svakog kulturnog kriterijuma i minimuma ukusa. Svi vi zajedno me postidjujete svojim prisustvom i podsjećanjem na sve patnje kojima sam propatio u bivšoj domovini i nametnutom egzilu. Kao i Bregović, nema bitnije razlike medju vama u dekadentnosti, vrijedjate mrtve i žive žrtve vašim primitivnim populizmom. Kao da Izrael nema dovoljno svojih šund-pokvarenjaka, vi trebate da omogućite širenje horizonata spoznaje o balkanskim negativnostima.

Ime Emir (po značenju: vodja, vladar, zapovjednik) trebalo bi se odnositi na harizmatičnu osobu, koja uživa dar povjerenja, milost izabranosti i pozvanosti. Takvo ime si odbacio i zamijenio si ga za Nemanja. U početku nisam vjerovao, mislio sam da se radi o zlonamjernom podmetanju. U pozadini se krila tvoja koristoljubiva tendencioznost i malicioznost.

I meni su susjedi ispraznili stan, mnogi članovi porodice su stradali, ostali raseljeni, neki do danas raspamećeni, ali moja porodica je stradavala kao jugoslavenska, južnoslavenska, i ne prvi, već peti put uzastopno u proteklim ratovima. Ipak, ja se nikom nisam priklonio. A i da sam krenuo putem kao ti, imao bih više prava na to. No, moja majka Radmila je bila i ostala za mene Bogumila. Odgajajući mene i mog brata (koji je tvog godišta) nikad nije pomenula naciju i vjeru. Nikad! A i kako bi? Zatečenu kao ratno siroče u zimu 1942. na kupreškoj visoravni, ostavljenu u snijegu, izgladnjelu, bolesnu, na samrti, pronašli je partizani i dali na usvajanje. Tri porodice su je usvajale, svaki put druge nacionalnosti. Neka tragična kob pratila je i tada, iznova ostajući sama. Njena najkraća filosofia je bila: „Budi čovjek i u svakom gledaj čovjeka.“

A ti, Emire, priklonio se zlikovcima i još prkosiš. Rujući po najosjetljivijim ranama povijesti, pripremaš film prema Andrićevom romanu „Na Drini ćuprija“.

Providno je šta namjeravaš postići time. Za sitne i prolazne interese kriminalaca kojima služiš, nastojiš zacementirati podjele i nesloge. Pa i taj višegradski most, zadužbina, opstao je kao simbol mogućeg suživota, povezujući Istok i Zapad. Oživljavanje mržnje onemogućava razum da se uzdigne iznad uzroka ratova. Estetičar sam po profesiji pa mogu biti i filmski kritičar. O filmovima koji su te proslavili nemam pozitivne ocjene. Scene u njima variraju od vulgarnih do porno-opscenih, prikazuješ pedofiliju, dekadentnost, nemoral, nakaznost. I lažeš, pri čemu se ne može reći da „lažeš lepo“. Ali profani truli Zapad, taj skup hijena, žedja i gladuje za upravo takvim naturalnim primitivizmom kojeg istog, samo nagizdanog, napudranog, kriju u magacinima svojih muzeja voštanih figura.

Osim toga, poslije saznanja o fizičkom napadu na dr. Edina Mutevelića, sa žaljenjem mogu konstatirati da su te sva ta priznanja jedino uspjela unaprijediti od sarajevskog čaršijskog fakina do kabadahije. Da imaš imalo ljudske časti, vratio bi novac Andreu Nikolaidisu i pokušao sprati ljagu koju si na sebe sam nabacio, tužeći nečasnom sluganskom sudu tog mladog novinara koji se odvažio da javno o tebi saopšti istinu. Taj sud je produžena šapa istog onog koji je naredio bombardovanje Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva (našeg, tvog i mog), koji je naredio da se pobiju svi muški stanovnici Srebrenice.

Ti sam kažeš da nisi želio pred svijetom izreći očekivanu osudu balkanskog krvnika, da je fašista i gad: „Tu ključnu rečenicu nikada nisam izgovorio.“

Zato što si se priklonio gadovima i fašistima najcrnje vrste. Ti nisi samo dželatov šegrt, već si opunomoćeni nadvojvoda samog Sotone. Mene ne možeš tužiti. Zbog duševne boli i svih gubitaka koje sam ja pretrpio, može se dogoditi samo suprotno, pa ti slobodno mogu reći da je nedovoljno biti gad, treba biti monstrum pa ne osuditi monstruma.

Na kraju, da se vratim našim dobrim majkama i pramajkama. Da si se sjetio da napraviš film o stradanju Bogumila, sigurno je da nikada ne bi uzeo ime Nemanja. Napokon, ko zna, sjeme ne pada daleko od bundeve, u krajnjoj, makar i podsvjesnoj namjeri, možda si ipak pošten i svojim povratkom iluzornim korijenima (a zlu se oni ne mogu sagledati), te opkoljen i prožet nasiljem, dobrovoljno ispaštaš neku nemanjičku krivicu koja te kida dok te ne iskida i od vajnog filmadžije ne ostane samo jedan mali mokro-gorski bludnik bez kompasa, zagubljen u prašumi vječitog velimirovićevsko-amfilohijevskog košmarnog balkanskog bezumlja.

Znam da je premalo ostalo čovjeka u tebi, u protivnom bi na Gorici kleknuo pred Romima moleći ih za oprost i bar teatralno-dramaturški pozvao ih da tuku i ubiju izdajnika. Medjutim, ti Romi nisu oni kakvim si ih predstavio u svojim filmovima. Ispao si diletant i nepoznavalac romske kulture. Ponizio si ih poništavajući njihova povijesna stradanja. To su istinski dobri i civilizovani ljudi. Mislim da bi se okrenuli od tebe, čak te i ne udostojivši prezirom koji zaslužuješ.

[howyesno]

veliki li je to gad

[KadSeMrtviProbudimo]

PISMO EMIRU KUSTURICI

mg. soc. Marijan Hajnal

http://www.orbus.be/poezija/marjan_hajnal.htm

[viva_castro]

Toj stoki ne treba šutiti, ne treba je ostavljati na miru i dopuštati joj da drskošču rađa nove umobolnike i fašiste, nove nosioce klice zla, ma koje boje ona bila.

Svaka čast, još mu niko nije odgovorio na ovu rečenicu koju si naveo, valjda se svi naučili pa kontaju "pusti govno ne k smrdi", a nije to uredu, moramo vrištati i prstom upirati, non-stop, uvije i stalno! I kad oni kažu jednom mi moramo vrisnuti i udariti 5 puta! Fašistima se ne smije više šutiti!

[saim_adka]

.

[fakat]

PISMO EMIRU KUSTURICI

mg. soc. Marijan Hajnal

http://www.orbus.be/poezija/marjan_hajnal.htm

bas lijepa pjesma