Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...
Post Reply
User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 04/12/2010 20:38

Da se ne zagube u vremenu ova pisma iz opkoljenog Sarajeva,
nekima kao podsjetnik, a vecini ove mladje generacija koja nije upamtila to vrijeme da mozda kroz citanje shvati sta znaci odrastanje tih dana u Sarajevu.

Pisma imaju svoj izvor a to je BiH-jezgro velikosrpskog projekta od Sanje Biserko.

U svakom slucaju da postave i drugi forumasi neka ratna pisma, ali sa provjerenim izvorom koje ce navesti.


User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 04/12/2010 20:40

(Osmogodišnji Kenan piše Jovani koja je napunila 17 godina)

Draga tetka i Jovana,
Ljetos kad smo bili na selu mama nas je naučila da igramo Crne mace, a u
medjuvremenu igrali smo se sa drugovima. Kad smo se ponovo vratili u Vogošću kući,
poželjeli smo Rendora i tatu. Renija smo pomilkili a sa tatom se malo poigrali.

Za dva-tri dana došao je komšija da moramo ići iz Blagovca i odveo nas u
donji dio Vogošće, a poslje je tata vodio nas u Sarajevo preko poljane, čak smo prošli
kad je bombardovana Zuc. Mama je uzela Jašu i mene za ruku i čučnuli smo ispod
bora, a tata potrčao malo više iza stabla. Kad se malo smirilo brzim korakom smo išli
prema Sarajevu. Kad smo stigli malo prije Ciglana pukla je jedna granata, ja sam
potrčao jednim puteljkom, a Jašo i mama prije tog puteljka skrenuli i sakrili se,a tata je
legao na asfalt.

Kad je pukla trčali smo 200 m. A kad smo došli na Ciglane, onda smo mirno pošli u ulicu Vrazovu.
Poslije mjesec dana baka Zorka nas je pozvala zato što su imali čitave prozore
osim jednog na terasi. Onda, išli smo kod Dragana. Da se igramo na kompjuteru, a
odem malo i kod dede.
A šta ti Jovana radiš? Koja ti je najbolja drugarica, koji ti jenajbolji drug?
Izlaziš li napolje, ideš li u školu, imaš li momka, koji ti se predmet
najviše dopada, iz kojeg predmeta si dobila 5?

Puno vas voli vaš Keno



Draga Jovana,
Ovo pismo ti šaljem pa ga pročitaj! Vaše pismo mi se dopalo.Čujem da si
našla bicikl u podrumu, pa hoćes da nam ga pošalješ! Jovana, kad dodješ u Sarajevo
daću ti olovku i blok.Taj blok će ti služiti za sve.
Jovana pišem ti roman pa ću ti ga možda poslati u drugom pismu a možda i u
trećem.

Tvoj dragi Keno

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 04/12/2010 20:44

Sarajevo, 8.09.1992

Prolazi polako i deveti mjesec ove odvratne, ratne godine koju treba prekrižiti
u svim kalendarima.

Razočarali smo se u ljude, u ideje i ideale. Dojučerašnji dragi naši postali su
ljudi sa druge strane. Važno je samo da smo živi i u jednom komadu, što je uspjeh nad
uspjesima. Poželjela sam mnoge male stvari koje su činile moj zivot. Da uljepšam sebi
i da kupim neku knjigu i ispunim makar malo ove odvratne praznine u sebi. Nadam
se. Još me nije napustio onaj ljudski osjećaj da pravda na kraju pobjedjuje i da će
svanuti taj neki bolji dan. Moram se nadati jer ove moje 22 godine imaju još
optimizma, ambicije i vjere.

U ovakvim trenutcima teško je napisati nekome, ma kako on bio drag i voljen,
pismo i u njemu reći nešto normalno i pametno. Kako objasniti strah, paniku, i ono
malo osjećanja koja su preostala u nama. Mi svaki dan sljedimo sa Bogom nevolje,
smrt nas gleda a gledamo i mi nju. I sva nas je manje strah, sve manje nas tragedija
pogadja i uznemirava.

Sve manje smo ljudi a sve više životinje vodjene životinjskim imperativom:
OSTATI ŽIV! I šta onda da ti pišem? Trudim se da ostanem normalna, da pokušam
sačuvati nesto u glavi. Odbaciti svaku mogućnost vezivanja zbog mogućeg žaljenja.

Pitam se zašto svaka tragedija ima elemente žaljenja.

Nadjem se u situaciji da me obuzme ludački smijeh a ništa nije smiješno. To
je valjda nekakav vid pražnjenja čovjeka. Sav onaj pretrpljeni a neispoljeni strah i
panika pretvaraju se u bujicu ludačkog smijeha. I strašno zaboravljam ! Čini mi se da
sam zaboravila sve ljude koje ne vidjam, koje ne čujem i ne srećem. Svi oni koji su
ostali i koji su me na bilo koji način izdali postali su ravna linija u mojoj svijesti.

Nakon ovoga nama ništa više i nikad više neće biti isto.

Puno te volim, puno sam te pozeljela i ŽELIM DA OSTANEM ŽIVA i
ponovo te vidim

tvoja sestrična Aida

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 04/12/2010 20:50

Sarajevo,6.9.1992
(Pismo je napisano sa Grbavice, naselja koje kontroliše srpska vojska)

Najdraže moje prijateljice,
.... a dani su kao i sav ovaj trenutni život, očajni.

Danas je 31 dan bez struje i (kod mene) bez vode; u junu smo tako izdržali 21
a u julu 10 dana. Oni prolaze tako što nekoliko puta vučeš vodu (16 ili 13 spratova),
kuhaš na improvizanom ognjištu u dvorištu, sakupljaš po ulici drva, stavljaš vatu u
uši da se odbraniš od gusala i sličnih starih ili novokomponovanih ravnogorskih
tvorevina ili svakodnevnih detonacija od raznovrsnih projektila koji se odavde upućuje
na grad, pa ni to ne pomaže da odagnaš bol, svaki osjećasš kao da je pogodio tebe.

A de se može, zavezao bi oči da ne gledaš ovu stravičnu pljačku na sve
strane....


8.09.92

"Upravo smo dobili struju nakon više mjeseci, pa žurim da ti pišem a
vjerujem da će sa dobiti. Istovremeno slušam strašne vijesti, razara se i dalje sve oko
nas.... Vani je mjesecina, grad je sablasno osvijetljen i vide se eksplozije, prasina i
dim...Kad sam već počela ovako, da ti kažem da su ovdje svi dani isti, ja ne znam tačno
kad je šta bilo i koji je danas dan. Moram nekoga upitati......"


jesen 1992, bez datuma

"Sve što bih mogla da ti kažem bilo bi loše preprican film strave i užasa - to i
sama znaš, i zato je bolje da preskočim pojedinosti i kažem ti ono što te svakako najviše
zanima: živi smo, prljavi, često očajni i deprimirani ali hodamo nekako, funkcionišemo
izmedju metaka i granata, smrznuti.... Nema ništa, ama bas ništa, na čemu pogled da
zaustaviš, a da ne boli do dna duše....."


(Devetogodišnji Jasmin piše sedamnaestogodišnjoj Jovani)

Draga tetka i Jovana,
Kako ste? Šta Radite? Jeste li dobro? naučio sam i da pletem. Kad smo kod
bake došli, znao sam plesti.

Puno vas pozdravlja vaš Jaso



Draga tetka i Jovana,
tetka, ovo pismo ti pišem u 11h i 15 minuta. Ovo pismo ti pišem u dnevnoj
sobi u tišini i niko mi ne smeta, a i trudim se da ne pogriješim. A stigla su nam i vaša
pisma i dopala mi se. Jovana, hvala ti sto si mi odgovorila na sva pitanja na engleskom
jeziku. Jovana, tvoj poklon će stići u ovom pismu, a ti tetka da se ne bi ljutila i tebi ću
poslati poklon mada je Jovanin bogatiji poklon, ali znam tebi će se i moj poljubac
dopasti.

Voli vaš Keno.

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 06/12/2010 10:46

Sarajevo,12.10.1992

Draga Sanja
Razmišljam o svim proživljenim danima u ovom ratu, razmišljam o vama,
tebi i našim sinovima. Probudio sam se oko 7, spremio se i obrijao žiletom bez
sapunice pa otišao na Bistrik po vodu. Vodu donosim u 4 kantice koje sam povezao
kaiševima, pa preko ledja kao bisage-dvije po dvije.
Ručak je bio oko 15 sati. Prethodno sam dva puta odnio drva na 18 sprat,
jer se tamo nalazi jedini zajednički kućni šporet.

Onda sam se popeo da snesemo ručak i pečeni hljeb. Ručak je bio gala, kakav odavno
nismo imali: supa govedja iz kesice, riža sa paradajzom iz tube i taže hljeb. Najeo sam
se toliko da nisam mogao više, što se u posljednje vrijeme rijetko dešava. Sada sam
upalio kandilo i u hodniku gdje sjedim pišem ti ovo na koljenima. Hodnik je
najbezbjedniji u stanu od zalutalih metaka i tome slično. Ovdje je zaista tužno
živjeti....


kraj oktobra 1992.

Dragi moji rodjaci i prijatelji,

.....E, sada: "Jel Sarajevo gdje je nekad bilo?" Jest, ali ni nalik. Sve što vrijedi
ili je pogodjeno ili je izgorilo. Nigdje stakla, zjape rupe. Po ulicama staklo, cigle,
smeće, izgladnjeli psi i Sarajlije u ludom trku za nečim, do negdje, do nekog. Nekada
su ulice pune ljudi.

Prevari nas ona ratna kovanica sa vijesti:.... Danas je u Sarajevu
relativno mirno..... E, to baš mnoge košta glave, jer ovdje se puca u svako vrijeme,
iznenada, na svakom mjestu, iz svih oružja. Sarajevo je dugačak grad, 13 km. Pa kad
misliš da je mirno, negdje dole je pakao. Ako je bliže, ponešto i čuješ. Medjutim, i na to
se navikneš. Hodati ulicam znači igrati ruski rulet, ali sarajevsku varijantu: svugdje
metak, samo jedno prazno mjesto. Ali, mi ipak hodamo...

Idemo nekim zaobilaznim putevima, sigurnijim kao misliš, a ne znaš ideš li u
susret bas nekom belaju. Trčis preko raskrsnica, gledaš u Trebević, mjerkaš mu ćud,
sudaraš se sa poznanicima, mahneš rukom, cmokneš, pa opet trk. Kad stigneš u svoj
haustor svima objavljuješ glasno: stigla sam i ovaj put. Ima ovdje i ljepih vijesti.
Vladimir dobio curicu, Janu prije mjesec dana, lako i bez komplikacija. A sada, šta im
bog da. A za sve Sarajlije je lijepa vijest i kiša - nema vode, ima kišnice. I toplo vrijeme
- nema struje, nećeš crknuti od zime.

Do skorog pisanja.


(Pismo sa Grbavice)
1.11.1992.


"Jedino prošli mjesec, tačnije od sredine septembra do 22 oktobra nisam
mogla oprati kosu, jer nije bilo ničega, ni vode ni struje, izgledala sam očajno. I Neven
takodje.
Bili smo prljavi i gladni, a sada povremeno dodje i struja i voda. Samo da nas
vidiš u tim trenucima! Kad je neki dan došla struja nakon mjesec i po dana, mi smo
toliko skakali i radovali se kao divljaci.

A zatim nismo znali sta ćemo, potpuno smo zaboravili čemu to služi. Onda
smo se dosjetili i prvo što smo uradili, napravili smo čaj. A kasnije i supu i rižu, i veš
prali danima i noćima..... I tako, sve će biti bolje."


početak novembra 1992.

(....) Ovo vam pišem od ponedeljka 19.10. u nastavcima i raznim položajima,
tj. za stolom ili ležeći zamotana u ćebe, uz "plamen voštanice" a vani kiša (da su bolja
vremena baš bi bilo romantično).

Mislila sam da nikada ne sanjam, a sada me neprestano proganjaju dva sna,
a možda u stvari budna o tome mislim u sred noći. Jedan se tiče F. i ja kao dolazim do
njihove ulice sa cegerima punim krompira, jaja, mrkve, jabuka i luka i pokušavam da
im to doturim a on stoji na nekim stepenicama koje ne vode nigdje i samo viče "Tetka"
sve slabijim i slabijim glasom.

Drugi se odnosi na mamu koja je kao umrla a ovdšsnji pogrebnik je trpa u
onu crnu najlon vreću i odvozi na neko smetiliste. I tako noćima, valjda pod utiskom
da preko ljudi gladuju a odavde, kad neko umre, stvarno ga odvoze u najlon vrećama i
sahranjuju na groblju u Lukavici, a sa pogrebnikom mogu poći jos samo dvije osobe od
rodbine koje su u stanju da pomognu oko ukopa....

(....) Dodjem vam kao Ana Frank ovako skrivena na svom tavanu. Za danas,
a to je srijeda, bilo je objavljeno da Muslimani koji to hoće, mogu preći na drugu
stranu i obratno je važilo za Srbe sa one strane, s tim da se više ni jedni ni drugi ne
vrate. Medjutim, do razmjene nije došlo jer niko od Srba nije želio doći ovamo, pa je i
čitava gomila Muslimana koji su se bili odlučili da odu, bila vraćena....

(....) O najstrašnijim stvarima koje mi se dešavale ja vam neću i ne mogu
pisati. Ja bih htjela, ipak, da poslije svega zadržimo nježan pogled i šutnju...

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 08/12/2010 21:40

30 decembar 1992.

Dragi naši,
Ratno Sarajevo, 18.25. Već 35 dana smo potpuno bez struje i 25 bez vode, pa
to je zaista ludnica. Pišem pri svijeći, kao i sve ostalo što radimo pri svijeći.

Samo da me vidite kako svaki dan nosim iz Hrasnog vodu po 15 litara na
ledjima i po 10 u kanisterima, u rukama. Znači sav mi se život, ratni, sadrži u tome:
nosaj vodu, nosaj drva i bježi od granata. A mora se malo izaći i prodrmati.
Da ću na kraju XX vjeka, 30.12. pred Novu godinu pisati pri svijeci, nisam
mogla ni da sanjam.

(…) Da vam samo opišem dio naše ratne atmosfere: 28.12. ove naše ratne
1992. oko 17 h, sjedim na podu u banji i perem trenerku, profijuče nekoliko metaka
iznad glave.... ništa posebno, ali nekoliko minuta iza toga dolijeće moj momak po
Bracu i zove ga da gase požar. Brzo svi izljećemo - stan na 13 spratu sav u plamenu.
Ljudi već u panici, vode nema, a stanari iznad 13 sprata ne mogu sići. Dim guši.

Ali tu su bili momci koji su brzo gasili vodom onom koju smo donjeli i koja je po
stanovima, pošto su vatrogasci mogli da stignu tek nakon 2 sata. Moj brat se probio
kroz dim izvukao bebu od 2 godine i dvoje starih. To je samo kap vode u moru. Tetka,
molim vas pošaljite mi depilator i dezodorans.... Sutra je Nova godina u mraku.....

Možete li je zamisliti bez ćurke, pileta, suhog mesa.... Neka biće bolje. Puno vas volim
i želim Srećnu Novu 1993.



31.12.1992.

(....) Večeras čekamo Novu 1993. godinu, želimo da nam donese mir i
slobodu. Nada, Rabija i ja smo uspjele napraviti hurmašice, razvićemo kore za pitu od
riže i gulaža iz konzerve. Okupiće se komšiluk, Mirko će nam donijeti akumulator,
priključiti radio i da slušamo....


31.1.1993.

(....) Toliko mi je sve ovo dosadilo da više ne znam ni šta bih vam pisala.
Stalno čekamo neke datume, neke dogovore, neke Ženeve, Londone, neko rješenje, a od
toga ništa. Počinjem da mislim da se sve ovo neće nikada ni završiti, ali opet negdje u
podsvjesti se tješim i čekam deblokadu ovog mog grada. Nisam mogla ni da sanjam da
ću 9 mjeseci provesti u strahu, u kući, slušajući radio uglavnom, ako imam baterije.

Kad čujem neke pjesme koje me podsjećaju na dane, one lijepe iz srednje škole
ili na ekskurziju dodje mi da plačem.

Tada počinjem da razmišljam: Kome je sve ovo trebalo da ovoliko ljudi,
mladića mojih godina i djece izgine ni za šta. Tako nam je bilo lijepo imali smo sve što
smo poželjeli, ali neke lude glave i nečije lude ideje su to sve prekinule. Kažu da su
neki bili ugroženi, a ja boga mi ne znam da je iko u ovom gradu bio od bilo koga
ugrožen. A sada smo svi. Ali opet živim i nadam se. Ranije sam mislila da će mi ova
moja osamnaesta godina proći najljepše a ona ispade najstrašnija. ...

(...Mislila sam negde u petom mjesecu rata da ću ostati u Sarajevu, jer je to
bio najljepši grad na svijetu i najdraži baš zbog raje koja je tu živjela.
Kažem bio, jer nam je sad cijeli razrušen i tužan, pa zato pomislim da ću i ja
otići kad to bude moguće, ali već sutradan sama sebi kažem- ostajem!...
(....) Što se tiče mog kupanja, moram se svaki dan okupati pa makar i u
hladnoj banji i sa samo 3 litre vode. Da li možete da zamislite koje je to kupanje.
Ali bez obzira ja ću na kupanje potrošiti i zadnji kanister vode. Imam pravo
jer donosim.

Neki dan kad smo se čuli preko radio veze htjela sam da vas zomolim da mi
pošaljete štapice za čišcenje ušiju. Ali su Nada i Halida skočile i napale me - kako mi
to pada na pamet. Ja sam evo i pored toga napisala, jer navika je navika i naravno da
mi pada na pamet a vi ćete me razumjeti.....

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 12/12/2010 10:05

Bez datuma

(....).Vaša pisma su, takodje, odraz stanja. Sve samo pitanja, pitanja, ništa o
vama, bar onako okvirno. Kako, na primjer, Brankino zdravlje? Eto, to bi moglo da se
napiše.
Ili, koje knjige čitate.... Opise Beograda, medjutim, nemojte slati, dobro ga se
sjećam i želim ga pamtiti iz onih vremene. Uvijek sam se, na primer, pitao zašto neki
ljudi, predosjećajući smrt, odvoje svoju sliku iz mladih dana za poslednji oglas.

Pa, ljudi ih po toj slici neće poznati!... Da, ali oni smatraju da je ta slika iz
najboljih godina - njihova prava slika, da su to oni. Tako i ja želim upamtiti Beograd
iz boljih vremena. Ovi sadašnji dani i sve što se, eventualno tamo zbiva - dogadja u
nekom drugom gradu, prema kojem ja nemam nikakav odnos

(... ) Ali to je samo lice rata, koje sam vidjao i drugdje, bar na televiziji, to
nije rat sam. Rat sam je prestanak svih ljudskih vrijednosti- života, vremena, poštenja,
individualizma,
intelektualne radoznalosti, čak i gubitak apetita, sto će nekom izgledati
nevjerovatno. Apetit se, izgleda, vrćca kad se izadje odavde. Vidim po ljudima koji su
bili u Zagrebu duže, vraćaju se debeli na neki ružan način. Nemaju profila, jagodica.
Nos i sve ostalo stope im se u jednu masu brzostečenog sala i oni, objektivno gore
izgledaju od nas koji smo zijanili po dvadesetak kilograma. Mi, opet , imamo svoj
problem : kad se kupaš, kao da pereš drugog čovjeka i taj se dojam ne može izbjeći. Na
kraju počnes da se smiješ....

(... )Drveće je posjećeno zimus, grad srušen i pust, ljudi ostarjeli i mršavi,
kao ulični psi po smeću oblizuju konzerve humanitarne pomoći. Ali – čuda kako
čvjeku ne treba puno! Čm negdje popiješ kafu i nešto zapališ– i već si drugi – nemojte
mnogo tugovati, mi i ovo ne podnosimo tako loše
(... ) Moram vam reći da su ovdje ljudi koji dobijaju pakete veliki sretnici.
Dosta je ljudi (valjda po našem prezimenu) primjetilo da smo i mi jedni od tih.
Naravno, u sadašnjim okolnostima i to izaziva zavist, što mi je postalo novo
opterećenje i muka.

Jednostavno ti neko nepoznat zakuca na vrata i traži da mu daš od paketa koji
si unio u kuću. "Pa vidjeli smo da ste ga upravo donjeli" – a ti ne znaš šta bi od šoka i
muke, jer ga i sam već djeliš svim svojim najbližima.



8.2.1993.

(Pismo sa Grbavice)
(...) Na dan Svetog Save bilo je najžešće i najstavičnije granatiranje Sarajeva
od kako je rat zapoćeo i traje. Tog dana ubijeno je na raznim stranama grada, 24 ljudi
a ranjeno 108 (...) A sada malo o humanitarnom cinizmu ili ciničnom humanizmu.
Tako se ovdje zove sve ono što radi uglavnom nemoćni UNPROFOR ili UNHCR. Ne
znam kada sam vam pisala šta smo do sada i koliko puta dobijali?

U svakom slučaju od 22 jula do 25 novembra nismo ništa dobijali. Slijedeća
podjela je bila 26. decembra kada smo dobili 5 kg brašna, ½ kg sira,1/2 l ulja, 1 kg
šećera, 1 kg graha i ½ deterdženta po osobi, to je bilo nešto obilnije, kao
zapraznike...Pa kad sam već načela i ovu stranu, da vam pišem i o tome sta je trenutno
medijski hit.

Dakle, to je Haris Pašović koji se pješice vratio u Sarajevo. Drugi medijski
dogadjaj je sa Jukom Prazinom nekada opjevanim braniocem Sarajeva, a sada u
bjekstvu, pošto je za njim izdata potjernica zbog šverca drogom, oružjem, ljudima,
novcem i sl; a i na Igmanu je rasturio neki centar veza i time usporio deblokadu
Sarajeva. Izvještavaju da je započela velika čistka od samozvanih vojnih policija i još
kojekakve mafije i švercera, od kojih je i tamo stradalo mnoštvo svijeta. Svi komentari
se sastoje od toga da bi Sarajevo bilo davno deblokirano da nije okruženo mafijom iz
sve tri vojske. Vrlo moguće. Ne mala pažnja posvećena je i nožu u ledja koji zabijaju
Hrvati i njihov H.V.O. Da mi je samo znati čime je ovaj jadni muslimanski i bosanski
narod zaslužio OVOLIKU KOLIČINU MRŽNJE.
Postoji li tamo odgovor na ovo pitanje?

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 17/12/2010 09:01

2.3.1993.

Dragi naši prijatelji,

Samo sjećanje na vas u ovom trenutku više nam znači nego materijalna
pomoć, iako nam je i ona u vidu paketa itekako dobro došla a termofor naročito.
Dok se nisam razbolio bio sam razapet na desetine strana. Svi su nešto tražili
da im uradim, jer je u gradu ostalo samo nekoliko likovnjaka. Uradio sam tako masu
stvari kao što su opreme 2 ratne knjige, jedno rješenje plakata " Urbicid Sarajevo",
nekoliko slika za poklone raznim institucijama i sl.

Pokušavao sam nešto slikati ali mi nije išlo onako kako sam želio. Sve je
ispadalo nekako kao da sam namigivao sljepcu. Ali nadam se da će sa toplijim danima i
to krenuti. Pred izvjesnom nemoći sam sebe opravdavam ovim dogadjanjem i ovim
paklom u kome se nalazimo. Kako slikati mrtvu prirodu sa crvenim, žutim, zelenim,
narandžastim voćem i povrćem dok ljudi oko mene umiru od gladi? Kako slikati
romantične slike kad su nam dani i oči ispunjeni suzama? Kako imati mirne i lijepe
snove dok umjesto zvijezda na nebu sijaju granate i svijetleci meci? Još uvijek ne
mogu da vjerujem da se ovdje dešavaju nezampamćene strahote u istoriji ljudskog
roda i da sam i sam prisustan.

Daj Bože da se smiri. Samo ko će moći zaboraviti i oprostiti? Dosta sa zlom.
Vjerujmo i nadajmo se boljem. Hvala, voli vas vaš...


April 1993.

(...) Zato ću početi od sebe. Znam da sam uspio ostati normalan, možda jedan
od najnormalnijih gradjana ovog dragog, i ne tako davno najljepšeg, najslobodnijog,
najkosmopolitskijeg jugoslovenskog grada, koji je i sade u mnogo čemu naj: najveći
konc-logor, najveća klanica ljudi i to kako onih koji pripadaju "konstitutivnim"
narodima, tako i nas koji to nismo.

Sarajevo je i pored sadake koju dobiva i najgladnije i najgolije i najlošije
veliko mjesto u Evropi. Na ovoj crnoj listi istaknutije mesto nažalost zauzimaju jos
Goražde, Srebrenica, Žepa....

Gladni i žedni smo i struje i higijene i kulture i veselja i knjige i svega što je
civilizacijsko i što čovjeka čini čovjekom. Eto u takvim uslovima ja sam normalan. I
moje ladje nisu potonule kako ti sestro kažeš. To što mirno čitam dok okolo padaju
granate, ili što ne izmišljam poslove koji za ove prilike i za ovo vrijeme nemaju
nikakvog značaja, može se prije tumačiti sposobnošću za realnu procjenu situacije.
Kao čovjek, gradjanin, znajući nas, sve što se dešava osim opsade Sarajeva za
koje sam mislio da će biti oaza mira, predvidjao sam od trenutka kad su nas loši čobani
počeli svrstavati u nacionalne torove. A valja nam živjeti zajedno.

Pa i sada djelimo
zlo jer dobra nema i Muslimani i Srbi i Hrvati i mi ostali. Granate, rafali, snajperski
hici, nemaju oči, a i da imaju kako i po čemu bi nas razlikovali. Stanovi gore ili se
razaraju svima. Pogorjelca ili ruševinca Hrvata primaju komšije koji su imali više
sreće (Srbi), Srbe Muslimani i tako u krug, Moj dobar prijatelj doctor - Srbin (žao mi
je što ovo navodim) već mjesecima svoj stan dijeli sa svojim dobrim prijateljem
Ismetom i njegovom porodicom, Muhamed R. je do nazad par mjeseci ugošćavao cijelu
porodicu Milana S. i tako redom.

Da bi ubili vrijeme i zaboravili na tugu, jad i bijedu što nas snadjoše, šah i
karte igramo u stanu Djordja P. i to: Vukašin, Ahmed, 2 Anta, Muhamed, Braco,
Ranko, Bruno i ja, i kao što vidite nedostaju nam samo Makedonac i Slovenac.
Živim u nadi da ce doći "neki novi klinci" koji će ovo brzo shvatiti. Rasturiti
ovu nacio-političku, nacio-intelektualnu i što je posebno važno nacio-novinarsku
bratiju i stvoriti društvo ljudi, gradjana, u kome neće biti zabranjeno da katolik bude
Srbin, pravoslavac Musliman, musliman Hrvat ili kako ko želi, ali će biti zabranjeno
da mrzi, da ubija, da krade, da pljačka, siluje, žari i pali na bilo kojoj, a posebno na
vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Sve ovo što vam pišem upućuje na vjeru u budućnost,
ali istovremeno znači i da nisam egoista, jer ne znači i moju budućnost.

Veoma sam
svjestan da sam trajno izgubio moj Beograd, moj Zagreb, moju Makarsku, Ohrid, Bled
, Budvu .... Medjutim, duboko sam svjestan i uvjeren da nisam i nikada neću izgubiti
moje prijatelje iz svih tih gradova. Nama se ovde, kao što znate desilo sve sto
normalan covjek ne bi poželio ni dušmaninu. Prvo smo opkoljeni, pa su nas onda
počeli "daviti" i natjerali nas da živimo život koji se ne može nazvati ljudskim.
Vjerujem da će razumni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, imati
snage da i nas i vas spase ove kuge i ja u to više vjerujem nego u pomoć od
Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice i drugih.

Naravno želim da se što prije vidimo,
a ujedno uz rječi hvale što činite za nas, jedino mi ostaje da poželim da vam nikad na
ovaj način ne vraćamo.
Voli vas vaš....

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 23/12/2010 21:28

....Danas je 12.4.93. Zvala me moja kolegica da mi javi i da nas pozove na
ratni tango koga organizuje naš pjevač Baho Kurt, a koji će se odrzati u Kamernom
teatru, pa ćemo ići sa društvom, i evo to me čini srećnom.
Istina je da će se ratni tango održavati od 12 do 14 – matine, ali i to nas vraća
u mladost.... neka – dobro je, razbija se monotonija....


18.4.93.

Vratili smo se sa srećom sa plesa. Bilo je ludo. Išli smo pješice do grada i
nazad. Usput smo svratili do pijace, pogledali šta ima, kupili jednu vreću drva i onda
plesali. Povratak nije bio bas naročit, obzirom da je u blizini eksplodirala granata i
vidjeli smo 4 mrtva i 7 povrijedjenih naših sugradjana...


Negdje u ratnom Sarajevu, 13.4.93, 13,25

Najdraži moji, radosna vijest....
Možete li zamisliti da sam se upravo okupala tušem koji je curio i kada sam
bila gotova sa kupanjem. Kosu sam isprala a voda jos curi. Usput sam slušala muziku,
a to znači da hoću da vam kažem da imamo struje. Dokle, ne zna se......


6 april 1993.

(...) Noć je. Gore dva kandila, četiri ziska, spremam se za čitanje i
spavanje.Bila sam u komšiluku, igralo se domina, neko tombole. Hej, koji provod, a oko
kuće povremeno pucaju iz pješadijskog naoružanja. Romantika! Uobičajeni sarajevski
ton. Noćni – ili apsolutna tišina – ili pucnjava. Još uvijek traju baterije pa slušam
razne vijesti; sve gore od goreg, ili one emisije- traži se taj i taj, ovaj pozdravlja onog.
Svi rasuti po bijelom svijetu. Za sve ove strahote mislim, nema kazne dovoljno
teške.....



19.4.1993.

(...). Od 2 aprila moj se život izmjenio na gore. Pokupili su me sa ulice i
odveli na kopanje rovova na prvoj borbenoj liniji iznad Souk bunara. Tretirani smo
kao ratni zarobljenici i dezerteri jer nisam imao ažurirane papire za radnu obavezu.
Prvih 7 dana posebno je bilo teško raditi u blatu i snijegu koji se topi; u Mirkovom
bijelom mantilu i Bracinim cipelama koje su mi stalno ostajale u blatu, a ja nikako da
ih nadjem. Spavanje u podrumu bez klozeta i vode.....


20.4.1993.

Ovdje opet farsično primirje. Kao, dogovorili se vojni komadanti, bogovi rata,
svaki širi nego duži, glavati, debelovrati i debeloguzi, vidi se rat im prija. Ovdje su
nam sada američka književnica Suzan Zontag i pjevačica protesnih pjesama Džoan
Baez. Ali aerodrom, ponovo zatvoren za humanitarnu pomoć. Stiže nam i Bartolomju.

Nešto se kuha, ali mi se sve čini da su to samo novi začini za bosanski lonac koji je od
prevelike pare odavno sksplodirao i prosuo krvavu pjenu. Do iznemoglosti i ludila
slušamo radio i gledamo TV. Odlično smo obavješteni i ujedno prestravljeni. Na TV,
recimo, sred tekućeg uzasa prikazuju "Pse od slame" Sema Pekinpoa, krv se cijedi niz
ekran. Za Uskrs su "Nadrealisti" pronašli na pijaci nekog Malog Panca koji je
prodavao farbana jaja u prahu.
Pitanje: kako se tucati takvim jajima, ostalo je bez odgovora.

Nedavno je odrzana izložba "lampada", izloženi su najfantasticniji primjerci
lampi koje je svijet izmišljao po podrumima i mračnim stanovima da bi bar malo
svjetla unio u svoju tamnu svakodnevnicu....

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 09/01/2011 13:53

(Pismo sa Grbavice)
15.5.1993.

(...) Sjedim na balkonu, sunce se promalja, pijem nešto nalik na kafu, oko
mene izniklo povrće, razmisljam, a snajper nemilosrdno tuče. Obradjuje svoj krvavi
posao. Ja ga gledam, prkosim i govorim: Ne možeš mi ništa – poslije kiše mora doći
sunce!

Naložila sam šporet i čekam prvu komšinicu koja ce doći u 7 sati kada joj je
red za pečenje hljeba. A onda na red svaki sat druga posto nema hljeba da se kupi, jer
nema ni struje ni nafte. Ima samo dobra volja....
(...).Ispod zgrade vidim već nekoliko djece. Počinje njihova igra, kao u miru.


6.6.1993.

(...) Narodno pozoršste imalo drugu premijeru, vodvilj "Kidaj od svoje žene";
izvještavaju da se narod odlično zabavlja. Jedno poslije podne upalim TV i zapanjim se
vidjevši Ivana Štrausa. U jednom broju "Vremena" od prošlog ljeta bio je štampan
njegov tekst "Pismo beogradskim prijateljima" iz Švajcarske u kojoj je radi liječenja ali
najavljuje da će se vratiti u Sarajevo u kojem su sve i jedan njegov objekat spaljeni ili
užasno izgranatirani, a to mu je i najveći dio opusa. U spomenutom tekstu on moli
beogradske prijatelje da mu bar sačuvaju Muzej vazduhoplovstva. I stvarno, on se
vratio i priča kako će ponovo obnavljati sve svoje ruševine.....


18.6.1993.

Inače, svaki balkon, svaka stopa slobodne zemlje se zeleni od povrća. Baš su
nas pripazili oni iz humanitarne pomoći. Podjelili sjemena da ti može biti i za iduću
godinu. Bolje da su nešto konkretnije dali, bar nama koji nemamo bašte. Zaboravila
sam ti napisati da su mi nokti nalakirani. I namirišem se svaki dan kad krenem iz
kuće, reći ćeš da sam poludila. Al` nisam. Žene se dotjeruju koliko koja može. Lijepo ih
je vidjeti u ovom haosu što se zove grad. Pričamo o zimi koja ce uskoro doći....


20.6.1993.

(...) Iako je ljeto u toku, već pčcinjemo da skupljamo granje za drugu zimu, a
i za sada po potrebi. Ako ništa ne nakupimo cjepamo komade namještaja, ložimo knjige
i parkete. Ostavila sam parket i vrata sa gornjeg sprata za zimu, ako ne nadjem ništa
drugo.
Majka mi leži preko godinu dana, ni u kupatilo nije u stanju otići bez nećije
pomoći. Bogu se molila da umre što prije, prirodnom smrću, jer je to ovdje prava
rijetkost i uspjeh. Ko preživi rat taj će ostati lud.....


24.6.93.

(....) Umjesto da provodim ljeto na moru na terasi kako sam navikla, sada
živim na mom balkonu u mom gradu. Oko mene stotine žica i kablova, gumenih
crijeva od kradene struje i plina. Premošćuju se osigurači ili se uzme od komšije.
Cvijeća nemam, sve se smrzlo prošle zime, ali ima lišća od humanitarnog sjemena,
mrkve i peršuna.
Gledam dole u dvorište: ognjište i sac, peče se hljeb na smjenu. Lože
sve što dodje pod ruku, pa dim do neba, vuče se po cijelom stanu. Navečer upalim
kandilo na balkonu, pa lebdim u vazduhu - jedina svijetla tačka u mrklom mraku -
"Dom za vješanje".


30.6.1993.

(...) Nešto o djeci. Sada mi je skoro drago Što su mi svo troje djece ovdje.
Gledam roditelje koji su već godinu i po bez svoje djece i mogu ti reći da su očajni.
Tolika odvojenost razara porodicu i mnoge se više nikada neće ni sastaviti. Mnogo
mladih se neće vratiti, a to nije dobro. Za naše Sarajevo nije dobro....

kojeime
Posts: 3624
Joined: 11/11/2010 13:03

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by kojeime » 09/01/2011 13:58

.


User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 08/02/2011 22:29

1.7.93.


(... ) Iz ove tišine, mukli dan. Pade granata i usmrti sedmoro djece pred
kućom na Bistriku. Jedno od njih je dijete Gogine kolegice s posla kod koje smo nekad
išli (zimus) po vodu.

Avioni NATO-a lete nad Sarajevom i u neko gluho doba probiju zvučni zid,
da svi kao pomahnitali skočimo iz kreveta. To je nov prasak na koji još nismo
naviknuti.

Sve je ovdje totalno neizvjesno osim rata i ubijanja. Grad, poslije
granatiranja, izgleda kao iz naučno-fantastičnih filmova (Mad Max), sve dok se
ruševine malo ne raskrče. Inače je sve nadrealno. Da vidite samo kolone hiljada ljudi
sa kanisterima i buradima kako se kreću ulicama. Kuha se na konzervama (na
balkonu) jer nema više drva za loženje. Kanisteri se griju na suncu, pa se onda kupaš.
Zamislite još kad se "oslobodi" takav grad i kada počnu sve one stvari koje
ljudski um ne može da shvati.

Čega je to sve vrijedno i zar je važno ko to radi? Stradaju svi koji na to ne
pristaju. Čuvajte se, molimo vas!





4.7.93.

(...) Danas je praznik. Jutros su Maka i Deda došli i javili nam (tj. uzeli
mustuluk) da je izašao spisak i što je još važnije da smo i mi na tom spisku. Elem,
paket je stigao. Da nam samo u tom trenutku možete vidjeti face. Boze moj, kolika je to
sreća u ovoj nesreći. Spodbio sam odmah duhan i odletio u stan (nas) da zapalim. Ja
miline!

Znate li kako se može izaći iz Sarajeva? Kad prelaziš preko piste
(aerodromske, djela koji kontrolise Armija BiH) dignesš pet prstiju (kao onaj znak na
stečku) .

Kad dodješ na Ilidžu (koju kontroliše srpska vojska) digneš tri prsta. Kada
stigneš u Kiseljak (koji kontrolise H.V.O) digneš dva prsta (znak v) i kad sviju
prodješ, okreneš se i pokažeš im svima onaj jedan prst, naravno srednji.

Evo još dva "crnjaka":" Kakva je razlika izmedju Aušvica i Sarajeva? U
Aušvicu je bilo plina!
Ili:

Pošto više nema mjesta za sahrane u gradu, ljudi se sahranjuju na
pomoćnom igralištu na Koševu. -Gde ti je mati sahranjena?
-U šesnaestercu!

(…) a mi smo ostali, čija je fizička odbrana ograničena, branimo se duhom,
pa makar to bila zajebancija na vlastiti račun.




8.7.93.

(...) Jedna digresija: Vidiš, stanuju u Jug Bogdanovoj ulici, dok najveća
(glavna) ulica na Baščaršiji nosi ime Miloša Obilića, dok ni jednog grafita na Staroj
pravoslavnoj crkvi na toj istoj Baščaršiji nema.

Možeš misliti koliki je "nacinalizam" zahvatio ovaj narod. Ali, ako ovako
nastave biće i toga. To ti je sistem spojenih posuda, i kod normalnih ljudi je čudjenje
što toga nema već sada. Sjećam se članka, stranog novinara, kada je pitao srpskog
oficira u Prijedoru, da li je trebalo minirati džamiju na takav način on je odgovorio:
"Ne nikako, to je vandalizam. To je uradio neki diletant, jer je postavio toliko
eksploziva, da su popucali prozori 500 m unaokolo, prouzrokujuć nepotrebnu štetu"
Da ti pamet stane!

(... ) Jedna topovska granata, opalila na drugi sprat i srećom nije uletila kroz
prozor, nego je udarila u zid sobe (zidovi su debeli 60 cm) i napravila rupu 1x1 metar
i sve to utjerala u sobu i zatrpala Ljubičinog tatu, na drugo kraju sobe koji je ležao
tamo nepokretan (bolestan teško), tako da smo ga lopatama poslije odtrpavali.
Ostao je
živ, iako sav u modricama. Poslije su ga prenijeli u malu sobicu, koja gleda u dvorište,
ali je za nekoliko dana i tamo opalila granata. Tada je Borko, njegov sin,rekao :"Ne
selite ga više iz sobe u sobu, vidiš da za njim idu granate, razvaljuje nam čitav stan."
Jadan čika Duško, umro je "prirodnom" smrću poslije nekoliko mjeseci.

(... ) Ili čika Faruk koji stanuje preko puta Jovanke, divni krepki starac od 85
godina, svaki put kad rokne granata negdje u blizini, izleti na vratai pita: "Gdje je ova
pala?" To mu je refleksna radnja, a ja mu isto tako odgovoram: "Otkud znam, tu
negdje!" i jednog dana, kada je iznenada roknula, da se čitava kuća zatresla, izleti čika
Faruk i postavi isto pitanje, a ja mu po običaju isto odgovorih, spreman da zdimim u
podrum. On zatvori vrata i ponovo ih otvori kroz nekoliko sekundi i reče mrtvo –
hladno: "Jebo te, pa ova je zveknula kod mene!" Uletismo u stan, gdje se u krajnjim
sobama ništa nije vidjelo od prašine.

On je odatle pošao u WC i to mu je spasilo zivot. Topovska granata je udarila
u krov kuće sa strane i proletila kroz čitav sprat i završila u njegovom stanu. Toliko o
sigurnosti kuće, a i kad ideš ulicom, što kaže moj jaran pisac, ne znaš da li bježiš od
granate ili trčis pod nju.

User avatar
slobodni armirach
Posts: 5588
Joined: 22/06/2010 17:17
Location: Administrativni Centar Kantona 4

Re: Pisma iz Opkoljenog Sarajeva

Post by slobodni armirach » 03/05/2011 17:40

13.7.1993.

(...) Ide neka stara baba navečer iza 10 sati i nosi u rukama dva kanistra vode,
a na ledjima malo granja za loženje. Zaustavi je policajac i pita kuda to ide, a ona reče
da je jedva skupila to malo granja i da je bila gužva dok je čekala vodu. Na to joj
policajac reče osorno, zna li ona da je počeo policijski sat i da bi on mogao da puca u
nju i da je ubije.

Na to baba spusti kanistere na zemlju, diže ruke i rece: "Al bi me zajebao!"


Sarajevo, 23.12.1993,

Najdraži naši !
Pišem vam ovo pismo tj. nastavljam na prethodno. Nadam se da ste ih dobili
(mislim na ona dugačka), jer ova prethodna su bila čisto interventna, odnosno vapaj
za vašim pismima koja nikako ne dolaze. Srećom, čuli smo se sa Žankom jučer i čak
smo joj čuli glas.

Šteta, bili smo toliko uzbudjeni (mislim svi, da ne kažem da smo
plakali), pa nismo mogli normalno vodit razgovor. Pa ipak bilo je divno. Ako možete
zovite nas tako češće. Tija, kad nam se javljala, a to je bilo prije nekoliko dana, rekla
nam je da od Zanke očekujemo veliko pismo i da u njemu ima nešto važno. Slutili smo
šta bi to moglo biti i to se obistinilo u našem razgovoru sa Zankom.

Kao što sam vamveć pisao strašno nam je drago što ste bili sa Tijom. Njoj je možda i gore nego nama,
mislim psihički. Nas je dvoje. Možemo tješit jedno drugo. A ona sama, s brigom za nas
i neizvjesnošću pred sobom. Dugo, isuviše dugo traje.

Ni u najcrnjim slutnjama nismo mogli pomisliti da će biti ovako dugo. Otišla
je napunivši tek šesnaest godina, a za koji mjesec će postati punoljetna. Bože! Ma nek
se i on jebe. Ovako ludilo, nemoguće je da se ikada i igdje desi, osim valjda ovdje. Iako
mi je strašno opterećena savjest (a i Gogi naravno),

što dijete nije sa nama, ili mi s njom (zašto opet ima hiljadu drugih razloga),
drago nam je da bar ona nije ovdje kada
nas masakriraju, kao ovog zadnjeg mjeseca, kada vidiš roditelje (i znas ih) čija su djeca
ubijene ili osakaćena, kada svaki dan biva ubijeno desetak ljudi a pedesetak ranjeno,
kada smo već svi na ivici snaga, kada ti se stomak zgrči na prolazak automobila, jer
šum guma liči na fijukanje granata, kada granate padaju tako blizu da te zasipaju

geleri, kada na kraju očekuješ da te direktno pogodi i da sve ode u zaborav. A kada
stane, makar i samo na jedan dan, ono čto poželimo je da vidimo Tiju. Da je samo
vidimo.

U svakom slučaju ćemo vam poslati to ovlašćenje (pogotovu ako je Tija zato,
a mislim da jeste) a ima još vremena, da bi se eventualno ovdje smirilo (bar da se
ukloni artiljerija oko Sarajevai da ne mogu bombardovati), pa da ona dodje. Ne znamo
da li je i to za nju useljenička viza, da li se od tamo može vratiti kada hoće ona, da li će
(uostalom) imati para za avion ili će se tamo tretirati kao izbjeglica. Kada ćemo je moći
mi vidjeti, a sada smo već na ivici.

U svakom slučaju hvala vam za ovo, kao i za sve do
sada. Šta bi mi bez vas, jedina ste nam svijetla talka i sigurnost u svemu. A šta da
vam pišem o nama?

Jebo lud zbunjenog i dalje. Zadnje dvije noći, kada smo se vraćali od Ibre i
Suade, šico nas je snajper kroz Kulovića ulicu. Valjda zna da oko deset navečer pred
policijski sat ima ljudi na ulici. Inače, srećom, ovaj mjesec decembar bio je topliji nego
prošli mjesec, kada smo se smrznuli ko govno. Goga je dobila ozebline (isto što i
opekotine) na svim prstima (obje ruke), a ja samo na dva ručna prsta desne ruke (od
čitanja knjige u hladnoj spavaćoj sobi ) i na po jednom prstu na nozi od sjedenja u
hladnom.
Nije bilo plina, pa se nismo imali čime grijati, a Gogi se ni na poslu ne ne
grije. Elem goli smrz. Onda je došla struja (u poznatim redukcijama ) s njom i voda
(svaki drugi dan).

I onda pošto je to sve u jednim rukama onda nastaje haos. Nova vrsta
mučenja. Kao najzlobniji um diriguje svime, kao da sjedi za mix - pultom. Zavrne
plin, odvrne struju, red granata, pa odvrne plin, zavrne struju (a s njom i vodu), pa
red granata i na sve to dodju neki mirovni razgovori u nekoj Ženevi pa najebemo
skroz, što više "razgovaraju", to više granata. A u decembru smo imali dvije Ženeve,
što je previše, previše je. Onda, sve te blagodeti dolaze samo noću. Pa smo okrenuli
noć za dan.

Grijemo stan (i mi smo montirali gore staru naftaricu i na nju priključili
plin sa stubišta gumenim crijevom sa glavne cijevi), sve do 4 ili 5 sati ujutru, peremo
sudje ili usisivamo i čistimo kuću ako dodje i struja. Tako iz noći u noć, a preko dana
glavinjamo, a nešto malo i zaspimo ako uhvatimo. Ipak sretni, da ovo potraje bar se
nećemo smrznuti. Samo da ova zima prodje. Sada su picnuli struju, pa je samo 2-3
dana i već se spremamo na vodu, a kako to izgleda, šaljemo vam fotokopiju naše
ljetošnje (i jedine) slike gdje nas je slikala Vesna.

Pokretni cirkus. Život teče dalje. Ili je to samo simulacija života da se razbije
strah, kao kada ideš noću pored groblja i "nehajno" zvizdućeš.

A grad, iako naoko izgleda organizaciono bolje, razvaljen je u svakom
pogledu. Sada hoće da ga dijele zidovima, iako su nevidljive granice i zidovi mnogo
veći i dugotrajniji, čega su bili svjesni i "projektanti" stvarajući ih i učvršćujući ih
najbestijalnijim zločinima, usadjujući kolektivni strah ne samo "neprijateljskom", već
i svom narodu, a sve zarad ostajanja na vlasti u ovoj ogavnoj sadašnjosti na kojoj se
ne može graditi nikakva budućnost. Isti ljudi danas u crkvi, juče u partiji. Političari,
funkcioneri, generali.

A narod stoka. Čovijek kako to govno zvuči. Ne zna da misli i
može da opstane samo u toru, pa ma kakav on bio. Od svega ostaje samo prijatelj, ma
gdje bio, i ma ko bio, a toga je vrlo malo.


26.12.1993.


Razvaljuju nas temeljno, svaki dan. Ljudi ginu ko muhe. Iznenada, pa onda
oko tri sata kada se ljudi vraćaju sa posla i kada ih je najviše na ulicama. Pred
granapom, red za hljeb. Granata pade na krov kuće. Strašna detonacija, sve prsti
unaokolo. Ljudi samo mahinalno čučnuše i niko ne pobjeze.

Čuvaju red, a dobiješ manje od četvrt hljeba ( 230 gr ) po osobi dnevno. Eto
zašto se gubi

glava, a što je najgore može i "za ništa". Gleda te odozgo i hoće ili neće, da li
je ustao na lijevu nogu ili je dobio naredjenje, pritisni malo jače pred pregovore. Kao
da narod (bilo koji) neko nešto pita, a i ne znaš koji je gori: narod ili onaj "izglasani"
kao najbolji. Samo se mržnja stvara do beskraja. Ne vidi se kraj, a početak je bio tako
davno. Stalno si pod stresom, a ljudi pucaju prije ili kasnije, zato nije čudo da kazu:
"Ne daj Bože da se ovo brzo završi, ko će s normalnim svijetom izaći na kraj".

Tako se dešavaju nevjerovatne stvari, da ljudi koji izadju vani (poslom ili na
neki odmor), vrate se čak i ranije i muku muče da se vrate (jer je teško ući kao i izaći) i
poslije pričaju da je lijepo prvih nekoliko dana, a onda im je sve nekako strano. Nemaju
tema za razgovor (poslije prvih ispitivanja kako je, ko je, je li strašno itd.) ni piće, ni
jelo ni cigarete im ne prijaju (poslije prvih povraćanja i proliva jer su se odvikli i od
pića i od masne hrane). Tako se muvaju neko vrijeme, a nisu odlučili da stalno ostanu,
pa se vrate, a kada ih mi pitamo kako je bilo, muka ih uhvati, niti ih oni vani mogu
razumjeti (kako je ovdje ), niti mi kako je tamo.


Pričaju neki, odnosno njih dvojica, kada su bili u Londonu da vide djecu
(kako su izašli to je običnim smrtnicima nejasno) i jedno veče pili pivo u nekom pabu,
kad eksplodira bomba (IRA) negdje u blizini i svi se gosti u momentu nadjoše na podu
osim njih. Poslije su ih u čudu gledali i ne mogavši izdržati pitali su ih ko su i odakle
su. Saznavši i njima se ta reakcija činila normalnom. Tako da je sve relativno šta je "
normalno".

Post Reply