ljubav_aha wrote:
nisi skuzio "tonalitet" mog prethodnog posta
uopste nije fazon i pitanje "ko je u pravu",fora je u npr. rezonovanju,jer Bog ne odzvoljava prisiljavanje,a primjer uvojdenja zakona nosenja marame je zaista kontradiktoran 
Ne mogu olahko preći preko ovoga

.
Sada neće biti više ni u rezonovanju nego neznanju ili neobaviještenosti: u vjeri postoji prisila i to ne ona koju Allah, Azze we Dželle,
dozvoljava nego je
naređuje.
Ajet u kojem se kaže
La ikrahe fid-din znači
U vjeru (nagonit, natjerivat nekoga mimo njegove volje)
nema sa prisilom. Dakle, radi se o tome da nekoga ne smijemo siliti da vjeruje i prihvata islam. Međutim, kada neko dobrovoljno, bez prisile, prihvati islam i izgovori riječi šehadeta, te prihvati sve imansko-islamske šarte, tada se takva osoba, budući da je musliman, može i silom natjerati da se pridržava onoga što je dobrovoljno prihvatila. Jer nastavak gorenavedenog ajeta glasi:...
kattebejjene-rrušdu minel-gajj!/...
pravi put se jasno razlikuje od zablude. Ovaj nastavak ajeta upravo objašnjava njegov prvi dio: radi se o zabrani nasilne
islamizacije, a ne o dopuštenosti nonšalalantnog odnosa prema vjerskom zakonu po sistemu švedskog stola iliti poznatijeg fenomena kod nas pod imenom
dribling ili veleslalom kroz šerijat.
Evo ti jedan primjer iz praktičnog islama:
Kada je Allahov poslanik, neka je mir na njega, preselio svom Gospodaru, za svoga vođu su muslimani izabrali njegovog najbližeg prijatelja Ebu Bekra Es-Siddika, Allah njime bio zadovoljan. U taj vakat jedno pleme, koje je friško prihvatilo islam, na vijest da je preselio Poslanik, alejhi-selam, odluči da prestaje davati zekat u bejtul-mal/državni trezor. Naime, oni su poručili Ebu Bekru da će davati zekat, ali će ga oni dijeliti međusobno, po svom nahođenju. Ebu Bekr je odmah skupio vojsku i krenuo na njih sa riječima:
Ako bi mi neko utajio i samo jednu ovcu koju je davao još Allahovom poslaniku na ime zekata - ja bih na njega digao vojsku!
Kasniji tok događaja će pokazati kako je samo bio u pravu Ebu Bekr.
Zekat spada u najveća djela islama i obavezan je. Takva neposlušnost i proizvoljno tretiranje šerijata zahtijeva i restriktivne mjere.
Naravno, ovo je moguće samo u slučaju da postoji islamska država koja provodi šerijat. Danas je u svijetu većinom stvar islama u rukama pojedinca koji odlučuje, baš kao i ono pleme, šta je dobro a šta nije u vjeri i šta će i koliko će čega uradit, po svojoj vlastitoj mjeri. Time sami sebi određujemo sudbinu na budućem svijetu. Kod nas te ne može Islamska zajednica NIČIM natjerat da daješ zekat ili bilo što drugo da radiš jer nema ovlasti države niti svoju policiju, jel.
Možemo povući paralelu i sa našim, pozitivnim zakonima, u sekularnoj državi: usvoji se neki zakon na čije kreiranje i usvajanje ti direktno nisi imala nikakvog utjecaja (ili odeš da živiš u neku državu), pa koliko god se tebi taj zakon ne sviđao, dužna si da ga se pridržavaš sve dok živiš u toj državi ili si slobodna da je napustiš i tražiš zakone neke države po svojoj mjeri.
Pokrivanje hidžabom je naređeno islamom i ona ženska osoba, koja živi i voli islam, će se pokriti i u najsekularnijem društvu i trpiti zbog toga u životu. Zato, ako neka muslimanska država (namjerno ne govorim
islamska jer ne znam da postoji istinski islamska država danas igdje), zakonom naredi pokrivanje žena, ona ima uporište za taj zakon u šerijatu i tu ništa nije sporno sa tačke islama i šerijata.
Nama preostaje samo veleslalom.