PARTNERSTVO ZA MIR

[hukagrad]

Davanje značaja pristupanju BiH „Partnerstvu za mir“ je samo novo trošenje BiH vremena. Postdaytonska BiH je ne samo formalno nego i stvarno pod najmoćnijim političkim i vojnim patronatom svjetske, i evropske, zajednice – s jasno definiranim multiratelarnim obavezama, koje su znatno iznad NATO-a. U tom smislu, pristupanje nečemu što je već sadržano u stvarnoj pristupnoj supoziciji može se smatrati nazatkom, pa čak i u situaciji u kojoj je to pristupanje isključivo formalne naravi.
Danas, a i u skoroj budućnosti, najveća prijetnja sigurnosti BiH je karakter organizirane političke kontrole u državi. On je potpuno suprotan premisi: „Prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te njenim Protokolima neposredno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom“ (Ustav Bosne i Hercegovine).
Generator te suprotnosti su bosnocidni politički projekti, koji su – također – pod političkom i vojnom zaštitom svjetske, i evropske, zajednice. Pošto je, iz raznoraznih razloga, ta zajednica zaustavila oružano oslobađanje BiH od takvih projekata, istovremeno preuzimajući obavezu da će to ona učiniti mirnim sredstvima, a to ne samo da nije učinila za jedanaest godina, već su pod njenom zaštitom bosnocidni projekti višestruko metastazirali, predlažem BiH populaciji slijedeće:
UKOLIKO DO 11. JULA 2007. GODINE KRISTIAN SCHWARZ-SCHILLING NE OSIGURA DONOŠENJE OPERATIVNOG PROGRAMA PRISTUPANJA BiH EU, DA PREKO BOSANSKOG ZIDA MASOVNO KRENE PUT BERLINA.