Paganizam u BH religijama

[Eborg]

Posmatrajući običaje diljem svijeta primijetio sam da su narodni običaji i razne stare religije usko isprepleteni sa "modernim" religijama poput kršćanstva i islama. Sinoć sam npr. gledao neku emisiju o muslimanima u Indoneziji koji na pojedinim mjestima i dalje štuju neke stare bogove i mole se duhovima a nominalno su muslimani, idu u džamije, žene su pokrivene i sl. Isto se može reći za arapske zemlje gdje su neki pred-islamski običaji još uvijek ukorijenjeni u mahom islamsko društvo što dovodi do pogrešne percepcije da je to nešto islamsko. Prije svega mislim na ona debilna probadanja, bičevanja i slično.

E sad, mislite li da ima nekih paganskih, animističkih ili bogumilskih ostataka u BH islamu, kršćanstvu i pravoslavlju (jevreje ne brojim, oni su mahom došli kasnije kada su te "stare religije" nestale)? Meni odmah na pamet padaju razna saljevanja strave te hodžinski zapisi u islamu, ima li toga na drugim mjestima ili je specifično za BiH/Balkan? Isto tako tu je i onaj običaj bacanja vode kada neko krene na put a za koji neki smatraju da je na osnovu religije i slično. Društvo predosmanske Bosne se dugo, dugo opiralo raznim utjecajima i konverzijama i onda je misteriozno prihvatilo mahom islam pa i čisto kršćanstvo i pravoslavlje. Pretpostavljam da je nešto ostalo ukorijenjeno ako su već stotinama godina to njegovali i čuvali.

Ima li ovoga kod nas a da toga možda nismo ni svjesni, šta mislite?

[arzuhal]

Koliko se sjećam, ono naše kucanje triput u drvo da se ne urekne, praktikuju mnogi, a običaj je vezan za staroslavensko vjerovanje o dobrom duhu koji živi u drvetu ili tako nešto...

[pustopoljina]

ono salijevanje strahe/strave...
topljenjem olova se bave djeca oko nove godine u austriji...mozes kupiti komadic olova i kasiku i onda se igras s tim.
i kod njih je dio nekog paganskog obicaja.
Takodjer imaju obicaj kucati o drvo. (dreimal auf Holz klopfen), na egleskom knock on wood.to izglada imaju skoro svi narodi na svijetu)...

sad se niceg ne mogu sjetiti...mozda gledanje u grah ili solju kafe? to nije religija,ali mislim da je ostatak tog nekog paganizma.

[Richard Peti]

.

[Eborg]

Da, zaboravio sam to kucanje u drvo, mene je iznenadilo kako i ostale nacije koje su relativno daleko od nas imaju taj običaj. Mora da je ostatak nekog starog vjerovanja.

BTW, uvijek me interesovalo to oko tevhida, sedmine, četeresnice i sl. Je li to neki paganski ili čak bogumilski običaj koji je ostao kod muslimana i pravoslavaca pošto znam da pravoslavci u BiH i dan-danas idu na groblje 7. i 40. dana nakon sahrane. Ima li to uporišta u religiji?

[The Nightwatchman]

saljevanje strave je iskljucivo slavenski paganski obicaj. u nekim zemljama se u vodu ulijeva istopljeno olovo, dok se u nekim koristi istopljeni pcelinji vosak.

inace, koliko znam, samo kod nas ima veze sa lijecenjem od strahova, dok se u drugim zemljama koristi za tipicno gatanje. iz oblika koji nastane cita se sudbina, kao iz taloga kafe....

[SenSen]

Kao prvo, kicenje Bozicnje jelke, koje dolazi od starog paganskog obicaja, ali je jako rasprostranjeno u citavom svijetu pa i kod nas. Onda, ne znam dali ovo ide pod "zapis", ali postoje i one hamajlije sto se nose oko vrata. To sam prvi put vidjela u izbjeglistvu i cudom se iscudila.. Takodjer nas narod jako voli raznorazna gatanja, cesto uz elemente ovih nasih monoteistickih religija..

[SenSen]

Evo zaboravih da spomenem obicaje mojih rodjaka u Srbiji, valjda i to spada pod "nase" Najvise me se dojmilo ono idenje na groblje (mislim da je za Svih Svetaca) Onda ljudi ponesu svakakve tradicionalne hrane, pa se ide okolo i od svakoga se malo proba. A meni je najcudnije bilo kako neki zapale cigaretu i zabodu je filterom u zemlju na grobu nekoga koji je bio pusac. To mi se stvarno cinilo vrlo paganski, nesto kao zrtva za predke, samo manje krvavo

[radostan dan]

.

[ljubav_aha]

odlicna tema

[callmethebreeeze]

ja sam nedavno procitao par eseja iz knjige Vidovdan i časni krst, srpskog istoricara knjizevnosti miodraga popovica, gdje, izmedju ostalog, pise kako su se paganski obicaji dijelom zadrzali medju pravoslavcima. tako je, primjera radi, praznik vidovdan iz prva slavljen u cast slavenskog boga vida.

evo teksta vuka bacanovica o mitologiji u slavena koja se dotice ove teme:

Imati iskustvo Bosne i Hercegovine dijelom znači doživjeti istinitost onoga što je Danilo Kiš napisao u svojoj Grobnici za Borisa Davidoviča: "Surovost pravovernih nije, međutim, manje surova od paganske surovosti, a fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i efikasniji." Slučaj vjerujućih u božiju tiraniju vrlo je zamršen, ali lako objašnjiv. Oni koji navodno ne vjeruju u idole, sačinili su sebi boga-idola po vlastitom liku. Liku tiranina i propovjednika torovskog konformizma. Vjernici u jednog Abrahamovog boga nisu isto što i vjernici u tiraniju. Žalosna je činjenica da su ovi drugi trenutno u većini. I ta njihova jeziva fantazmagorija - bog tiranin, čije hramove grade uglavnom obogaćeni lopovi, pokvarenjaci, licemjeri, pedofili i masovne ubice, postao je najadekvatnije strašilo za utjerivanje emocionalno nestabilne populacije u red, pokornost i podjele. Opet treba ponoviti - ovo se odnosi na one čija je surovost jednaka paganskoj surovosti. Ali kakva je bila paganska nesurovost? U kakvu su mitsku zbilju vjerovali slavenski i neslavenski stanovnici Balkana, posebno prostora današnje BiH, prije konačne prevlasti abrahamskih religija? Od nje su ostali samo ostaci ostataka, koje nalazimo u epskoj poeziji, bajkama, običajima ili vjerovanjima preobučenim u abrahamsko ruho.

Mit i zbilja Jednom davno, prije nego što su se pojmovi "mit" i "mitologija" počeli kolokvijalno, ali i u mnogobrojnoj naučnoj literaturi, vezati za sve vrste laži, smicalica i neistina o prošlosti i sadašnjosti, Friedrich Wilhelm Joseph Ritter von Schelling je napisao da "mitologija nije ništa drugo do univerzum u svečanom ruhu, u svom apsolutnom liku - pravi univerzum po sebi, predstava života i haosa punog čuda u božanskom likotvorstvu, koja je već sama po sebi poezija... i, moglo bi se reći, tlo na kojem samo mogu cvjetati i uspijevati umjetnička djela".

Iako su kasniji teoretičari mita, izuzev možda Mircea Eliadea, s pravom imali dosta toga dodati prvom dijelu ove lijepe Schellingove misli, teško da bi bilo šta mogli prigovoriti njegovom objašnjenju mita kao neiscrpnog izvora umjetničkog nadahnuća. Pjesništvo, drama, slikarstvo, vajarstvo, muzika, igra - izviru iz prastarih ekstatičnih rituala kultova bogova, heroja i predaka. Iz obožavanja razularenog boga pijanskog zanosa i čuda Dionisa helenski duh je stvorio pozorište, kao združenje religije, umjetnosti i filozofije i njime je - između ostalog - danas dominantan u kulturi naroda Evrope.

Zbog toga će i za više od prosječno obrazovanog stanovnika BiH spominjanje "mita" ili "mitologije" isprva asocirati na Grčku i mitove o grčkim bogovima, boginjama, herojima kentaurima, grifonima, hidrama, itd. S druge strane, poznavanje ostataka autohtonih (slavenskih i predslavenskih) religijskih i mitskih tradicija, koje su prethodile širenju abrahamskih monoteizama i s kojima su se, više ili manje, stopile, vrlo je oskudno, osim u ruralnim sredinama, gdje se, možda ponegdje, iz usta kakvog starca ili starice još uvijek mogu čuti bajke koje po bogatstvu paganskih motiva i simbolike predstavljaju "mitove u malom" (Claude Lévi-Strauss).

Vjerske starine Samo zahvaljujući požrtvovanom naučnom radu Vlajka Palavestre i Radmile Fabijanić na prijeratnim etnološkim sveskama Glasnika Zemaljskog muzeja ove bajke su spašene od zaborava, a s njima i starobosanska mitska bića. Danas tako znamo za: ženskog demona (boginju?) podzemlja sa "sisama preko ramena i zubima kao kantarske kuke", koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu (ponekad u liku krmače) koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj "siromah" (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju" (slično vještici "Baba Jagi" iz ruskih bajki); u okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja, u nekim verzijama poistovjećen sa svetim Savom).

Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju bukagije onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod hrišćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što bi moglo predstavljati ostatak žrtvenog prinošenja ovim bićima, prisutan u staroj predhrišćanskoj religiji.

Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima predslavenskog (iliro-romanskog) stanovništva, a posebno u kratki izvještaj bizantijskog hroničara Prokopija iz VI vijeka o religiji slavenskih osvajača. Tu stoji: "Jednog od bogova, tvorca gromova i munja, smatraju svevišnjim, prinose mu žrtve u vidu volova i drugih žrtvenih životinja... isto tako odaju poštovanje rekama, nimfama i drugim demonima, prinose im svakojake žrtve, a za vreme žrtvovanja predskazuju." Druga bitna crta staroslavenske religije, uz obožavanje Gromovnika i mnoštva demona (bogova) u zemlji, vodi i zraku bilo je kult nebeskog tijela u cijelom slavenskom svijetu zvanog "otac", "djed", "babo", "zdravljak" - Mjeseca.

Mit o Mjesecu Običaji da se Mjesecu upućuju molitve za život novorođenih, da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena, da se plače pri njegovom pomračenju (Hrvatska), da kijevski mitropolit Georgije u XII vijeku proklinje one koji "ljube Mjesec" ukazuju da se vjerovalo da on privlači duše pokojnika i posjećuje svijet mrtvih. U Ukrajini su ga zvali Adam, što podrazumijeva praroditelja, što nas upućuje da je za stare Slavene poput brojnih drugih naroda: "Mjesec... također prvi umrli. Svakog Mjesečeva mjeseca, za vrijeme triju noći, on kao da je mrtav, on nestaje... Potom se ponovo pojavljuje i sve jače sjaji. Isto se tako smatra da i mrtvi postižu nov modalitet postojanja. Mjesec je za čovjeka simbol prijelaza iz života u smrt i iz smrti u život..." (J. Chevalier, A.Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb 1987).

U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena i znači da je slavenski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju slavenskog lunarnog mita.

Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u krajiškom selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).

Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303). Uz ove jasne crte božanstva, koje, poput Mjeseca, umire i uskrsava, važno je spomenuti da je u srpskim predajama sv. Ivan/Jovan nastanjen upravo na Mjesecu i da demonu Duklijanu preotima Sunce i vraća ga na nebo, odakle ga je ovaj ukrao. Ovo bi moglo značiti da je Ivo iz krajiške bajke također lunarno biće, heroj i predak, donosilac plodnosti, kojeg, kao i grčkog Prometeja, keltskog Smertriusa - a po nekim indicijama i skandinavskog Odina - progoni bijes nebeskog Gromovnika (Zeusa, Taranisa, Tora), oličen u vukovima ili gavranima.

Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko slavensko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv. Najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, zapravo je slika napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), "djeda" (tj. predaka) i oploditelja, ovo mitsko biće je imalo i ratničke crte. Tako su gotovo sva ratnička konjanička božanstva polabskih Slavena bila lunarna, a jedno od njih po imenu Jarovit, prema etnološkim istraživanjima, poštovao se još u XIX vijeku pod imenom Jarilo u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, pa i samoj Srbiji (dakle, ranije vjerovatno i kod svih južnih Slavena). Hristijanizacijom, ovakav tip božanstva "heroj kulture" bit će zamijenjen ratničkim svecem tipa sv. Teodora Tirona, sv. Dimitrija ili sv. Juraja (Georgija, Đorđa).

Sveti Jarilo? Slavljenje "sveca", ratnika i "plodotvorca", proljetna svetkovina Jurjeva ili Đurđevdana donedavno je bila zajednička pripadnicima svih bh. konfesija, a njen raskorak sa moralnim svjetonazorima abrahamskih religija možda nigdje u domaćim književnostima nije tako duboko i lijepo promišljen kao u Dervišu i smrti Meše Selimovića. Ahmed Nurudin, očajan i smeten "uzbunjenom vilenjačkom krvlju", "vazduhom natopljenim grijehom", prizorom djevojaka koje se u ponoć gole kupaju na vodenici, gdje će ih "šejtani što tada ustaju" rutavim šapama pljeskati "po vlažnim butinama, sjajnijim od mjesečine" te parova koji "iza svih taraba", "iza svih kapija", "iza svih zidova" uživaju u "pravu na grijeh" u đurđevskoj noći, izgovara riječi koje bi mogle biti sažetak svake naučne studije o prepletanju različitih religijskih sistema i etika: "Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože, koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grešnim ljudima."

Iako se ovdje radi o književnom tekstu koji činjeničnoj kritici ne može biti izložen poput naučnog, u izučavanju religioznih fenomena se treba paziti isključivosti i striktnih razdvajanja. Niti su paganske religije, pa tako i slavenska, predstavljale panteone bogova, u čije se ime isključivo nalokavalo, nažderavalo i orgijalo kako bi se pobjeglo od "krute" ljudskosti i pobjeglo u bestijalnost neodgovornosti bilo kome i bilo čemu, niti su hrišćanstvo i islam isključivo oličenja krutog racionalizma i sterilnog puritanizma. Mitologija bosanskih bajki, proizašla iz duha stanovništva, zadivljenog i prestravljenog divljim i neukrotivim spojem okrutnog i lijepog oko sebe, vrvi božanstvima čija je priroda upravo takvog spoja. Ni dobra ni zla i dobra i zla u zavisnosti kako kada i prema kome, luda, razigrana, dobrostiva, hirovita, pohotna, budalasta i opasna po život, ona se šunjaju krošnjama drveća, hode podzemljem i čarolijom obezbjeđuju plodnost, lebde u oblacima na vjetru koji urla planinskim vrletima, sviraju i plešu na proplancima, vrebaju iz vode ili, jednostavno, više ili manje zainteresovano, posmatraju svijet iz viših nebeskih sfera, donoseći često više štete nego koristi. Iako naizgled banalna i smiješna naspram teologija abrahamskih monoteizama o jedinom i svepravednom bogu, ova vjerovanja to nipošto nisu bila.

Ova mitologija u malom jeste rezultat hiljadugodišnjih promišljanja o (među) odnosima u prirodi, koji nisu nimalo idilični i kao takva - poput starogrčke mitologije u današnjoj Grčkoj - bi trebala biti vrednovana kao dio bogatstva kulturnog naslijeđa, a ne bačena u zapećak i zaboravljena. Tu se na radi o bilo kakvom oživljavanju paganizma u vidu kulta, već o poštovanju prema jednom nadkonfesionalnom, dubokoumnom i zabavnom mitskom univerzumu, kao neiscrpnom izvoru inspiracije za fantastičnu književnost, priče, pjesme, crtane filmove, strip - kompletnu jednu subkulturu, svakako vredniju od hiljadu i jedne imitacije Tolkiena, Harryja Pottera ili Dungeons and Dragonsa. Na kraju krajeva, i Tolkien je inspiraciju za Gospodara prstenova i Silmarillion pronašao u germanskoj i keltskoj mitologiji. A sam je bio abrahamac - rimokatolik, vjernik u jednoga boga. Nipošto u tiraniju. Mašta spašava.

[radostan dan]

.

[SanskiBiser]

Djurdjevdan/Jurjevo ili kako moji krajski Bosnjaci u okolini Banjaluke kazu praznik "Sastavci" kad se cure sastaju i upoznaju sa momcima, odrzava se u prirodi po pravilu uz neku vodu tj. potok/rijeku , u biti praznik proljeca, kod Roma ima poseban znacaj. Praznik je po meni slican keltskim druidskim proljetnim praznicima u prirodi i oni su slicne imali...Inacve dodate janjce na raznju i dobijete od ovog praznika 1 maj

Svojoj familiji oko 250-300 unazad mogu pratiti korijene znam da su se doselili u Krajinu iz Istocne Hercegovine i Crne Gore preko Dalmacije i Like zadnja velika seoba iz Perusica, i da su bili Akindzije poslije krajiski begovi, age, trgovci i zanatlije a sa sobom su donijeli obicaj da se na Ognjenu Mariju i na Svetog Iliju ne radi nista na otvorenom, ono fol udara grom, desi se neka nesreca i tako to, (npr. obrada zemlje i slicno trebalo je izbjegavati) i tako se to prenosilo s koljena na koljeno tu je izgleda doslo do sinkretizma Islam/Hriscanstvo a prije toga najvjerovatnije opet u Hriscanstvu izmedju Hriscanstva i paganskih religija...

Jedan od paganskih obicaja je bio da se po rodjenju djeteta stara nana pravi hamajliju koja treba da otjera zle duhove i dzine. Tu je doslo vec do sinkretizma. Tako se stavljalo par zapisa iz Kurana a nena bi zasila komadic platna 2 cm precnika komadic cempresa i gloga (tisovine - tako nesto) i na to se ucilo neke Sure is Kurana. I to se stavljalo pod jastuk bebi ja sam svoju izgubio prije par godina.

Takodje bio je obicaj da kad umiru djeca, a puno su umirala prije, bebe narocito, dakle ako bi jedna ili dvije bebe uzastopno umrle, obicaj je bio da se izadje na raskrsnicu i da prva osoba koja naleti, nebitno ko je samo da je musko, nije bilo bitno koje vjere, zamoli da bude kum djetetu. Na taj nacin bi novorodjeno dijete imalo vecu sansu da prezivi...Ovo mi je misterija ne znam gdje su korijeni....

[radostan dan]

.

[theTruePath]

Znam da je 40 dana obicaj koji su bh muslimani dobili od arapa,a arapi su to sadrzali od paganizma,,tako da u BIH imamo i predislamske arapske obicaje

isto je i za mevlud,tevhid..

pa s obzirom na ostale narode,u BIH je islam prilicno "cist"(najmanje imamo lokalnih obicaja,ali zato masu turskih,arapskih predislamskih koje mi ovdje vezemo samo za islam jer su s islamom dosli kod nas)

Meni odmah na pamet padaju razna saljevanja strave te hodžinski zapisi u islamu, ima li toga na drugim mjestima ili je specifično za BiH/Balkan?

to je "islamski" specijalitet,gdje god islam dominira ti zapisi su glavni,prica mi turkinja da nema porodice u mnogim turskim mjestima koja nema neku svoju hamajliju,hodzinski zapis...u arapskim zemljama jos gore,svi znamo za "fatiminu ruku" i sve to.Uglavnom to se fura u "folk islamu" a dolazi od predislamskih arapskih obicaja,a posto su arapi uz islam sirili i svoje obicaje drugi narodi su to prihvatili,tako su to turci dobili od arapa,i onda prenjeli nama.Zanimljivo kako se to nikada nije iskorijenilo!

[Eborg]

A šta je s onim da se ostavi čaša vode "za dušu" i ostavi svjetlo u kući nakon smrti osobe koja je tu živjela?

[Richard Peti]

.

[radostan dan]

.

[respo]

uskrs je paganski obicaj

pagani su slavili pocetak nove godine krajem marta pocetkom aprila ne znam sad tacno
i prva noc "nove" godine se obiljezavala kao velika noc ili veliki dan sto se i sada moze cuti za uskrs
kod katolika veliki dan kod pravoslavaca velika noc

rijec bozic takodjer paganskog znacenja
sama rijec znaci mali bog odnosilo se na ljetni i zimski solisticij

stari bog sunca svarog i novi sin sunca dazbog koji se naziva i mali bog bozic

[theTruePath]

mene zanima "lopovluk" sa sedam brace

tu zabludu su nam donjele sufije,zahvali njima sto danas veci dio muslimana sirom svijeta obozava kabure

[respo]

recesija kriza sad je gore trojica brace 4 na birou

[ljubav_aha]

mene zanima "lopovluk" sa sedam brace

tu zabludu su nam donjele sufije,zahvali njima sto danas veci dio muslimana sirom svijeta obozava kabure

Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ''sufizam''. Jedni smatraju da je riječ ''sufizam'' izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dž.š. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove, s.a.v.s., džamije).

Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune. Peti kažu da je riječ "sufizam" preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH" (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježeno nikakvo postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove, s.a.v.s., smrti. Poslanik, s.a.v.s., kao i njegovi ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide. ''Tekija'' je za njih bila nepoznanica!

''Sufijski tarikat'' u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje, skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit ćemo da je sav taj ''sufijski nauk'' mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a.! Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.

[einiac]

Jedan od boljih primjera predstavlja "doviste" lastavica kod zenice koje je bilo pagansko, a posjecuje se i dan danas.
Evo tekst:

Na visoravni Lastavica, na mjestu gdje se dodiruju granice općina Zenica, Žepče, Zavidovići i Kakanj, početkom avgusta, u povodu Alidžuna (prvi ponedjeljak u avgustu), okupe se desetine hiljada žitelja okolnih naselja, ali i njihovih gostiju iz srednje Bosne.
Tradicionalno, gotovo hiljadu godina bogumilsko zborište i 543 godine staro islamsko dovište, na jednom mjestu okuplja vjernike, ali i one koji dođu da vide i budu viđeni. Gotovo nigdje nije tako blizu dovište i zborište, istovremeno, a da jedno drugom ne smeta. Prema predanjima i sačuvanim svjedočenjima, tradicija je duga hiljadu godina, a od prema predanju, 1463. godine dolaskom Turaka na ovo mjesto je navodno došao i sultan Fatih, pozvavši tadašnje bogumile da pređu na islam, što su oni prihvatili, uz uvjet da im se ne ukine pravo na zborište Lastavicu jednom godišnje, što je Fatih, kao čin prihvatanja lokalne tradicije prihvatio.
- Od tada se noć uoči Lastavice uči mevlud na turskom, što je jedinstven slučaj u ovom dijelu Evrope. Klanjanjem podne namaza i učenjem dove, završi se vjerski dio programa. Tako bude svake Lastavice. Ljudi hiljadu godina okupljaju jednom godišnje, kako bi slobodno zborili, duhovno se bogatili, te zahvalili Bogu na dobrom urodu, kaže profesor Mustafa Spahić Mujki, ističući da "pravo vlasništva nad Lastavicom nema niko, ni jedna od gravitirajućih općina, jer ona kao zajedničko bogatstvo pripada svima".
Godine 1947. komunističke vlasti zabranile su vjerski dio manifestacije, pa je okupljanje na Lastavici pretvoreno u općenarodno veselje. Prvobitnu vjersku formu okupljanje je počelo vraćati prije desetak godina, uz učenje dove koja ima namjeru da se Stvoritelju zahvali za prinose u poljoprivredi i zamoli za potrebnu količinu kiše za rast usjeva. Druženje na planinskom platou na oko 1.200 metara nadmorske visine ne propuštaju ni najstariji mještani, pa nije mali broj onih, poput Alije Šišmana, koji pamte i "po 60 - 70 Lastavica".

Zatim,još jedna interesantna stvar je što neki govore da je riječ AMIN ili AMEN koja se izgovara poslije molitve, izvorno nastala od riječi AMON - egipatski bog sunca, a zanimljivo je dan npr. "Amin" nije sastavni dio fatihe, ili neke druge molitve - izvorno.
Interesantno je i paljenje guma za prvi Maj koji se prakticira na podrucju sjeverno od Mostara, sto je takodjer paganski obicaj kao i "tetoviranje" ruku djevojaka u podrucju lasvanske doline...

[bijela]

Zatim,još jedna interesantna stvar je što neki govore da je riječ AMIN ili AMEN koja se izgovara poslije molitve, izvorno nastala od riječi AMON - egipatski bog sunca.

to nekakva "arrivals" lingvistika

[uroborus]

Jedan od boljih primjera predstavlja "doviste" lastavica kod zenice koje je bilo pagansko, a posjecuje se i dan danas.
Evo tekst:

Na visoravni Lastavica, na mjestu gdje se dodiruju granice općina Zenica, Žepče, Zavidovići i Kakanj, početkom avgusta, u povodu Alidžuna (prvi ponedjeljak u avgustu), okupe se desetine hiljada žitelja okolnih naselja, ali i njihovih gostiju iz srednje Bosne.
Tradicionalno, gotovo hiljadu godina bogumilsko zborište i 543 godine staro islamsko dovište, na jednom mjestu okuplja vjernike, ali i one koji dođu da vide i budu viđeni. Gotovo nigdje nije tako blizu dovište i zborište, istovremeno, a da jedno drugom ne smeta. Prema predanjima i sačuvanim svjedočenjima, tradicija je duga hiljadu godina, a od prema predanju, 1463. godine dolaskom Turaka na ovo mjesto je navodno došao i sultan Fatih, pozvavši tadašnje bogumile da pređu na islam, što su oni prihvatili, uz uvjet da im se ne ukine pravo na zborište Lastavicu jednom godišnje, što je Fatih, kao čin prihvatanja lokalne tradicije prihvatio.
- Od tada se noć uoči Lastavice uči mevlud na turskom, što je jedinstven slučaj u ovom dijelu Evrope. Klanjanjem podne namaza i učenjem dove, završi se vjerski dio programa. Tako bude svake Lastavice. Ljudi hiljadu godina okupljaju jednom godišnje, kako bi slobodno zborili, duhovno se bogatili, te zahvalili Bogu na dobrom urodu, kaže profesor Mustafa Spahić Mujki, ističući da "pravo vlasništva nad Lastavicom nema niko, ni jedna od gravitirajućih općina, jer ona kao zajedničko bogatstvo pripada svima".
Godine 1947. komunističke vlasti zabranile su vjerski dio manifestacije, pa je okupljanje na Lastavici pretvoreno u općenarodno veselje. Prvobitnu vjersku formu okupljanje je počelo vraćati prije desetak godina, uz učenje dove koja ima namjeru da se Stvoritelju zahvali za prinose u poljoprivredi i zamoli za potrebnu količinu kiše za rast usjeva. Druženje na planinskom platou na oko 1.200 metara nadmorske visine ne propuštaju ni najstariji mještani, pa nije mali broj onih, poput Alije Šišmana, koji pamte i "po 60 - 70 Lastavica".

Ja sam potpuni skeptik po pitanju tih "bogumilski svetista", koja vise imaju veze sa politikom, nego sa konkretnim historijskim dokazima. Sirom srednje Bosne imas takva dovista, poput Lastavice, gdje se slavi Alidzun-npr Kamensko kod Olova, a koliko znam on je usko vezan sa obicajima starih Slavena.
Cesto se susrecemo u medijima kako Ajvatovicu predstavljaju cudom koje je uspio Ajvaz-dedo naciniti molitvom Allahu, takvo nesto nema nikakve veze sa realnoscu, jer je Ajvatovica i u predislamsko vrijeme bilo sveto mjesto za tamosnje stanovnistvo (kult vode). Nedavno je utvrdjeno arheoloskim istrazivanjima da se na mjestu danasnje tekije na Buni nalazilo jedno takvo slavensko svetiste.